''I kako ćemo, dovraga, doći do tog eliksira?'', upitala sam naposlijetku. Iako to nisam željela, glas mi je podrhtavao. Plašila sam se...
Jane je slegnula ramenima. ''Tu vam ne mogu pomoći'', rekla je blagim glasom. ''No, sad ću ti sastaviti spisak ostalih sastojaka. Sigurna sam da ćete se snaći.''
''Jane, a što je sa tvojim dnevnikom?'', upitah naposlijetku. Toliko sam bila zaokupljena svim ovim oko zamjene tijela, da sam potpuno zaboravila dnevnik koji mi je Kelly Joan dala... Dnevnik koji je Andreini očito bio mnogo važan.
''Ah, da! Umalo da zaboravim'', nasmijala se ona. Posegnula je u džep svojih traperica i iz njega izvukla zlatni ključ. ''Ovim ćeš ga otključati. Nadam se da ćeš uspjeti razumjeti ono što sam ti njime poručila. Došlo je vrijeme...''
''Molim?'', upitah iznenađeno.
Odmahnula je rukom. ''Shvatit ćeš. A sada idi kod svojih prijatelja, dok ja završim spisak'', rekla je, blago me gurnuvši prema hrastu kraj kojeg su stajali Voldemort, Amanda, Lujiza i svi naši sljedbenici.
Čim sam im se približila, Lujiza je potrčala u mom pravcu. ''Što je bilo?'', šapnula je. ''Jesi li joj rekla?''
Kimnula sam glavom. ''Da. Upravo nam piše sastojke za napitak. No, imamo mali problemčić. Posljednji sastojak, ibisova krv, se nalazi kod – pogodi koga!'', rekoh joj, prekriživši ruke.
Lujiza je glasno otpuhnula. ''Kod Andreine, zar ne?'', upitala je.
''Tako je'', odvratila sam nervozno. ''Mi smo u nevolji gigantskih razmjera.''
''U kakvoj nevolji?'', upita jedan glas iza mojih leđa. Amandin glas. Lujiza i ja smo se saskočile i okrenule u njezinu pravcu. Amanda i Voldemort su stajali nekoliko koraka dalje od nas i procjenjivački nas gledali. Imala sam osjećaj da već sumnjaju da nešto (tj. ništa) nije u redu.
''Bok, Am. Bok, Voldemorte'', rekoh ja, trudeći se da mi glas zvuči kao oličenje sreće i bezbrižnosti, ali sam više zvučala kao ludača.
Voldemort me je zbunjeno promatrao, a Amanda me je samo ošinula pogledom. ''Ne zovi me Am, Lujiza!'', uzviknula je.
''Dobro, Am'', rekla sam.
Zaustila je da mi nešto kaže, ali je naposlijetku samo odmahnula rukom i promrmljala nešto u stilu previše-si-se-ti-družila-s-Maggie.
''Što tebe briga, idio...'', poče Lujiza bijesno.
Začepila sam joj usta dlanom. ''Uzgred, Voldemorte, htjela bih ti nešto reći'', procijedila sam kroz zube, još uvijek držeći ruku na Lujizinim ustima. ''Želim da prekin...''
U sljedećem trenutku, njezina se ruka našla na mojim ustima. Ne mogu si ni zamisliti koliko smo smiješno izgledale u tom trenutku. Zapravo, mogu, pošto se Pacoliki, koji je stajao iza Voldemorta i prisluškivao, valjao od smijeha kao kreten (što, doduše, i jeste).
Na svu sreću, tada nam je prišla Jane i neprimijetno gurnula papirić u moju ruku (onu koju nisam držala na Lujizinim ustima). ''Sve sam ti napisala. Ostaje vam još samo da pronađete eliksir. Sretno'', prošaputala je, a zatim se okrenula Amandi. ''Pa, hoćemo li? Gdje je Matt?'', upitala je. Pitala sam se kako će joj saopćiti da je Matt nekamo otišao s Lexy.
Amanda se ugrizla za usnicu. ''On... khm... otišao je... znaš, khm...''
''Imao je nekih obveza'', slagao je Voldemort.
''Aha...dobro onda'', reče Jane, slegnuvši ramenima. ''Amanda, idemo doma.''
''Slušaj, Jane...'', poče moja sestra. Vidjela sam da joj je neugodno. ''Ja... ne mogu se vratiti. Moram ići s Voldemortom i Lujizom.''
Pomislila sam da bi se Lujiza mogla zbljuvati, te sam joj brzo sklonila ruku s usta. ''Oh, ne'', promrmljala je, sakrivši lice u dlanove. ''Što gore od ovoga može danas da mi se desi?''
Munula sam ju laktom u rebra. ''Mogla bih prekinuti s Voldyjem'', prošaputala sam, a zatim se zločesto nasmijala.
Jane je, praveći se da nas ne primjećuje, kimnula glavom. ''Razumijem. Ako tako želiš, idi. No, čuvaj se'', rekla je, položivši ruku na Amandino rame.
Am se nasmiješila i čvrsto ju zagrlila. ''Hvala ti, Jane. Vidjet ćemo se!'', rekla je veselim glasom. Između njih dvije je postojala neka neobjašnjiva bliskost. Neka neobjašnjiva veza. Amanda mi je često znala reći da je Jane jedina majka koju ona poznaje i priznaje... A ja sam joj se često znala nasmijati u facu i reći da ne može promijeniti obitelj, te da je Lujiza jedina majka za nas dvije. Za mene i je, pošto nikad ranije nisam imala priliku nekoga nazivati mamom. I, kakva god da je, moram priznati da ju volim...
***
''Hmm... ružin sok, latice jorgovana, kap jednorogove krv...'', mrmljala je Lujiza, sipajući sastojke napitka u kotlić. Ruke su joj pomalo drhtale. Ne znam da li je to bilo od bijesa što je Amanda u dvorcu, ili od straha da nećemo uspjeti...
Za sve to vrijeme, ja sam sjedila na stolu, turpijala nokte i pjevušila. Bila je već gotovo zora. Nismo spavale čitavu noć. No, začudo, nisam osjećala umor... Isuviše sam bila zaokupljena noktima i pjevanjem.
''Maggie, do vraga!'', uzviknu Lujiza odjednom.
Trgla sam se i prestala pjevati. ''Što je bilo?''
''Da li bi bilo izvodljivo da mrdneš tu svoju, odnosno moju guzicu i da mi pomogneš? Ne mogu sve sama!'', reče ona.
''Možeš'', odvratih joj. ''Ja sam se postarala da dobijemo uputstvo za pravljenje napitka, a ti ga fino napravi.'''
Otpuhnula je. Bila je iznervirana onako kako to samo ona umije, tj. tako da joj iziđu federi na glavu. Nije ništa rekla, samo je nastavila miješati napitak u kotliću. Suzdržavala sam se da ne prasnem u smijeh.
Tada je netko pokucao na vrata. Bacila sam pogled na sat. Pola pet. Koje su budale osim mene i Lujize budne u ovo doba noći, odnosno jutra?
Odlučila sam to provjeriti. ''Tko je?'', upitah.
''Mi smo'', odgovoriše Amanda i Voldemort.
''Možemo li ući?'', upita Voldemort.
''Nnnnda'', rekoh.
''Hej, ljudi, pa što ne spavate?'', upitala je Lujiza, istog trena kad su njih dvoje ušli. Začuđeno su nas pogledali, kao da hoće da kažu:''Treba li vama psihoterapija?''. Trudila sam se da ih ignoriram, pa sam nastavila sređivati nokte. Voldemort je odmahnuo glavom, a zatim rekao:''Slušajte, moramo razgovarati.''
''Super'', odvratila sam. Nisam niti podigla pogled sa ruke. A zatim sam opet zapjevala:''I'm the snow on your lips, the freezing taste, the silvery sip…''
On me samo pogleda, ne prekidajući priču. ''Amanda i ja smo primijetili kako se danas ponašate čudno'', rekao je.
''Čudnije nego obično'', dopuni ga Amanda.
Lujiza se nasmijala. Ja takođe. ''Mi smo sasvim OK'', rekla je neubjedljivo.
Voldemort je spustio ruke na moja ramena. ''Lujiza, molim te... znaš da mi možeš vjerovati. Reci mi što se dogodilo.''
Sklonila sam se od njega. ''Ništa. Baš ništa. Potpuno...'', rekoh, uzmičući. I dalje sam se smiješila.
''Da li sam te ikad lagao?'', prekide me on.
Tada mi je prekipjelo. ''Ne mogu više!'', vrisnula sam, okrenuvši se ka Lujizi. ''Sve ću im reći!''
''Ne, stani! Pomislit će da smo lude!'', odvratila je ona, takođe vrišteći.
''Baš me briga!'', prosiktala sam, a zatim pogledah u Voldemorta i Amandu koji su nas začuđeno promatrali. ''Gledajte, ja zapravo nisam Lujiza. Ja sam Maggie.''
''Molim?'', upita Voldemort šokirano.
Uzdahnula sam. ''Sjećaš se one noći kad je Lujiza došla po mene u London?''
I tada sam im sve ispričala... Sve. Nisam izostavila niti jedan detalj. Ispričala sam im sve o kletvi koju je Evelyn Peyton bacila na nas, sve o razgovoru s Jane i, naposlijetku, sve o eliksiru ibisove krvi...
Amanda se s olakšanjem nasmiješila. ''Naravno. Sve kužim'', reče ona.
''No zašto nam to niste ranije rekle?'', upita Voldemort.
''Da. Mi bismo vam pomogli'', složi se Amanda. ''Mislim, ja bih pomogla samo Maggie.''
Lujiza joj se nakezila. ''Sad te barem mogu otvoreno mrziti'', reče ona zadovoljno.
''Slobodno ti nju mrzi, ali ja želim svoje tijelo natrag!'', rekla sam.
''A dobit ćeš ga kad i ako smislimo kako doći do eliksira ibisove krvi!'', prekide me Voldemort.
Nastavit će se...
P.S. Ispričavam se zbog predugačkog i glupog posta, ali sam morala sve strpati u jedan pošto želim što prije započeti novu školsku godinu. Zbilja nisam imala inspiraciju. Bit će bolje, obećajem... :=D