BLACK ROSE FOR THE DEAD ONES...

''Oh, Lujiza...'', prošaputala sam zbunjeno. Bila sam iznenađena. Prijatno iznenađena... ili pak neprijatno? Osjećaji su mi bili pomiješani. Što je ona radila ovdje? Mislim, nećete često vidjeti moćnu crnu čarobnica kakva je Lujiza u bezjačkom svijetu. Ali, ona je bila tu. Ipak je bila tu. Stajala je nekoliko koraka dalje od mene. Još uvijek je držala ruku na mome ramenu.
''Vidjela sam što se desilo'', reče ona, dok joj je mokra kosa padala niz ramena. Bila je tako lijepa. Sa tolikom količinom crnog eyelinera na očima, djelovala je pomalo zastrašujuće, ali ipak lijepo.
''Ah, to... idioti...'', promrmljala sam gotovo nečujno. Suze su mi opet počele navirati na oči. Trudila sam se da ne puknem, trudila sam se da ostanem jaka. Ali...
''Maggie, shvaćam da ti je teško. I meni je bilo kad sam bila u tvojim godinama. Ali ako želiš nešto postići, moraš ovo izdržati. Slobodno se isplači ako će ti biti lakše'', rekla je. Znala sam da nije iskrena... Znala sam da jedino od mene želi da joj se pridružim... Znala sam da ju nije briga. Pa ipak, naslonila sam glavu na njezino rame. No nisam plakala. Nisam više mogla plakati. Oči su mi gotovo presušile. Bilo je dosta suza. Bilo je dosta plakanja i bola...
Pokušala sam se nasmiješiti. ''Hvala ti što si došla'', rekoh joj.
Bila je već mrkla noć. Big Ben je otkucao ponoć. Kiša je i dalje lila kao iz kabla i obje smo bile potpuno mokre. Neki slučajni prolaznik bi vjerojatno pomislio:''Koje su one dvije mokre budale na mostu?'' No nije bilo nikoga tko bi to rekao. Ulice su bile potpuno prazne, što je bilo i logično u ovo doba noći.
''Lujiza, kamo sad da odem?'', upitala sam. ''Ne želim se vratiti kod Peytonovih. Mrzim ih!''
Ona se nasmiješila. ''Kakvo je to pitanje?! Ideš sa mnom.''
U trenu kad sam htjela upitati kamo to idem s njom, ali nisam uspjela. Začula sam korake iza svojih leđa i okrenula se. Tamo je stajala Evy, djevojka koju sam nekoć zvala sestrom. Peytonova. Djevojka koju sam nekoliko sati ranije počela mrziti... Evelyn Marianne Peyton, kći Andreine Slytherin i Raya Peytona.
''Što želiš?'', upitah bijesno.
Kad je shvatila da je Lujiza sa mnom, Evy se malo prepala. Udaljila se nekoliko koraka i u konačnici prozborila:''Maggie... Johnatan nije smio onako reagirati. Ali i ti si pretjerala! Gotovo si uništila cijelu kuću svojom energijom.''
''I ti si sad došla samo da mi to kažeš?'', upitah hladno, odmaknuvši se od nje još nekoliko koraka.
''Ne. Došla sam te zamoliti da dođeš natrag kući. Sve se može riješiti razgovorom'', reče ona.
Zaustila sam da joj odgovorim, zaustila sam da se izderem na nju, zaustila sam da joj kažem da se gubi iz mog života zajedno sa svojom obitelji, ali me je Lujiza presjekla. ''U redu. Ali pod uslovom da ja idem s njom.''
''Naravno, gospođo'', odgovorila je Evy i blago joj se naklonila.
Lujiza i ja smo pratile Evy do kuće Peytonovih. Za sve to vrijeme, čvrsto sam se držala za nju. Trebalo je ponovno kročiti u tu kuću, vidjeti njihovo odvratna lica... A ja sam trebala podršku u tom trenu.
Kad smo ušle na hodnik, Evy je izvadila čarobni štapić iz svoje torbe i zaključala vrata. Ali kako je to moguće? Pa ona je bezjakinja! Ona nije naslijedila čarobnjačku krv od Andreine... Niti ona niti Johnatan.... Ili možda ipak....
''Koji se vrag ovdje dešava?'', upitala sam, pogledavši u Anu (baku), Johna (dedu), Johnatana i Ricka koji su upravo došli iz dnevne sobe.
''Obje ste ovdje. Savršeno'', reče John i zlobno se nasmija. Svi su se okupili oko nas dvije. I svi su držali svoje štapiće u rukama. A ja sam vjerovala da su svi oni bezjaci! Opkolili su nas. U dubini duše, znala sam što se dešava... Znala sam čija je ovo ideja.
''Sad ću odgovoriti na tvoje pitanje, Riddleova'', prosikta Johnatan. ''Ovdje se dešava vrag koji nosi ime naše Gospodarice.''
Pogled mi je pao na njezin ručni zglob. Na žig crne ruže... Kako ga samo nisam ranije primijetila?
''Maggie...'', šapnu mi Lujiza. ''Kreni u napad na moj znak. Poznajem ovakve situacije. Sad će početi da drže propovijedi o tome kako su te nasamarili i sve iscenirali. Prekinut ćemo ih u trenu kad se budu najmanje nadali.''
Evyne smeđe oči su čudno svjetlucale. ''Sve je moglo dobro ispasti, Maggie. Planirali smo te držati u uvjerenju da si kći Andreine Slytherin i Raya Peytona. Ti bi se pridružila Osvetnicima i ne bi bilo problema.''
''Nikad vam se ne bih pridružila!'', siknula sam, čvrsto stežući svoj štapić. I bila sam sigurna u to što govorim...
''Ali, sve je krenulo po krivu'', nastavi Johnatan. ''Tvoji roditelji, Voldemort i Lujiza su se vratili i ti si se pridružila njima. Pretvarali smo se da ti želimo pomoći, a čitavo vrijeme smo izvlačili informacije iz tebe i prenosili ih našoj Gospodarici.''
''Iscenirali smo sve ovo što se dogodilo večeras. Gospodarica je znala da će se Lujiza pojaviti, i plan je bio da vas obje dovučemo ovdje. I da vas ubijemo. Premda..'', reče John, popravljajući naočari.
''Sad!'', uzviknu Lujiza, okrenuvši se prema Ricku. ''Avada Kedavra!''
Prostoriju je proparao Rickov vrisak. Njegov posljednji vrisak. Nisam ni trepnula, a on je već ležao na skupom perzijskom tepihu. Mrtav.
Prije no što je itko stigao da odreagira, uperila sam štapić prema Johnatanu. ''Avada Kedavra!'', vrisnula sam. Prije no što je Johnatan pao mrtav, začula se još jedna Avada Kedavra. Snop prekrasne smrtonosne svjetlosti je oborio Johna. A potom sam i ja ponovno izgovorila te riječi... Sljedeća Avada Kedavra je srušila Anu. Ostala je samo Evy...
''Avada Kedavra!'', zavrištale smo Lujiza i ja u isti glas.
Evy je pala... Pala je na pod. Ali prije no što je izdahnula, uperila je štapić prema nama i izgovorila:''Henkays ikuiduudesta'' Bila je to jedna od drevnih egipatskih čarolija, pretpostavljam. Znala sam da Henkays na staroegipatskom znači ‘zamjena’, ali nisam imala pojma što je Evy htjela postići sa tom čarolijom. Iz njezinog štapića su poletjele dva snopa jarkocrvene svjetlosti. Jedan od njih je pogodio Lujizu u grudi, a drugi mene… Ali ništa se nije dogodilo. Na tren sam osjetila vrtloglavicu, no ništa se nije dogodilo...
Na mome licu je zatitrao osmijeh. Cijela obitelj Peyton je ležala na podu njihove dnevne sobe. Svih petoro su ležali mrtvi... Osjetila sam neko neprirodno zadovoljstvo. Spoznaja da sam nekome oduzela život, spoznaja da sam nekoga ubila me je još više ojačala.
''Znala sam da će upaliti'', reče mi Lujiza.
''Daj petaka!'', rekoh joj.
Ona napravi grimasu. ''Za ime Voldemorta, što ti to znači?'', upitala je.
''Dobro, daj ruku'', rekoh, okrenuvši očima. Rukovale smo se.
Nakon što smo uživale u prizoru nekoliko minuta, ona reče:''Idemo odavde. Andreina bi se mogla pojaviti svaki čas.''
''Kamo idemo?'', upitala sam.
''Idemo u Voldemortov i moj dvorac u Americi'', odgovorila je Lujiza.
Apartirala sam se zajedno s njom. No, dok smo putovale kroz beskonačnost magije, nismo niti očekivale što će se desiti. Nismo imale pojma što nas ujutru čeka...