Ponekad pomislim, zar je prošlo godinu dana? Zar već ima toliko? Čini mi se kao da sam ovaj blog počela pisati prije mjesec dana...
Istina, Maggie je isprva bila zamišljena kao pozitivan lik, luckasta i pomalo djetinjasta djevojka, Harryjeva najbolja prijateljica. No, kako je vrijeme odmicalo, odlučila sam ju preobraziti u potpuno drugačiju. Oduvijek su me fascinirali nesavršeni likovi i zločeste cure. Mrzila sam što su u svim filmovima glavni likovi dobri, pa sam željela pisati iz perspektive negativke. Na neki način, u nju sam ugradila dio svoje osobnosti i Maggie je postala ono što je danas :=D.
Ali, dosta više o njoj. Mislim da neki ljudi više zaslužuju da ih spomenem. Jedna od njih je Lendora, iliti Leni, kako ju ja zovem. Na njezin sam blog naletjela sasvim slučajno i tako je započela moja avantura u HPFF svijetu. Jako mi je žao što više ne piše, no nadam se da će se ipak vratiti.
Naravno, nikako ne smijem (i nikako ne želim) izostaviti Amandu, najfrendicu i osobu bez koje moja priča jednostavno ne bi bila ista. Poslije svega što smo skupa prošle sa onim hackerima i svim ostalim, dokazale smo da smo pravi tim! BTW, inspiraciju za ovaj post sam pronašla u njezinom koji je objavila za godišnjicu svog bloga.
Tu je i Melody, koja me redovito čita na svim blogovima i koju uvijek mogu pitati za savjet. Mel, legenda si! Zahvalit ću se i fenomenalnoj Haley (Cady), koja me je totalno zarazila sa serijom One Tree Hill. Ne smijemo zaboraviti izvrsnu curu po imenu Alexis Ann Parker, jednu od prvih koja je počela čitati moj blog (samo pod drugim imenom). Takođe, ništa ovo ne bi postojalo bez Melany...
Poslije toga, moram spomenuti i Lindsay, koja mi uvijek ostavlja puuuno komentara. Naravno, što bi ovaj post zahvale bio bez djevojke koja se potpisuje kao ...kap...? I bez Šašavice? I bez svih vas...
O svima koje čitam i koji me čitaju bih mogla ponešto reći, ali bi mi to oduzelo i riječi i vrijeme, te ću samo nabrojati još predivnih osoba koje su najzaslužnije za to što sam se održala u HPFF svijetu ovako dugo: Melissa, Isabell, Ivy, Kelly-Joan, Angela, Silver, Samantha (Ash), Kierra, Meg, Maya, Luna, Mary, Katie, zagorka, neuhvatljiva, Tona, Anna (Ozzie), Anna Rackwish, Dana, Annabelle, Marco, Enika, Lola, Serena, William, Arwen, Emma, Amber... mogla bih zaista nabrajati do sutra. Ako sam nekog izostavila, ispričavam se. No to ne znači da su mi manje bitni.. I dalje zauzimaju važno mjesto u svemu ovome.
Znajte da mi svi puno značite, da vas sve puno volim i da ću nastojati održati ovu priču i ovu našu magiju još dugo...
Autorica,
Maggie Riddle
A, SAD, KONKRETAN POST...
FROM THE BOTTOM OF MY DARK HEART
''Lujiza, meni i dalje nije jasno zašto trebaš Jane Harrison'', rekao je mi je Voldemort. Stajali smo na hodniku njegova dvorca i okupljali smrtonoše i Paukove sljedbenike za polazak. Bila je gotovo ponoć... Gotovo dvanaest sati sam provela u Lujizinu tijelu, i već mi je bilo dosta. Samo sam željela opet biti ja... Zar previše tražim?
Prekrila sam lice crnom kukuljicom. ''Nije važno. Zašto svi ovi moraju ići s nama, k vragu? Zar ne možemo jednostavno krenuti samo mi i Maggie?'', upitala sam iznervirano, promatrajući sve te koji su se klanjali pred nama. Voldemort je neko vrijeme motrio svoje sljedbenike, a zatim me zbunjeno upitao:''Zašto ti oni smetaju?''
''Ne smetaju mi. Samo sam... mislim, ja... ah, zaboravi'', rekoh, s lažnim osmijehom na licu.
''Ma dobro. U redu je.'' Privukao me je sebi i primaknuo svoje usne mojima, ali sam se na vrijeme izmakla i dopustila mu da me poljubi u obraz. Uf, ovo je bilo zamalo. Fuj.
Na svu sreću, tada je došla Lujiza. ''Pa, možemo krenuti'', rekla je. ''Sve je spremno.''
I doista je bilo tako. Zajedno sa nekim najsposobnijim i najjačim smrtonošama, apartirali smo se u šumu koja se nalazila nekoliko kilometara od kuće Harrisonovih. Nismo mogli riskirati da se sastanemo usred New Yorka. Bilo je preopasno, a i nisam željela imati dodira sa bezjacima... Nikad više. Ni pod kakvim okolnostima. Mrzila sam ih... I njih, i sve polukrvne. Ni sama ne znam objasniti zašto. No mrzila sam ih iz dubine svog mračnog srca...
''Već su trebali biti ovdje'', šapnula mi je Lujiza. ''Jesi li sigurna da si im rekla da ćemo se naći u ovoj šumi?''
Zaustila sam da joj po tisućiti put odgovorim potvrdno, ali me je prekinuo dolazak tri ljudske siluete iz zagrljala magle. Još iz daleka sam prepoznala Amandu, a čovjek koji je išao kraj nje je bio njezin očuh, Matt Harrison. Nekoliko koraka ispred njih je išla Jane Harrison; Mattova žena, Amandina pomajka i moja spasiteljica... Bar se nadam da će biti tako.
Amanda se progurala pored nje, te potrčala prema Lujizi. ''Seko, falila si mi!'', viknula je, krenuvši da ju zagrli.
''Miči se!'', vrisnula je Lujiza s mržnjom, odgurnuvši ju od sebe. Amanda je zastala i šokirano ju promatrala. Oči su joj se napunile suzama. ''Što je tebi?'', šapnula je.
Nisam dopustila Lujizi da progovori. Nisam joj mogla dopustiti da još nešto kaže, a pogotovo nisam mogla dopustiti da me Amanda zamrzi. Zgrabila sam ju za rukav i odvukla nekoliko koraka dalje.
''Some jedan nevaspitan!'', prosiktala sam. ''Ne budeš li se lijepo ponašala prema njoj, kunem ti se da ću prekinuti s Voldemortom!''
''Dobro, dobro! Izvini, nisam se mogla kontrolirati'', rekla je nervozno. ''A ako ti kojim slučajem kroz tu tvoju kašu od mozga samo prođe pomisao da iznerviraš Voldemorta, mrtva si!''
''Ja ću te kontrolirati. Jedan pogrešan korak i postat ćeš razvedena!'', rekoh.
Lujiza i ja smo se vratile i stale kraj ostalih smrtonoša. Nisam mogla ne primijetiti napetost koja je vladala. Nitko nije ništa govorio, samo bi Amanda povremeno uzdahnula. Vidjela sam i poglede koji su Matt i Lexy razmjenjivali... Poglede pune sjećanja, boli i... ljubavi. Ljubav... kako sad čudno zvuči ta riječ. Tako daleko... i tako strano. Što je uopće ljubav?
Iskoristila sam taj trenutak kad su svi bili zaokupljeni svojim mislima i povukla Jane u stranu. ''Slušaj, ne bismo te zvale da nam nije frka'', šapnula sam, pokrivši usta rukom.
''Što se desilo?'', upita ona, takođe šapatom.
''Ja zapravo nisam Lujiza. Ja sam Maggie. A ona je...'', prošaputala sam, pokazavši rukom prema Lujizi.
Jane me je nekoliko trenutaka skamenjeno gledala. ''Nemoj mi samo reći da je Henkays ikuiduudesta!'', uzviknula je.
''Bojim se da je'', rekoh.
Nije ništa odgovorila. Nekoliko trenutaka se uzbuđeno šetkala po vlažnoj travi i trljala ruke. Krajičkom oka sam vidjela da se Amanda i Voldemort nešto došaptavaju, dok je Lujiza stajala kraj Lexy i hrabrila ju da razgovara sa Mattom. No, tada sam se okrenula natrag Jane. Ona je bila jedina osoba koja je znala tajnu... Jedina osoba koja nam je mogla pomoći...
''Postoji napitak kojim se poništava djelovanje ove kletve. Napisat ću ti na papir kako se priprema'', reče Jane zamišljeno.
''Sjajno...'', rekoh. ''A u čemu je kvaka?''
''Nedostajat će ti jedan sastojak'', reče Jane. U njezinim tamnim očima je blještao odsjaj punog mjeseca. Tek tad sam primijetila svu tu tajanstvenost i mističnost koja je izbijala iz nje. A primijetila sam i Matta i Lexy kako se odvajaju i nekamo odlaze skupa...
''A to bi bilo?'', upitah Jane, zaklonivši joj pogled. Nisam željela da vidi to što sam ja vidjela...
''Krv svete egipatske ptice – krv ptice ibis'', odvratila je.
''Znala sam da postoji kvaka! Uvijek postoji kvaka!'', viknula sam.
Na Janeinom blijedom licu se pojavio smiješak. ''Ne brini se. Znam točno mjesto gdje ćeš ju naći'', reče ona odlučnim glasom.
''U telefonskom imeniku, nadam se'', rekoh.
''Ne, Maggie. Jedina osoba koja ima eliksir ibisove krvi je Andreina Slytherin. Bio je to dar njezine učiteljice, Avril Bay. Avril je bila jedna od svećenica u hramu faraona Setija I'', reče Jane zagonetno. ''Krv svete ptice ibis se u obitelji Bay prenosila s koljena na koljeno. A kako ona nije imala djecu, na samrti ju je predala svojoj najboljoj učenici – Andreini. Taj eliksir se nalazi u ogrlici koju nosi oko vrata.''
''Kud uopće i pitah!'', zakukala sam.
Nastavit će se...
Post je objavljen 19.06.2007. u 12:23 sati.