Pregled posta

Save one breath for me.

Kamene crte Voldemortova lica poprimile su još blijeđu, još zaprepašteniju nijansu od one koja mu se žustro prelamala u očima. Iskolačene, svjetlucave zjenice se fiksiraše na srebrnom privjesku što ga je Amelia pobjednički stezala među svojim dugim prstima, podsmjehujući se. Prefinjenost i eleganciju svakog njezinog pokreta zasjenile su odvažnost i nadmoć – činjenice probuđene otrovnom spoznajom da posjeduje jedinu stvar koja može do kraja slomiti Voldemorta.
''Što?'' U panici, u šoku, stisnuo je bijele usne i prostrijelio ju pogledom. ''Što to govoriš?''
Amelia sklopi hladne dlanove oko skupocjenog privjeska i prisloni ih uz grudi. Njezin uobičajeni poluosmijeh naglo iščeznu, čineći posljednji, odlučujući potez po platnu krajnje ozbiljnosti i napetosti što nas je nemilosrdno poharala. ''Istinu'', reče zagonetno, značajno, te se teatralno pomjeri za nekoliko koraka unatrag. Potpetice njezinih staromodnih čizama stvarale su oštar zvuk pri dodirima sa mramornim tlom. ''Lujizin život visi o tankoj niti i...''
Voldemort ju prekide, povisivši ton. ''Ne igraj mi po živcima, gnjido šugava! Govori što si joj učinila!'' Nemoćan u pokušaju da obuzda navalu ljutnje, zgrabio je njezina ramena i snažno ju protresao, unoseći joj se u lice.
Ona frknu i nonšalantno ga odgurnu od sebe, mreškajući čelo. ''Smiri živce. Ja joj nisam ništa učinila!'', posebno je naglasila svaku riječ, popravljajući bretele crne haljine. Blago je nagnula glavu u stranu i procjenjivački promotrila njegove oči, oči iz kojih su frcale iskre neskrivenog bijesa. ''Je li, dragi moj brate, imaš li ti kakvih psihofizičkih problema?''
''Bit će da nemam.'' Neprestano je stiskao i opuštao šake, suzdržavajući se.
Amelia se zacereka i prekri dlanom jarkocrvene usnice. ''Eh, imat ćeš kad čuješ što vam imam reći.'' Letimično je preletjela pogledom preko naših zbunjenih lica, te pompezno ispružila ruku prema kauču. ''No, sjednite se.''
Smjestila sam se na kožnu presvlaku, između oca i sestre. ''I? Dakle?'' Graciozno prekrižih noge i netremice se zagledah u Ameliu, osjećajući kako mi se grlo suši.
Sjela se naspram nas, na okrugli stolić načinjen od tamnosmeđe hrastovine. ''Polako. Počet ćemo ispočetka'', rekla je melodičnim, baršunastim glasom. Na trenutke bih stekla dojam da uživa u neizvijesnosti, u neizbježnoj strepnji koje je stvarala samo tim riječima, ali bi me demantirala zabrinutost u njezinom snenom pogledu, kao i nervoza s kojom je uvijala svilen pramen kose oko prsta. ''Vjerujem da se sjećate pohoda na Rosewhite, zar ne?''
''Da. Kako bih to mogao zaboraviti?'', promrmlja Voldemort i duboko uzdahnu, kao čovjek koji ne poriče dostojanstveno podnijet poraz i bol nastalu spomenutim činom. Šutke, položila sam ruku na njegovo rame i ohrabrujuće kimnula glavom, ne obazirući se na svoja stopala dotaknuta hladnom studeni, niti na neizgovorene šapate koji su mi zastajali u grlu. Amanda se nakratko zaustavila zjenice na meni, da bi se, u konačnici, vratila nezainteresiranom promatranju svojih dugih noktiju, bez prikrivanja sablasne hladnoće koja joj je ispunila srce.
''Tada je sve započelo'', nastavi Amelia zagonetnim tonom. Prebacivala si je lančić sa jednog dlana na drugi. ''Mislili ste da se Lujiza okrenula protiv vas, da vas je izdala, ali – nije. Ono nije ni bila Lujiza. Ono je bila Midian.'' Pomno se zagledala u nas, kao da želi provjeriti da li vjerujemo u njezine nelogične, zbunjujuće tvrdnje.
A nismo joj vjerovali. Nitko od nas.
Prijezirno sam otpuhnula. ''Ma daj, molim te!'', usprotivih se, zvučeći mnogo srditije nego što sam namjeravala. ''Midian Turunen je živjela prije više od tisuću godina.''
Voldemort kimnu glavom. ''Slušaj, Amelia... '' Ustao se sa kauča i, prijeteći, primakao se svojoj sestri. ''Ne znam što si ovog puta smislila, ali budi sigurna da ti neće uspjeti.''
Nacerila se i prekrižila ruke na grudima, kao da je očekivala takvu reakciju. ''Dopustite mi da završim!'' Iz nekog neobičnog razloga, taj je prkosni povik više zvučao kao pitanje nego kao naredba. A iz nekog drugog, još neobičnijeg razloga, Voldemort je popustio i sjeo se kraj mene, ne pomjerajući oštar pogled svojih sitnih zjenica sa Amelie.
''Imam dokaze za ovo što govorim.'' Elegantnim koracima, prišla je drvenom plakaru što je zauzimao kut prostorije, te uzela knjigu sa prašnjave police. Bijaše to knjiga o drevnim kletvama i čarolijama, knjiga o povijesnim ličnostima kakva je i Midian Turunen – ista ona knjiga koju smo Amanda i ja donijele iz školske knjižnice, u neispunjenom pokušaju pronalaska nekih odgovora.
Okretala je izlizane, zaboravljene stranice sve dok joj pogled nije zastao na željenom poglavlju. ''Slušajte ovo.'' Pročistila je grlo i počela čitati naglas. ''... smrt njezinog ljubavnika, Salazara Slytherina, bacila ju je u očaj. Legenda kaže da je tada i srebrni lančić kojeg joj je Salazar darovao prepukao na dva dijela – baš poput njezinog zaljubljenog srca. Jedni kažu da je popila otrov. Drugi tvrde da su ju neprijatelji nečasno pogubili. Ali jedno je sigurno – iako tijelo finske grofice i dan danas počiva u staklenom standuku, skriveno pod ledenom zemljom, njezina besmrtna duša dovijeka će lutati svijetom.'' Amelia zaklopi tvrde stranice knjige i odloži ju na stolić, uzdahnuvši.
Voldemort se namršti. ''Da...? I što s tim?'', upitao je nestrpljivo.
''Isprva ni ja nisam shvaćala. Neobvezno sam prelistala ovu knjigu kad ju je Maggie ostavila u mom kabinetu. Iako mi je bilo čudno što se ona i Amanda uopće zanimaju za Midian, nisam razmišljala o tomu sve dok nisam doznala za natpis koji je navodna Lujiza ostavila na zidu. Hymeneal gates to darker sides. A glimpse of plinths where Midian lies.'' Glas joj je pukao, zahrapavio kad je to izgovorila. Oslonila se leđima o zid, zagledajući blještavu srebrinu na svom drhtavom dlanu. ''Nisam uspjela riješiti tu zagonetku. Nikako. Ali je razgovor Dumbledorea i Minerve McGonagall, razgovor koji sam slučajno načula bio sasvim dovoljan da shvatim što se zbilja dešava.'' Pomislila sam da će ponovno to napraviti, da će ponovno doći do određenog trenutka u priči i uto prestati govoriti, ali nije. Samo je duboko udahnula čestice zastrašujuće hladnog zraka i pomjerila kosu s lica, nastavljajući. ''Kroz sva ova stoljeća, Midianina je duša bila neraskidivo vezana za medaljon. Ali sada, ta je mračna, jeziva utvara preuzela Lujizino tijelo pomoću drevne čarolije imena Nymphetamine. Rijetki su čarobnjaci koji su uspjeli izvesti tako kompliciranu i jaku čaroliju, ali – ona je uspjela.''
''N-ne razumijem...'', promucala sam, zbunjena. ''Kakva je to čarolija?''
''Dejstvo Nymphetamine je u nespornoj činjenici da prava Lujiza leži u komi, na tanušnoj granici između svijeta mrtvih i pakla živih, dok Midian održava svoje postojanje u kopiji njezinog tijela samo ispijanjem krvi i neprestanim ponavljanjem te iste čarolije'', objasni Amelia. Zatreptala je dugim, tamnim trepavicama. ''Ona teži k ponovnom spajanju oba dijela svog lančića, jer će joj moć skrivena u naizgled beznačajnim komadićima srebra omogućiti da vrati svoje tijelo i snagu koju je nekoć posjedovala.''
''Dakle, taj privjesak... '' Voldemort se zagleda u njezine ruke okupane srebrnastim sjajem.
Potvrđujući, kratko je kimnula glavom prije no što ta misao bijaše dovršena. ''Da. Bio je sakriven u Hogwartsu, u tajnoj prostoriji ispod ravnateljskog kabineta. Dumbledore je računao da će Midian doći po njega, ali sam ju preduhitrila'', dodade samozadovoljno, ponosna na svoje djelo. Usne joj se razvukoše u polusmiješak. Razrogačila sam oči, u želji da odgonetnem što se krije iza tog lijepog lica što se ispriječilo preda mnom.
Zapitala sam se, otkud joj snaga? Otkud joj odvažnost?
Divim joj se, mada sa osjećajem stida.
''A druga polovica...?'', upita ju Voldemort. Glas mu je podrhtavao u ritmu pahulja što su nježno milovale prozorska stakla, ječeći skupa sa pjevnim krikovima zimske oluje.
''Bila je u Rosewhiteu. Midian ju je uzela.'' Amelia savi nogu u koljenu i prisloni potpeticu uz zid. ''I, sudeći po onome što je Dumbledore rekao, neće se smiriti dok ne uzme i ovaj. ''
Amanda podiže pogled. ''To nije dobro'', rekla je, prenuvši se iz stanja duboke monotonije.
Amelia ju začuđeno promotri, kao da ne razumije čemu tolika hladnoća i odsutnost. ''Naravno da nije. Jer, čim joj Lujiza više ne bude bila potrebna, Midian će ju ubiti!''
Nešto u meni naglo puče. Prelomi se. Tek tako, poput stakla, poput surovo ugašene snage.
Susretoh Voldemortov pogled. Nije ništa rekao, ali su bijes i odlučnost u njegovim očima bili dominantniji i značajniji od bilo kakve fraze koja je mogla biti upotrebljena.
On će ju spasiti, rekoh sebi. On neće dopustiti da joj se nešto desi.
''To je dobro'', izjavi Amanda, te prkosno izvi svijetlu obrvu.
''Možda, ali... samim tim, nastradala bi i Maggie.'' Amelia me zabrinuto promotri i zagrize donju usnicu, njišući glavom. Činilo se kao da grozničavo smišlja što bi sljedeće napravila.
''Oh! To definitivno nije dobro!'' Amanda me zaštitnički obrgli oko struka, prislonivši vreli obraz uz moje čelo.
''Naravno da...'' Tek tada, informacija je došla do mojih misli i suočila ih sa zastrašujućom spoznajom. Progutala sam pljuvačku. ''Čekaj malo! Kako to misliš, Amelia?!''
Ona obori pogled i prođe rukom kroz razbarušenu kosu. ''Gledaj, Maggs... ti i Lujiza ste povezane. Čarolijom. Čarolijom imena Nemesis. I sve što se desi Lujizi, desi se i tebi.''
''Zašto uvijek ja moram nadrljati?!'' Lagano, usporeno, djelići slagalice počeše dolaziti na svoja mjesta. Zagonetka se poče rješavati, otkrivajući tisuće novih izazova i pitanja kojima je bila samo bedem. Većina stvari je počela dobijati smisao. ''Znači, sva ona krvarenja, sve one ozlijede... '', prošaputala sam, prisjećajući se trenutaka u kojima sam bila suočena sa neobičnim, neobjašnjenim ozlijedama i jakim fizičkim bolima.
''Tako je. '' Amelia sućutno kimnu glavom. ''Kad si ti krvarila, Midian je ispijala njezinu krv. Kad si se osjećala loše, ona je bila podvrgnuta posljedicama upotrebljene kletve. Sve što se dešavalo njoj, dešavalo se i tebi'', ponovila je značajno, dodirnuvši me po ramenu.
Lupila sam se po čelu. ''Kako sam bila glupa! Lujiza bespomoćno leži u nekoj odvratnoj, prašnjavoj sobi, dok Midian slobodno šeta svijetom u njezinom tijelu. To znači da sam, prije nepunih sat vremena, bila uz nju... uz pravu Lujizu... i mogla sam joj pomoći... '', šaputala sam isprekidano, trudeći se da suspregnem suze prouzročene bijesom. ''Mogla sam spasiti i nju i sebe... ''
Voldemort uzdahnu i nježno pomilova moju kosu. ''Margaret, ne govori tako. Sve će biti dobro. Sve će biti kao prije.'' Zagrlio me je. ''Spasit ću vas. Spasit ću vas obje. Obećajem.''
Bolno sam se nasmiješila, oslanjajući se na njega. ''Znam da... '' Zastadoh. Riječi su mi se izgubile u napadaju gušenja. Primila sam se za grlo, otvarajući i zatvarajući usta poput ribe na suhom, ali niti jedan tračak vazduha nije htio doprijeti do mojih pluća...
Nisam mogla udahnuti. Nisam mogla disati.
Gušila sam se.
''Maggie! Maggie, što je bilo?!'', upita Voldemort zabrinuto, posjednuvši me na stolac.
Zahriptala sam, ali ništa nisam uspjela reći.
Boje su mi se miješale pred očima.
Lica su blijedila u izmaglici, a uplašeni glasovi i povici postajali sve tiši, sve dalji.
Maggie, pomozi mi... Ne mogu disati...
Na granici između svijesti i beskrajnog crnila, čula sam šapat. Lujizin šapat. Njezino tiho, bolno dozivanje, sada jasnije i postojanije nego prvi put.
Maggie, pomozi mi...
''Lujiza... '', prošaputala sam hrapavo. ''Lujiza, diši. Moraš disati.''
Osjetila sam kako pritisak u grlu lagano popušta. Ponovno sam mogla vidjeti Amandu, Voldemorta i Ameliu kako stoje okupljeni oko mene, gledajući me zabrinuto. Amanda me je natjerala da otpijem jedan gutljaj vode iz staklene čaše. ''Sister, jesi li dobro?'', upita.
''Mislim... mislim da joj se Lu obratila... '', reče Voldemort tiho.
Kimnula sam glavom. Od oštrog uzdaha, osjetila sam bol u grudima.
Amelia se zamisli, prislonivši si prst uz usnice. ''Ako se Lujiza može obratiti Maggie, onda se možda i Maggie može obratiti Lujizi!'', zaključila je pobjedonosno, pljesnuvši rukama.
''Vidiš, to ti nije glupo.'' Voldemort mi pokloni nježan pogled. ''Maggie, pokušaj.''
''OK. Pokušat ću.'' Sklopila sam oči, koncentrirajući se na sve svoje telepatske moći. ''Lujiza... Lujiza... Lujiza, čuješ li me? Ne mogu ti pomoći ako mi ne kažeš gdje si... ''
Nova tišina bijaše nepodnošljiva, oblivena iščekivanjem. Prislonila sam ruke uz sljepoočnice, šapćući njezino ime.
Rosewhite... Rosewhite...
Jesam li ja to dobro čula?
Rosewhite... Rosewhite...
Poskočila sam sa stolca. ''Rosewhite!'', kriknula sam. ''Drži ju u Rosewhiteu!''
Voldemort teatralno zamahnu pelerinom, stisnuvši usne. Olakšanje, strah i odlučnost mješali su mu se na licu. ''Tako je. Sad se sve uklapa'', prošaputao je, više za sebe.
U konačnici, okrenuo se Ameliji. ''Daj mi taj lančić!''
Uzmakla je unatrag, prislonivši lančić uz grudi. ''Neće ići.''
''Nakazo...'', prosikta Voldemort. Lice mu se zacrvenilo. ''Daj mi lančić.''
Zavrtila je glavom, odbijajući. ''Ne tako brzo. Ali, možemo se dogovoriti i...''
''Nemamo vremena za dogovaranje!'' Zamahnuo je štapićem, sa čijeg uzanog vrha poleti mlaz plave svjetlosti i okruži srebrni, polukružni privjesak, privlačeći ga na svoju stranu. Amelia hitro izvadi štapić iz ogrtača, te uputi prodornu zelenkastu čaroliju u istom pravcu, vukući privjesak u suprotnu, svoju stranu. Amanda i ja smo zbunjeno promatrale kako komadić srebra poigrava po zraku, pomjerajući se čas ka Ameliji, čas ka Voldemortu.
''Pusti!'', zaurla Amelia.
''Ne! Ti pusti!'', odvratio je Voldemort.
Njihova blesava prepirka bila je prekinuta miješanjem najljepše, najblještavije svjetlosne zrake, zrake sniježno bijele boje, pri kojoj su njihove čarolije djelovale tako bijedno, tako... nisko. Zasljepljujuća magija s lakoćom povuče lančić u pravcu vrata, i on se zastavi na dlanu svoje istinske Gospodarice. Na dlanu žene koja se krila pod tijelom moje majke.
Midian Turunen je stajala na dovratku. Smiješila se, gledajući opijeno u drugi dio lančića. Nezdravi, bolesni sjaj se prelamao u tmini njezinih dubokih očiju.
Iako je izgledala kao Lujiza, više nije ni podsjećala na nju. Nije bila tako lijepa. Nije bila tako dostojanstvena. Nije bila ona – nije, i sada smo napokon to znali.
Pa ipak, gledajući njezinu zastrašujuću pojavu, priliku odjevenu u crninu u konstrastu sa blijedožutom svjetlošću, iznenada me je obuzeo strah – strah za vlastiti život!
''Midian... '', prošaputa Voldemort, strijeljajući ju pogledom. ''Midian Turunen.''
''Glavom i bradom.'' Nasmijala se, napućivši krupne usne, usne nijanse rubina. ''Lorde Voldemorte, žao mi je što nećeš imati priliku oprostiti se od svoje voljene. No, život je takav. Surovo ti oduzima one koje ti najviše znače.'' Rekavši to, iščezla je poput magle, neopaženo i tiho – isto onako kako se i pojavila.
''Eto! Vidiš li što si napravila?!'' Voldemortov bijesni povik upućen Ameliji neočekivano razbi groznu tišinu koja je zavladala.
Ona frknu. ''Ja?! Ti si mene prvi napao, idiote!'', uskliknula je prkosno. A onda se, začudo, naglo umiri. Kao da ju je nešto presjeklo. Kao da se nečeg sjetila. ''Ma, zapravo, ne slušaj tu vanbračnu kći krave i majmuna.'' Blago je otpuhnula tanušni pramen kose koji joj se zloslutno nadvio nad čelo. ''Imamo još malo vremena prije no što čarolija za povratak njezinog tijela počne djelovati. Jeste li spremni?''
Ne čekajući odgovor, sve nas je apartirala pred metalnu kapiju zaraslu u korijenje, pred zaboravljene zidine nekadašnje čarobnjačke škole.
Pred Rosewhite.

Nastavit će se...

Post je objavljen 23.02.2008. u 12:25 sati.