Pregled posta

Sadness in the night.

Noćni vjetrovi plesali su posljednji valcer po krvlju oblivenim zidovima, raspirujući guste slojeve prašine, ljubeći prigušenu svjetlost baklji. Zarila sam nokte u Amandinu meku, blijedu kožu, pribivši tijelo obgrljeno drhtajima uz njezina leđa.
Ophrvala me slabost. Poklekla sam.
Uski hodnici dvorca počeše mi sličiti na ralje gladne zvijeri.
Amanda je ispreplela prste sa mojima. ''Maggie, jesi li dobro?'', upitala me nježno, proučavajući me krupnim očima u kojim su se prelamale najljepše nijanse plave boje.
Duboko sam udahnula miris plijesni, miris boli kojim bijaše okupan hladni zrak. Kimnula sam glavom i uspravila leđa, skrivajući malaksalost, skrivajući tu nepojmljivu slabost. ''Dobro sam. Ne brini.'' Vještim pokretom ruke, primih štapić iz ogrtača i izvih ga pred licem, pripremajući se za mogući napad, za moguću obranu – i za neupitan obračun.
''Amelia, kamo sad?'' Voldemort letimično preleti pogledom po spletu sasvim identičnih hodnika, te zastade kraj kamenog stupa izdignutog u slavi i stilu vizantijske kulture. Blijedožuta iskra odlučnosti poigravala je u njegovim užarenim, bademastim zjenicama što sada počivaše na Amelijinom staklenom licu.
Ona zavrti glavom i ljutito otpuhnu, cupkajući u mjestu. ''Ne znam. Nisam ti ja jebeni kompas'', promrmljala je, s neuspješno prikrivenom nervozom u baršunastom glasu.
Voldemort joj je uputio oštar pogled, ali riječi nisu poticale s njegovih ispucalih i ustreptalih usana. Zagledao se naprijed, natrag u daljine beskonačnih prolaza, proučavajući ih.
Tišina. Bljesak. Jecaj.
Nagovještaj nevolje.
Oslonila sam se leđima na stup, osjetivši obamrle uzdahe kako mi sijeku grlo.
...Maggie... ne mogu... ne mogu disati...
''Izdrži, mama. Dolazimo'', prošaputala sam, prislonivši dlan uz naličje svog mramornog vrata. Amelia i Voldemort me zabrinuto promotriše, a zatim neočekivano spojiše poglede. ''Ovo postaje jako ozbiljno. Moram ju spasiti!'' Voldemort zamahnu pelerinom i zakorači u tamu, s ludom hrabrošću i prkosom koji su drhtavo plamtili u njemu.
''Stani, tikvo jedna tvrdoglava!'' Amelia ga teatralno primi za ramena i grubo pogura uz kameni zid. ''Rosewhite je ogroman. Misliš da ćeš ju naći na vrijeme? Mogla bi biti bilo gdje!'', vikala je nestrpljivo, nepovezano, unoseći mu se ravno u lice.
On ju prijezirno pogleda, stisnutih očiju. ''Pa, zasigurno nemam namjeru ni stajati ovdje i ne poduzeti ništa!'' Odgurnuo ju je u stranu, popravljajući rukave crnog ogrtača koji su se pogužvali prilikom njezinog neočekivanog nasrtaja. Oči su mu čudno svjetlucale pri nejasnom svjetlošću kojom bijahu dodirnute.
''Ne paničari!'', siknu Amelia bijesno, naglašavajući zamah slapom blještave crne kose. Uplela si je jednu dugu vlas oko kažiprsta, grizući pritom rub donje usnice. ''Hajde da logički razmislimo o ovome.''
''Nemamo vremena za razmišljanje!'' Voldemort je zazvučao gotovo očajno, nemoćno. Njegov glas je savršeno upotpunjavao napetost i strah koji su obigravali oko nas.
Najednom mi je sinulo.
Najednom mi je sinulo kako riješiti misteriju.
''Amanda, ti si prije pohađala Rosewhite. Poznaješ dvorac, je li tako?'', upitah, okrećući se k svojoj sestri i zaustavljajući pogled pun nadanja na njezinim krupnim očima.
Neodlučno je kimnula glavom, mreškajući nos. ''Da, valjda... '' Podigla je pogled sa kamenog tla iz čijih su pukotina šibali tračci jezive studeni. ''Zašto?''
''Mislim da ju Midian drži u nekoj od spavaćih soba – nekoj koja posjeduje krevet sa crnim baldahinom'', obrazložila sam, prizivajući si u misli slike trenutaka koje sam provela u toj zamračenoj sobici, nesvjesna činjenice da je do mene ležala istinska, prava Lujiza.
Amanda se zamisli, ne obazirući se na pogled nadražen iščekivanjem što joj ga je Voldemort kradomice darivao. ''Crni baldahin? To bi trebale biti spavaonice Andore, jednog od tri bivša školska doma'', izjavila je u konačnici. ''I mislim da znam kako doći do njih.''
Šutke, slijedili smo ju kroz dugački hodnik obložen polomljenim zrcalima i ostacima skupocjenih slika. Zastori na prozorima, zastori sa logom Rosewhitea, bijahu razdrljeni i prekriveni tragovima prašine. Tek povremeno, niz oronulu tavanicu bi skliznula pokoja kap kiše koja bi, poput čiste i iskrene suze, sprala nečistotu i otkrila dio njihove prave boje. Komadići uvelih bijelih ruža padali su na goli pod, nošene krilima prohladnog vjetra. Paučina se nakupljala u svakom kutu, izazivajući pomamu za uspomenama na sve što je Rosewhite nekoć bio – na sve što smo mi nemilosrdno uništili.
Usne mi se same razvukoše u ironičan poluosmijeh.
Zar nije prekrasna spoznaja da si ti zaslužan za tu slatku propast?
''Brže! Mislim da sam čula korake... '' Amelijin ustreptali šapat se gubio u bijesnom hriptanju vjetra dok nas je naizmjenično gurala uz strme, rasklimane stepenice. Posegnula sam da se primim za ogradu, ali ona bijaše potpuno razvaljena i beskorisna.
Nisam se okretala. Ako nas netko doista slijedi, nisam ga htjela spoznati.
''Skrenimo ovdje!'' Amanda nas povede kroz uzani prolaz na lijevoj strani hodnika, stežući štapić u oznojenom dlanu. Svjetlosna iskra s njegovog vrha ubrzano se kretala duž zida.
U konačnici, našli smo se pred odškrinutim, labavim vratima. Staklo koje ih je prekrivalo bijaše polomljeno na nekoliko mjesta. Zapazila sam i djelić školskog grba na njihovom vrhu, shvaćajući da se nalazimo pred ulazom u nekadašnju društvenu prostoriju.
''Gdje su ovdje spavaonice?'', zapita Voldemort tiho, kao da se plaši da ne probudi davno zaboravljene duše što su počivale u tvrdim zidinama, u svakom neznatnom djeliću vazduha koji smo udisali. Proučio je pogledom cijelu zamračenu prostoriju, krcatu kožnim naslonjačima i nemarno razbacanim učeničkim knjigama.
Amanda kimnu glavom prema popločanim stepenicama. ''Gore. Sigurno.''
Najzad, nasumice izabrasmo jednu od brojnih sobica. Bijahu tamo dva prazna kreveta sa crnim baldahinima, noćni stolić i četiri rasklimane stolice. Miris vlage, nekoć prijatan vonj smrti parao mi je nosnice toliko jako da sam se morala povući unatrag, na prostrani hodnik prepun identičnih, zatvorenih vrata.
Pregledali smo redom sve sobe, sve dok nismo nabasali na jednu koja se, naizgled, nije ni po čemu razlikovala od ostalih. ''Hey... pogledajte ovo!'', uskliknu Amelia i pokaza rukom na niska vrata što počivaše u kutu prostorije, kraj lepršavih crnih zastora.
Pritisnula je kvaku i lagano ih povukla k sebi, provirujući u drugi hodnik.
Tajna vrata. Tajni prolaz.
Naši koraci odzvanjali su tim praznim, uskim tunelom dok smo se tiho približavali visokim metalnim vratima što ponosito stajaše na njegovom bliskom kraju.
Voldemort je prvi kročio unutra, otvorivši ih uz trzaj.
''Lujiza...!'' Zadržavajući dah, zagledao se u njezino prekrasno, polumrtvo lice. Jeziva čarolija voštanica, nadjačana sjajem njezinog medaljona, stvarala je prizor neljudske ljepote i beskrajne unutarnje snage. Doimala se kao da spokojno sniva, ali uzdrhtale, vlažne usnice odavale su prisutnost bolnih grčeva, grčeva koje sam i ja osjetila.
Voldemort se spustio na ivicu kreveta, kraj njezina uzglavlja, milujući joj blijede obraze. ''Lujiza, čuješ li me?'', zazvao ju je tiho, ali odgovora nije bilo.
''Ne čuje te.'' Amelia bolno uzdahnu i prekriži vitke ruke na grudima. ''Dugo je bila pod dejstvom presnažne čarolije. Trebat će neko vrijeme da se oporavi. ''
Nervozno sam se osvrnula oko sebe, drhteći više od vlastitih misli nego od hladnoće koja je sjekla crne zidove. ''Možemo li sada ići? Ježim se od ovog mjesta.''
"Maggie ima pravo." Amanda mrzovoljno krenu prema vratima. "Idemo. "
Voldemort nježno podiže Lujizu, kao da je riječ o krhkoj porculanskoj lutkici koja bi se svakog časa mogla prelomiti u njegovom naručju. ''Bit ćeš dobro, draga. Sad si na sigurnom.'' Šapućući te smirujuće riječi, utisnuo je vreli poljubac na njezino čelo.
Hodali smo tiho, neopaženo, ali i brzo. Brže no ikad. Prepušteni neupitnoj vladavini vjetrovitih nanosa, crveni pramenovi moje razbarušene kose kovitlali su se u zraku, padajući mi po obrazima i vrhovima usnica. Podovi dvorana i hodnika kojima smo prolazili na putu do glavnog hola na trećem katu jezovito su šaputali posljednje stihove svoga škriputavog rekvijema, naslućujući poraz.
Nešto me žignu kroz srce.
Nejasno sam razaznala i zvuk koraka. Udaljenih, ubrzanih koraka.
Da li nas netko doista slijedi?
Trgoh se. ''A zašto se jednostavno ne možemo apartirati?'', promrmljala sam nelagodno, stežući Amandinu toplu ruku u svojoj, hladnoj. Zamahom isukanog štapića, Amelia naglo osvijetli put, hodnik koji se pružao pred nama. ''Nemoguće je apartirati se među zidinama Rosewhitea'', dobacila je, ubrzavajući kroz koprenu tame što nas je u potpunosti obavila.
''Ali ja sam se jednom uspjela apartirati'', usprotivila sam se.
Amelia neočekivano zastade i iznenađeno me promotri, trepćući dugim, tamnim trepavicama. ''Molim...?'' Njezin nepovjerljivi šapat iščeznu u beskonačnost tišine.
Kimnula sam glavom. ''Da. Onda kad me je Midian zatočila.'' Uzdahnula sam, shvativši da svi netremice zure u mene, fiksirajući me neprijatnim pogledima. ''Što me tako gledate? Mislim, moguće je napraviti iznimku, zar ne?''
Voldemort se zamisli i privi Lujizu još bliže sebi. ''Da, ali samo u slučaju da je netko u tom trenu poništio čini koje štite Rosewhite. Samo u slučaju da je netko htio da se apartiraš. ''
''Naravno da sam htjela. ''
Okrenula sam se na ledenu melodiju smijeha što se prolomio hodnicima, odjekujući svom svojom neupitnom silinom. Moje kamene zjenice raspoznaše ženski obris u nemirnim sjenama susjedne dvorane. Srebrnkasta svjetlost je slobodno kružila zrakom, zanoseći naše iznenađene poglede, tjerajući nam neopisiv osjećaj nemoći pod kosti.
''Midian?'', otelo mi se.
''Tako je. '' Elegantno je istupila iz tame, dopuštajući svijetlim tračcima da obasjaju njezine istinske crte lica.
One više ne bijahu identične Lujizinim.
Pred nama je stajala Midian Turunen u svom pravom tijelu. Bila je to prelijepa, visoka žena blijede puti i tamnosmeđe kose koja joj je uokvirivala porculansko lice. Nosila je crnu haljinu, pripijenu uz skladno, vitko tijelo. Krupne plave oči dobijale su nijansu mahnitosti i razjarenosti pod prigušenim svjetlom, naglašavajući snagu dojma koji je ostavljala.
No, ono što je najviše privuklo moju pažnju bijaše srebrni lančić u obliku srca, lančić koji je počivao na njezinim grudima – konačno sastavljen. Konačno cijeli. Konačno moćan.
''Naravno da sam htjela da pobjegneš, Maggie. Misliš da nisam računala na činjenicu da ćete se svi uskoro okupiti ovdje? Misliš da nisam znala da će biti lakše i slasnije da vas ubijem sve odjednom?'' Oslonila se na zid, nasmijana. Cijela situacija ju je nevjerojatno zabavljala i nije se trudila to prikriti. ''Naravno, isprva sam planirala da se za početak riješim samo tebe i tvoje mamice. Zato sam vas i povezala Nemesisom. Htjela sam ukloniti dvije muhe jednim udarcem, ali... imam osjećaj da će ovo biti mnogo zabavnije!''
Amelia ju ošinu neprijatnim pogledom, mršteći se. ''Gledaj, prastara nakazo... ne znam ni što planiraš ni kako si se stvorila ovdje, ali zahtijevam da mi kažeš što želiš od nas!''
Midianine oči zasvjetlucaše. ''Ovo!'' Raširila je svoje bijele dlanove na kojima se tada prelomi plamteća iskra, iskra zasljepljujuće moći koja se spremala eksplodirati iz nje. Zamahnula je rukom ka meni, usmjeravajući mlaz svjetlosti u moje usplahirene grudi.
Tresak. Povik.
Sagnula sam se. Sagnula sam se na vrijeme.
Crvenkasta svjetlost je preletjela preko mojih savijenih leđa i pogodila drveni plakar.
''Sklanjaj se odatle!'', vrisnu Amanda i energično me privuče k sebi. Zadihano sam se oslonila na nju, oštro uzdahnuvši. Osjetila sam neugodan miris, miris paljevine, miris dima.
Plamičak neobične, blijede vatrice poigravao je na klimavom plakaru, šireći se.
Midian to nije primijetila. Bijesno je stisnula zube i ispružila dlan k meni i Amandi, šapućući si nešto nerazumljivo u bradu – nešto nalik na drevnu molitvu.
Još jedan neuspjeh. Još jedan promašaj.
Pomjerile smo se u stranu, a novi plamen zahvatio je zastore što su sablasno poigravali oko polomljenog prozorskog stakla. Vatra se širila zastrašujuće brzo, stvarajući sivi oblak dima nad nama.
Voldemort lagano položi onesviješćenu Lujizu u Amelijine ruke. ''Skloni ih na sigurno, a ja ću se pobrinuti za ovu glupaču! Dolazim odmah za vama!'' Izvadio je štapić iz pelerine, stisnuvši zube u žaru odlučnosti i borbenosti, u agoniji očite želje za osvetom zbog onog što je napravila Lujizi.
"Ne! Voldemorte, nemoj... ", Amanda ga je pokušala zazvati, odvratiti od tog nauma, ali nije bilo svrhe – ne u ovakvoj situaciji.
Shvativši to, Amelia nam je dala znak da ju slijedimo. Prebacila je Lujizu preko ramena i potrčala niz hodnik. Amanda i ja smo, šutke, krenule za njom.
Vatra je postajala sve jača, sve vrelija – sve ubojitija.
Okruživala nas je. Potiskivala nas je.
Njezino bolno urlikanje miješalo se sa tihim povicima borbe što su sve više blijedili i iščezavali u pozadini mojih pomućenih misli. Čvrsto sam stezala rub Amelijina debela ogrtača, svoj jedini putokaz u zanosnom, gracioznom plesu dima i vatre.
Grlo me je peckalo.
Zaslijepljene oči su mi suzile.
Nevidljive sile grčevito su se uvijale oko mog onemoćalog tijela, stežući me, gušeći me svom svojom jezivom silinom. Htjela sam vrisnuti iz petnih žila, osloboditi se tjeskobe, ali nisam mogla – samo sam stisnula uzdrhtale zube, ubrzavajući sitne korake.
Nastavljala sam. Ponekad bih poklekla, pala, ali bih uvijek nastavljala. Kako je rastao i nemilosrdni vatreni plamen, rastao je i plamičak prkosa u mojim grudima.
Činilo mi se kao da je protekla vječnost dok se nismo našle pred rastvorenim dvorskim kapijama, dok nisam osjetila Amelijinu ruku na svojoj, njezin ohrabrujući stisak, a potom i milovanje hladnog, svježeg vjetra po ispijenom licu.
"Uspjele smo...!", ote joj se zadihan povik oduševljenja.
Klonuvši na hladnu, ogoljelu tratinu, usmjerih pogled preko vlastitog ramena. Dobar dio dvorca već je bio obuhvaćen zagrljajem plamena, obasut poljupcima pregustog tamnosivog dima koji se izdizao do tmurnih nebesa.
Još strašnija spoznaja me naglo presječe.
"Amelia! Gdje su Amanda i Voldemort?!", vrisnula sam, osvrćući se.
Vjetar mi je odgovorio svojim silovitim puhanjem, svojom silovitom kadencom Smrti.
No nije bilo potrebno odgovoriti. Nije bilo potrebno pitati. Plamena balada i hladna, jeziva slutnja koja je strujala mojim tijelom već su dovoljno pokazivale.
Pridigla sam se. "Moram im pomoći!", povikah, potpuno spremna i odlučna u neshvatljivoj namjeri da se vratim među rasplamsale zidine.
Amelia energično položi Lujizu na tlo i pritrča mi, obuhvativši rukama moj struk. "Jesi li ti luda?! Poginut ćeš!", zavrištala je i povukla me natrag.
"Ali... ali... moj otac i moja sestra su još uvijek unutra!", vikala sam izbezumljeno, otimajući se iz njezinog snažnog stiska.
Pograbila me je za ramena i zagledala se u moje prazne oči, lišene uobičajenog smaragdnog sjaja. "Žao mi je. Ali mi moramo ići!"
Ote mi se bolan, dugačak vapaj.
Imala je pravo. Znala sam da je, ali nisam se mogla pomiriti s tim. Vatra je već zahvatila nekoliko borova koji su okruživali dvorac, i bilo je samo pitanje vremena kad će se proširiti i na tratinu gdje smo mi stajale. Bila je suviše jaka da bismo ju mogle ugasiti, suviše strašna da bismo joj se mogle suprotstaviti, bez obzira na preveliku cijenu koju je naša nemoć nosila.
Morale smo otići. Morale smo se spasiti.
"OK, Amelia", prošaputala sam tiho, susprežući tople, krvave suze.
Ponovno je podigla Lujizu, koja se tada promeškolji i duboko uzdahne, potpuno nesvjesna stvarnosti. "Hajde! Moramo otići do Mračne šume da bismo se mogle apartirati!" Kimnula je glavom ka zimzelenom šumarku na istočnoj strani otoka, potrčavši.
Potrčala sam i ja. Potrčala sam, bez osvrtaja. Bez osjećaja.
Znam što moram učiniti.
Znam što ću učiniti.
Žao mi je. Ovaj put, spasiti ću sebe.

Nastavit će se...

P.S. Post posvećen Roxy i Alexis, iz nekih mojih razloga.


Post je objavljen 01.03.2008. u 11:55 sati.