Osjećala sam neopisiv bijes čak i poslije, kad sam koračala prema društvenom. Leni i Amanda su i dalje šutile, iako sam po njihovim licima mogla zaključiti da su u potpunosti uz mene. Pomisao na mrtvu Alexis Ann Parker me je u konačnici činila sretnom, premda sam istovremeno bila bijesna... Kako se usudila reći to o mome ocu, o svome Gospodaru? Kako se samo usudila?! Činilo mi se kao da Smrt nije bila dovoljna kazna na nju. Možda sam ju prvo trebala mučiti. Možda sam ju kletvama trebala dovesti na ivicu ludila. A možda bih to i učinila, da sam u tom trenu mogla reagirati na neki drugi način...
''Što sad?'', upitala je Leni šapatom, zastavši na hodniku. Naslonila se na zid i prebacila svoju zlatnu kosu preko ramena. Uzdahnuvši, uputila mi je upitan pogled. ''Margaret?''
''Misliš da će Skywalkerica nešto reći?'', upita me sad i Amanda, prisjećajući se da je Angela ipak bila svjedok ubojstva koje se odigralo u ženskom WC-u nekoliko minuta ranije. Odmahnula sam rukom i nabacila samouvjereni osmijeh na lice. ''Ne brini, Am'', rekoh joj. ''Neće se usuditi.''
''Tko se neće usuditi, Maggs?'', začula sam tada Haleyin glas. Prilazila nam je, sa zainteresiranim izrazom lica. Primijetila sam da se žuri, ali ju nisam pitala kamo. Samo sam se vragolasto nasmiješila i rekla:''Ma, opet sam zavitlavala Hagrida. Ništa strašno.''
''Mogla sam si to i misliti'', odvrati ona veselo. A potom krenu niz hodnik. ''Moram na zahod. Vidimo se kasnije!'', doviknula je, odlazeći prema WC-u Plačljive Myrtle. Leni, Amanda i ja se pogledasmo. Znale smo što slijedi. Znale smo da će pronaći Alexisino mrtvo tijelo. No, nismo ništa govorile. Samo smo stajale i razmjenjivale poglede. Nismo ništa rekle čak ni kad se, nešto kasnije, začuo Haleyin užasnuti vrisak. Vrisak koji bi svima sledio krv u žilama. Ali, ja sam i dalje bila potpuno hladnokrvna... Toliko hladnokrvna da sam i samu sebe zaprepastila.
***
Cijeli dom Slytherina ostao je šokiran spoznajom da je Alexis mrtva. Alexis Ann Parker, ona koja nas je vječito zabavljala i nasmijavala. Haley, Anduril, Amy i Roxy satima nisu prestajale plakati, a dala bih se zakleti da sam vidjela suze i na licima nekih Gryffindora. Čak su ju i oni voljeli. U cijelom je Hogwartsu vladala neka neopisiva tuga.
A znate li što je bilo najgore od svega? Najgore je bilo to što ja i dalje nisam osjetila ni trunku kajanja zbog toga što sam napravila. Najgore je bilo to što sam jedva skrivala svoje zadovoljstvo. I ljepotu tog osjećaja... Nikad se nisam bolje osjećala. Pogotovo zato što nitko nije ni posumnjao na mene. Dumbledoreov odgovor je ponovno bio; Andreina. Andreina Slytherin. Jedino smo Angela, Lexy i Pacoliki (njima sam morala reći), Amanda, Leni i ja znale pravu istinu...
''Rekla sam ti da će sve glatko proći'', rekla sam Amandi, dok smo šetale kroz hodnike. Bilo je to tog istog dana, negdje pred večeru. Imala sam potrebu izaći iz društvenog i napokon disati punim plućima, napokon pokazati svoje prave osjećaje, bez straha da će me netko otkriti.
''Moram ti priznati da sam isprva bila skeptična'', odgovori moja sestra. ''Ali, sad je sve u redu.''
''Ipak, Am, mene jedna stvar muči...'', započela sam nesigurno.
''Andreina, zar ne?'', upitala je, kao da mi čita misli.
Kimnula sam glavom. ''Nekako imam osjećaj da ona nije ni ubila Katyju Owens i Kelly Joan Slytherin'', napokon sam joj priznala ono što se danima motalo po mojim mislima. Ono što mi se, kako je vrijeme prolazilo, činilo sve više mogućim...
''Slažem se. Možda ju Dumbledore samo koristi kako bi prikrio ubojstva koja se dešavaju po Hogwartsu. Možda ni on ne zna tko je pravi ubojica'', rekla je zamišljeno. A onda se iznenada trže. ''Brzo! Sakrij se!''
Prije no što sam uspjela što se dešava, zgrabila me je i povukla iza jednog stupa. Pogledala sam u istom pravcu u kojemu je i ona gledala, te spazih Dumbledorea i McGonagallicu na kraju hodnika. Djelovali su jako, jako zabrinuto. Zabrinutije nego ikad. Nisam razumjela zašto bismo se morale skrivati, ali se činilo kao da Amanda očekuje da će nešto doznati...
''Albuse, ne razumijem'', reče McGonagallica. ''Zašto Alexis Parker?''
''Ne znam, Minerva'', odvrati Dumbledore. ''Stvarno ne znam.''
McGonagallica se namršti. ''Što ako to nisu bili oni?'', upitala je.
''Sve je moguće. Parkeričin je rođendan bio u lipnju. Zato uopće ne vidim razlog zašto bi ju ubili. Ona nije mogla biti...'', započeo je, a onda naglo zastade. ''Znaš već tko'', promrmljao je naposlijetku.
''Slažem se'', reče profesorica. Lice joj se smračilo. ''Albuse, mislim da je ovo kraj Hogwartsa. Trebalo bi ga zatvoriti. Moramo spasiti te djevojke.''
''Ne. Oni će ih pronaći, gdje god bile'', usprotivio se Dumbledore.
''Onda bi bilo najbolje da jednostavno kažemo tko je ona. Ne smijemo dopustiti da sve te djevojke poginu zbog nje!'', reče McGonagallica. Povisila je ton. ''Nije vrijedna toga!''
''Minerva!'', upozori ju on. ''Vrijedna je. Itekako je vrijedna. A mi smo u prednosti, jer znamo njezino ime. Znamo identitet Izabranice Tame.''
Poslije toga, nisam ništa više čula. Otišli su niz hodnik, isuviše uznemireni da bi nas primijetili. Pogledala sam u Amandino bezizražajno lice. Bila je podjednako zbunjena i šokirana kao i ja. Da li ovo znači da netko ubija učenice po Hogwartsu kako bi pronašao Izabranicu Tame? Djevojku iz legende?! Da li doista postoji djevojka u kojoj su ujedinjene sve snage Zla? Tko je ona?! I kakve veze rođendani imaju s tim?
''Maggie, ovdje se nešto jebeno strašno dešava'', ispravno je zaključila Amanda.
***
''Jeste li vi potpuno sigurne u to što lupetate?'', upitala je Lexy pomalo uplašeno. Pogledala je u Pacolikog, čije je lice bilo još blijeđe i ispijenije nego obično. Amanda se nervozno vrpoljila u naslonjaču. ''Naravno. Misliš da bismo vas zvale da nismo sigurne?'' prosiktala je.
Pacoliki je glasno otpuhnuo. ''Ovo nije dobro'', reče mudro.
''Znamo'', rekoh mu, iskezivši se. ''Pa... imate li ikakvih prijedloga?''
''Znate što?'', upita Lexy. ''Ja mislim da je Marco Riddle umiješao svoje kandže u ovo. Maggie, sjećaš se kad ste Draco i ti čuli da govori kako želi naći tu Izabranicu Tame?''
''Da. Sjećam se. Ali, ne vjerujem da bi on mogao učiniti takvo što'', rekoh, sjednuvši se na rub stola.
''Tako je. Naš je polubrat prevelik slabić'', složila se moja sestra. No, činilo se da Pacolikom to nije bilo dovoljno. Nekoliko trenutaka se nervozno šetkao po sobi. A onda, u konačnici, zastade i uputi nam jedan od onih svojih ledenih pogleda. ''A što ako je imao pomoć?'', predložio je.
Zamislila sam se. ''Čekaj malo... nije li Marco Andreinin sljedbenik?'', sinulo mi je tada.
''Jeste!'', uskliknu Amanda. ''Kad bolje promislim, možda su Andreina i Marco ipak zajedno u ovome!''
Lexy se zacrvenila, ugrizavši se za usnu. ''Ne!'', vrisnula je bolno. ''Nema teorije! Andreina nije takva! Moja sestra nije takva!''
Prevrnula sam očima. ''Ma daj. Svi znamo kakva je ona. Poubijala je toliko ljudi da joj nekoliko djevojčica ništa ne znači'', rekoh pakosno, prisjećajući se svega što je Andreina učinila meni i mojim roditeljima. Kad sam to izgovorila, Lexy je briznula u plač. Suze su se slijevale niz njezino porculansko lice, u toj mjeri da sam imala osjećaj da ih je već dugo zadržavala. Tijelo joj je drhtalo kao nikad do sad. Djelovala je tako slomljeno... Tako drugačije od one Lexy koju poznajem. Bio je to prvi put da sam ju vidjela kako plače. Ona je oduvijek bila optimistična i vesela. Nikad nije bila tužna. Nikad nije plakala. Sve do sada...
''Lexy, što nije u redu?'', upitao je Pacoliki zabrinuto, položivši ruke na njezina ramena. Ona mu se bacila u zagrljaj i kroz suze promrmljala:''Ne mogu više ovo podnijeti, Severuse... Nedostaje mi... Nedostaje mi moja sestra...''
***
Sjela sam se na rub svog kreveta, između Roxy i Draca, te izvadila pismo iz pelerine. Pismo koje mi je Angela dala... Pismo koje mi je Stephanie poslala.
''Baš me zanima što mi je moja najdraža sestrična napisala'', procijedila sam kroz zube, cijepajući rub omotnice. Izvadila sam iz nje glatki bijeli papir na komu je, krupnim crvenim slovima, bilo ispisano:
Moraš se čuvati. Moraš se dobro čuvati. Žele te ozlijediti na najgori mogući način. Žele ti uništiti obitelj. Žele ti uzeti moć. Žele uništiti tebe. Molim te, čuvaj se!
Tvoja sestrična Stephanie
''Molim?!'', vrisnula sam. ''Ona to meni prijeti?!''
Draco me je primio za ruku. ''Polako, Maggie. Upozorava te na nešto. Ne prijeti ti. Upozorava te na nekoga'', objasnio je, pomalo zamišljeno. A potom je napravio grimasu. ''Stvarno, mogla bi se malo opustiti. Nisu ti svi neprijatelji.''
Otrgla sam se od njega i digla se s kreveta. Nekoliko puta sam nervozno otpuhnula, šetkajući se gore-dolje po spavaonicu. A onda, naposlijetku, odložih pismo u ladicu. ''Vidjet ćemo. Razgovarat ću s Stephanie. A ako je ovo neka glupa šala, ubit ću ju baš kao što sam...'' Tu zastadoh.
''Baš kao što si što?'', upita Roxy začuđeno.
Odmahnula sam rukom. ''Ništa, Roxy. Baš ništa.''
P.P.S. Odlučila sam mijenjat sliku svog lika. Ovog puta definitivno. Znam da ste se svi (ko i ja) navikli na Lohanicu, ali mi ona izgleda previse dobronamjerno. A lik u priči baš i nije takav. :D Dakle, slika je sad od Anette Olzon.