I wanna hold on, but it hurts so bad... and I can't keep something that I never had.

''Mama...?''
Pokušala sam viknuti.
Pokušala sam ju zazvati njezinim pravim imenom.
Pokušala sam, ali me drhtave, vlažne usnice nisu htjele poslušati – ispustile su samo taj tihi šapat, šapat što je srušio sve zidine i koprene koje bijahu grčevito uvijene oko spleta mojih istinskih osjećaja.
Kako li sam samo krhko zvučala!
Promotrila me je zjenicama koje tada izgubiše onu prekrasnu, prepoznatljivu kombinaciju plavo-zelenog sjaja, pretapajući se u dubine beskonačne tame. ''Da, Maggie. Mama je...'' Na usnama joj se prelomi ironičan osmijeh. Načinila je par koraka ka meni – ne previše, ali dovoljno da mi se nesvakidašnji miris njezinog parfema zareže u nosnice. Sjene su se lagano teturale za njom, za rubovima duge, sivkastocrne haljine koju je nosila.
''Što... što je ovo? Što ti radiš ovdje?'', zapitala sam, ovog puta čak za nijansu čvršće i glasnije, dok je Lujiza elegantnim koracima kružila oko mene. Pritom si je prebacivala štapić sa jednog hladnog dlana na drugi, ne pokušavajući prikriti sablasnost što je isijavala iz svakog njezinog djela i svakog njezinog pogleda – sablasnost kojom me je oduvijek uspijevala iznova fascinirati.
Iznenada zastade. ''Nije li očito, Maggie?'', uzvrati pitanjem.
Pratila sam pogled njezinih očiju što pohlepno zaiskriše, prilijepljene za ulaz u tajnu, podzemnu prostoriju. Kamena statua u mojoj ruci se gotovo savila od jačine stiska, stiska nastalog kao posljedica straha i nervoze koji su mi se nakupljali u grudima. Prije no što sam se uspjela sabrati, prije no što sam uspjela postaviti jedno od tih silnih pitanja koja su mi potisnula suvisle misli, Lujiza se trgla iz transa i teatralno stala pred mene. ''Pametna si ti, Maggie. Vidiš, ja se nikad ne bih dosjetila da je stari trik sa statuom zapravo način za otvoriti tajna vrata. Ali jadni stari Dumbledore očito nije računao da ćeš mi ti nesvjesno pomoći.'' Zahihotala se, ali to ne bijaše njezin uobičajen, zvonki hihot – ovo bijaše tako neprirodno, tako bolesno. ''No to nije jedini razlog što mi je drago vidjeti te.''
Ugao obrve mi demonstrativno poleti ka namrštenom čelu. ''Kako to misliš?'', upitala sam, uzmičući unatrag.
Ona pak zakorači prema meni, satjeravajući me u kut zamračene prostorije. Oči joj zagonetno bljesnuše. ''Polako. Sve u svoje vrijeme, Maggie.'' Istrgla je statuu iz moje ruke i nemarno ju odložila na radni stol. ''Sve u svoje vrijeme...'' Snažno me je primila za kosu i privukla k sebi, uz svoje ledeno tijelo, bez ijednog osvrta na bolni jauk koji nesvjesno ispustih. Savila mi je ruke iza leđa i grubo obuhvatila moj struk. ''Ideš sa mnom. Savršeno se uklapaš u slagalicu koju već dugo pokušavam riješiti...'' Posprdno se nasmijala kad sam se pokušala iskobeljati iz njezinog stiska. ''Budi mirna. Neće puno boljeti, dušo'', šapnula mi je na uho dok me je gurala niz popločane stepenice što su vodile u unutrašnjost tla, u unutrašnjost tajne sobe.
A najgore...?
Najgore je bilo to što sam se mogla oduprijeti.
Najgore je bilo to što sam imala dovoljno snage – bar u fizičkom smislu. U bilo kojem od tih dugih trenutaka, mogla sam se istrgnuti i primiti svoj štapić iz pelerine, mogla sam se okrenuti k njoj i izgovoriti samo dvije jednostavne, sudbonosne riječi kletve, da, svakako sam mogla, ali – nisam željela. Čak iako nisam shvaćala zašto ovo čini, čak iako nisam razumjela zašto je dopustila da sve ode k vragu, pa čak iako sam mrzila samu sebe zbog toga, nju sam suviše voljela da bih ju mogla ozlijediti ili, još gore, ubiti...
S usana mi poteče još jedan u nizu bolnih uzdaha. Bezizražajno sam sagledala niske zidove sobice u kojoj smo se našle. Osim nekoliko izlomljenih starih stolaca i police sa knjigama, na središtu neravnog tla ležao je okrugli, kameni oltar sa kutijicom na svojoj uglačanoj površi.
Lujizin stisak lagano uminu. Zadovoljno je zagrizla rub svoje donje usnice, zamahnuvši slapom nestvarno crne kose. ''Napokon'', prošaputa očarano, zadržavajući dah. ''Napokon...!'' Primila je moju podlakticu i, vukući me za sobom, prišla oltaru po prašnjavom tepihu što je prekrivao najveći dio poda. Laganim zamahom štapića i pjevušenjem nekih nerazumljivih čarolija, pomjerila je četvrtasti poklopac sa kutijice i – ustuknula.
Izraz lica joj se naglo izmijenio. Zjenice joj se zakrvaviše a usne širom rastvoriše, dok se vrisak zaprepaštenja gubio u beskonačnosti.
Staklena kutija je bila prazna.
Potpuno prazna.
Lujiza se naglo okrenu i bijesno me pograbi za ramena. ''Gdje je?!'', vrisnu, unoseći mi se u lice. Pramenovi njezine kose nježno padoše preko mojih mramornih obraza, a usplahireni dah mi pomilova lice.
''Gdje je tko?'', upitah, sada već potpuno zbunjena. Nisam ništa shvaćala, ali nju očito nije bilo briga. Ili to nije primijetila?
Prodrmala me je. ''Ne pravi se glupa, Maggie! Gdje je?!'', vikala je i dalje, razjarena i ljutita kao nikad prije.
''Ne znam o čemu...!'' Prije no što sam uspjela dovršiti rečenicu, ona me odgurnu ka suprotnom zidu najjače što je mogla. Izgubila sam ravnotežu i zateturala se unatrag, padajući.
Vrisnula sam kad sam osjetila kako udarac potiljačnog dijela glave u kameni, debeli zid.
Skliznula sam na tvrdi pod.
Zamaglilo mi se pred očima; svjetla su postajala sve blijeđa i nejasnija, mijenjajući se u ritmu pulsirajućeg bola koji se širio mojim tijelom. Zamijetila sam samo Lujizin oštar pogled prije no što sam utonula u tminu, sklapajući oči...

***

Neugodna bol u predjelu grudi prisilila me je da razmaknem svoje teške očne kapke i udahnem čestice gustog i hladnog vazduha što je ispunjavao prostoriju. Prigušena svjetlost voštanica mazila mi je lice dok sam se lagano uspravljala, prisjećajući se onog što se zbilo i pitajući se gdje se zapravo nalazim. Dodiri meke satenske posteljine po mom tijelu ukazivali su na činjenicu da ležim na površi kreveta – velikog, udobnog kreveta sa crnim baldahinom.
Uzdahnula sam, shvativši da Lujiza sniva kraj mene. Naglo sam skočila sa kreveta i odmakla se na sigurnu distancu, u kut, očekujući da će se i ona probuditi i ponovno nasrnuti na mene, ali – nije.
Nije se ni pomjerila. Nije reagirala. Samo su njezine usnice blago zadrhturile, kao da ima nemirne snove. I što sam ju više promatrala, što sam više uživala u toj nestvarnoj ljepoti koja ju je vječno krasila, primjećivala sam više detalja. Tamnocrveni karmin na usnama, opojan miris cvijetnog parfema, blijede ruke sklopljene ispod grudi... Ne znam odakle bih počela. Ostavljala je dojam krhke, usnule, ledene kraljice. Potvrđujući tu zavidnu sliku, crna kosa joj je u slapovima padala preko bijelih ramena što su izvirivala pod bretelama krvavocrvene haljine.
Crvena haljina? Kad se, k vragu, stigla presvući?
Ponovno se zagledah u nju, u njezino blijedo, preblijedo lice, osvjetljeno sjajem medaljona koji joj je počivao na mramornom vratu – medaljona u obliku zmije iz čijih usta izlazi pauk.
Promotrila sam ga još jednom. I još jednom.
Da. Nema sumnje. Bio je to taj medaljon.
Ali, nije li ga ona bacila?
Kako je moguće da je opet kod nje?
''Ohhh...'' Promeškoljila se. Taj njezin trzaj, taj neočekivani uzdah koji je ispustila natjerao me je da se konačno priberem i skrenem misli na ono o čemu sam doista trebala odlučivati.
Moram otići odavde prije nego što se probudi, pomislih.
Pogled mi zastade na prozoru dok sam nervozno prevrtala po džepovima crnog ogrtača, tražeći štapić. Mračno nebo i bezimene zvjezdice prosute po njegovom beskonačnom prostranstvu uvjerile su me da je i dalje noć, da i dalje imam priliku otići k Voldemortu.
Osvrnula sam se, posljednji put. Kratko sam ju promotrila, stisnutih očiju, osjećajući kako se u meni obnavljaju gorčina i bijes. ''Zašto ti je sve ovo trebalo...?'', prošaputala sam tiho, prije no što sam se apartirala u Finsku, u ledene predjele gdje se uzdizaše moćne, neprobojne zidine Voldemortova dvorca.

***

''AMANDA!!!''
Energično sam se probijala kroz grupicu Sljedbenika koji su stajali na hodniku, gurajući ih u stranu. Osjetila sam njihove zbunjene, začuđene poglede na sebi, ali nisam prestala trčati i zadihano dozivati sestru.
''AMANDA!!!''
Dvojica Paukovih sljedbenika su završila na podu od siline mojeg naguravanja, ali ni to nije bilo dovoljno da me natjera da zastanem.
''AMANDA!!!''
Popela sam se na treći kat starim, nestabilnim stepenicama koje su pritom neugodno škripale pod mojom težinom. Ubrzala sam korak, približavajući se širokom hodniku što je skrivao tisuće misterioznih vrata, a među njima bijahu i vrata prostorije koju sam trebala – vrata dnevne sobe.
''Gnome, gdje si ti dosad?!'' Prije no što sam uspjela bilo što reći ili učiniti, Amanda je skočila sa kožnog kauča i potrčala mi u susret. Netremice me je promotrila, vrteći pramen zlatne kose oko kažiprsta. Voldemort stade kraj nje, vidno uznemiren, ali ne reče ništa.
''Zašto urlaš?!'', odvratih vikom.
Amanda se naceri. ''Zato što si ti gnom.''
''A ti si pacov!'', uskliknuh prkosno.
Frknuvši, ona pogleda u Voldemorta, kao da čeka njegovu reakciju. Činilo se da to nije ni primijetio, jer su njegove sitne, bademaste zjenice bile odsutno zakovane za uramljenu Lujizinu sliku što je stajala na polici. ''Voldemorte! Čuješ li što mi je rekla?'', viknu Am ljutito, lupkajući nogom o pod.
Taj ga je povik vratio u stvarnost. ''Uh. Što?'', odvrati on smeteno.
''Da je pacov!'', vrisnula sam.
Snažno me je lupila po glavi, mršteći se. Uzvratila sam na isti način, a mogućnost da se sve pretvori u jedan od naših uobičajenih fizičkih sukoba spriječila je samo Voldemortova intervencija. ''Dobro, dosta!'', rekao je, zakolutavši očima. ''Smirite se.''
Kimnula sam glavom, gledajući u svoju sestru. Ona se zavjernički zacereka i stisnu mi ruku, u znak pomirenja. ''Mislim da on, za promjenu, ima pravo'', šapnu mi nježno.
Uzvratila sam joj smiješak. ''Da...'' Tu zastadoh i pokazah rukom na kauč. ''No, sjednite se. Imam vam toliko toga za ispričati...''

***

''Pa ne mogu da vjerujem! Dakle, Lujiza je ovaj put stvarno prevršila sve mjere!'', izjavi Amanda krotko, čim sam završila svoje živopisno izlaganje popraćeno gestikulacijom i povremenim uzdasima koji bi mi se oteli iz grudi. Promeškoljila sam se u udobnom naslonjaču, preletjevši pogledom preko njihovih zbunjenih i iznenađenih lica.
''Da... ali nikako ne mogu razumijeti što je tražila. I zašto me je napala? Što sam joj ja skrivila?'' Više sam si mrmljala u bradu, govoreći samo za sebe, nego što sam istrajavala u svojoj prvobitnoj namjeri da ta pitanja postavim naglas.
''Sve je to tako čudno...'', promrmlja Voldemort zamišljeno, slijedeći moj primjer. Šetkao se gore-dolje po tamnocrvenom perzijskom tepihu, trljajući ruke. Njegov sneni i zabrinuti pogled sada bijaše uperen u odškrinuti prozor, u staklo gdje su se prelijevale čarobne zrake mjesečine. ''I uopće ne sliči na nešto što bi Lu napravila.'' Uzdahnuo je.
Amanda iskrivi lice u grimasu i teatralno se lupi dlanom po čelu. ''Dakle, ti ćeš mi definitivno izvaditi i posljednji živac!'', zaječa bolno, strijeljajući ga pogledom. ''Zar joj, pored svega, još moraš i tepati?!'' U konačnici, snizila je ton i procjenjivački ga promotrila, shvativši da je pretjerala. ''Voldemorte, mislim da se je krajnje vrijeme da se pomiriš sa činjenicom da Lujiza nije onakva kakvom si ju smatrao!'' Čak ni njezine oštre, surove riječi koje su sadržale prijeko potrebnu dozu drskosti nisu bile dovoljne da trgnu Voldemorta i natjeraju ga da se suoči sa realnošću. Da, ona bijaše okrutna i nepravedna, ali... nije li u tome sva njezina bit i ljepota?
Pa ipak, teško je riječima i besmislenim frazama opisati nelagodu i tugu koju sam osjetila gledajući ga tako smrknutog, tako bezvoljnog, tako... slomljenog. Na dan kad je Lujiza otišla, nestalo je još mnogo toga, čak više nego što smo u početku bili svjesni, ali sad – sad nije ni bilo važno. Ništa više nije bilo važno. Nitko nije ništa više ni govorio. Ni Voldemort, ni ja, ni Amanda. Amanda bi se povremeno pobjednički nasmiješila, ali sve je ostalo na tupim, praznim pogledima i uspomenama čiji su se neizbrisivi ožiljci nazirali u zraku. Inače bi mi ta tišina nanijela neugodan osjećaj u dno trbuha, loš predosjećaj ili nešto slično, ali ovako... više nisam osjećala ništa.
''Gospodaru...!'' Sve troje smo se trgli na ton glasa Luciusa Malfoya što najednom propara prostoriju. Stajao je kraj otvorenih vrata, nervozan i uznemiren. Nevjerica u njegovim krupnim, plavim očima svjedočila je o mojoj pretpostavci da se nešto ozbiljno dešava. ''Imate posjetu.''
''Posjetu?'', ponovi Voldemort zbunjeno. ''Kakvu posjetu?''
Prije no što je Lucius stigao dati odgovor na to pitanje, prilika sa crnom kukuljicom preko lica odgurnula ga je u stranu i stupila u dnevni boravak, zatvarajući vrata za sobom. Lagano je pomjerila kukuljicu, otkrivajući prelijepo blijedo lice i vražje zelene oči što su ga dostojanstveno krasile i tako upotpunjavale sliku sablasne ljepote.
''Amelia?!'', upitah, šokirana.
Nježno me je pogledala i kimnula glavom, okrećući se k Voldemortu. Očekivala sam da će ga napasti, da će mu uputiti neku riječ kojom bi iskazala mržnju i prezir što su se godinama nakupljali između njih, ali su se ta očekivanja pokazala neistinitima. Jer, izraz ozbiljnosti i neuobičajene mirnoće nije nestajao sa crta njezinog lica.
No, u njegovim očima se momentalno prelomi neskrivena, bezgranična mržnja. ''Ne mogu da vjerujem...'' Izvio je usne u usiljeni osmijeh, pun ironije. ''Da li je moguće, gaduro glupa, da se ponovno srećemo?''
Ona drsko okrenu glavu, te tako prebaci slap crne kose na leđa. Zakoračila je ka njemu, na taj način dopuštajući krajevima tamnog ogrtača da dotaknu tlo. ''Čini se da je tako, Voldemorte'', odvratila je prkosno, gledajući ga ravno u svjetlucave oči.
Namrštio se i izvadio štapić iz pelerine, te teatralno zamahnuo njime kroz ledeni zrak. ''A sjećaš li se ti, draga moja sestrice, što sam ti rekao da ću učiniti ako se ikad ponovno sretnemo?'', procijedio je kroz zube, zadrhtavši od bijesa. Zaustavio je pogled na njezinim prelijepim zjenicama, kao da ju želi podsjetiti na nešto iz prošlosti, nešto što bijaše zakopano u njezinim vječnim tajnama, ali ne i zaboravljeno...
Amelia ironično podiže obrvu. ''Sjećam se.''
''I?!'', zaurla on, toliko bijesno i jako da su se prozorska stakla i debeli, crni zidovi nakratko zatresli.
Amanda i ja se pogledasmo, suzdržavajući se od napada smijeha.
Amelia se unese Voldemortu u lice. ''Što je, Voldemorte?! Što i?! Jesi li ti zaboravio tko sam ja?!'' Povisila je ton, ali je taj tračak ljutnje ubrzo iščezao, dopuštajući ledenom, kamenom izrazu da opet zablista na njezinom licu.
Frknuo je. ''Ti si jedna nepodnošljiva, mutava, dosadna, debela kokoš koja ždere stotine banana na dan i puni mojoj kćeri glavu glupostima!'' Tu se oboje nakratko okrenuše ka meni, ali se njihovi oštri pogledi ubrzo ponovno susretoše. Voldemort joj, prijeteći, mahnu štapićem ispred očiju, ali ga ona demonstrativno primi za zglob i tako spusti njegovu ruku. Nije uopće imala namjeru da se bori – nije, i nije to pokušavala prikriti.
Ležerno se prošetala kraj njega, zabacujući kosu, dok su joj se na usnicama prelamale prve naznake osmijeha što je ubrzo uslijedio. ''Pod jedan, ja za svoju visinu imam sasvim pristojnu kilažu. Pod dva, ne žderem stotine nego tisuće banana na dan. I pod tri...''
On ju nestrpljivo prekide. ''Slušaj me vrlo pažljivo, nakazo... kunem ti se svojim kćerima, ima da te s užitkom objesim na onaj bor pred dvorcem!''
Posprdno se nasmijala. ''Naravno.'' Frknula je, mreškajući svoj prćasti nos. ''Svi Riddleovi su isti – nevaspitane životinje!''
''A koji si ti vrag? Marsovac?!''
Potapšala ga je po ramenu, cereći se. ''Oh, mislim da će ti na kraju ipak biti drago što me vidiš. Imam nešto za tebe.'' Zavukla je ruku u džep svog dugog ogrtača, da bi u konačnici izvukla prekrasan srebrni lančić što se presijavao u polutami – lančić koji je svojom opijajućom čarolijom plijenio neminovne poglede divljenja i očaranja.
Voldemort se namršti i glasno otpuhnu, negodujući. ''Amelia, ovo je još jedna tvoja prljava igra, zar ne? Koji je to vrag?''
Oči boje smaragda joj zagonetno zasvjetlucaše – kao i uvijek kad bi se spremala odati neku tajnu, neku važnu tajnu. Približila je privjesak u obliku polukruga ka njegovom blijedom licu i duboko udahnula, podignuvši tanku obrvu. ''Voldemorte, ovaj komad srebra je jedino što održava tvoju ženu na životu.''

Nastavit će se...

P.S. Zahvaljujem se mom bratu, malom dosadnom desetogodišnjem kenjcu koju mi je dao ideju za ovaj post, za daljnji tijek priče i napravio mi dizajn. I love you, kid! :D