Save one breath for me.

Kamene crte Voldemortova lica poprimile su još blijeđu, još zaprepašteniju nijansu od one koja mu se žustro prelamala u očima. Iskolačene, svjetlucave zjenice se fiksiraše na srebrnom privjesku što ga je Amelia pobjednički stezala među svojim dugim prstima, podsmjehujući se. Prefinjenost i eleganciju svakog njezinog pokreta zasjenile su odvažnost i nadmoć – činjenice probuđene otrovnom spoznajom da posjeduje jedinu stvar koja može do kraja slomiti Voldemorta.
''Što?'' U panici, u šoku, stisnuo je bijele usne i prostrijelio ju pogledom. ''Što to govoriš?''
Amelia sklopi hladne dlanove oko skupocjenog privjeska i prisloni ih uz grudi. Njezin uobičajeni poluosmijeh naglo iščeznu, čineći posljednji, odlučujući potez po platnu krajnje ozbiljnosti i napetosti što nas je nemilosrdno poharala. ''Istinu'', reče zagonetno, značajno, te se teatralno pomjeri za nekoliko koraka unatrag. Potpetice njezinih staromodnih čizama stvarale su oštar zvuk pri dodirima sa mramornim tlom. ''Lujizin život visi o tankoj niti i...''
Voldemort ju prekide, povisivši ton. ''Ne igraj mi po živcima, gnjido šugava! Govori što si joj učinila!'' Nemoćan u pokušaju da obuzda navalu ljutnje, zgrabio je njezina ramena i snažno ju protresao, unoseći joj se u lice.
Ona frknu i nonšalantno ga odgurnu od sebe, mreškajući čelo. ''Smiri živce. Ja joj nisam ništa učinila!'', posebno je naglasila svaku riječ, popravljajući bretele crne haljine. Blago je nagnula glavu u stranu i procjenjivački promotrila njegove oči, oči iz kojih su frcale iskre neskrivenog bijesa. ''Je li, dragi moj brate, imaš li ti kakvih psihofizičkih problema?''
''Bit će da nemam.'' Neprestano je stiskao i opuštao šake, suzdržavajući se.
Amelia se zacereka i prekri dlanom jarkocrvene usnice. ''Eh, imat ćeš kad čuješ što vam imam reći.'' Letimično je preletjela pogledom preko naših zbunjenih lica, te pompezno ispružila ruku prema kauču. ''No, sjednite se.''
Smjestila sam se na kožnu presvlaku, između oca i sestre. ''I? Dakle?'' Graciozno prekrižih noge i netremice se zagledah u Ameliu, osjećajući kako mi se grlo suši.
Sjela se naspram nas, na okrugli stolić načinjen od tamnosmeđe hrastovine. ''Polako. Počet ćemo ispočetka'', rekla je melodičnim, baršunastim glasom. Na trenutke bih stekla dojam da uživa u neizvijesnosti, u neizbježnoj strepnji koje je stvarala samo tim riječima, ali bi me demantirala zabrinutost u njezinom snenom pogledu, kao i nervoza s kojom je uvijala svilen pramen kose oko prsta. ''Vjerujem da se sjećate pohoda na Rosewhite, zar ne?''
''Da. Kako bih to mogao zaboraviti?'', promrmlja Voldemort i duboko uzdahnu, kao čovjek koji ne poriče dostojanstveno podnijet poraz i bol nastalu spomenutim činom. Šutke, položila sam ruku na njegovo rame i ohrabrujuće kimnula glavom, ne obazirući se na svoja stopala dotaknuta hladnom studeni, niti na neizgovorene šapate koji su mi zastajali u grlu. Amanda se nakratko zaustavila zjenice na meni, da bi se, u konačnici, vratila nezainteresiranom promatranju svojih dugih noktiju, bez prikrivanja sablasne hladnoće koja joj je ispunila srce.
''Tada je sve započelo'', nastavi Amelia zagonetnim tonom. Prebacivala si je lančić sa jednog dlana na drugi. ''Mislili ste da se Lujiza okrenula protiv vas, da vas je izdala, ali – nije. Ono nije ni bila Lujiza. Ono je bila Midian.'' Pomno se zagledala u nas, kao da želi provjeriti da li vjerujemo u njezine nelogične, zbunjujuće tvrdnje.
A nismo joj vjerovali. Nitko od nas.
Prijezirno sam otpuhnula. ''Ma daj, molim te!'', usprotivih se, zvučeći mnogo srditije nego što sam namjeravala. ''Midian Turunen je živjela prije više od tisuću godina.''
Voldemort kimnu glavom. ''Slušaj, Amelia... '' Ustao se sa kauča i, prijeteći, primakao se svojoj sestri. ''Ne znam što si ovog puta smislila, ali budi sigurna da ti neće uspjeti.''
Nacerila se i prekrižila ruke na grudima, kao da je očekivala takvu reakciju. ''Dopustite mi da završim!'' Iz nekog neobičnog razloga, taj je prkosni povik više zvučao kao pitanje nego kao naredba. A iz nekog drugog, još neobičnijeg razloga, Voldemort je popustio i sjeo se kraj mene, ne pomjerajući oštar pogled svojih sitnih zjenica sa Amelie.
''Imam dokaze za ovo što govorim.'' Elegantnim koracima, prišla je drvenom plakaru što je zauzimao kut prostorije, te uzela knjigu sa prašnjave police. Bijaše to knjiga o drevnim kletvama i čarolijama, knjiga o povijesnim ličnostima kakva je i Midian Turunen – ista ona knjiga koju smo Amanda i ja donijele iz školske knjižnice, u neispunjenom pokušaju pronalaska nekih odgovora.
Okretala je izlizane, zaboravljene stranice sve dok joj pogled nije zastao na željenom poglavlju. ''Slušajte ovo.'' Pročistila je grlo i počela čitati naglas. ''... smrt njezinog ljubavnika, Salazara Slytherina, bacila ju je u očaj. Legenda kaže da je tada i srebrni lančić kojeg joj je Salazar darovao prepukao na dva dijela – baš poput njezinog zaljubljenog srca. Jedni kažu da je popila otrov. Drugi tvrde da su ju neprijatelji nečasno pogubili. Ali jedno je sigurno – iako tijelo finske grofice i dan danas počiva u staklenom standuku, skriveno pod ledenom zemljom, njezina besmrtna duša dovijeka će lutati svijetom.'' Amelia zaklopi tvrde stranice knjige i odloži ju na stolić, uzdahnuvši.
Voldemort se namršti. ''Da...? I što s tim?'', upitao je nestrpljivo.
''Isprva ni ja nisam shvaćala. Neobvezno sam prelistala ovu knjigu kad ju je Maggie ostavila u mom kabinetu. Iako mi je bilo čudno što se ona i Amanda uopće zanimaju za Midian, nisam razmišljala o tomu sve dok nisam doznala za natpis koji je navodna Lujiza ostavila na zidu. Hymeneal gates to darker sides. A glimpse of plinths where Midian lies.'' Glas joj je pukao, zahrapavio kad je to izgovorila. Oslonila se leđima o zid, zagledajući blještavu srebrinu na svom drhtavom dlanu. ''Nisam uspjela riješiti tu zagonetku. Nikako. Ali je razgovor Dumbledorea i Minerve McGonagall, razgovor koji sam slučajno načula bio sasvim dovoljan da shvatim što se zbilja dešava.'' Pomislila sam da će ponovno to napraviti, da će ponovno doći do određenog trenutka u priči i uto prestati govoriti, ali nije. Samo je duboko udahnula čestice zastrašujuće hladnog zraka i pomjerila kosu s lica, nastavljajući. ''Kroz sva ova stoljeća, Midianina je duša bila neraskidivo vezana za medaljon. Ali sada, ta je mračna, jeziva utvara preuzela Lujizino tijelo pomoću drevne čarolije imena Nymphetamine. Rijetki su čarobnjaci koji su uspjeli izvesti tako kompliciranu i jaku čaroliju, ali – ona je uspjela.''
''N-ne razumijem...'', promucala sam, zbunjena. ''Kakva je to čarolija?''
''Dejstvo Nymphetamine je u nespornoj činjenici da prava Lujiza leži u komi, na tanušnoj granici između svijeta mrtvih i pakla živih, dok Midian održava svoje postojanje u kopiji njezinog tijela samo ispijanjem krvi i neprestanim ponavljanjem te iste čarolije'', objasni Amelia. Zatreptala je dugim, tamnim trepavicama. ''Ona teži k ponovnom spajanju oba dijela svog lančića, jer će joj moć skrivena u naizgled beznačajnim komadićima srebra omogućiti da vrati svoje tijelo i snagu koju je nekoć posjedovala.''
''Dakle, taj privjesak... '' Voldemort se zagleda u njezine ruke okupane srebrnastim sjajem.
Potvrđujući, kratko je kimnula glavom prije no što ta misao bijaše dovršena. ''Da. Bio je sakriven u Hogwartsu, u tajnoj prostoriji ispod ravnateljskog kabineta. Dumbledore je računao da će Midian doći po njega, ali sam ju preduhitrila'', dodade samozadovoljno, ponosna na svoje djelo. Usne joj se razvukoše u polusmiješak. Razrogačila sam oči, u želji da odgonetnem što se krije iza tog lijepog lica što se ispriječilo preda mnom.
Zapitala sam se, otkud joj snaga? Otkud joj odvažnost?
Divim joj se, mada sa osjećajem stida.
''A druga polovica...?'', upita ju Voldemort. Glas mu je podrhtavao u ritmu pahulja što su nježno milovale prozorska stakla, ječeći skupa sa pjevnim krikovima zimske oluje.
''Bila je u Rosewhiteu. Midian ju je uzela.'' Amelia savi nogu u koljenu i prisloni potpeticu uz zid. ''I, sudeći po onome što je Dumbledore rekao, neće se smiriti dok ne uzme i ovaj. ''
Amanda podiže pogled. ''To nije dobro'', rekla je, prenuvši se iz stanja duboke monotonije.
Amelia ju začuđeno promotri, kao da ne razumije čemu tolika hladnoća i odsutnost. ''Naravno da nije. Jer, čim joj Lujiza više ne bude bila potrebna, Midian će ju ubiti!''
Nešto u meni naglo puče. Prelomi se. Tek tako, poput stakla, poput surovo ugašene snage.
Susretoh Voldemortov pogled. Nije ništa rekao, ali su bijes i odlučnost u njegovim očima bili dominantniji i značajniji od bilo kakve fraze koja je mogla biti upotrebljena.
On će ju spasiti, rekoh sebi. On neće dopustiti da joj se nešto desi.
''To je dobro'', izjavi Amanda, te prkosno izvi svijetlu obrvu.
''Možda, ali... samim tim, nastradala bi i Maggie.'' Amelia me zabrinuto promotri i zagrize donju usnicu, njišući glavom. Činilo se kao da grozničavo smišlja što bi sljedeće napravila.
''Oh! To definitivno nije dobro!'' Amanda me zaštitnički obrgli oko struka, prislonivši vreli obraz uz moje čelo.
''Naravno da...'' Tek tada, informacija je došla do mojih misli i suočila ih sa zastrašujućom spoznajom. Progutala sam pljuvačku. ''Čekaj malo! Kako to misliš, Amelia?!''
Ona obori pogled i prođe rukom kroz razbarušenu kosu. ''Gledaj, Maggs... ti i Lujiza ste povezane. Čarolijom. Čarolijom imena Nemesis. I sve što se desi Lujizi, desi se i tebi.''
''Zašto uvijek ja moram nadrljati?!'' Lagano, usporeno, djelići slagalice počeše dolaziti na svoja mjesta. Zagonetka se poče rješavati, otkrivajući tisuće novih izazova i pitanja kojima je bila samo bedem. Većina stvari je počela dobijati smisao. ''Znači, sva ona krvarenja, sve one ozlijede... '', prošaputala sam, prisjećajući se trenutaka u kojima sam bila suočena sa neobičnim, neobjašnjenim ozlijedama i jakim fizičkim bolima.
''Tako je. '' Amelia sućutno kimnu glavom. ''Kad si ti krvarila, Midian je ispijala njezinu krv. Kad si se osjećala loše, ona je bila podvrgnuta posljedicama upotrebljene kletve. Sve što se dešavalo njoj, dešavalo se i tebi'', ponovila je značajno, dodirnuvši me po ramenu.
Lupila sam se po čelu. ''Kako sam bila glupa! Lujiza bespomoćno leži u nekoj odvratnoj, prašnjavoj sobi, dok Midian slobodno šeta svijetom u njezinom tijelu. To znači da sam, prije nepunih sat vremena, bila uz nju... uz pravu Lujizu... i mogla sam joj pomoći... '', šaputala sam isprekidano, trudeći se da suspregnem suze prouzročene bijesom. ''Mogla sam spasiti i nju i sebe... ''
Voldemort uzdahnu i nježno pomilova moju kosu. ''Margaret, ne govori tako. Sve će biti dobro. Sve će biti kao prije.'' Zagrlio me je. ''Spasit ću vas. Spasit ću vas obje. Obećajem.''
Bolno sam se nasmiješila, oslanjajući se na njega. ''Znam da... '' Zastadoh. Riječi su mi se izgubile u napadaju gušenja. Primila sam se za grlo, otvarajući i zatvarajući usta poput ribe na suhom, ali niti jedan tračak vazduha nije htio doprijeti do mojih pluća...
Nisam mogla udahnuti. Nisam mogla disati.
Gušila sam se.
''Maggie! Maggie, što je bilo?!'', upita Voldemort zabrinuto, posjednuvši me na stolac.
Zahriptala sam, ali ništa nisam uspjela reći.
Boje su mi se miješale pred očima.
Lica su blijedila u izmaglici, a uplašeni glasovi i povici postajali sve tiši, sve dalji.
Maggie, pomozi mi... Ne mogu disati...
Na granici između svijesti i beskrajnog crnila, čula sam šapat. Lujizin šapat. Njezino tiho, bolno dozivanje, sada jasnije i postojanije nego prvi put.
Maggie, pomozi mi...
''Lujiza... '', prošaputala sam hrapavo. ''Lujiza, diši. Moraš disati.''
Osjetila sam kako pritisak u grlu lagano popušta. Ponovno sam mogla vidjeti Amandu, Voldemorta i Ameliu kako stoje okupljeni oko mene, gledajući me zabrinuto. Amanda me je natjerala da otpijem jedan gutljaj vode iz staklene čaše. ''Sister, jesi li dobro?'', upita.
''Mislim... mislim da joj se Lu obratila... '', reče Voldemort tiho.
Kimnula sam glavom. Od oštrog uzdaha, osjetila sam bol u grudima.
Amelia se zamisli, prislonivši si prst uz usnice. ''Ako se Lujiza može obratiti Maggie, onda se možda i Maggie može obratiti Lujizi!'', zaključila je pobjedonosno, pljesnuvši rukama.
''Vidiš, to ti nije glupo.'' Voldemort mi pokloni nježan pogled. ''Maggie, pokušaj.''
''OK. Pokušat ću.'' Sklopila sam oči, koncentrirajući se na sve svoje telepatske moći. ''Lujiza... Lujiza... Lujiza, čuješ li me? Ne mogu ti pomoći ako mi ne kažeš gdje si... ''
Nova tišina bijaše nepodnošljiva, oblivena iščekivanjem. Prislonila sam ruke uz sljepoočnice, šapćući njezino ime.
Rosewhite... Rosewhite...
Jesam li ja to dobro čula?
Rosewhite... Rosewhite...
Poskočila sam sa stolca. ''Rosewhite!'', kriknula sam. ''Drži ju u Rosewhiteu!''
Voldemort teatralno zamahnu pelerinom, stisnuvši usne. Olakšanje, strah i odlučnost mješali su mu se na licu. ''Tako je. Sad se sve uklapa'', prošaputao je, više za sebe.
U konačnici, okrenuo se Ameliji. ''Daj mi taj lančić!''
Uzmakla je unatrag, prislonivši lančić uz grudi. ''Neće ići.''
''Nakazo...'', prosikta Voldemort. Lice mu se zacrvenilo. ''Daj mi lančić.''
Zavrtila je glavom, odbijajući. ''Ne tako brzo. Ali, možemo se dogovoriti i...''
''Nemamo vremena za dogovaranje!'' Zamahnuo je štapićem, sa čijeg uzanog vrha poleti mlaz plave svjetlosti i okruži srebrni, polukružni privjesak, privlačeći ga na svoju stranu. Amelia hitro izvadi štapić iz ogrtača, te uputi prodornu zelenkastu čaroliju u istom pravcu, vukući privjesak u suprotnu, svoju stranu. Amanda i ja smo zbunjeno promatrale kako komadić srebra poigrava po zraku, pomjerajući se čas ka Ameliji, čas ka Voldemortu.
''Pusti!'', zaurla Amelia.
''Ne! Ti pusti!'', odvratio je Voldemort.
Njihova blesava prepirka bila je prekinuta miješanjem najljepše, najblještavije svjetlosne zrake, zrake sniježno bijele boje, pri kojoj su njihove čarolije djelovale tako bijedno, tako... nisko. Zasljepljujuća magija s lakoćom povuče lančić u pravcu vrata, i on se zastavi na dlanu svoje istinske Gospodarice. Na dlanu žene koja se krila pod tijelom moje majke.
Midian Turunen je stajala na dovratku. Smiješila se, gledajući opijeno u drugi dio lančića. Nezdravi, bolesni sjaj se prelamao u tmini njezinih dubokih očiju.
Iako je izgledala kao Lujiza, više nije ni podsjećala na nju. Nije bila tako lijepa. Nije bila tako dostojanstvena. Nije bila ona – nije, i sada smo napokon to znali.
Pa ipak, gledajući njezinu zastrašujuću pojavu, priliku odjevenu u crninu u konstrastu sa blijedožutom svjetlošću, iznenada me je obuzeo strah – strah za vlastiti život!
''Midian... '', prošaputa Voldemort, strijeljajući ju pogledom. ''Midian Turunen.''
''Glavom i bradom.'' Nasmijala se, napućivši krupne usne, usne nijanse rubina. ''Lorde Voldemorte, žao mi je što nećeš imati priliku oprostiti se od svoje voljene. No, život je takav. Surovo ti oduzima one koje ti najviše znače.'' Rekavši to, iščezla je poput magle, neopaženo i tiho – isto onako kako se i pojavila.
''Eto! Vidiš li što si napravila?!'' Voldemortov bijesni povik upućen Ameliji neočekivano razbi groznu tišinu koja je zavladala.
Ona frknu. ''Ja?! Ti si mene prvi napao, idiote!'', uskliknula je prkosno. A onda se, začudo, naglo umiri. Kao da ju je nešto presjeklo. Kao da se nečeg sjetila. ''Ma, zapravo, ne slušaj tu vanbračnu kći krave i majmuna.'' Blago je otpuhnula tanušni pramen kose koji joj se zloslutno nadvio nad čelo. ''Imamo još malo vremena prije no što čarolija za povratak njezinog tijela počne djelovati. Jeste li spremni?''
Ne čekajući odgovor, sve nas je apartirala pred metalnu kapiju zaraslu u korijenje, pred zaboravljene zidine nekadašnje čarobnjačke škole.
Pred Rosewhite.

Nastavit će se...

I wanna hold on, but it hurts so bad... and I can't keep something that I never had.

''Mama...?''
Pokušala sam viknuti.
Pokušala sam ju zazvati njezinim pravim imenom.
Pokušala sam, ali me drhtave, vlažne usnice nisu htjele poslušati – ispustile su samo taj tihi šapat, šapat što je srušio sve zidine i koprene koje bijahu grčevito uvijene oko spleta mojih istinskih osjećaja.
Kako li sam samo krhko zvučala!
Promotrila me je zjenicama koje tada izgubiše onu prekrasnu, prepoznatljivu kombinaciju plavo-zelenog sjaja, pretapajući se u dubine beskonačne tame. ''Da, Maggie. Mama je...'' Na usnama joj se prelomi ironičan osmijeh. Načinila je par koraka ka meni – ne previše, ali dovoljno da mi se nesvakidašnji miris njezinog parfema zareže u nosnice. Sjene su se lagano teturale za njom, za rubovima duge, sivkastocrne haljine koju je nosila.
''Što... što je ovo? Što ti radiš ovdje?'', zapitala sam, ovog puta čak za nijansu čvršće i glasnije, dok je Lujiza elegantnim koracima kružila oko mene. Pritom si je prebacivala štapić sa jednog hladnog dlana na drugi, ne pokušavajući prikriti sablasnost što je isijavala iz svakog njezinog djela i svakog njezinog pogleda – sablasnost kojom me je oduvijek uspijevala iznova fascinirati.
Iznenada zastade. ''Nije li očito, Maggie?'', uzvrati pitanjem.
Pratila sam pogled njezinih očiju što pohlepno zaiskriše, prilijepljene za ulaz u tajnu, podzemnu prostoriju. Kamena statua u mojoj ruci se gotovo savila od jačine stiska, stiska nastalog kao posljedica straha i nervoze koji su mi se nakupljali u grudima. Prije no što sam se uspjela sabrati, prije no što sam uspjela postaviti jedno od tih silnih pitanja koja su mi potisnula suvisle misli, Lujiza se trgla iz transa i teatralno stala pred mene. ''Pametna si ti, Maggie. Vidiš, ja se nikad ne bih dosjetila da je stari trik sa statuom zapravo način za otvoriti tajna vrata. Ali jadni stari Dumbledore očito nije računao da ćeš mi ti nesvjesno pomoći.'' Zahihotala se, ali to ne bijaše njezin uobičajen, zvonki hihot – ovo bijaše tako neprirodno, tako bolesno. ''No to nije jedini razlog što mi je drago vidjeti te.''
Ugao obrve mi demonstrativno poleti ka namrštenom čelu. ''Kako to misliš?'', upitala sam, uzmičući unatrag.
Ona pak zakorači prema meni, satjeravajući me u kut zamračene prostorije. Oči joj zagonetno bljesnuše. ''Polako. Sve u svoje vrijeme, Maggie.'' Istrgla je statuu iz moje ruke i nemarno ju odložila na radni stol. ''Sve u svoje vrijeme...'' Snažno me je primila za kosu i privukla k sebi, uz svoje ledeno tijelo, bez ijednog osvrta na bolni jauk koji nesvjesno ispustih. Savila mi je ruke iza leđa i grubo obuhvatila moj struk. ''Ideš sa mnom. Savršeno se uklapaš u slagalicu koju već dugo pokušavam riješiti...'' Posprdno se nasmijala kad sam se pokušala iskobeljati iz njezinog stiska. ''Budi mirna. Neće puno boljeti, dušo'', šapnula mi je na uho dok me je gurala niz popločane stepenice što su vodile u unutrašnjost tla, u unutrašnjost tajne sobe.
A najgore...?
Najgore je bilo to što sam se mogla oduprijeti.
Najgore je bilo to što sam imala dovoljno snage – bar u fizičkom smislu. U bilo kojem od tih dugih trenutaka, mogla sam se istrgnuti i primiti svoj štapić iz pelerine, mogla sam se okrenuti k njoj i izgovoriti samo dvije jednostavne, sudbonosne riječi kletve, da, svakako sam mogla, ali – nisam željela. Čak iako nisam shvaćala zašto ovo čini, čak iako nisam razumjela zašto je dopustila da sve ode k vragu, pa čak iako sam mrzila samu sebe zbog toga, nju sam suviše voljela da bih ju mogla ozlijediti ili, još gore, ubiti...
S usana mi poteče još jedan u nizu bolnih uzdaha. Bezizražajno sam sagledala niske zidove sobice u kojoj smo se našle. Osim nekoliko izlomljenih starih stolaca i police sa knjigama, na središtu neravnog tla ležao je okrugli, kameni oltar sa kutijicom na svojoj uglačanoj površi.
Lujizin stisak lagano uminu. Zadovoljno je zagrizla rub svoje donje usnice, zamahnuvši slapom nestvarno crne kose. ''Napokon'', prošaputa očarano, zadržavajući dah. ''Napokon...!'' Primila je moju podlakticu i, vukući me za sobom, prišla oltaru po prašnjavom tepihu što je prekrivao najveći dio poda. Laganim zamahom štapića i pjevušenjem nekih nerazumljivih čarolija, pomjerila je četvrtasti poklopac sa kutijice i – ustuknula.
Izraz lica joj se naglo izmijenio. Zjenice joj se zakrvaviše a usne širom rastvoriše, dok se vrisak zaprepaštenja gubio u beskonačnosti.
Staklena kutija je bila prazna.
Potpuno prazna.
Lujiza se naglo okrenu i bijesno me pograbi za ramena. ''Gdje je?!'', vrisnu, unoseći mi se u lice. Pramenovi njezine kose nježno padoše preko mojih mramornih obraza, a usplahireni dah mi pomilova lice.
''Gdje je tko?'', upitah, sada već potpuno zbunjena. Nisam ništa shvaćala, ali nju očito nije bilo briga. Ili to nije primijetila?
Prodrmala me je. ''Ne pravi se glupa, Maggie! Gdje je?!'', vikala je i dalje, razjarena i ljutita kao nikad prije.
''Ne znam o čemu...!'' Prije no što sam uspjela dovršiti rečenicu, ona me odgurnu ka suprotnom zidu najjače što je mogla. Izgubila sam ravnotežu i zateturala se unatrag, padajući.
Vrisnula sam kad sam osjetila kako udarac potiljačnog dijela glave u kameni, debeli zid.
Skliznula sam na tvrdi pod.
Zamaglilo mi se pred očima; svjetla su postajala sve blijeđa i nejasnija, mijenjajući se u ritmu pulsirajućeg bola koji se širio mojim tijelom. Zamijetila sam samo Lujizin oštar pogled prije no što sam utonula u tminu, sklapajući oči...

***

Neugodna bol u predjelu grudi prisilila me je da razmaknem svoje teške očne kapke i udahnem čestice gustog i hladnog vazduha što je ispunjavao prostoriju. Prigušena svjetlost voštanica mazila mi je lice dok sam se lagano uspravljala, prisjećajući se onog što se zbilo i pitajući se gdje se zapravo nalazim. Dodiri meke satenske posteljine po mom tijelu ukazivali su na činjenicu da ležim na površi kreveta – velikog, udobnog kreveta sa crnim baldahinom.
Uzdahnula sam, shvativši da Lujiza sniva kraj mene. Naglo sam skočila sa kreveta i odmakla se na sigurnu distancu, u kut, očekujući da će se i ona probuditi i ponovno nasrnuti na mene, ali – nije.
Nije se ni pomjerila. Nije reagirala. Samo su njezine usnice blago zadrhturile, kao da ima nemirne snove. I što sam ju više promatrala, što sam više uživala u toj nestvarnoj ljepoti koja ju je vječno krasila, primjećivala sam više detalja. Tamnocrveni karmin na usnama, opojan miris cvijetnog parfema, blijede ruke sklopljene ispod grudi... Ne znam odakle bih počela. Ostavljala je dojam krhke, usnule, ledene kraljice. Potvrđujući tu zavidnu sliku, crna kosa joj je u slapovima padala preko bijelih ramena što su izvirivala pod bretelama krvavocrvene haljine.
Crvena haljina? Kad se, k vragu, stigla presvući?
Ponovno se zagledah u nju, u njezino blijedo, preblijedo lice, osvjetljeno sjajem medaljona koji joj je počivao na mramornom vratu – medaljona u obliku zmije iz čijih usta izlazi pauk.
Promotrila sam ga još jednom. I još jednom.
Da. Nema sumnje. Bio je to taj medaljon.
Ali, nije li ga ona bacila?
Kako je moguće da je opet kod nje?
''Ohhh...'' Promeškoljila se. Taj njezin trzaj, taj neočekivani uzdah koji je ispustila natjerao me je da se konačno priberem i skrenem misli na ono o čemu sam doista trebala odlučivati.
Moram otići odavde prije nego što se probudi, pomislih.
Pogled mi zastade na prozoru dok sam nervozno prevrtala po džepovima crnog ogrtača, tražeći štapić. Mračno nebo i bezimene zvjezdice prosute po njegovom beskonačnom prostranstvu uvjerile su me da je i dalje noć, da i dalje imam priliku otići k Voldemortu.
Osvrnula sam se, posljednji put. Kratko sam ju promotrila, stisnutih očiju, osjećajući kako se u meni obnavljaju gorčina i bijes. ''Zašto ti je sve ovo trebalo...?'', prošaputala sam tiho, prije no što sam se apartirala u Finsku, u ledene predjele gdje se uzdizaše moćne, neprobojne zidine Voldemortova dvorca.

***

''AMANDA!!!''
Energično sam se probijala kroz grupicu Sljedbenika koji su stajali na hodniku, gurajući ih u stranu. Osjetila sam njihove zbunjene, začuđene poglede na sebi, ali nisam prestala trčati i zadihano dozivati sestru.
''AMANDA!!!''
Dvojica Paukovih sljedbenika su završila na podu od siline mojeg naguravanja, ali ni to nije bilo dovoljno da me natjera da zastanem.
''AMANDA!!!''
Popela sam se na treći kat starim, nestabilnim stepenicama koje su pritom neugodno škripale pod mojom težinom. Ubrzala sam korak, približavajući se širokom hodniku što je skrivao tisuće misterioznih vrata, a među njima bijahu i vrata prostorije koju sam trebala – vrata dnevne sobe.
''Gnome, gdje si ti dosad?!'' Prije no što sam uspjela bilo što reći ili učiniti, Amanda je skočila sa kožnog kauča i potrčala mi u susret. Netremice me je promotrila, vrteći pramen zlatne kose oko kažiprsta. Voldemort stade kraj nje, vidno uznemiren, ali ne reče ništa.
''Zašto urlaš?!'', odvratih vikom.
Amanda se naceri. ''Zato što si ti gnom.''
''A ti si pacov!'', uskliknuh prkosno.
Frknuvši, ona pogleda u Voldemorta, kao da čeka njegovu reakciju. Činilo se da to nije ni primijetio, jer su njegove sitne, bademaste zjenice bile odsutno zakovane za uramljenu Lujizinu sliku što je stajala na polici. ''Voldemorte! Čuješ li što mi je rekla?'', viknu Am ljutito, lupkajući nogom o pod.
Taj ga je povik vratio u stvarnost. ''Uh. Što?'', odvrati on smeteno.
''Da je pacov!'', vrisnula sam.
Snažno me je lupila po glavi, mršteći se. Uzvratila sam na isti način, a mogućnost da se sve pretvori u jedan od naših uobičajenih fizičkih sukoba spriječila je samo Voldemortova intervencija. ''Dobro, dosta!'', rekao je, zakolutavši očima. ''Smirite se.''
Kimnula sam glavom, gledajući u svoju sestru. Ona se zavjernički zacereka i stisnu mi ruku, u znak pomirenja. ''Mislim da on, za promjenu, ima pravo'', šapnu mi nježno.
Uzvratila sam joj smiješak. ''Da...'' Tu zastadoh i pokazah rukom na kauč. ''No, sjednite se. Imam vam toliko toga za ispričati...''

***

''Pa ne mogu da vjerujem! Dakle, Lujiza je ovaj put stvarno prevršila sve mjere!'', izjavi Amanda krotko, čim sam završila svoje živopisno izlaganje popraćeno gestikulacijom i povremenim uzdasima koji bi mi se oteli iz grudi. Promeškoljila sam se u udobnom naslonjaču, preletjevši pogledom preko njihovih zbunjenih i iznenađenih lica.
''Da... ali nikako ne mogu razumijeti što je tražila. I zašto me je napala? Što sam joj ja skrivila?'' Više sam si mrmljala u bradu, govoreći samo za sebe, nego što sam istrajavala u svojoj prvobitnoj namjeri da ta pitanja postavim naglas.
''Sve je to tako čudno...'', promrmlja Voldemort zamišljeno, slijedeći moj primjer. Šetkao se gore-dolje po tamnocrvenom perzijskom tepihu, trljajući ruke. Njegov sneni i zabrinuti pogled sada bijaše uperen u odškrinuti prozor, u staklo gdje su se prelijevale čarobne zrake mjesečine. ''I uopće ne sliči na nešto što bi Lu napravila.'' Uzdahnuo je.
Amanda iskrivi lice u grimasu i teatralno se lupi dlanom po čelu. ''Dakle, ti ćeš mi definitivno izvaditi i posljednji živac!'', zaječa bolno, strijeljajući ga pogledom. ''Zar joj, pored svega, još moraš i tepati?!'' U konačnici, snizila je ton i procjenjivački ga promotrila, shvativši da je pretjerala. ''Voldemorte, mislim da se je krajnje vrijeme da se pomiriš sa činjenicom da Lujiza nije onakva kakvom si ju smatrao!'' Čak ni njezine oštre, surove riječi koje su sadržale prijeko potrebnu dozu drskosti nisu bile dovoljne da trgnu Voldemorta i natjeraju ga da se suoči sa realnošću. Da, ona bijaše okrutna i nepravedna, ali... nije li u tome sva njezina bit i ljepota?
Pa ipak, teško je riječima i besmislenim frazama opisati nelagodu i tugu koju sam osjetila gledajući ga tako smrknutog, tako bezvoljnog, tako... slomljenog. Na dan kad je Lujiza otišla, nestalo je još mnogo toga, čak više nego što smo u početku bili svjesni, ali sad – sad nije ni bilo važno. Ništa više nije bilo važno. Nitko nije ništa više ni govorio. Ni Voldemort, ni ja, ni Amanda. Amanda bi se povremeno pobjednički nasmiješila, ali sve je ostalo na tupim, praznim pogledima i uspomenama čiji su se neizbrisivi ožiljci nazirali u zraku. Inače bi mi ta tišina nanijela neugodan osjećaj u dno trbuha, loš predosjećaj ili nešto slično, ali ovako... više nisam osjećala ništa.
''Gospodaru...!'' Sve troje smo se trgli na ton glasa Luciusa Malfoya što najednom propara prostoriju. Stajao je kraj otvorenih vrata, nervozan i uznemiren. Nevjerica u njegovim krupnim, plavim očima svjedočila je o mojoj pretpostavci da se nešto ozbiljno dešava. ''Imate posjetu.''
''Posjetu?'', ponovi Voldemort zbunjeno. ''Kakvu posjetu?''
Prije no što je Lucius stigao dati odgovor na to pitanje, prilika sa crnom kukuljicom preko lica odgurnula ga je u stranu i stupila u dnevni boravak, zatvarajući vrata za sobom. Lagano je pomjerila kukuljicu, otkrivajući prelijepo blijedo lice i vražje zelene oči što su ga dostojanstveno krasile i tako upotpunjavale sliku sablasne ljepote.
''Amelia?!'', upitah, šokirana.
Nježno me je pogledala i kimnula glavom, okrećući se k Voldemortu. Očekivala sam da će ga napasti, da će mu uputiti neku riječ kojom bi iskazala mržnju i prezir što su se godinama nakupljali između njih, ali su se ta očekivanja pokazala neistinitima. Jer, izraz ozbiljnosti i neuobičajene mirnoće nije nestajao sa crta njezinog lica.
No, u njegovim očima se momentalno prelomi neskrivena, bezgranična mržnja. ''Ne mogu da vjerujem...'' Izvio je usne u usiljeni osmijeh, pun ironije. ''Da li je moguće, gaduro glupa, da se ponovno srećemo?''
Ona drsko okrenu glavu, te tako prebaci slap crne kose na leđa. Zakoračila je ka njemu, na taj način dopuštajući krajevima tamnog ogrtača da dotaknu tlo. ''Čini se da je tako, Voldemorte'', odvratila je prkosno, gledajući ga ravno u svjetlucave oči.
Namrštio se i izvadio štapić iz pelerine, te teatralno zamahnuo njime kroz ledeni zrak. ''A sjećaš li se ti, draga moja sestrice, što sam ti rekao da ću učiniti ako se ikad ponovno sretnemo?'', procijedio je kroz zube, zadrhtavši od bijesa. Zaustavio je pogled na njezinim prelijepim zjenicama, kao da ju želi podsjetiti na nešto iz prošlosti, nešto što bijaše zakopano u njezinim vječnim tajnama, ali ne i zaboravljeno...
Amelia ironično podiže obrvu. ''Sjećam se.''
''I?!'', zaurla on, toliko bijesno i jako da su se prozorska stakla i debeli, crni zidovi nakratko zatresli.
Amanda i ja se pogledasmo, suzdržavajući se od napada smijeha.
Amelia se unese Voldemortu u lice. ''Što je, Voldemorte?! Što i?! Jesi li ti zaboravio tko sam ja?!'' Povisila je ton, ali je taj tračak ljutnje ubrzo iščezao, dopuštajući ledenom, kamenom izrazu da opet zablista na njezinom licu.
Frknuo je. ''Ti si jedna nepodnošljiva, mutava, dosadna, debela kokoš koja ždere stotine banana na dan i puni mojoj kćeri glavu glupostima!'' Tu se oboje nakratko okrenuše ka meni, ali se njihovi oštri pogledi ubrzo ponovno susretoše. Voldemort joj, prijeteći, mahnu štapićem ispred očiju, ali ga ona demonstrativno primi za zglob i tako spusti njegovu ruku. Nije uopće imala namjeru da se bori – nije, i nije to pokušavala prikriti.
Ležerno se prošetala kraj njega, zabacujući kosu, dok su joj se na usnicama prelamale prve naznake osmijeha što je ubrzo uslijedio. ''Pod jedan, ja za svoju visinu imam sasvim pristojnu kilažu. Pod dva, ne žderem stotine nego tisuće banana na dan. I pod tri...''
On ju nestrpljivo prekide. ''Slušaj me vrlo pažljivo, nakazo... kunem ti se svojim kćerima, ima da te s užitkom objesim na onaj bor pred dvorcem!''
Posprdno se nasmijala. ''Naravno.'' Frknula je, mreškajući svoj prćasti nos. ''Svi Riddleovi su isti – nevaspitane životinje!''
''A koji si ti vrag? Marsovac?!''
Potapšala ga je po ramenu, cereći se. ''Oh, mislim da će ti na kraju ipak biti drago što me vidiš. Imam nešto za tebe.'' Zavukla je ruku u džep svog dugog ogrtača, da bi u konačnici izvukla prekrasan srebrni lančić što se presijavao u polutami – lančić koji je svojom opijajućom čarolijom plijenio neminovne poglede divljenja i očaranja.
Voldemort se namršti i glasno otpuhnu, negodujući. ''Amelia, ovo je još jedna tvoja prljava igra, zar ne? Koji je to vrag?''
Oči boje smaragda joj zagonetno zasvjetlucaše – kao i uvijek kad bi se spremala odati neku tajnu, neku važnu tajnu. Približila je privjesak u obliku polukruga ka njegovom blijedom licu i duboko udahnula, podignuvši tanku obrvu. ''Voldemorte, ovaj komad srebra je jedino što održava tvoju ženu na životu.''

Nastavit će se...

P.S. Zahvaljujem se mom bratu, malom dosadnom desetogodišnjem kenjcu koju mi je dao ideju za ovaj post, za daljnji tijek priče i napravio mi dizajn. I love you, kid! :D

You chose the long road, but we'll be waiting...!

Ustuknula sam, šokirana. ''Ti želiš da ja...?'' Nisam bila u stanju složiti svoje zbrkane misli i dovršiti nesmotreno započetu rečenicu.
Amelia kimnu glavom. Smaragdne oči su joj zasvjetlucale kao u transu, a rukom je još uvijek nježno klizila po mom vratu i ramenima, ostavljajući leden, ugodan trag. ''Da, Maggie. Zamisli samo što bismo mogle skupa učiniti. Cijeli svijet bi bio naš.'' Zavodila je moja razmišljanja naglašenim, odlučnim riječima i opijala me pobjedonosnim pogledima svojih zjenica, zjenica u kojima sam gotovo nazirala njezinu viziju o tome što se moglo desiti. Nedostajalo je tako malo da ju primim za ruku, da pristanem na njezinu ponudu, te tako ostvarim početak nečeg novog, nečeg boljeg, ali... u konačnici, sabrala sam se – jer, morala sam to učiniti.
Dobila bih mnogo, istina, ali gubila bih previše.
Nisam mogla to podnijeti.
Nisam mogla ostaviti oca i sestru.
Zato sam morala ostati snažna. Morala sam ostati Riddle.
Ustala sam i odmakla se za nekoliko kratkih koraka čiji je odjek bio jedini izvor zvuka u tmurnoj prostoriji. ''Doista me ne poznaješ, Amelia'', odgovorih hladno, s izraženom mirnoćom u glasu. Nonšalatno sam razgledala svoje duge, njegovane nokte prelakirane u crnu boju – moju boju. ''Možda jesam zla, hladnokrvna kučka, ali nikad ne bih izdala svoju obitelj. Nikad.''
Amelia ispusti glasan uzdah, uzdah iznenađenja i ljutnje. Oštro me je pogledala, ne skrivajući... razočaranje. ''Oh... ali upravo si to učinila, Margaret.'' Pognula je glavu. Uredno začešljane vlasi kose raspustile su se i klonule preko njezinih mramornih obraza. ''Izdala si me. Vjerovala sam da ćeš stati uz mene, da ćeš mi pomoći, ali ti si me izdala.''
''Ja sam tebe izdala? Ja tebe?!'' Povisila sam ton. Trgla se i stala naspram mene, ispravljajući se do svoje pune visine. Očekivala sam da će mi uzvratiti vikom, ali ona je samo šutke zurila u prazno. Ta tišina je ostavljala dovoljno vremena, dovoljno napetih trenutaka da mi se misli u glavi lagano poslože, a riječi nezaustavljivo poteku sa usana. ''Lexy i Snape su imali pravo. Trebala sam se čuvati tvojih spletki! Glumila si da ti je stalo do mene, a cijelo vrijeme si samo htjela da ti se pridružim!'', procijedila sam kroz zube. Vjerojatno sam djelovala bijesno i histerično, možda čak i više nego što sam trebala, ali nisam marila...
Amelia se nasmijala, prekriživši ruke na grudima. Željela je tim uobičajenim, posprdnim osmijehom nadomjestiti onih nekoliko trenutaka razočaranja i zbunjenosti koji su joj očito smetali. ''Nemojmo se zavaravati, draga.'' Ugao tanke obrve joj za tren poleti prema čelu. ''Od samog početka si znala za sukob između mene i tvojih roditelja, ali si ipak htjela provoditi vrijeme sa mnom, jer i sama znaš da bi se naše moći mogle ujediniti u nezaustavljivu silu.'' Primila me je za ruku u pokušaju da nježno ispreplete prste sa mojima, ali joj nisam željela to dopustiti. Otrgla sam se, frknuvši nosom u znak negodovanja i odbijanja. Napravila sam još nekoliko koraka unatrag, sve dok nisam osjetila površinu hladnih, drvenih vrata pod leđima. ''Mogle bi, Amelia. Mogle bi, ali neće'', odbrusila sam. Primila sam željeznu kvaku i naglo ju povukla prema dole. ''Sad me ispričaj. Moram ići. I vidimo se na večeri!''
Otvorila sam vrata i zakoračila na hodnik, ali me je njezin glas natjerao da zastanem. ''Odabrala si duži put, ali ja ću svejedno čekati.'' Sjela se u naslonjač. Njezino blijedo lice je poprimilo izraz najhladnijeg kamena, izraz odlučnosti i samouvjerenosti. Bilo je to pravo lice Amelie Gabrielle Goth Riddle. ''Ja ti mogu dati sve što poželiš. Samo što ti, budalasta mamina i tatina curice, još uvijek nisi toga svjesna'', rekla je, prije no što sam demonstrativno zalupila teškim vratima i, mrmljajući si nešto prilično neugodno u bradu, požurila prema društvenoj prostoriji.

***

''Maggs, neću reći da sam ti rekla, ali... rekla sam ti.'' Amanda nervozno prođe rukom kroz kosu koja joj se presijavala poput najvrijednijeg, najblještavijeg zlata pod prigušenim svjetlom glavnog hodnika. Koračale smo prema Velikoj sali, u pratnji naših sljedbenika što su nas okruživali sa svih strana, gradeći na taj način neku vrstu neprobojnog štita. Tada sam u njezinom zamišljenom pogledu zamijetila i prelamanje nejasne kombinacije prezira i neodobravanja. Primila sam ju pod ruku i oslonila se na nju, razvukavši usne premazane modernim, rozim sjajilom u bolan smiješak. ''U zadnje vrijeme prečesto imaš pravo'', primijetih, na što se svi tiho zacerekaše. Bacih kratak pogled na veliki, zidni sat što je tiho kucao, sat čije su nas prebrze, metalne kazaljke neminovno podsjećale da je došlo vrijeme večere. ''Požurite se. Zakasnit ćemo.''
Nisam bila sigurna da me je itko slušao – činilo se, zapravo, kao da svi oni predano razmišljaju o nečemu drugom, nečemu ozbiljnom, nečemu... značajnom.
''Znala sam ja da toj Ameliji nije za vjerovati. Uvijek mi je bila odvratna'', izjavi Alexis otresito, mršteći preplanulo lice. ''Ona i njezine banane... čak i da su doveli neku mentalno zaostalu čimpanzu iz ZOO vrta i rekli; ovo je vaša nova profesorica OOMS-a, mislim da bi ostavila bolji utisak.'' Frknula je i zanjihala glavom, dok su joj smeđe vlasi neukrotivo padale po obrazima i ramenima.
Mi ostali potvrdismo njezine riječi laganim kimanjem glave i osmijesima koji su rastjerali ostatke uobičajene, tmurne atmosfere... bar zasad. Jedino je Roxy smeteno zakolutala očima i promrmljala si nešto u bradu, nešto što nitko nije uspio razumjeti. ''Dosta više s tom Ameliom. Smučila mi se'', izjavila je u konačnici. Podigla je pogled sa vrhova svojih crvenih martinki i oprezno ga zaustavila na meni. ''Inače, Maggie, kako je bilo s Potterom danas?''
Otpuhnula sam. ''Ne spominji mi tog jebenog debila! Tri sata sam sjedila s njim u jebenoj knjižnici i pokušavala učiti jebenu lekciju iz jebenog Travarstva, ali...'' Tada naglo zastadoh, prisjetivši se jedne male sitnice koju sam očito zanemarila poslije svega ovog sa Ameliom. Iz grudi mi se ote uzdah. ''Ajme! Koja sam ja glupača!''
''Jesi, čim si bila s Potterom.'' Draco se namršti, nastavljajući sa svojim ljubomornim spikama koje su mi sve više išle na živce. Udarila sam ga po ramenu, prilično jako. ''Ne mislim na to, skote!'', povikah, cereći se sarkastično. ''Srela sam Robyn u knjižnici, te mi je ona dala knjigu gdje se može pronaći nešto o famoznoj Midian. A ja sam ju ostavila kod Amelie! Koja glupača!'', ponovih, lupivši se dlanom u čelo.
Amanda se nasmiješi i nonšalantno mi prebaci ruku preko ramena. ''Ne brini, Maggs. Otići ćemo po nju poslije večere'', reče tada, smirujući me – a oduvijek je bila najbolja u tome. Oduvijek joj je bilo stalo. Zato sam joj i sada uzvratila taj ljubazni, nježni smiješak na način kako sam najbolje znala i mogla, već osjećajući blago olakšanje.
Skrenuli smo u susjedni hodnik na čijem su se bliskom kraju nazirala širom otvorena vrata Velike sale, krcata učenicima koji su se gurali kako bi što prije stigli na večeru i smjestili nešto u svoje prazne trbuhe. Netko je tada prošaputao da dolaze blizanke Riddle, te su se svi naglo umirili i raščistili nam prolaz do stola za kojim su već bili okupljeni neki Slytherinci, većinom prvašići. Smjestili smo se u sredinu, na mjesta koja su uvijek ostajala prazna – mjesta koja su ostavljali praznima jer smo mi uvijek sjedili tamo. Nasula sam si sok od bundeve u široku, staklenu čašu i, osluškivajući Leni i Alexis koje su se odmah posvađale oko jednog sočnog komada mesa, bacila pogled ka profesorskom stolu. Nadala sam se da ću uočiti Ameliu, ali nisam. Nije bilo ni McGonagallice, ni Dumbledorea, ni Amelie.
Da nisam isuviše zaokupljena s kroasanima, vjerojatno bih pomislila da je ovo čudno, zaključila sam iznenađeno, bacajući se na večeru.

***

Lagano sam pokucala na vrata Amelijina kabineta.
''Da?'', začuo se njen oštar, ali ipak melodičan glas.
''Mi smo, Maggie i Amanda'', odvratih, gledajući u svoju sestru. Ona zakoluta očima. ''Smijemo li ući?''
''Uđite!'', doviknula je Amelia, prije no što sam blago gurnula vrata i zaustavila procjenjivački pogled na njoj, stupivši u polutamu velike prostorije. Sjedila je na rubu svog stola i prelistavala knjigu – knjigu koju mi je Robyn dala. Podigla je zainteresiran pogled za iskrzanih, požutjelih stranica i dubokim zjenicama preletjela preko Amandinog, a potom i preko mog lica. ''Već si se predomislila?'', zapitala je ironično, dok joj je na blago ispucalim usnama poigravao neprimijetan osmijeh.
''Sanjaj.'' Frknula sam. ''Samo sam došla po svoju knjigu.''
Zaklopila je tvrde, prašnjave korice i bez riječi mi ju pružila, gledajući me pomalo iznenađeno. ''A otkad se vas dvije zanimate za Midian Turunen?'', zapitala nas je. Oslonila se rukama na uglačanu površinu stola, zabacujući lepršavu crnu kosu na leđa.
Amanda uzdahnu. ''Duga priča.'' Odmahnula je rukom. ''Zaboravi.''
''Oh, ja imam vremena. Ispričajte mi ju'', reče Amelia. Tada primijeti naše poglede pune prezira, poglede upućene upravo njoj, te lagano izmijeni izraz lica. Blago se nasmiješila. ''Molim vas.''
Bio je to prvi put da sam čula kako ona kaže ''molim vas''.
Amanda i ja se pogledasmo. Po njezinom pogledu, po onome što sam pročitala sa ohrabrujućeg izraza njezinog lica, jasno sam zaključila da misli kako bismo ju trebale poslušati. Ne znam kako, ne znam zašto, ali... morala sam se složiti s njom. ''Dobro. Neka ti bude'', odvrati Am u konačnici. ''Prije no što si ti, nažalost, došla u Hogwarts, Lujiza je ubila Dolores Umbridge i njezinom krvlju ispisala poruku na zidu.''
''Poruku? Kakvu poruku?'' Djelovala je zbunjeno.
''Djevičanske kapije ka mračnijim stranama. Bljesak kamena gdje leži Midian'', rekoh. Sklopljenih očiju, još jednom sam se prisjetila tog prizora što mi je svaki put iznova tjerao neobičnu, hladnu jezu u kosti. ''Zadovoljna?'' Ne čekajući odgovor, pružila sam knjigu Amandi i napravila nekoliko koraka ka izlazu, ka hodniku. Krajičkom oka, vidjela sam kako se Amelijin pogled, pogled uperen u neku daleku prazninu neprestano mijenja. Kimala je glavom sama za sebe i tiho, prigušeno mrmljala. Izgledala je kao da duboko razmišlja, kao da joj mozak ubrzano radi, rješavajući... nešto.
''A što je njoj?'', zapita me Amanda šapatom.
''Luda je.'' Zakolutah očima. ''Hajde, idemo. Ionako ne bismo trebale biti ovdje.''
''Imaš pravo. Hajde.'' Zastala je na dovratku, bacivši kratak, preziran pogled na Amelijino i dalje zamišljeno, odsutno lice. Primila sam ju za rub crnog ogrtača i nježno izgurala vani.
''Maggs, ja... rekla sam Voldemortu da ćemo noćas doći'', šapnula mi je moja sestra, kad smo već bile na sigurnoj distanci. Pa ipak, hitro se obazirala oko sebe, tek toliko da bude sigurna da nas nitko neće i ne može čuti. Začuđeno sam ju promotrila. ''Da...? A zašto?'', upitah.
Namrštila se. ''Dogovorile smo se da ćemo ga pitati da li išta zna o Lujizi i tvojim neobjašnjenim ozlijedama, zar ne?'', uzvratila je pitanjem. Knjiga u njezinim rukama se gotovo presavila od jačine stiska. Kimnula sam glavom, dodirnuvši ju po ramenu. ''Da. Dobro.'' Zamislila sam se. ''Taman ćemo ga pitati može li uz pomoć ove knjige nekako povezati Lujizu i Midian, pa...''
Prekinuo me je nervozan glas koji je dopirao sa drugog kraja hodnika, nekoliko metara iza nas. Bijaše to Dumbledoreov glas. ''Gospođice Margaret, molim vas, stanite!'' Prišao nam je, noseći nekoliko debelih, starih knjiga u rukama. Djelovao je uspaničeno i smeteno.
Pomislila sam da će nam prigovoriti nešto vezano za naše lutanje školom za vrijeme kad bismo trebale biti u društvenoj, ali, začudo – nije. ''Gospođice, idite u moj kabinet i sačekajte me tamo. Želio bih porazgovarati s vama'', izjavio je, promatrajući me.
Podigoh obrvu. ''Što sam sad učinila?''
Nije odgovorio. Samo je kimnuo glavom, produživši dalje. ''Dolazim za nekoliko minuta. Moram potražiti... nešto... '', mrmljao je pritom, dok se njegova prilika gubila u gustom mraku hodnika.
Amanda i ja smo se zbunjeno zgledale. Otpuhnula sam, kriveći usta u grimasu. ''OK. Ovako ćemo. Ti odmah kreni u dvorac, a ja dolazim čim vidim što ovaj bradati slon hoće od mene!'', razvila sam strategiju, na što je ona samo potvrdno kimnula glavom i, navlačeći crnu kukuljicu preko lica, otrčala u drugom pravcu.

***

Dumbledoreov kabinet je bio okupan veselim bojama, topao i krajnje neugodan – baš kao i svaki put do sada. Budući da sam tamo često boravila, sve mi se činilo normalno i uobičajeno. Nisam zamijetila ništa drugačije ni dok sam koračala ispod velike, drvene police koja bijaše krcata knjigama i staromodnim ukrasima. Tople, svjetlucave varnice što su isijavale iz širokog kamina stvarale su nepodnošljivu vrućinu, čak toliku da sam morala prići prozoru i širom ga otvoriti, dopuštajući hladnom, noćnom zraku da mi pomiluje lice. Pogledala sam dolje, u tamu. Za tren mi se učinilo da se nečija sjena ili nešto slično pomjerilo iza drveta, ali sam to pripisala svojoj nesuvisloj mašti...
''Hm... koga ja to vidim?''
Čuvši taj hrapavi, grubi glas, naglo sam poskočila. Okrenula sam se, ali moje širom otvorene, razrogačene oči nisu mogle uočiti ništa. Instinktivno sam podigla štapić u zrak, bacajući naokolo letimične, bijesne poglede.
''A zašto ne pokušaš sa policom, Margaret?''
Odahnula sam. Bio je to razredbeni klobuk.
Samo stari, ofucani razredbeni klobuk.
''Mogao bi završiti na otpadu zbog ovog, smrdljiva vrećo buha'', procijedila sam kroz zube, spremajući štapić natrag u pelerinu.
Klobuk opsova, kranje neprijatno.
Ignorirajući ga, oslonila sam se rukama na uglačanu radnu površinu Dumbledoreova stola. Pogled mi je nesmotreno sletio na sat neobična oblika što je simbolično prekrivao sitan, zanemarljiv djelić smeđeg zida.
Što uopće radim ovdje?
Što Dumbledore hoće od mene?
Razmišljajući, razmatrajući nepovezane činjenice u glavi, slučajno sam zapazila neobičnu statuu na rubu stola. Imala je oblik zmije što se uvijala oko visokog stupa. Zanimljivo, pomislih, primivši ju u ruke. Kamen od kojeg je bila načinjena ugodno je hladnio moje vrele dlanove.
''Ne! Ne diraj to, mala nakazo!!!'', zaurla klobuk.
Zbunjena, pogledah u svoje dlanove.
Ne. Nije ih hladio kamen.
Hladila ga je tečnost. Tečnost što je curila iz kamena.
Slila se niz moju ruku i kanula na tlo.
Ono zadrhta. I zidovi zadrhtaše.
Popločani pod najednom poče tonuti, prelijevajući se čudnom čarolijom u stepenice – stepenice što su vodile do novootkrivene prostorije u samoj unutrašnjosti podzemne tame.
Razrogačila sam oči i otvorila usta, osjećajući kako mi srce ubrzano lupa.
Što se to desilo?!
Nisam morala predugo razmišljati.
Začula sam korake iza svojih leđa. ''Čestitam. Kćerkice, ovog puta si nadmašila samu sebe. Pronašla si tajnu prostoriju. Pronašla si ono što mi treba.'' Zadrhtala sam. Taj mi glas bijaše tako poznat, tako dostojastven, a opet... tako hladan. Tako prokleto dalek. Miljama dalek. Mislim da sam odmah znala kome pripada, ali morala sam se uvjeriti – što sam drugo mogla? Okrenuh se. Pramen kose mi skliznu preko bijelog obraza, a snene zjenice u polutami prepoznaše prekrasno, kameno lice. Lice moje majke.