SWEET RAPTURE AND LIFE, IT ENDS HERE TONIGHT

Bijes. Mržnja. Prezir. Gađenje. Bilo bi doista teško nabrojati sve te osjećaje koji su se miješali u meni dok sam se gledala oči u oči sa Elaine Brown. Sa ženom koju sam trebala nazivati svojom tetom... Stajala je naslonjena na vrata svojega kabineta i smiješila se. Smiješila mi se onim svojim prepoznatljivim osmjehom, koji je bio sve samo ne iskren. Uzvratila sam joj na isti način, skrivajući svoju mržnju. Što sam drugo mogla učiniti?
''Jesi li dobro?'', upita me Amanda. Vjerojatno je i njoj samoj to pitanje zazvučalo glupo u ovakvoj situaciji, ali nije postojalo ništa drugo što je mogla reći. Nije mi mogla postaviti niti jedno drugo pitanje na koje bih joj znala dati odgovor. Zato sam zabacila kosu preko lijevog ramena i promrmljala:''Da. Valjda.''
Taj hladni dan četrnaestog listopada je sam po sebi slutio na nevolju. Na krv. I na Smrt...
Rano ujutru, nekoliko sati nakon što smo se vratili iz Zabranjene šume. ubijena je još jedna djevojka. Djevojka imena Katya Owens. Njezino mi ime, zapravo, nije mnogo značilo. Zapravo, nije mi ništa značilo. Iako smo bile u istom domu, na istoj godini, nismo se družile. Jedino što sam o njoj znala bilo je da je ubijena na dan prije svog rođendana. I doznala sam to sasvim slučajno, kad sam zatekla njezinu sestru Evelyn u razgovoru sa Roxy. ''Ne mogu vjerovati da se ovo desilo. Sutra bi napunila petnaest godina'', jecala je. Oči su joj se osvijetlile bijesom. ''Pronaći ću ubojicu, tko god da on bio! Platit će mi! Pronaći ću ubojicu svoje sestre, ne zvala se ja Evelyn Elyon Owens!''
Pretpostavljam da me je ovo trebalo dirnuti, ali nije... Bilo mi je smiješno. Besmisleno. Pogotovo zato što je Dumbledore na zboru učenika objavio da je osveta Andreine Slytherin odnijela još jednu žrtvu. Ne znam da li mu je već prešlo u naviku da svu krivicu prepisuje Andreinu, ali se doimao prilično sigurnim u ono što govori.
Ipak, to nije bilo dovoljno. Barem meni nije. Nije bilo logike. Nije bilo smisla. Istina, nisam se imala namjeru zabrinjavati oko ovoga, ali ipak mi je bilo čudno. Previše čudno. Andreina me je u nekoliko navrata molila za pomoć. Činila mi se iskrena... Kao da se kaje... Ne znam, možda sam ja ta koja se prevarila. Ali, ako sam imala pravo, zašto bi Andreina onda nastavila sa ubijanjem?
Ili to ipak nije učinila ona?

***

''Gospođice Riddle! Zašto jedete na satu?!'', povikala je Sproutica na mene, dok sam jela čipse sa ukusom pizze. Svi ostali su se bavili sađenjem nekih čudnih biljaka pod nazivom Amaranth, ali sam se ja bavila stvarima koje život znače. Doduše, Anduril i Alexis su u kutu prepisivale zadaću iz Preobrazbe od Alex, ali ih Sproutica nije ni pogledala. Jedino je meni držala prodike. Svi profesori su uživali kad bi me mogli napasti. Ne znam da li je to bilo zbog mog ponašanja ili zbog mog prezimena, ali su doista uživali u tome. Samo što su rijetki uspijevali dobiti ''bitku'' sa mnom...
''Zato što sam gladna'', odvratih, punih usta.
''Ovo nije banket, nego nastava!'', povika profesorica. ''I zato bih, na vašem mjestu, pomjerila svoje cijenjeno dupe i uživjela se u ljepote Travarstva.''
''Mislim da je to neizvodljivo. Znate, od roditelja sam naslijedila alergičnost na biljke'', rekoh joj, sjednuvši se na rub stola. Na spomen mojih roditelja, cijela prostorija je utihnula. Sve je utihnulo. Vesela šaputanja učenika su naglo prekinuta. Strah i nevjerica ispuniše sve što nas je okruživalo. Susrela sam Amandin pogled. Nasmiješila mi se i blago kimnula glavom. Uzvratila sam joj na isti način, a potom sam pogledala u profesoricu pogledom punim prijetnje i prezira... Pogledom kojim sam joj željela reći:''Ostavi me na miru. Ne znaš s kim imaš posla.'' Činilo se da je shvatila poruku, pošto se istog trena nakašljala i rekla:''Dakle, kao što sam govorila, Amaranth je cvijet koji se razvija u svim uvjetima. Nije mu potrebna nikakva njega da bi rastao. Posebno je poznat po tome što u njegovoj blizini ne može opstati niti jedan drugi cvijet...''
Baš poput mene, pomislila sam zadovoljno, zagledavši se kroz prozor - u sivilo magle koja je potpuno progutala Hogwarts.

***

''Hej, Draco! Dobro da sam te našla'', rekoh, kad sam ga ugledala u društvenom kako radi zadaću iz Obrane od mračnih sila. Prišla sam i sjela se na kauč između njega i Crabbea koji je nemilosrdno jeo neki komad mesa.
Draco je zaklopio svoju bilježnicu i primakao mi se. ''Baš mi je drago što te vidim'', rekao je, a potom mi se primakao i poljubio me.
''Moram razgovarati s tobom. Radi se o Narcissi i Bellatrix'', naposlijetku sam se sjetila zašto sam ga tražila. Znala sam da će mu ovo teško pasti, ali je morao znati. Morao je znati istinu o svojoj majci. Ne znam zašto je Lucius zamolio baš mene da mu to kažem, pošto nikad nisam bila preterano dobra u tome. Recimo da sam bila suviše direktna. Ili tako nešto...
''O čemu se radi, Maggs?'', upitao je pomalo iznenađeno.
Uzdahnula sam. ''Njih dvije su Izdajnice. Izdale su Gospodara i Gospodaricu'', saopćila sam.
''Što?!'' Njegovo lice poprimilo je bijelu boju. Gotovo da sam mogla čuti ubrzano lupanje njegovog srca. Nekoliko trenutaka se nije ni pomjerio. Nekoliko trenutaka je samo zurio u mene, kao da ne može vjerovati da mu to govorim... Možda ni ja ne bih povjerovala da nisam vidjela svojim očima. Bella i Cissy, kako sam ih ranije zvala, bile su jedne od najboljih smrtonoša. Bile su tako vjerne i odane. Barem su se izvana činile tako...
Eto dokaza da nitkom ne treba vjerovati. Eto dokaza da se ispod krinke prijatelja uvijek mogu skrivati najljući neprijatelji...
''Njih dvije su se sa Elaine udružili protiv lorda Voldemorta. Protiv Lujize. Protiv svih nas'', rekla sam, s neskrivenom mržnjom u glasu.
Draco je bolno uzdahnuo. ''Jadna moja mama'', promrmljao je.
''Molim?! Jadna tvoja mama?!'', povikah. ''Ako nisi znao, tvoja mama je pokušala ubiti moju mamu!''
Imala sam osjećaj kao da nije čuo što sam rekla. ''Znao sam da će se nešto ovako dogoditi'', mrmljao je sebi u bradu. A potom je pogledao u mene. ''Maggie, čini mi se da se ona na taj način želi osvetiti mom ocu. I Lexy.''
Što sam više razmišljala o tome, činilo mi se sve više moguće. Iako i dalje nisam shvaćala kakve Bellatrix i Elaine imaju veze s tim...

***

Kad se sumrak već spustio, otišla sam malo prošetati dvorcem sa Leni i Amandom. Hodnici su uglavnom bili prazni, jer su svi najviše vremena provodili u društvenom pišući zadaće i referate. Tu i tamo bi se našao poneki zalutali prvašić, kojeg bismo obvezno uputili u pogrešnom pravcu.
Kad smo jednu djevojčicu koja je tražila knjižnicu uputili u pravcu metlobojskog terena, Amanda je rekla:''Ovo je doista zabavno.''
''Je. Ali ne onoliko koliko i bacanje kletvi na mutnjake'', našalila se Leni, na što smo sve tri prasnule u smijeh. I tada smo naletjele smo na Alexis.
''Hej, cure!'', pozdravi nas ona. ''Kamo ste krenule?''
''Ne znam. Nikamo'', odgovorih, slegnuvši ramenima.
Nasmiješila se. ''Super. Onda idete sa mnom do WC-a'', nije ni dovršila rečenicu, a već nas je sve tri vukla niz hodnik. Za manje od tri minuta, našle smo se među četiri zida WC-a Plačljive Myrtle. Tamo smo zatekle Angelu Skywalker, koja je razgovarala sa Myrtle. No, čim me je Myrtle vidjela, vrisnula je i nestala. Angela se nasmiješila. Ljubazno smo ju pozdravile, a onda je Alexis otrčala u jednu od kabina.
''Maggie, Stephanie me je zamolila da ti ovo dam'', reče Angela, pruživši mi jednu omotnicu na kojoj je bilo nažvrljano moje ime. Začuđeno sam ju pogledala. Zašto bi Stephanie meni uputila bilo kakvo pismo? Je li to neka njezina spletka? Doista nisam mogla shvatiti što želi od mene, ali sam ipak spremila omotnicu u pelerinu i zahvalila se Angeli.
Baš u tom trenutku, Alexis je izišla iz kabine.
''Gotova sam'', objavila je, dok je prala ruke.
''Možda je vrijeme da odem'', reče Angela. ''Moram uraditi zadaću iz Preobrazbe.''
''Sva sreća da ju ja uvijek mogu prepisati od Alex'', nasmiješi se Alexis.
Frknula sam. ''Alexis, ne mogu vjerovati da si pala tako nisko. Prepisuješ zadaću od jedne mutnjakuše'', procijedila sam kroz zube.
Oštro me je pogledala. ''Alex je moja prijateljica'', rekla je.
''Nemojte se...'', poče Angela, ali joj nisam dopustila da završi.
''To ne može promijeniti njezinu prljavu krv!'', viknula sam, na što se Alexis zacrvenila.
Stisnula je šake. ''Maggie, mislim da ti nisi prava osoba koja to može komentirati. Na kraju krajeva, ni tvoj otac nije čistokrvan!'', odvratila je.
To je bilo to. Tijelo mi se treslo od bijesa. I mržnje... Što si ona umišlja da je?! Kako se usuđuje tako nešto reći o mome ocu?! Izvadila sam štapić iz pelerine i zavrištala:''Gotovo je, Parkerice! Avada Kedavra!''
Zelena svjetlost je veličanstveno poletjela prema Alexis. I pogodila ju. Pogodila ju je ravno u grudi. Začuo se samo njezin prigušeni jecaj, a potom i tupi udarac tijela o popločani pod. Bila je mrtva. Mrtva. Nasmiješila sam se, dok me je Angela preneraženo promatrala.
''Maggie...'', dahnula je Leni, gledajući u Alexisino mrtvo tijelo. Bila je šokirana. A Amanda se smiješila... Činila se zadovoljnom, zapravo.
Prišla sam Angeli i snažno ju odgurnula na zid. Bila je jača i viša od mene, ali se ipak nije opirala. Položila sam štapić na njezin vrat.
''Usudiš li se nekome reći istinu, završit ćeš isto kao i Alexis Ann Parker! I ako i ti imaš što reći o mome ocu, sad je jebeno vrijeme da to učiniš!!!'', prosiktala sam.
''N-ne...'', zajeca Angela.
''Idemo'', naredila sam Amandi i Leni, zamahnuvši rubom svoje pelerine. Bez riječi su krenule za mnom. ''Više nemamo što ovdje tražiti.''