FOR THE LOWER SHE GOES THE DARKER IT GROWS...

Osjećala sam neopisiv bijes čak i poslije, kad sam koračala prema društvenom. Leni i Amanda su i dalje šutile, iako sam po njihovim licima mogla zaključiti da su u potpunosti uz mene. Pomisao na mrtvu Alexis Ann Parker me je u konačnici činila sretnom, premda sam istovremeno bila bijesna... Kako se usudila reći to o mome ocu, o svome Gospodaru? Kako se samo usudila?! Činilo mi se kao da Smrt nije bila dovoljna kazna na nju. Možda sam ju prvo trebala mučiti. Možda sam ju kletvama trebala dovesti na ivicu ludila. A možda bih to i učinila, da sam u tom trenu mogla reagirati na neki drugi način...
''Što sad?'', upitala je Leni šapatom, zastavši na hodniku. Naslonila se na zid i prebacila svoju zlatnu kosu preko ramena. Uzdahnuvši, uputila mi je upitan pogled. ''Margaret?''
''Misliš da će Skywalkerica nešto reći?'', upita me sad i Amanda, prisjećajući se da je Angela ipak bila svjedok ubojstva koje se odigralo u ženskom WC-u nekoliko minuta ranije. Odmahnula sam rukom i nabacila samouvjereni osmijeh na lice. ''Ne brini, Am'', rekoh joj. ''Neće se usuditi.''
''Tko se neće usuditi, Maggs?'', začula sam tada Haleyin glas. Prilazila nam je, sa zainteresiranim izrazom lica. Primijetila sam da se žuri, ali ju nisam pitala kamo. Samo sam se vragolasto nasmiješila i rekla:''Ma, opet sam zavitlavala Hagrida. Ništa strašno.''
''Mogla sam si to i misliti'', odvrati ona veselo. A potom krenu niz hodnik. ''Moram na zahod. Vidimo se kasnije!'', doviknula je, odlazeći prema WC-u Plačljive Myrtle. Leni, Amanda i ja se pogledasmo. Znale smo što slijedi. Znale smo da će pronaći Alexisino mrtvo tijelo. No, nismo ništa govorile. Samo smo stajale i razmjenjivale poglede. Nismo ništa rekle čak ni kad se, nešto kasnije, začuo Haleyin užasnuti vrisak. Vrisak koji bi svima sledio krv u žilama. Ali, ja sam i dalje bila potpuno hladnokrvna... Toliko hladnokrvna da sam i samu sebe zaprepastila.

***

Cijeli dom Slytherina ostao je šokiran spoznajom da je Alexis mrtva. Alexis Ann Parker, ona koja nas je vječito zabavljala i nasmijavala. Haley, Anduril, Amy i Roxy satima nisu prestajale plakati, a dala bih se zakleti da sam vidjela suze i na licima nekih Gryffindora. Čak su ju i oni voljeli. U cijelom je Hogwartsu vladala neka neopisiva tuga.
A znate li što je bilo najgore od svega? Najgore je bilo to što ja i dalje nisam osjetila ni trunku kajanja zbog toga što sam napravila. Najgore je bilo to što sam jedva skrivala svoje zadovoljstvo. I ljepotu tog osjećaja... Nikad se nisam bolje osjećala. Pogotovo zato što nitko nije ni posumnjao na mene. Dumbledoreov odgovor je ponovno bio; Andreina. Andreina Slytherin. Jedino smo Angela, Lexy i Pacoliki (njima sam morala reći), Amanda, Leni i ja znale pravu istinu...
''Rekla sam ti da će sve glatko proći'', rekla sam Amandi, dok smo šetale kroz hodnike. Bilo je to tog istog dana, negdje pred večeru. Imala sam potrebu izaći iz društvenog i napokon disati punim plućima, napokon pokazati svoje prave osjećaje, bez straha da će me netko otkriti.
''Moram ti priznati da sam isprva bila skeptična'', odgovori moja sestra. ''Ali, sad je sve u redu.''
''Ipak, Am, mene jedna stvar muči...'', započela sam nesigurno.
''Andreina, zar ne?'', upitala je, kao da mi čita misli.
Kimnula sam glavom. ''Nekako imam osjećaj da ona nije ni ubila Katyju Owens i Kelly Joan Slytherin'', napokon sam joj priznala ono što se danima motalo po mojim mislima. Ono što mi se, kako je vrijeme prolazilo, činilo sve više mogućim...
''Slažem se. Možda ju Dumbledore samo koristi kako bi prikrio ubojstva koja se dešavaju po Hogwartsu. Možda ni on ne zna tko je pravi ubojica'', rekla je zamišljeno. A onda se iznenada trže. ''Brzo! Sakrij se!''
Prije no što sam uspjela što se dešava, zgrabila me je i povukla iza jednog stupa. Pogledala sam u istom pravcu u kojemu je i ona gledala, te spazih Dumbledorea i McGonagallicu na kraju hodnika. Djelovali su jako, jako zabrinuto. Zabrinutije nego ikad. Nisam razumjela zašto bismo se morale skrivati, ali se činilo kao da Amanda očekuje da će nešto doznati...
''Albuse, ne razumijem'', reče McGonagallica. ''Zašto Alexis Parker?''
''Ne znam, Minerva'', odvrati Dumbledore. ''Stvarno ne znam.''
McGonagallica se namršti. ''Što ako to nisu bili oni?'', upitala je.
''Sve je moguće. Parkeričin je rođendan bio u lipnju. Zato uopće ne vidim razlog zašto bi ju ubili. Ona nije mogla biti...'', započeo je, a onda naglo zastade. ''Znaš već tko'', promrmljao je naposlijetku.
''Slažem se'', reče profesorica. Lice joj se smračilo. ''Albuse, mislim da je ovo kraj Hogwartsa. Trebalo bi ga zatvoriti. Moramo spasiti te djevojke.''
''Ne. Oni će ih pronaći, gdje god bile'', usprotivio se Dumbledore.
''Onda bi bilo najbolje da jednostavno kažemo tko je ona. Ne smijemo dopustiti da sve te djevojke poginu zbog nje!'', reče McGonagallica. Povisila je ton. ''Nije vrijedna toga!''
''Minerva!'', upozori ju on. ''Vrijedna je. Itekako je vrijedna. A mi smo u prednosti, jer znamo njezino ime. Znamo identitet Izabranice Tame.''
Poslije toga, nisam ništa više čula. Otišli su niz hodnik, isuviše uznemireni da bi nas primijetili. Pogledala sam u Amandino bezizražajno lice. Bila je podjednako zbunjena i šokirana kao i ja. Da li ovo znači da netko ubija učenice po Hogwartsu kako bi pronašao Izabranicu Tame? Djevojku iz legende?! Da li doista postoji djevojka u kojoj su ujedinjene sve snage Zla? Tko je ona?! I kakve veze rođendani imaju s tim?
''Maggie, ovdje se nešto jebeno strašno dešava'', ispravno je zaključila Amanda.

***

''Jeste li vi potpuno sigurne u to što lupetate?'', upitala je Lexy pomalo uplašeno. Pogledala je u Pacolikog, čije je lice bilo još blijeđe i ispijenije nego obično. Amanda se nervozno vrpoljila u naslonjaču. ''Naravno. Misliš da bismo vas zvale da nismo sigurne?'' prosiktala je.
Pacoliki je glasno otpuhnuo. ''Ovo nije dobro'', reče mudro.
''Znamo'', rekoh mu, iskezivši se. ''Pa... imate li ikakvih prijedloga?''
''Znate što?'', upita Lexy. ''Ja mislim da je Marco Riddle umiješao svoje kandže u ovo. Maggie, sjećaš se kad ste Draco i ti čuli da govori kako želi naći tu Izabranicu Tame?''
''Da. Sjećam se. Ali, ne vjerujem da bi on mogao učiniti takvo što'', rekoh, sjednuvši se na rub stola.
''Tako je. Naš je polubrat prevelik slabić'', složila se moja sestra. No, činilo se da Pacolikom to nije bilo dovoljno. Nekoliko trenutaka se nervozno šetkao po sobi. A onda, u konačnici, zastade i uputi nam jedan od onih svojih ledenih pogleda. ''A što ako je imao pomoć?'', predložio je.
Zamislila sam se. ''Čekaj malo... nije li Marco Andreinin sljedbenik?'', sinulo mi je tada.
''Jeste!'', uskliknu Amanda. ''Kad bolje promislim, možda su Andreina i Marco ipak zajedno u ovome!''
Lexy se zacrvenila, ugrizavši se za usnu. ''Ne!'', vrisnula je bolno. ''Nema teorije! Andreina nije takva! Moja sestra nije takva!''
Prevrnula sam očima. ''Ma daj. Svi znamo kakva je ona. Poubijala je toliko ljudi da joj nekoliko djevojčica ništa ne znači'', rekoh pakosno, prisjećajući se svega što je Andreina učinila meni i mojim roditeljima. Kad sam to izgovorila, Lexy je briznula u plač. Suze su se slijevale niz njezino porculansko lice, u toj mjeri da sam imala osjećaj da ih je već dugo zadržavala. Tijelo joj je drhtalo kao nikad do sad. Djelovala je tako slomljeno... Tako drugačije od one Lexy koju poznajem. Bio je to prvi put da sam ju vidjela kako plače. Ona je oduvijek bila optimistična i vesela. Nikad nije bila tužna. Nikad nije plakala. Sve do sada...
''Lexy, što nije u redu?'', upitao je Pacoliki zabrinuto, položivši ruke na njezina ramena. Ona mu se bacila u zagrljaj i kroz suze promrmljala:''Ne mogu više ovo podnijeti, Severuse... Nedostaje mi... Nedostaje mi moja sestra...''

***

Sjela sam se na rub svog kreveta, između Roxy i Draca, te izvadila pismo iz pelerine. Pismo koje mi je Angela dala... Pismo koje mi je Stephanie poslala.
''Baš me zanima što mi je moja najdraža sestrična napisala'', procijedila sam kroz zube, cijepajući rub omotnice. Izvadila sam iz nje glatki bijeli papir na komu je, krupnim crvenim slovima, bilo ispisano:

Moraš se čuvati. Moraš se dobro čuvati. Žele te ozlijediti na najgori mogući način. Žele ti uništiti obitelj. Žele ti uzeti moć. Žele uništiti tebe. Molim te, čuvaj se!
Tvoja sestrična Stephanie

''Molim?!'', vrisnula sam. ''Ona to meni prijeti?!''
Draco me je primio za ruku. ''Polako, Maggie. Upozorava te na nešto. Ne prijeti ti. Upozorava te na nekoga'', objasnio je, pomalo zamišljeno. A potom je napravio grimasu. ''Stvarno, mogla bi se malo opustiti. Nisu ti svi neprijatelji.''
Otrgla sam se od njega i digla se s kreveta. Nekoliko puta sam nervozno otpuhnula, šetkajući se gore-dolje po spavaonicu. A onda, naposlijetku, odložih pismo u ladicu. ''Vidjet ćemo. Razgovarat ću s Stephanie. A ako je ovo neka glupa šala, ubit ću ju baš kao što sam...'' Tu zastadoh.
''Baš kao što si što?'', upita Roxy začuđeno.
Odmahnula sam rukom. ''Ništa, Roxy. Baš ništa.''

P.P.S. Odlučila sam mijenjat sliku svog lika. Ovog puta definitivno. Znam da ste se svi (ko i ja) navikli na Lohanicu, ali mi ona izgleda previse dobronamjerno. A lik u priči baš i nije takav. :D Dakle, slika je sad od Anette Olzon.

SWEET RAPTURE AND LIFE, IT ENDS HERE TONIGHT

Bijes. Mržnja. Prezir. Gađenje. Bilo bi doista teško nabrojati sve te osjećaje koji su se miješali u meni dok sam se gledala oči u oči sa Elaine Brown. Sa ženom koju sam trebala nazivati svojom tetom... Stajala je naslonjena na vrata svojega kabineta i smiješila se. Smiješila mi se onim svojim prepoznatljivim osmjehom, koji je bio sve samo ne iskren. Uzvratila sam joj na isti način, skrivajući svoju mržnju. Što sam drugo mogla učiniti?
''Jesi li dobro?'', upita me Amanda. Vjerojatno je i njoj samoj to pitanje zazvučalo glupo u ovakvoj situaciji, ali nije postojalo ništa drugo što je mogla reći. Nije mi mogla postaviti niti jedno drugo pitanje na koje bih joj znala dati odgovor. Zato sam zabacila kosu preko lijevog ramena i promrmljala:''Da. Valjda.''
Taj hladni dan četrnaestog listopada je sam po sebi slutio na nevolju. Na krv. I na Smrt...
Rano ujutru, nekoliko sati nakon što smo se vratili iz Zabranjene šume. ubijena je još jedna djevojka. Djevojka imena Katya Owens. Njezino mi ime, zapravo, nije mnogo značilo. Zapravo, nije mi ništa značilo. Iako smo bile u istom domu, na istoj godini, nismo se družile. Jedino što sam o njoj znala bilo je da je ubijena na dan prije svog rođendana. I doznala sam to sasvim slučajno, kad sam zatekla njezinu sestru Evelyn u razgovoru sa Roxy. ''Ne mogu vjerovati da se ovo desilo. Sutra bi napunila petnaest godina'', jecala je. Oči su joj se osvijetlile bijesom. ''Pronaći ću ubojicu, tko god da on bio! Platit će mi! Pronaći ću ubojicu svoje sestre, ne zvala se ja Evelyn Elyon Owens!''
Pretpostavljam da me je ovo trebalo dirnuti, ali nije... Bilo mi je smiješno. Besmisleno. Pogotovo zato što je Dumbledore na zboru učenika objavio da je osveta Andreine Slytherin odnijela još jednu žrtvu. Ne znam da li mu je već prešlo u naviku da svu krivicu prepisuje Andreinu, ali se doimao prilično sigurnim u ono što govori.
Ipak, to nije bilo dovoljno. Barem meni nije. Nije bilo logike. Nije bilo smisla. Istina, nisam se imala namjeru zabrinjavati oko ovoga, ali ipak mi je bilo čudno. Previše čudno. Andreina me je u nekoliko navrata molila za pomoć. Činila mi se iskrena... Kao da se kaje... Ne znam, možda sam ja ta koja se prevarila. Ali, ako sam imala pravo, zašto bi Andreina onda nastavila sa ubijanjem?
Ili to ipak nije učinila ona?

***

''Gospođice Riddle! Zašto jedete na satu?!'', povikala je Sproutica na mene, dok sam jela čipse sa ukusom pizze. Svi ostali su se bavili sađenjem nekih čudnih biljaka pod nazivom Amaranth, ali sam se ja bavila stvarima koje život znače. Doduše, Anduril i Alexis su u kutu prepisivale zadaću iz Preobrazbe od Alex, ali ih Sproutica nije ni pogledala. Jedino je meni držala prodike. Svi profesori su uživali kad bi me mogli napasti. Ne znam da li je to bilo zbog mog ponašanja ili zbog mog prezimena, ali su doista uživali u tome. Samo što su rijetki uspijevali dobiti ''bitku'' sa mnom...
''Zato što sam gladna'', odvratih, punih usta.
''Ovo nije banket, nego nastava!'', povika profesorica. ''I zato bih, na vašem mjestu, pomjerila svoje cijenjeno dupe i uživjela se u ljepote Travarstva.''
''Mislim da je to neizvodljivo. Znate, od roditelja sam naslijedila alergičnost na biljke'', rekoh joj, sjednuvši se na rub stola. Na spomen mojih roditelja, cijela prostorija je utihnula. Sve je utihnulo. Vesela šaputanja učenika su naglo prekinuta. Strah i nevjerica ispuniše sve što nas je okruživalo. Susrela sam Amandin pogled. Nasmiješila mi se i blago kimnula glavom. Uzvratila sam joj na isti način, a potom sam pogledala u profesoricu pogledom punim prijetnje i prezira... Pogledom kojim sam joj željela reći:''Ostavi me na miru. Ne znaš s kim imaš posla.'' Činilo se da je shvatila poruku, pošto se istog trena nakašljala i rekla:''Dakle, kao što sam govorila, Amaranth je cvijet koji se razvija u svim uvjetima. Nije mu potrebna nikakva njega da bi rastao. Posebno je poznat po tome što u njegovoj blizini ne može opstati niti jedan drugi cvijet...''
Baš poput mene, pomislila sam zadovoljno, zagledavši se kroz prozor - u sivilo magle koja je potpuno progutala Hogwarts.

***

''Hej, Draco! Dobro da sam te našla'', rekoh, kad sam ga ugledala u društvenom kako radi zadaću iz Obrane od mračnih sila. Prišla sam i sjela se na kauč između njega i Crabbea koji je nemilosrdno jeo neki komad mesa.
Draco je zaklopio svoju bilježnicu i primakao mi se. ''Baš mi je drago što te vidim'', rekao je, a potom mi se primakao i poljubio me.
''Moram razgovarati s tobom. Radi se o Narcissi i Bellatrix'', naposlijetku sam se sjetila zašto sam ga tražila. Znala sam da će mu ovo teško pasti, ali je morao znati. Morao je znati istinu o svojoj majci. Ne znam zašto je Lucius zamolio baš mene da mu to kažem, pošto nikad nisam bila preterano dobra u tome. Recimo da sam bila suviše direktna. Ili tako nešto...
''O čemu se radi, Maggs?'', upitao je pomalo iznenađeno.
Uzdahnula sam. ''Njih dvije su Izdajnice. Izdale su Gospodara i Gospodaricu'', saopćila sam.
''Što?!'' Njegovo lice poprimilo je bijelu boju. Gotovo da sam mogla čuti ubrzano lupanje njegovog srca. Nekoliko trenutaka se nije ni pomjerio. Nekoliko trenutaka je samo zurio u mene, kao da ne može vjerovati da mu to govorim... Možda ni ja ne bih povjerovala da nisam vidjela svojim očima. Bella i Cissy, kako sam ih ranije zvala, bile su jedne od najboljih smrtonoša. Bile su tako vjerne i odane. Barem su se izvana činile tako...
Eto dokaza da nitkom ne treba vjerovati. Eto dokaza da se ispod krinke prijatelja uvijek mogu skrivati najljući neprijatelji...
''Njih dvije su se sa Elaine udružili protiv lorda Voldemorta. Protiv Lujize. Protiv svih nas'', rekla sam, s neskrivenom mržnjom u glasu.
Draco je bolno uzdahnuo. ''Jadna moja mama'', promrmljao je.
''Molim?! Jadna tvoja mama?!'', povikah. ''Ako nisi znao, tvoja mama je pokušala ubiti moju mamu!''
Imala sam osjećaj kao da nije čuo što sam rekla. ''Znao sam da će se nešto ovako dogoditi'', mrmljao je sebi u bradu. A potom je pogledao u mene. ''Maggie, čini mi se da se ona na taj način želi osvetiti mom ocu. I Lexy.''
Što sam više razmišljala o tome, činilo mi se sve više moguće. Iako i dalje nisam shvaćala kakve Bellatrix i Elaine imaju veze s tim...

***

Kad se sumrak već spustio, otišla sam malo prošetati dvorcem sa Leni i Amandom. Hodnici su uglavnom bili prazni, jer su svi najviše vremena provodili u društvenom pišući zadaće i referate. Tu i tamo bi se našao poneki zalutali prvašić, kojeg bismo obvezno uputili u pogrešnom pravcu.
Kad smo jednu djevojčicu koja je tražila knjižnicu uputili u pravcu metlobojskog terena, Amanda je rekla:''Ovo je doista zabavno.''
''Je. Ali ne onoliko koliko i bacanje kletvi na mutnjake'', našalila se Leni, na što smo sve tri prasnule u smijeh. I tada smo naletjele smo na Alexis.
''Hej, cure!'', pozdravi nas ona. ''Kamo ste krenule?''
''Ne znam. Nikamo'', odgovorih, slegnuvši ramenima.
Nasmiješila se. ''Super. Onda idete sa mnom do WC-a'', nije ni dovršila rečenicu, a već nas je sve tri vukla niz hodnik. Za manje od tri minuta, našle smo se među četiri zida WC-a Plačljive Myrtle. Tamo smo zatekle Angelu Skywalker, koja je razgovarala sa Myrtle. No, čim me je Myrtle vidjela, vrisnula je i nestala. Angela se nasmiješila. Ljubazno smo ju pozdravile, a onda je Alexis otrčala u jednu od kabina.
''Maggie, Stephanie me je zamolila da ti ovo dam'', reče Angela, pruživši mi jednu omotnicu na kojoj je bilo nažvrljano moje ime. Začuđeno sam ju pogledala. Zašto bi Stephanie meni uputila bilo kakvo pismo? Je li to neka njezina spletka? Doista nisam mogla shvatiti što želi od mene, ali sam ipak spremila omotnicu u pelerinu i zahvalila se Angeli.
Baš u tom trenutku, Alexis je izišla iz kabine.
''Gotova sam'', objavila je, dok je prala ruke.
''Možda je vrijeme da odem'', reče Angela. ''Moram uraditi zadaću iz Preobrazbe.''
''Sva sreća da ju ja uvijek mogu prepisati od Alex'', nasmiješi se Alexis.
Frknula sam. ''Alexis, ne mogu vjerovati da si pala tako nisko. Prepisuješ zadaću od jedne mutnjakuše'', procijedila sam kroz zube.
Oštro me je pogledala. ''Alex je moja prijateljica'', rekla je.
''Nemojte se...'', poče Angela, ali joj nisam dopustila da završi.
''To ne može promijeniti njezinu prljavu krv!'', viknula sam, na što se Alexis zacrvenila.
Stisnula je šake. ''Maggie, mislim da ti nisi prava osoba koja to može komentirati. Na kraju krajeva, ni tvoj otac nije čistokrvan!'', odvratila je.
To je bilo to. Tijelo mi se treslo od bijesa. I mržnje... Što si ona umišlja da je?! Kako se usuđuje tako nešto reći o mome ocu?! Izvadila sam štapić iz pelerine i zavrištala:''Gotovo je, Parkerice! Avada Kedavra!''
Zelena svjetlost je veličanstveno poletjela prema Alexis. I pogodila ju. Pogodila ju je ravno u grudi. Začuo se samo njezin prigušeni jecaj, a potom i tupi udarac tijela o popločani pod. Bila je mrtva. Mrtva. Nasmiješila sam se, dok me je Angela preneraženo promatrala.
''Maggie...'', dahnula je Leni, gledajući u Alexisino mrtvo tijelo. Bila je šokirana. A Amanda se smiješila... Činila se zadovoljnom, zapravo.
Prišla sam Angeli i snažno ju odgurnula na zid. Bila je jača i viša od mene, ali se ipak nije opirala. Položila sam štapić na njezin vrat.
''Usudiš li se nekome reći istinu, završit ćeš isto kao i Alexis Ann Parker! I ako i ti imaš što reći o mome ocu, sad je jebeno vrijeme da to učiniš!!!'', prosiktala sam.
''N-ne...'', zajeca Angela.
''Idemo'', naredila sam Amandi i Leni, zamahnuvši rubom svoje pelerine. Bez riječi su krenule za mnom. ''Više nemamo što ovdje tražiti.''

NEVER I'LL FORGET HIS LOVE...

''Maggie, urazumi se. Vratimo se dok još možemo'', rekla je Amanda. Njezin glas je zvučao kao da dolazi iz daleka. Gotovo nečujno, baš poput bolnog cviljenja vjetra među drvećem Zabranjene šume, neprestano je govorila kako bismo se trebale vratiti. Ali nisam ju slušala. Nastavila sam ubrzano hodati po vlažnom tlu, dok mi je hladan vjetar udarao u lice svom snagom svoje mahnitosti. Kakva noć, pomislila sam, privijajući pelerinu još bliže svom drhtavom tijelu. Oblaci najčarobnijih nijansi tamnoplave boje su u potpunosti zaklonili mjesec, dopuštajući munjama da se neobuzdano poigravaju na njima. Bila je doista sablasna noć...
Osjetila sam zebnju u srcu kad sam susrela Amandin pogled. Bio je to jedan od onih kakve bi mi upućivala kad bih bila u krivu ili kad bih nešto zabrljala. I, po prvi put, zapitala sam se; što ako sam ja ta koja se prevarila u vezi Lujize? Uz bolan uzdah, otpuhnula sam pramen kose koji mi je pao na lice. Nisam ništa rekla. Nisam mogla, a nisam ni željela. Zastala sam i spustila pogled. Poželjela sam se vratiti. Poželjela sam se praviti kao da se ništa nije desilo. No, pismo koje je počivalo u prednjem džepu moje školske pelerine dalo mi je do znanja da moram krenuti dalje...
Amanda se iznenada trže. ''Maggie! Jesi li vidjela ovo?!'', viknula je.
''Koje?'', upitah ju, gledajući oko sebe. Ali nisam vidjela ništa. Ništa osim žbunja koje se lagano ljuljalo pod naletima vjetra... I krošnji drveća za koje se činilo kao da dodiruju mrak noćnog neba. Nije bilo ničega.
''Nešto je upravo protrčalo ispred nas'', tvrdila je i dalje. Iz grudi joj se oteo isprekidan uzdah.
''Vjerojatno je neka životinja'', pretpostavila sam. ''Hajde, požuri se.''
Nismo pustile ni glasa dok nismo stigle pred špilju u kojoj su nas čekali Sljedbenici.
''Pa, hajde sad, Maggie'', zazvala je Amanda tiho, prije no što me je primila za ruku i uvela među zidove špilje. Unutra je bilo nekoliko najodanijih smrtonoša i Paukovih sljedbenika. Bili su tu Sandra i Tom Henesy (Lenini majka i očuh), te Nicole Sofie Mathers, Lexy, Lucius, Snape i još neki koje nisam poznavala baš najbolje. I, naravno, Gospodar Tame lično. No, Gospodaricu nigdje nisam mogla vidjeti... Nije bila tu.
''Margaret, Amanda... napokon ste stigle'', začuo se Voldemortov šapat iz polutame. Prišao je bliže i položio ruku na moje rame. Osmjehnula sam sam se, izvadivši pismo iz svoje pelerine. Pružila sam mu ga. On ga je primio i nježno pomilovao moje lice.
''Mnogo ti hvala, kćeri. Jako sam ponosan na tebe'', rekao je, a potom je skrenuo pogled na Amandu. ''Na vas obje, zapravo.''
Odmahnula sam rukom. ''Nije bilo tako teško'', priznala sam.
''Voljela bih da je ona blentača Bellatrix 'izgubila-sam-pismo' Lestrange sad tu'', reče Sandra, prekriživši ruke.
Činilo se da je napetost koja je dotada vladala među smrtonošama naglo iščezla. Na njihovim ledenim licima su se pojavili blagi osmjesi. Lexy i Snape su djelovali naročito sretno. Imala sam osjećaj da nije sve zbog pisma... Bili su jedini koji su znali za Amandinu ''izdaju'', a sad se činilo kao da je između nas dvije sve riješeno. Da smo ponovno najbolje prijateljice i najbolje sisterice na svijetu. Činilo se kao da je sve kao prije. Ali nije bilo, premda smo obje to jako željele... Ostala je još samo jedna zapreka do toga.
''Voldemorte... gdje je Lujiza?'', upitala je Amanda naposlijetku.
''Otišla je obaviti neki posao u dvorcu sa Bellatrix i Narcissom'', objasni Voldemort. ''Zapravo, njih tri bi trebale stići svaki čas.''
Amanda i ja smo se pogledale. Po njezinom izrazu lica, zaključila sam da ni sama više nije sigurna što misli. Baš kao i ja... Trudila sam skrenuti misli s toga u razgovoru sa Luciusom i Lexy, ali nisam uspjela. Kad god bih pogledala Voldemorta, činio mi se malo neobičnim bez Lujize koja je uvijek stajala kraj njega i čvrsto držala njegovu ruku. Ne, nisam ih mogla zamisliti odvojeno. Navikla sam na smrtonoše i Paukove sljedbenike skupa, i nisam mogla zamisliti da se bore jedni protiv drugih. Lujiza ne bi mogla to učiniti. Ne bi... Ona ga voli... Oni se vole...
''Maggs, počinjem misliti da su Cissy, Bella i Lujiza skupa u ovome'', šapnula mi je Amanda nakon nekoliko minuta.
Frknula sam. ''Ma daj, Am!'', prosiktah. ''Otkud ti sad pak to?''
Primila me je za ruku i odvukla malo dalje od Voldemorta i ostalih, koji su se žustro prepirali oko upada u Ministarstvo Magije. ''Sve se poklapa. Vjerojatno su se odvojile da bi sačekale Voldemorta negdje u šumi, ubile ga i uzele pismo'', ubjeđivala me je moja sestra.
Odmahnula sam glavom. ''Elaine ti je stvarno napunila glavu glupostima. Sigurna sam da će Lujiza uskoro doći. I brže no što mislimo'', usprotivila sam se, krenuvši prema izlazu iz špilje. No, prije no što sam uspjela i proviriti na svjež noćni zrak, ispred mene izletjela Lujiza. Zavrištala sam. Ona također.
''Polako!'', povika Voldemort. ''Lakše malo!''
Lujiza je iživcirano prošla kraj mene. ''Što vi mislite, da ja imam konjsko srce?!'', dreknula je. Duboko je udahnula i sjela se na jedan kamen. Mogla sam čuti ubrzano lupanje njezinog srca. Sakrila je lice u šake, pokušavajući da zaustavi drhtanje.
''Ali, Gospodarice...'', poče Nicole. ''Što se desilo? Gdje su Bellatrix i Narcissa?''
''Najprije me ona čuda napadnu, a sad me ovdje prepadate! Tužit ću vas zbog pretrpljene duševne boli!'', zakuka Lujiza. Voldemort se sjeo kraj nje i zagrlio ju. Ona se bolno nasmiješila i uputila mu jedan pogled... Samo jedan, ali dovoljan da mi razbije sve sumnje.
''Jesi li ti dobro?'', upitao ju je Voldemort. ''Drhtiš.''
''I ti bi drhtao da su te ona stvorenja napala'', odvrati Lujiza. ''A, osim toga, vani je minus pedeset Celzijevih stupnjeva.''
Voldemort je skinuo svoj ogrtač i lagano ga prebacio preko njezinih ramena. Potom ju je privukao još bliže sebi. ''Čekaj malo... kakva su te to stvorenja napala?'', upitao je.
''U jednom trenu, nesvjesno sam se odvojila od Bellatrix i Narcisse. I tada su me napala ta bića. K'o neki demoni, jebiga, nešto jesu'', objasni Lujiza. ''K'o divlje svinje, a stoje. Jedva sam im uspjela pobjeći.''
''No nisu te ozlijedili, zar ne?!'', upita Voldemort zabrinuto.
''Ne. Dobro sam'', rekla je, a zatim je naslonila glavu na njegovo rame.
''Maggie, i mi smo vidjele neko čudno stvorenje kad smo dolazile ovdje, zar ne?'', upitala je Amanda zamišljeno.
''Valjda'', rekoh, slegnuvši ramenima. ''Ali ako jesmo, sigurna sam da to nije bilo slučajno.''

***

''Am, jesi li sad napokon shvatila da te je Elaine slagala?'', upitala sam ju, dok smo se vraćale u Hogwarts skupa sa Lexy i Snapeom. Kiša je sad već lila kao iz kabla. Baš poput krvi iz zarezanih žila... Podjednako opojno i zadivljujuće.
Amanda je uzdahnula. ''Ne znam. Mislim, kad sam ih vidjela... ja... ali, Elaine je rekla...'', počela je mrmljati.
''Ma Elaine nije normalna'', reče Lexy, odmahnuvši rukom.
''Ali...'', poče Amanda.
''Pssst!'', povika Snape odjednom. ''Netko je iza ovog hrasta.''
Uz pomoć svjetlosti na svome štapiću, vidjela sam tri žene koje su stajale u magli. Jedna od njih je neodoljivo podsjećala na Elaine Brown. Bijesno je vrištala na druge dvije, koje su pokunjeno stajale i trpile njezine uvrijede. Tek kad smo se približili, shvatila sam da je riječ o Bellatrix i Narcissi. Osjetila sam neko čudno zujanje u glavi. Što dvije smrtonoše rade sa jednom od najvećih neprijateljica svoje Gospodarice? I kako dopuštaju da se tako iskaljuje na njima? Što se dešava? Zašto su stvari tako prokleto komplicirane?!
''Vi beskorisne budale!'', povikala je Elaine. ''Sve ste upropastile!''
''Ali bila je suviše brza! Pobjegla nam je! Nije bilo lako trčati u onom tijelu'', napokon se oglasila Narcissa.
Elaine je stisnula šake. ''Pobjegla vam je?! Pobjegla vam je?! Dovraga, nije Brzi Gonzales! Kako ste mogle dopustiti da vam pobjegne?!'', urliknula je. Narcissa i Bellatrix su i dalje gledale u zemlju. Moja predraga teta se nervozno šetkala unaokolo.
''Sve sam sama obavila. Ja sam ta koja je ubijedila Amandu da ta kučka želi ubiti Voldemorta. Ja sam ta koja joj je glumila najbolju tetu na svijetu. A vi ste samo trebale uraditi jednu sitnicu, i odmah ste zeznule stvar! Sve je propalo!'', kukala je.
''Plan ti je ionako bio idiotski'', usprotivi se Bellatrix. ''Mislim, ubila bi Lujizu, a potom bi uzela njezin izgled i ubila Voldemorta?''
''I uz Amandinu pomoć prisvojila moć pisma'', dopuni ih Elaine. ''Ali, sad nema ništa od toga! Upozoravam vas, Gospodarica neće biti zadovoljna kad sazna za ovo.''
Kockice su se polako počele slagati na mjesto. Sve mi je postalo jasno. Osim jedne stvari... tko je Gospodarica? O kome Elaine govori? O Andreini Slytherin? Da li je sve ovo bila njezina ideja?

***

''Oh, Maggs... imala si pravo'', rekla mi je Amanda, kad smo se vratile u spavaonicu. Oči su joj zasuzile. ''Oprosti mi. Molim te, oprosti mi.''
Nasmiješila sam se. ''Ma, nema frke. Važno je da smo saznale istinu'', odgovorila sam. Prišla sam joj i čvrsto ju zagrlila. Najednom sam osjetila takvo olakšanje... Ponovno sam imala Amandu na svojoj strani, i to je bilo najvažnije od svega.
''Valjda me je sva ta mržnja zaslijepila'', rekla je šapatom, kako ne bi probudila Haley i Alexis. ''Mada, moram priznati, drago mi je što Lujiza nije Izdajnica. Nekako je zabavno svađati se s njom.''
''Imaš pravo. A što se tiče Elaine...'', započela sam.
''... nju ćemo već srediti'', dovršila je Amanda, prije no što smo obje prasnule u smijeh.

MY DREAMS ARE LEFT TO LIVE THROUGH YOU...

Prasnula sam u smijeh. Podrugljiv smijeh, koji je neupitno dokazao Amandi da joj ne vjerujem niti jednu jedinu riječ...
''Što je smiješno, budalo?!'', povika ona. ''Shvaćaš li ozbiljnost situacije?''
Duboko sam udahnula, misleći da ću se na taj način lakše prestati smijati. ''Amanda, molim te!'', rekoh, odmahujući glavom. ''U životu sam čula svakakve budalaštine, ali ovakvu...''
''Ali, Maggie, istina je! Lujiza želi ubiti Voldemorta!'', tvrdila je i dalje.
Nisam ništa rekla. Sjela sam se na rub stola i uzdahnula, dok mi je moja sestra upućivala čudne poglede. Očajne poglede. Izgledala je kao da me preklinje. Kao da me preklinje da joj vjerujem. Kao da je potpuno sigurna u to da što govori... Nisam nikako mogla dokučiti što se dešava s njom.
''Dobro, pretpostavimo da je tako'', rekoh naposlijetku. Promijenila sam položaj na stolu i prekrižila noge. ''Njih dvoje se vole, zar ne? Zašto bi onda naša mama htjela ubiti našeg tatu?''
Oči su joj bljesnule. ''Tvoja mama, kako ju ti zoveš, je najobičnija lažljivica! Ona ga ne voli. Samo se pretvara, jer želi moć! Zar ne shvaćaš?! Ona ne voli nikog osim sebe!'', viknu Amanda s mržnjom.
Prekipjelo mi je. Nisam ju više mogla slušati. Nisam mogla trpiti da tako govori o Lujizi. Nisam mogla, jer sam jednostavno znala da to nije istina. Nije mogla glumiti. Nije ga mogla lagati punih dvadeset godina. Nije sve mogla biti laž. Znam da nije. Zar je svaki zaljubljeni pogled koji mu je uputila bio lažan? Zar je onaj sjaj koji se pojavljivao u njezinim očima bio odraz pohlepe za Moći? Zar je cijela ta priča bila samo farsa rođena iz njezine želje da bude najveća i najmoćnija među crnim čarobnjacima?
Ne. Naravno da ne. Nije mogla biti...
''Daj prekini! Otkud ti te glupe ideje?!'', zavrištala sam na Amandu.
''Elaine mi je rekla'', priznala je naposlijetku. ''Ona...''
Pljesnula sam rukama. ''Naravno! Elaine!'', nacerila sam se. ''Prvo kažeš da ju mrziš, a onda je odjednom savršena teta i vjeruješ joj?''
''Nisi fer! Nemaš pravo...'', počela je.
Našu prepirku su prekinuli ubrzani koraci koji su se približili spavaonici. Prije no što sam išta uspjela reći, vrata su se treskom otvorila i unutra su utrčale Haley i Alexis.
''Maggie, Amanda...'', zaustila je Haley preplašeno, naslonivši se na zid. Skoro da sam mogla čuti ubrzane otkucaje njezinog srca.
Podigla sam obrvu. ''Haley. Što je bilo?'', upitah mirno.
''Kelly Joan...'', reče Alexis. ''Mrtva je. Pronašli su ju mrtvu blizu WC-a Plačljive Myrtle.''
Amanda je prekrila usta dlanom. ''Oh, Bože!'', zavapila je. ''Kako? Što se desilo? Tko ju je ubio?''
''Lakše malo s tim pitanjima!'', povika Alexis. Potom je duboko udahnula i sjela se na stolicu preko koje je bila prebačena moja pelerina. ''Naime, u WC-u smo vidjele profesore okupljene oko Kellyna mrtvog tijela. Nismo uspjele čuti što govore, jer je McGonagallica počela njuškati naokolo, a svi znamo da ona ima bolji njuh od svake životinje.''
''Zato smo morale pobjeći'', dopuni ju tiho Haley, čije je blijedo lice polako poprimalo zelenkastu boju. ''Ovo je sigurno Andreinino djelo'', zaključila je Amanda, nakon nekoliko minuta tišine. ''Sigurno je otkrila da je Kelly bila Izdajnica.''
''Slažem se'', reče Alexis. ''Prošle godine je ubila Ginny Weasly i Nevillea Longbottoma. Ima li taj njezin teror kraja?''
Haley je izduvala nos u svoj prugasti rupčić. ''Ne vjerujem da je Andreina ta koja ubija učenike. Čini mi se da to rade neki od njezinih mladih sljedbenika u Hogwartsu'', pretpostavila je.
Nisam odgovorila. Ni ja ni nitko drugi... Moja sestra i moje prijateljice su djelovale potreseno, budući da su se poprilično dobro slagale sa Kelly Joan Slytherin otkako je ona odstupila iz redova Andreininih sljedbenika i odlučila pomoći nama. Niz Haleyino lice su se čak i slijevale suze. A ja? Ja nisam osjećala ništa. Ni trunku tuge. Ni trunku boli. Bilo mi je potpuno svejedno, premda smo se često družile. Čak smo i planirale ove godine skupa slaviti rođendan, pošto je njezin trebao biti par dana prije mog. Ali, ipak me nije bilo briga...

***

Osvanulo je još jedno jutro. Jutro trinaestog listopada. Jutro petka trinaestog. Iz nekog razloga, nismo imali nastavu. Iz tog istog razloga, Dumbledore je objavio da se svi učenici i nastavnici okupe u blagovaonici dva sata ranije nego obično. Iz nekog razloga, djelovao mi je prilično uznemireno, baš kao i svi ostali profesori. U njegovim očima nije bilo ništa izuzev straha. Strah u očima Albusa Dumbledorea?, zapitat ćete. Strah u očima ''najvećeg čarobnjaka od svih''? Uprkos panici koja je zavladala među učenicima kad je objavio da se u Hogwartsu desilo još jedno ubojstvo, nisam mogla odoljeti a da mu se posprdno ne nasmiješim. I znala sam da me je vidio. Znala sam da je primijetio kako ga gledam. No, to mi uopće nije smetalo...
''Andreina Slytherin je ponovno napala'', nastavi Dumbledore. ''Kao što znate, ovo je već treći put da je ubila učenika u Hogwartsu. Mjere opreza su jače nego ikad prije, i moram vas sve zamoliti da se jako dobro čuvate. Ne znamo kad bi se nešto ovako opet moglo desiti.''
''I ne znamo tko bi mogao biti sljedeći'', dodala je Elaine zagonetno.
Draco i ja smo se zbunjeno pogledali. Što je to trebalo značiti?

***

''Maggie, mislim da večeras nećeš moći do Zabranjene šume'', rekla je Leni, dok smo sjedile na jednoj klupi u blizini Hagridove kolibe skupa sa Roxy i Melody. Kiša je i dalje padala, ali nas je gusta krošnja drveta zaštitila od njezinih blagodatnih dodira. Ne skidajući pogled sa vlažne zemlje, sklonila sam pramen kose koji mi je pao na lice.
''Naravno da ću moći'', odgovorila sam.
Roxy me je sumnjičavo pogledala. ''Ali, Dumbledore je naredio da svi učenici budu u krevetu do 22 h'', podsjetila me je.
''Roxxane Taylor Kaylie Kent, otkud ti ideja da ja slušam ono što Tikvomir Glupanović govori?'', nacerila sam se. Prekrižila sam ruke i uzvratila joj pogled.
Melody se ustala. ''Možda bi ovaj put bilo dobro da ga poslušaš'', reče ona uznemireno. Nervozno se premještala sa noge na nogu, dok joj je duga smeđa kosa poigravala na krilima hladnog vjetra.
I ja sam se ustala. ''Možda, ali sad je najvažnije da odnesem horkrux Voldemortu i Lujizi'', odgovorila sam odlučno, dodirnuvši pismo u džepu svoje pelerine. Dok su me moje prijateljice gledale sa strahom i čuđenjem, krajičkom oka sam spazila McGonagallicu kako nam prilazi.
''Vas tražim, Riddleova'', prosiktala je, prišavši mi.
Nasmiješila sam se. ''Zašto, profesorice?'', upitah.
''Merry Knowles i Amelia Dippet su upravo otišle iz mog kabineta'', procijedila je kroz zube. ''Ispričale su mi da ste jutros na najgori mogući način ismijavali njihovo podrijetlo.''
''Jesam, pa što?'', odbrusila sam, prisjećajući se tog događaja koji se zbio poslije doručka. Naišla sam na te prljave mutnjakuše, Merry i Ameliu, i nisam se mogla suzdržati da im ne kažem nekoliko riječi.
McGonagallica me je i dalje ljutito promatrala. ''Gospođice, ovaj put ste pretjerali. Reći nekome da ne zaslužuje živjeti zbog mješane krvi doista je užasno'', pametovala je. ''Vaš mali ispad će koštati Slytherin 25 bodova.''
''Nije me briga'', prosiktala sam. ''Stojim iza svojih riječi.''
Ljutnja na njezinom licu se u trenu pretvorila u strah. Strah pomiješan sa prezirom. Bez ijedne izgovorene riječi, okrenula se i otišla natrag prema zidinama Hogwartsa, ispraćena mojim podrugljivim pogledima.

***

''Znači, ipak ćeš im dati pismo?'', upitala je Amanda tiho, dok me je gledala kako se spremam krenuti na večerašnje okupljanje smrtonoša. Moja sestra je ležala na svom krevetu, Haley i Alexis su već spavale, a ja sam stajala pred ogledalom i vezivala svoju dugu kosu u pletenicu. No, kad sam zaključila da ličim na totalnog idiota, raspustila sam kosu.
''Da'', rekoh krotko. Stavila sam kukuljicu preko lica i uputila se prema vratima, ali mi Amanda nije dopustila da odem.
''Stani!'', povikala je, potrčavši k meni.''Maggie, ne smiješ...''
Prekinula sam ju. ''Slušaj, ti ideš sa mnom. Jedino ćeš se tako uvjeriti da te je Elaine prevarila i da je Lujiza vjerna Voldemortu'', rekoh joj.

Nastavit će se...

P.S. Ovom prilikom se moram ispričati što vam prethodnog tjedna nisam komentirala postove, ali, kao što sam već rekla, nisam imala vremena otići do internet caffea. Čitala sam ih kod kuće offline, pa nisam uspjela komentirati pošto mi je internet užasno spor. Nadam se da se ne ljutite na mene. Idući tjedan sam jutarnja smjena u školi, pa ću se potruditi da češće idem na internet, a onda me opet nema tjedan dana. Ali, samo da znate, ja vas sve redovito čitam iako ne stignem odmah komentirati. Moj novi post, btw, dolazi u srijedu ili u četvrtak.

IZABRANICA TAME

Nekoliko minuta kasnije, zaključila sam da odlazak u Lexyin kabinet nije bio baš najbolja ideja. A evo i razloga...
Kad sam pritisnula kvaku i lagano odgurnula vrata, Draco i ja smo zatekli jedan prizor... Prizor koji nisam mogla zamisliti niti u najluđim snovima. Lexy i Lucius su stajali kraj prozora. I ljubili su se...
''Tata! Što se ovdje dešava?!'', povikao je Draco u nevjerici.
''Oh...što vi radite ovdje?'', promrmljao je Lucius, kad je shvatio da smo mi u kabinetu. Lexy i on se brzo odvojiše jedno od drugog.
''Što mi radimo ovdje?!'', ponovio Draco. ''A što ti radiš ovdje?!''
Ovo će biti zabavno, pomislih.
''Mogu ti objasniti'', smirivao ga je Lucius. Uzeo je Lexy za ruku i ponovno ju povukao k sebi. ''Nas dvoje...''
Tu je zastao. Zavladala je tišina, isprekinuta samo njegovim bolnim uzdasima i mojim pokušajima da zaustavim napad smijeha. Kad je Lexy vidjela da Lucius nema namjeru dovršiti započetu misao, preuzela je stvar u svoje ruke.
''Gledaj, Draco... tvoj otac i ja smo bili skupa kad smo išli u Hogwarts. Planirali smo se vjenčati, ali sam se ja morala sakriti u Francusku kad su Lujiza i Voldemort bili poraženi'', objasnila je.
''Kad se to dogodilo, tvoj djed me je nagovorio da se oženim Narcissom. Ali, kad se Lexy vratila i došla u Hogwarts, shvatio sam da ju još uvijek volim'', završio je Lucius sa osmjehom na licu. Zagrlio je Lexy preko ramena i nježno prislonio usne na njezino čelo.
''Ne mogu da vjerujem! Moj otac i moja profesorica'', promrmljao je Draco, svalivši se na kožni naslonjač kao poslije nekog napornog dana. Sjela sam se kraj njega.
''Hajde, smiri se...'', prošaputala sam. ''Lexy nije baš toliko loša.''
Bolno se nasmiješio. Čvrsto je stisnuo moju ruku, kao da mi je na taj način htio dati do znanja koliko me treba. Nije ništa rekao. Možda je tako i bilo bolje... Ponekad je neke stvari bolje ostaviti neizgovorenima.
No, ipak, činilo se da Lucius ima mnogo toga za reći....
''Draco, poslije ćemo razgovarati o ovome'', rekao je, prije no što se ponovno okrenuo meni. Nasmiješio se. ''Gospođice, donosim vam važne vijesti. Više nema opasnosti. Napokon ćete moći bezbjedno predati pismo Gospodaru i Gospodarici.''
Oteo mi se uzdah olakšanja. ''Hvala Bogu! Kad?'', upitala sam.
''Smrtonoše će se okupiti u Zabranjenoj šumi za dva dana, odnosno na petak trinaesti'', odvrati on.
''Odlično'', rekoh, ustavši se. ''Možemo li sada ići?''
''Stani malo, Maggie!'', prekide me Draco. Povukao me je za rub pelerine, natjeravši me na taj način da se ponovno sjednem. ''Zaboravila si pravi razlog zbog kojeg smo ovdje.''
Pretrnula sam. Imao je pravo. Zaboravila sam... U potpunosti sam zaboravila na misteriozni razgovor koji smo čuli nekoliko minuta ranije. Misteriozni razgovor između Marca i neke žene. Dok je Draco prepričavao Luciusu i Lexy što smo čuli, u mojoj glavi je još uvijek odzvanjao odlučni glas:''Makar nam za to trebala cijela vječnost, pronaći ćemo Izabranicu Tame''. Nisam shvaćala. Nisam ništa shvaćala. Kakvu ulogu u našim životima ima ta legenda? Zar je moguće da postoji osoba koja bi mogla nositi toliku moć u sebi? Jer količina moći koja se pripisuje toj misterioznoj djevojci bila bi dovoljna da uništi svijet... Ili da ga u potpunosti osvoji...
''Mislim da znam o čemu se radi'', reče Lexy naposlijetku. Lice joj se smračilo. ''Mislim da je ovo još jedna od Andreininih bolesnih fantazija.''
''Uopće nema razloga za brigu'', dopuni ju Lucius.
Nije ni slutio koliko je u krivu... Čak ni ja nisam mogla to naslutiti, premda nisam dijelila njegovo mišljenje. Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da ovog puta nije u pitanju Andreina. Nije mogla biti ona. Znam da nije. Imala sam osjećaj da je u pitanju nešto mnogo više. Nešto mnogo mračnije... I užasnije. Nešto mnogo opasnije od sile Zla zvane Andreina Slytherin...

***

Roxy i ja smo se vraćale u društveni poslije sata Preobrazbe, ispraćene McGonagalličinim psovkama zbog nekih sitnih spački koje smo tog dana napravile (napitak za štucanje u njezinoj jutarnjoj kavi i sl.).
''Maggs, ja ipak mislim da je Andreina uplela svoje kandže i u ovo'', rekla je Roxy, stežući svoju knjigu iz Preobrazbe u rukama.
Nelagodno sam se promeškoljila. ''Ne znam. No mislim da je ovog puta nešto drugo'', promrmljala sam, dok su mi svijetle vlasi padale preko lica.
''Ali poznajemo Andreinu i...'', započela je.
''Maggie! Maggie, sačekaj!'', zazvao me je tada jedan glas koji je neodoljivo podsjećao na glas Harrya Pottera. Zastala sam i okrenula se, zabacivši svoju dugu kosu. I, zaista, nedaleko od mene je stajao Potter. A i njegovi odvratni prijatelji skupa s njim.
''Idem ja. Vidimo se u društvenom'', šapnula mi je moja prijateljica, prije no što je otišla u drugom pravcu, prepuštajući me svim onima koje sam toliko mrzila... Ali, tako je valjda moralo biti.
''Hej, baš mi je drago da sam vas srela!'', lažno sam se osmjehnula, potrčavši prema njima. ''Kud ste krenuli?''
''Mislili smo malo posjetiti Hagrida'', reče Potter. Pogled mu je bio prikovan za popločani pod. ''Pa bi li... ovaj, bi li htjela ići s nama?''
''Naravno. Hagrid je ipak moj stari prijatelj!'', našalila sam se, prije no što sam ga primila za ruku i krenula s njima prema Hagridovoj kolibi. Hermiona me je i dalje gledala s mržnjom, ali Anna, Alex, Ron i Isabell su razgovarali sa mnom kao da sam jedna od njih... Pričali su mi o kaznama koje su dobili kod Sproutice, ogovarali su Snapea, šalili se na McGonagalličin račun. Sve je bilo isto kao kad smo se družili... Ili je barem tako izgledalo. Sad ih uopće nisam slušala. Nisam razmišljala ni o čemu osim o Smrti...
Anna je pokucala na vrata Hagridove kolibe. ''Haggy, mi smo!'', povikala je veselo.
''Uđite!'', začuo se Hagridov povik iznutra. Zvučao je kao da opet nešto jede.
Anna je odgurnula vrata i ušla u kolibu. Mi ostali smo ušli za njom.
''Hagride, došli smo da...'', poče Alex.
No, kad je debeljko ugledao mene, ispustio je uplašen povik i odskočio sa stolice. Potrčao je do svog ormara kao muha bez glave i dohvatio jedan veliki drveni križ. ''Iš, sotono!'', dreknuo je, uperivši ga k meni. A potom se okrenuo Potteru. ''Harry, zašto si mi ovo doveo?! I zašto se držite za ruke?''
''Pa, ovaj...'', poče mrmljati on.
Uhvatila sam njegov pogled i nasmiješila mu se.
''Nije to za svačije uši. Haggy'', nacerila sam se.
Matori manijak odmahnu glavom. ''Odustajem. Idem staviti čaj'', promrmljao je, prije no što se odgegao do kuhinje. A dok smo pili čaj i jeli kekse kojima nas je poslužio, sinula mi je jedna ideja...
''Hagride, znaš li nešto o Izabranici Tame?'', upitah.
Zagrcnuo se i ispljunuo čaj na stol. ''Što?!'', povika.
''Izabranica Tame?'', upade Grangerica. ''Čula sam za tu legendu. Čitala sam, zapravo. Djevojka u kojoj su ujedinjene sve moći Zla, zar ne?''
''Hej, to zvuči fora'', javila se Alex. Spustila je šalicu na stol i nastavila zainteresirano promatrati Grangericu koja je prepričavala legendu. I, naravno, štreberica je sve znala... Zapravo, znala je isto koliko i ja. Ali nedovoljno...
''...i dan njezina rođenja označit će se kad Kamen u Terrinu hramu zasvijetli krvavo crvenom bojom'', završila je, dok su svi gledali u nju širom otvorenih usta i razrogačenih očiju.
''A kad je Kamen zasvijetlio?'', postavila sam pitanje koje me je čitavo vrijeme mučilo.
Grangerica me sumnjičavo pogleda. ''Zašto uopće misliš da je Kamen zasvijetlio? To je samo legenda, Voldemortice'', pametovala je.
''Legenda koja bi možda mogla biti istinita'', umiješa se Ron.
Hagrid se počeo nervozno vrpoljiti. ''Imam posla. Vrijeme je da odete, vragovi mali. Hajde, pokret!'', mrmljao je, gurajući nas prema vratima. Kad nas je praktično izbacio napolje, zaključila sam:''Njemu je hrana poremetila mozak.''
''Ne brini, Maggie'', nasmiješio se Potter. ''Ako ti je to toliko važno, mi ćemo ti pomoći da doznaš.''
''Tako je'', složila se Anna. ''Prijatelji smo, zar ne?''
''Naravno. Hvala sam'', trudila sam se da i dalje zvučim ljubazno, premda me je mržnja preplavila. Da, neopisivo sam ih mrzila. Sve. Sve do jednog...
No netko bi se na mome mjestu možda zapitao; nisu li oni moji pravi prijatelji? Zar mi ne bi bilo bolje da sam na njihovoj strani? Zar sam se doista morala pridružiti Voldemortu i Lujizi? Netko bi možda razmišljao o tome, ali ja ne. U njima sam vidjela samo Neprijatelje. Samo one koji su na suprotnoj strani. Na strani Dobra. A tu nije moje mjesto... Moje mjesto je uz sile Zla. Moje mjesto je uz moga oca, moju majku i sve naše sljedbenike... Nikad se nisam osjećala kao da me netko tjera na to. Željela sam to. Voljela sam to. I, koliko god to čudno i glupo zvučalo, iskreno sam voljela Lujizu i Voldemorta... Možda je ta ljubav bila jedino iskreno što sam imala u životu...

***

''Maggie, moramo razgovarati'', rekla mi je Amanda iste večeri, dok smo se spremale za spavanje. Pravila sam se da ju ne primjećujem, te sam nastavila češljati kosu pred ogledalom. Haley i Alexis su se pravile da pišu zadaću, ali sam jasno vidjela kako razmjenjuju napete poglede.
Zavezala sam kosu u rep, ali sam i dalje stajala pred ogledalom. Amanda je prišla i stala kraj mene. Izgledala je kao da doista nema namjeru odustati...
''Dobro'', rekoh, spustivši četku na stol. ''Što hoćeš? Seko?''
''Zašto se tako ponašaš prema meni?'', upitala je.
Prekipjelo mi je. ''A kako želiš da se ponašam, kad si me izdala i pomogla Elaine?!'', zavrištala sam. Ponovno sam uzela četku i bacila ju prema njoj, ali sam promašila i pogodila Alexis u glavu.
''Ajoooj!'', zakukala je ona, trljajući bolno mjesto. ''Tko je tebe stavio u metlobojski tim?! Manijače jedan mali!''
''Sorry, Alexis...'', nasmiješila sam se. No, moj osmjeh je iščeznuo kad sam opet pogledala u Amandu.
''Ne, Maggie, ne razumiješ!'', povika moja sestra. ''Nisam te izdala. Nikad te ne bih izdala! Samo...''
Prekinula sam ju. ''Ne trudi se, Amanda. Nisam ni slijepa ni glupa'', odvratila sam. I sama sam bila zaprepašćena prezirom kojim je moj glas odisao. Nisam željela biti toliko hladna, ali to je valjda bilo jače od mene... Negdje u daljini začula sam Haley i Alexis kako govore da će nas ostaviti nasamo, a potom i škripu vrata... Ali, nisam se obazirala. Nisam se niti okrenula. Nisam obraćala pažnju na to. Samo sam željela čuti što će Amanda reći.
''Sis, ne znaš cijelu istinu. Pismo ne smije dospjeti u Lujizine ruke! Ne smiješ joj ga dati!'', povikala je. Oči su joj čudno svjetlucale... Baš onako kako što su zasvjetlucale i Elainine kad me je prvi put ugledala.
''Ma daj! Zašto Lujizu uplićeš u ovo?'', upitala sam.
Amanda je bolno uzdahnula i sjela na rub svog kreveta. ''Lujiza želi osloboditi moć iz pisma i prisvojiti ju, kako bi na taj način postala moćnija od Voldemorta i... ubila ga. Lujiza želi ubiti Voldemorta, a to može postići samo ako se dočepa pisma!''

Nastavit će se...

P.S. Znam da je post predugačak, ali da je bio samo malo kraći, ništa ne bih uspjela objasniti. Nadam se da ćete ga ipak pročitati.
P.P.S. Možda neću biti u mogućnosti komentirati i pisati postove do subote, pošto sam druga smjena u školi pa nemam vremena otići do internet caffea, a onaj internet kod kuće mi je užasno spor. Ali, pokušat ću...