IZABRANICA TAME

Nekoliko minuta kasnije, zaključila sam da odlazak u Lexyin kabinet nije bio baš najbolja ideja. A evo i razloga...
Kad sam pritisnula kvaku i lagano odgurnula vrata, Draco i ja smo zatekli jedan prizor... Prizor koji nisam mogla zamisliti niti u najluđim snovima. Lexy i Lucius su stajali kraj prozora. I ljubili su se...
''Tata! Što se ovdje dešava?!'', povikao je Draco u nevjerici.
''Oh...što vi radite ovdje?'', promrmljao je Lucius, kad je shvatio da smo mi u kabinetu. Lexy i on se brzo odvojiše jedno od drugog.
''Što mi radimo ovdje?!'', ponovio Draco. ''A što ti radiš ovdje?!''
Ovo će biti zabavno, pomislih.
''Mogu ti objasniti'', smirivao ga je Lucius. Uzeo je Lexy za ruku i ponovno ju povukao k sebi. ''Nas dvoje...''
Tu je zastao. Zavladala je tišina, isprekinuta samo njegovim bolnim uzdasima i mojim pokušajima da zaustavim napad smijeha. Kad je Lexy vidjela da Lucius nema namjeru dovršiti započetu misao, preuzela je stvar u svoje ruke.
''Gledaj, Draco... tvoj otac i ja smo bili skupa kad smo išli u Hogwarts. Planirali smo se vjenčati, ali sam se ja morala sakriti u Francusku kad su Lujiza i Voldemort bili poraženi'', objasnila je.
''Kad se to dogodilo, tvoj djed me je nagovorio da se oženim Narcissom. Ali, kad se Lexy vratila i došla u Hogwarts, shvatio sam da ju još uvijek volim'', završio je Lucius sa osmjehom na licu. Zagrlio je Lexy preko ramena i nježno prislonio usne na njezino čelo.
''Ne mogu da vjerujem! Moj otac i moja profesorica'', promrmljao je Draco, svalivši se na kožni naslonjač kao poslije nekog napornog dana. Sjela sam se kraj njega.
''Hajde, smiri se...'', prošaputala sam. ''Lexy nije baš toliko loša.''
Bolno se nasmiješio. Čvrsto je stisnuo moju ruku, kao da mi je na taj način htio dati do znanja koliko me treba. Nije ništa rekao. Možda je tako i bilo bolje... Ponekad je neke stvari bolje ostaviti neizgovorenima.
No, ipak, činilo se da Lucius ima mnogo toga za reći....
''Draco, poslije ćemo razgovarati o ovome'', rekao je, prije no što se ponovno okrenuo meni. Nasmiješio se. ''Gospođice, donosim vam važne vijesti. Više nema opasnosti. Napokon ćete moći bezbjedno predati pismo Gospodaru i Gospodarici.''
Oteo mi se uzdah olakšanja. ''Hvala Bogu! Kad?'', upitala sam.
''Smrtonoše će se okupiti u Zabranjenoj šumi za dva dana, odnosno na petak trinaesti'', odvrati on.
''Odlično'', rekoh, ustavši se. ''Možemo li sada ići?''
''Stani malo, Maggie!'', prekide me Draco. Povukao me je za rub pelerine, natjeravši me na taj način da se ponovno sjednem. ''Zaboravila si pravi razlog zbog kojeg smo ovdje.''
Pretrnula sam. Imao je pravo. Zaboravila sam... U potpunosti sam zaboravila na misteriozni razgovor koji smo čuli nekoliko minuta ranije. Misteriozni razgovor između Marca i neke žene. Dok je Draco prepričavao Luciusu i Lexy što smo čuli, u mojoj glavi je još uvijek odzvanjao odlučni glas:''Makar nam za to trebala cijela vječnost, pronaći ćemo Izabranicu Tame''. Nisam shvaćala. Nisam ništa shvaćala. Kakvu ulogu u našim životima ima ta legenda? Zar je moguće da postoji osoba koja bi mogla nositi toliku moć u sebi? Jer količina moći koja se pripisuje toj misterioznoj djevojci bila bi dovoljna da uništi svijet... Ili da ga u potpunosti osvoji...
''Mislim da znam o čemu se radi'', reče Lexy naposlijetku. Lice joj se smračilo. ''Mislim da je ovo još jedna od Andreininih bolesnih fantazija.''
''Uopće nema razloga za brigu'', dopuni ju Lucius.
Nije ni slutio koliko je u krivu... Čak ni ja nisam mogla to naslutiti, premda nisam dijelila njegovo mišljenje. Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da ovog puta nije u pitanju Andreina. Nije mogla biti ona. Znam da nije. Imala sam osjećaj da je u pitanju nešto mnogo više. Nešto mnogo mračnije... I užasnije. Nešto mnogo opasnije od sile Zla zvane Andreina Slytherin...

***

Roxy i ja smo se vraćale u društveni poslije sata Preobrazbe, ispraćene McGonagalličinim psovkama zbog nekih sitnih spački koje smo tog dana napravile (napitak za štucanje u njezinoj jutarnjoj kavi i sl.).
''Maggs, ja ipak mislim da je Andreina uplela svoje kandže i u ovo'', rekla je Roxy, stežući svoju knjigu iz Preobrazbe u rukama.
Nelagodno sam se promeškoljila. ''Ne znam. No mislim da je ovog puta nešto drugo'', promrmljala sam, dok su mi svijetle vlasi padale preko lica.
''Ali poznajemo Andreinu i...'', započela je.
''Maggie! Maggie, sačekaj!'', zazvao me je tada jedan glas koji je neodoljivo podsjećao na glas Harrya Pottera. Zastala sam i okrenula se, zabacivši svoju dugu kosu. I, zaista, nedaleko od mene je stajao Potter. A i njegovi odvratni prijatelji skupa s njim.
''Idem ja. Vidimo se u društvenom'', šapnula mi je moja prijateljica, prije no što je otišla u drugom pravcu, prepuštajući me svim onima koje sam toliko mrzila... Ali, tako je valjda moralo biti.
''Hej, baš mi je drago da sam vas srela!'', lažno sam se osmjehnula, potrčavši prema njima. ''Kud ste krenuli?''
''Mislili smo malo posjetiti Hagrida'', reče Potter. Pogled mu je bio prikovan za popločani pod. ''Pa bi li... ovaj, bi li htjela ići s nama?''
''Naravno. Hagrid je ipak moj stari prijatelj!'', našalila sam se, prije no što sam ga primila za ruku i krenula s njima prema Hagridovoj kolibi. Hermiona me je i dalje gledala s mržnjom, ali Anna, Alex, Ron i Isabell su razgovarali sa mnom kao da sam jedna od njih... Pričali su mi o kaznama koje su dobili kod Sproutice, ogovarali su Snapea, šalili se na McGonagalličin račun. Sve je bilo isto kao kad smo se družili... Ili je barem tako izgledalo. Sad ih uopće nisam slušala. Nisam razmišljala ni o čemu osim o Smrti...
Anna je pokucala na vrata Hagridove kolibe. ''Haggy, mi smo!'', povikala je veselo.
''Uđite!'', začuo se Hagridov povik iznutra. Zvučao je kao da opet nešto jede.
Anna je odgurnula vrata i ušla u kolibu. Mi ostali smo ušli za njom.
''Hagride, došli smo da...'', poče Alex.
No, kad je debeljko ugledao mene, ispustio je uplašen povik i odskočio sa stolice. Potrčao je do svog ormara kao muha bez glave i dohvatio jedan veliki drveni križ. ''Iš, sotono!'', dreknuo je, uperivši ga k meni. A potom se okrenuo Potteru. ''Harry, zašto si mi ovo doveo?! I zašto se držite za ruke?''
''Pa, ovaj...'', poče mrmljati on.
Uhvatila sam njegov pogled i nasmiješila mu se.
''Nije to za svačije uši. Haggy'', nacerila sam se.
Matori manijak odmahnu glavom. ''Odustajem. Idem staviti čaj'', promrmljao je, prije no što se odgegao do kuhinje. A dok smo pili čaj i jeli kekse kojima nas je poslužio, sinula mi je jedna ideja...
''Hagride, znaš li nešto o Izabranici Tame?'', upitah.
Zagrcnuo se i ispljunuo čaj na stol. ''Što?!'', povika.
''Izabranica Tame?'', upade Grangerica. ''Čula sam za tu legendu. Čitala sam, zapravo. Djevojka u kojoj su ujedinjene sve moći Zla, zar ne?''
''Hej, to zvuči fora'', javila se Alex. Spustila je šalicu na stol i nastavila zainteresirano promatrati Grangericu koja je prepričavala legendu. I, naravno, štreberica je sve znala... Zapravo, znala je isto koliko i ja. Ali nedovoljno...
''...i dan njezina rođenja označit će se kad Kamen u Terrinu hramu zasvijetli krvavo crvenom bojom'', završila je, dok su svi gledali u nju širom otvorenih usta i razrogačenih očiju.
''A kad je Kamen zasvijetlio?'', postavila sam pitanje koje me je čitavo vrijeme mučilo.
Grangerica me sumnjičavo pogleda. ''Zašto uopće misliš da je Kamen zasvijetlio? To je samo legenda, Voldemortice'', pametovala je.
''Legenda koja bi možda mogla biti istinita'', umiješa se Ron.
Hagrid se počeo nervozno vrpoljiti. ''Imam posla. Vrijeme je da odete, vragovi mali. Hajde, pokret!'', mrmljao je, gurajući nas prema vratima. Kad nas je praktično izbacio napolje, zaključila sam:''Njemu je hrana poremetila mozak.''
''Ne brini, Maggie'', nasmiješio se Potter. ''Ako ti je to toliko važno, mi ćemo ti pomoći da doznaš.''
''Tako je'', složila se Anna. ''Prijatelji smo, zar ne?''
''Naravno. Hvala sam'', trudila sam se da i dalje zvučim ljubazno, premda me je mržnja preplavila. Da, neopisivo sam ih mrzila. Sve. Sve do jednog...
No netko bi se na mome mjestu možda zapitao; nisu li oni moji pravi prijatelji? Zar mi ne bi bilo bolje da sam na njihovoj strani? Zar sam se doista morala pridružiti Voldemortu i Lujizi? Netko bi možda razmišljao o tome, ali ja ne. U njima sam vidjela samo Neprijatelje. Samo one koji su na suprotnoj strani. Na strani Dobra. A tu nije moje mjesto... Moje mjesto je uz sile Zla. Moje mjesto je uz moga oca, moju majku i sve naše sljedbenike... Nikad se nisam osjećala kao da me netko tjera na to. Željela sam to. Voljela sam to. I, koliko god to čudno i glupo zvučalo, iskreno sam voljela Lujizu i Voldemorta... Možda je ta ljubav bila jedino iskreno što sam imala u životu...

***

''Maggie, moramo razgovarati'', rekla mi je Amanda iste večeri, dok smo se spremale za spavanje. Pravila sam se da ju ne primjećujem, te sam nastavila češljati kosu pred ogledalom. Haley i Alexis su se pravile da pišu zadaću, ali sam jasno vidjela kako razmjenjuju napete poglede.
Zavezala sam kosu u rep, ali sam i dalje stajala pred ogledalom. Amanda je prišla i stala kraj mene. Izgledala je kao da doista nema namjeru odustati...
''Dobro'', rekoh, spustivši četku na stol. ''Što hoćeš? Seko?''
''Zašto se tako ponašaš prema meni?'', upitala je.
Prekipjelo mi je. ''A kako želiš da se ponašam, kad si me izdala i pomogla Elaine?!'', zavrištala sam. Ponovno sam uzela četku i bacila ju prema njoj, ali sam promašila i pogodila Alexis u glavu.
''Ajoooj!'', zakukala je ona, trljajući bolno mjesto. ''Tko je tebe stavio u metlobojski tim?! Manijače jedan mali!''
''Sorry, Alexis...'', nasmiješila sam se. No, moj osmjeh je iščeznuo kad sam opet pogledala u Amandu.
''Ne, Maggie, ne razumiješ!'', povika moja sestra. ''Nisam te izdala. Nikad te ne bih izdala! Samo...''
Prekinula sam ju. ''Ne trudi se, Amanda. Nisam ni slijepa ni glupa'', odvratila sam. I sama sam bila zaprepašćena prezirom kojim je moj glas odisao. Nisam željela biti toliko hladna, ali to je valjda bilo jače od mene... Negdje u daljini začula sam Haley i Alexis kako govore da će nas ostaviti nasamo, a potom i škripu vrata... Ali, nisam se obazirala. Nisam se niti okrenula. Nisam obraćala pažnju na to. Samo sam željela čuti što će Amanda reći.
''Sis, ne znaš cijelu istinu. Pismo ne smije dospjeti u Lujizine ruke! Ne smiješ joj ga dati!'', povikala je. Oči su joj čudno svjetlucale... Baš onako kako što su zasvjetlucale i Elainine kad me je prvi put ugledala.
''Ma daj! Zašto Lujizu uplićeš u ovo?'', upitala sam.
Amanda je bolno uzdahnula i sjela na rub svog kreveta. ''Lujiza želi osloboditi moć iz pisma i prisvojiti ju, kako bi na taj način postala moćnija od Voldemorta i... ubila ga. Lujiza želi ubiti Voldemorta, a to može postići samo ako se dočepa pisma!''

Nastavit će se...

P.S. Znam da je post predugačak, ali da je bio samo malo kraći, ništa ne bih uspjela objasniti. Nadam se da ćete ga ipak pročitati.
P.P.S. Možda neću biti u mogućnosti komentirati i pisati postove do subote, pošto sam druga smjena u školi pa nemam vremena otići do internet caffea, a onaj internet kod kuće mi je užasno spor. Ali, pokušat ću...