U biti, to je jutro bilo sasvim uobičajeno. Bila je to samo još jedna od mojih jutarnjih šetnji, koje su mi inače služile za razmišljanje. A ova je služila samo za ponovnu pobjedu onoga što jesam. Sve je bilo sasvim prazno i sivo, ali istovremeno i tako svijetlo u poređenju sa mojom dušom. Možda je uživanje u tome bilo moj najveći grijeh, ali kako sam uopće mogla osjećati bilo što drugo? Stajala sam kraj jezera i ledeno gledala u rađanje jutra na horizontima Tame. Nije me bilo briga... Uopće ne... Jer je u meni do vječnosti bila noć, bez obzira na sve ostalo. Nisam se uopće osjećala čovječnom. Nisam se osjećala živom. Ništavilo u mome srcu je, kao posljedica svega što sam doživjela, bilo nemjerljivo. Bila sam nešto kao - ledena kraljica. Odvrativši pogled sa svog odraza u blještavilu jezera, zaputila sam se... nekamo. Svakim korakom koji bih učinila sve je postajalo još mračnije i bolje, bar za mene. Ne bih znala reći kad, ni zašto sam se zaustavila pred vratima Hagridove kolibe. Valjda je to bila navika, iako mu nisam priredila nikakvu značajnu spačku u posljednje vrijeme. Pokucala sam na vrata, očekujući da Hagrid izleti i izdere se na mene, kao u stara dobra vremena. I, doista, tek nekoliko sekundi kasnije, vrata se otvoriše. Hagrid, još uvijek u pidžami i sa kapom za spavanje na glavi, protrlja oči i upita:''Maggie? Što ti radiš ovdje ovako rano?''
Izvila sam obrve, zapanjena i iznenađena. Bio je to prvi put da mi se Hagrid obratio bez one prepoznatljive nervoze i panike u glasu koji je odisao čak i mržnjom. Nisam mu uspjela odgovoriti na pitanje koje je ionako bilo besmisleno, a on me je već pozvao da uđem. I ušla sam. Ušla sam, premda sam se i dalje neprestano zapitkivala da li je poludio.
''Jesi li za čaj?'', upitao je, kad sam se sjela na jednu od stolica. Neodređeno sam kimnula glavom i nešto promrmljala, tek toliko da bih ubijedila samu sebe da unutar mene još ima života.
''Poprilično hladno jutro, zar ne?'', dobaci Hagrid, dok je završavao svoj općepoznati čaj od latica plavih ruža. Osjećajući prijatan miris kako se širi po prostoriji, zanjihala sam glavom. ''Nije baš toliko'', rekoh. A potom mi je prekipjelo. Ustala sam se sa stolice i prišla mu. ''Slušaj, Hagride... nemoj misliti da sam glupa pa da ne primjećujem tu tvoju iznenadnu ljubaznost. Što se dešava?''
Pogledao me. ''Jednostavno sam ti odlučio oprostiti sve one podlosti koje si mi servirala. Znaš, za razliku od tebe, ja sam dobre duše'', pohvali se. Spustio je šalicu vrućeg čaja na stol, pokazujući mi rukom da se sjednem natrag na stolicu. I, doista, sjela sam se. Prinijela sam šalicu ustima i otpila jedan gutljaj, ne skidajući pogled sa Hagrida.
''Jesi li ti siguran da nisi stavio neki otrov u ovo?'', upitah s prezirom.
''Nemamo svi bolesne ideje kao i ti'', odbrusio je, stavljajući posudu sa keksima ispred mene. Nekoliko dugih trenutaka sam ga znatiželjno promatrala, ali u konačnici samo slegnuh ramenima i nastavih piti čaj.
***
''Profesorice, smijem li na zahod?'', upitala sam.
Lexy je za tren prestala ispisivati definicije kletvi i čarolija po ploči. Okrenuvši se, elegantno je prebacila svoju lepršavu plavu kosu na ramena, otkrivajući blijedi vrat na kome se nalazila tetovaža zmije. ''Ne'', rekla je krotko, prekriživši ruke. Izvila je obrve, kao da me je time željela podsjetiti na događaj od prethodnog dana, kad sam tražila da idem na zahod, a u biti se nisam vratila sve do kraja sata. Činilo se da Lexy, za razliku od mene, nije to smatrala zabavnim.
''Ali hitno mi je!'', slagala sam, držeći se za trbuh. Neki učenici se zakikotaše. ''Boli me bubreg!'', bubnula sam na kraju.
Lexy je glasno otpuhnula. ''Dobro. Gubi se'', prosiktala je, pokazavši rukom ka vratima učionice. Nasmiješila sam se, prije no što sam se ustala i krenula van. Amanda se također ustala i krenula za mnom, dok ju je Lexy strijeljala pogledom. ''A kamo ćeš ti?'', upitala je ljutito.
''Idem obaviti veliku nuždu'', odvrati Amanda. Čim smo izišle na hodnik i zalupile vratima, prasnule smo u smijeh i pljesnule se rukama tri puta. Bila je to, zapravo, neka vrsta našeg rituala. Navika. Ili nešto slično... Uvijek smo to radile kad bismo nekog nadmudrile, pobijedile ili priredile neku spačku. Možda su to bile jedine situacije u kojima sam se mogla smijati. Ali samo površno i neiskreno, jer osjećati više nisam mogla.
''Pogledaj tamo!'', reče Amanda odjednom, mahnuvši rukom prema skupini učenika koji su stajali u hodniku drugog kata. Propela sam se na prste i, nakon nekoliko trenutaka osmatranja, zaključila da je riječ o Slytherinima i Gryffindorima sa šeste godine. Stephanie i Marco su takođe bili tamo. Činilo se kao da razgovaraju. Kao da se svađaju, zapravo. U gomili sam vidjela i Draca, tako da sam odmah pritrčala k njemu.
''Hej! Zar ti ne bi trebao biti na satu?'', upitah, primivši ga za ruku.
''Nemamo sat Povijesti magije. Čini se da je Elaine nekamo otišla'', odgovorio je, a zatim me nježno poljubio. Amanda i Silver su nas zaklonili, kako bismo bili sigurni da nas Potter nije vidio. Jer, da, Harry Potter jest stajao nedaleko od nas. Njegovi prijatelji su bili s njim, i činilo se da me nisu primijetili. Sve dok im nisam mahnula, nabacivši osmjeh na lice. Ipak, bilo je malo neobično... U tako malom prostoru, u jednom takvom uskom hodniku, bile su obuhvaćene sve tri strane. Sve tri zaraćene strane. Bili su tu, dakle, Potter i njegovi prijatelji. Tako blizu njima, bili su i Marco i njegovi prijatelji, svi Andreinini mladi sljedbenici. Na kraju, tu smo bili i mi. Smrtonoše. Paukovi sljedbenici. Nisam dozvolila da me to dodirne, te sam samo zamahnula pelerinom i otišla se pozdraviti sa Gryffindorima.
''Maggs, što ti radiš ovdje?'', upita Harry, pomalo iznenađeno. No, ipak je to iznenađenje bilo neznatno poredivši se sa oduševljenjem. Nekom čudnom srećom, rekla bih. Ashlee, Isabell i Ron su se takođe nasmiješili.
''Čekaj, pustite me da pogađam!'', javi se Ron. ''Rekla si profesorici Slytherin da ideš na zahod, zar ne?''
''Nevjerojatno kako me dobro čitate'', rekoh, zanjihavši glavom.
Razgovarala sam s njima još par minuta. Možda deset, a možda samo dvije... Tko bi znao? Pričala sam, lagala sam, sve dok Amanda nije prišla i položila ruku na moje rame. ''Lexy je naredila da se požurimo'', rekla je. Shvatila sam njezinu poruku, te se obratih Gryffindorskoj družini.
''Moram ići. Vidimo se na večeri!'', pozdravila sam ih, već na odlasku. Tada sam - i ne znam da li je to bilo slučajno ili namjerno - bacila pogled na Stephanie, koja je sada stajala sama u kutu hodnika. Pošto smo prolazile kraj nje na putu do učionice, iskoristila sam priliku da porazgovaram s njom. Ili, bolje rečeno, pokušala sam.
''Stephanie, moramo...'', zaustila sam.
Prekinula me je naglim trzajem ruke. ''Odlazi, Maggie! Ne možemo sad razgovarati!'', prosiktala je, bacivši pogled na Marca, koji je stajao nešto dalje od nas. ''Ono pismo...'', rekoh, ne obazirući se na nju.
''Maggie!'', povikala je. ''Ne sad! Slušaj, dođi večeras na metlobojski teren. Čekat ću te tamo u ponoć.''
''U redu, Stephanie'', prošaputala sam, premda mi ništa nije bilo jasno. ''Bit ću tamo.''
***
''Maggs, jesi li uradila zadaću iz Napitaka?'', upitala me je Roxy, podignuvši pogled sa knjige koju je upravo čitala. Zapravo, čitala je neki časopis, ali ga je položila na otvorenu knjigu, tako da bi izgledalo kao da uči. Moram priznati, bilo je mnogo vedrije otkako nam ona se pridružila u spavaonici. Odlično smo se razumjele. Iako smo se i prije dosta družile, imala sam osjećaj da smo se sad dodatno zbližile.
''Ma daj, Roxy!'', frknula sam, mahnuvši rukom.
Prevrnula je očima. ''Oh, da. Pardon. Zaboravila sam da tebi vjersko ubjeđenje zabranjuje da učiš'', promrmljala je. A potom se ustade iz naslonjača i pruži mi nekakav papirić. ''Molim te, skokni do knjižnice i donesi mi ovu knjigu. Treba mi da iz nje prepišem zadaću.''
''Ne pada mi na pamet'', odbrusila sam.
''Slučajno ću razbiti Potterovu facu za večerom'', nasmiješila se ona.
Lice mi se ozarilo. ''Dogovoreno. Idem odmah!''
Našla sam se u knjižnici nekih par sekundi kasnije. Bilo je nevjerojatno što me je ta mržnja prema Potteru tjerala da radim. Bila sam spremna na sve, samo ako bi to na bilo koji način povrijedilo njega. Razmotala sam papirić koji mi je Roxy dala i pročitala ime knjige koja joj je bila potrebna.
''Hmmm... Drevni napitci... Drevni napitci...'', mrmljala sam sebi u bradu, razgledajući te silne knjige na gornjoj polici.
''Ovo tražiš?'', upita jedan dobro poznati muški glas. Naglo sam se okrenula, odmaknuvši se nekoliko koraka unatrag. Baš zato što mi je bio poznat...
''Marco?!'', upitah. Nisam željela zvučati toliko bijesno, ali valjda nisam mogla reagirati drugačije.
Pružio mi je knjigu na kojoj je, krupnim crnim slovima, bilo izvezeno; Drevni napitci. ''To je ta knjiga'', rekao je blagim glasom, kao da ne primjećuje moje raspoloženje. Kao da ga nije briga...
''Pa, hvala...'', promrmljala sam mrzovoljno.
''Nema na čemu.'' Kratkim zamahom ruke sklonio je šiške sa svog čela i uputio mi osmjeh. Lažan osmjeh, naravno. Ili se samo meni tako činilo. Ipak, poslije svega što mi je priredio, kako sam uopće i mogla pomisliti nešto drugo?
***
Ponoć. Stajala sam na hodniku, nervozna i nestrpljiva, cupkajući nogom o pod. Bacala sam pogled u različitim pravcima, očekujući da ću ugledati Stephanie kako dolazi iz nekog od njih. Ali, nje nije bilo. Nije bilo nikoga. Čak ni McGonagallica nije stražarila na hodnicima, kako je inače imala običaj to činiti. Blaga jeza je prošla mojim tijelom. Počela sam nesvjesno vrtjeti pramen kose oko prsta, i dalje u iščekivanju... I nisam prestajala, sve dok nisam vidjela Stephanie kako mi ide u susret.
''Kasniš'', rekoh joj.
Uzdahnula je. ''Oprosti. Evo, ovo sam ti željela dati'', izgovorila je, pruživši mi jednu kuvertu. Primila sam ju, ali ju nisam otvorila.
''Što je ovo? Još jedno pismo?'', upitah pomalo grubo. ''Slušaj, ako misliš da ćeš mi sa nekom besmislenom porukom poput one...''
''Ne. To je ono što sam ti trebala već odavno dati. Ni sama ne znam mnogo, ali tebi će ovo pomoći da shvatiš'', izgovorila je, prije no što se okrenula i otišla u mrak. Ostavljajući me sa tisućama pitanja. Ali, opet, i ostavljajući me onakvom kakva sam oduvijek željela biti. Sama...