Marketing
I sure got my feathers burned, but I’m stronger than the flames!
Eto, bila sam si uzela pauzu koja je potrajala neka tri tjedna. Bilo je to dovoljno vremena da shvatim da doista želim nastaviti sa ovom pričom (iako mi je inspiracija pobjegla tko-zna-gdje), ali s malim izmjenama. Naime, odlučila sam povezati radnju sa onom koju sam pisala na Dark Passion Play, odnosno, odlučila sam obje priče pretočiti u jednu. Tako da onaj blog više ne postoji. Sve što sam tamo planirala objaviti objavit ću ovdje. U postu koji slijedi pojavljuje se novi, iznimno važan lik kojeg većina vas zapravo pozna, ali ni ostali neće imati poteškoća jer ću vas sve kroz sljedećih nekoliko postova polagano podsjetiti na njezinu životnu priču. Dakle, slijedi post koji je iznimno glup i bijedan, ali ipak važan za priču.
Amelijin užasnuti krik prolomio se kroz crnu koprenu dima.
"Ne! Stani!"
Djelići ogoljelog tla gubili su se pod mojim cipelama dok sam mahnito, nezaustavljivo trčala u plameni zagrljaj kaosa. Nisam stala. Nisam se okrenula.
Naravno. Spasit ću sebe.
A ja nisam ništa bez svoje obitelji.
Neka čudna, neslućena sila gurala me je naprijed, ka savršenoj interpretaciji Pakla. Osjetila sam nepodnošljivu toplinu, nepojmljiv žar na svim dijelovima svoje blijede kože, dim mi je maglio ustreptale poglede, ali spoznaja da su Amanda i Voldemort još uvijek unutra bila je jača od razuma suočenog sa užasom.
Ruševine Rosewhitea činile su se živima. Kameni zidovi uvijali su se oko mene, trgajući mi posljedni dah iz usplahirenih grudi. Okus tamnog vela, okus propasti koji se prosuo po mom jeziku nije me spriječio da skupim preostalu snagu i povičem glasno, najglasnije.
"Amanda!"
Zakašljala sam se. Nijanse narančaste i crvene boje miješale su se pred mojim staklenim zjenicama, pretapajući se u boju najgušće tame, u prelijepu crnu boju. Nešto iznenada proleti, projuri u blizini. Nešto, ili netko?
"Amanda!"
Zvuk ubrzanih koraka gubio se u ništavilu dok sam besciljno jurila kroz hodnike i prazne, oronule prostorije, zazivajući sestrino ime. Snažan, slatkast miris neočekivano se probio kroz dim i dotakao mi nosnice.
Miris ženskog parfema. Poznat miris. Još je netko u ovom dvorcu.
"Amanda!!!"
Moje suzne, zamagljene oči prepoznaše obris u daljini, na drugom kraju hodnika. Kontrast njezine uske bijele haljine i crne kose ukazivao je na činjenicu da je ta osoba koja usplahireno juri na posljednji kat žena. Ali ne Amanda. Ne Midian. Još je netko u ovom dvorcu.
Slijedila sam ju, slijedila sam njezin opojan miris koji dočekaše i zgrabiše iskre vatre i, kao osvetnički, pomamno ga raspršiše po dvorcu okovanom plamenom.
Probijala sam se naprijed, vođena neljudskom odlučnošću, sve do klimavih stepenica koje su išle na krov.
Oslonila sam se na željeznu ogradu i oslobodila grudi oštrog uzdaha, raširivši umorne, izgubljene očne kapke. Hladan, treperavi vjetar pozdravio je moje poruculansko lice jednim nježnim dodirom, pomiješan sa krupnim kišnim kapima što su se slijevale iz tamnosivog neba. Činilo se kao da vatra pomalo slabi, kao da drhtavo izumire i klizi u beskonačnost, ali tada nisam bila sposobna misliti o tome.
Poznati glasovi kovitlali su se sa melodijom svitanja, prijeteći, upozoravajući.
Ljudski obrisi obasjani sivilom zore zaklonili su moj nedefinirani pogled.
Zvuci borbe parali su mi svijest.
Sklupčana pod mokrim, debelim ogrtačem, Amanda je napeto trljala ruke i grizla donju usnicu, a Voldemort i Elaine Brown stajali su na kiši – jedno naspram drugog. Njihovi podignuti štapići presijavali su se pod bljeskom plave munje, pod njezinom jezivom čarolijom, svjedočeći o obračunu koji se upravo odigravao. Kletve su letjele, glasovi su se miješali. Krv je potekla. Vikali su. Elaine se histerično smijala, gestikulirala, govoreći kako je napokon došlo vrijeme osvete zbog ubojstva njezinog muža. Voldemort joj je isprva uzvraćao samo ledenim, posprdnim smijehom i oštrim pogledima u kojima su se neprestano miješali mržnja i sažaljenje, u svojoj ponižavajućoj kombinaciji.
"Crucio!", zagrmi on u jednom trenutku, stisnuvši štapić u svom hladnom dlanu. Iskra prigušene svjetlosti presjekla je gusti, zamagljeni vazduh i pogodila Elaine u grudi. Njezin bolan, oštar vrisak proparao je Rosewhite dok je nemoćno padala na mokro tlo.
Udarila je glavom o kamene pločice. Zjenice joj se raširiše divlje, preneraženo. Krv joj poteče iz potiljka, slijevajući se po vlasima tamne kose i bijeloj haljini koja je savršeno isticala njezino skladno, vitko tijelo. Lokva vode u kojoj je nepomično ležala pretapala se iz bezbojne u zanosnu, prekrasnu, crvenu boju.
Bila je mrtva. Izgledala je kao da je mrtva.
Čak ni Avada Kedavra nije bila potrebna.
Nebom se prolomi prasak groma. Negdje u daljini, čulo se umiruće zavijanje gladnih vukova, pomiješano sa urlicima vjetra i vapajima oluje što je nemilosrdno potresala zemlju, raznoseći ljute iskre vatre na sve strane.
Osjetivši nestvarnu radost i neizmjerno olakšanje, potrčala sam k Voldemortu i Amandi. "Jeste li dobro?", upitala sam, grleći ih oboje.
Amanda se iznenađeno nasmija i pozorno me promotri svojim lijepim, prodornim zjenicama. "Da, ali... otkud ti ovdje?", odvratila je, sklanjajući sa lica mokri pramen boje rastopljenog zlata.
"Duga priča." Odmahnula sam rukom. "No, Elaine...?" Pogled mi mahinalno odleti na njezino blijedo, mrtvo tijelo. Tamne, nepomične usne i lepršava bijela haljina čiji su se rubovi izdizali na vjetru stvarale su dojam palog anđela.
"Iznenada se pojavila i napala nas. Ništa bolje nije ni zaslužila", reče Voldemort. Na licu mu se prelomio hladan, zadovoljan osmijeh.
Amanda preplašeno frknu. "Isto će se desiti i nama ako brzo ne smislimo kako da nestanemo odavde!", izjavila je odsječno, melodičnim glasom, upotpunjavajući napetost i paniku u svojim svjetlucavim očima. "Što da radimo?!"
"Mislim da znam put do dvorskih kapija", rekoh u konačnici.
Odlučno sam se okrenula i pošla ka stepenicama, navlačeći kukuljicu preko lica, kao da ću se tako zaštititi od vatre. "Hajde, slijedite me."
***
"Hvala Bogu da ste dobro! Malo je falilo da me strefi infarkt!" Amelijin predivan, djetinjasti glas stopio se sa monotonim udarcima nebeske vode po hrapavom, ugljenom tlu. Stajala je u nemirnoj sjeni oronulog hrasta, pridržavajući Lujizu koja je bila oslonjena na nju.
Vatra se djelomice gasila, povijena pod kišom kao gospa pod voljom i željom svoga gospodara – neupitno slobodna, a istovremeno tako spriječena. Pripadale su joj još samo rasplamsane ruševine nekoć cijenjene škole, a na ostalim mjestima njezinog prijašnjeg razaranja sada je ostajao samo nedokučivi, prazni užas – crna zemlja, srušeno drveće, ogoljelo granje i ostale sitne stvari što inače čine prizore lijepima.
"Ne bismo ni uspjeli da nije bilo Maggie!" Amanda se zahvalno nasmiješi i zagrli me.
Amelia nas procjenjivački promotri svojim dubokim, smaragdnim očima. Ugrizla je usnicu, kao da joj je taj zagrljaj smetao. "Erhm... a što se desilo s Midian?"
"Ne brini. Otjerao sam ju. Zasad." Rekavši to, Voldemort priđe Lujizi i nježno kliznu dlanom po njezinom blijedom, mramornom obrazu. Ona teško podiže glavu i, uzdahnuvši, zaustavi svijetloplave zjenice na njegovom licu.
"Voldemorte... ", prošaputala je.
Zaštitnički, obuhvatio je rukama njezin uski struk i dopustio joj da se osloni na njega. "Mislio sam da sam te izgubio ", odvratio je tiho, privijajući ju uz sebe, uz svoje toplo tijelo.
Lujizine oči zanosno zablistaše. "Hej, nećeš me se tako lako riješiti. Znaš da te volim."
"I ja tebe volim." Osmjehnuvši se, utisnuo je kratak, nježan, posljednji poljubac na njene hladne usne.
"Avada Kedavra!"
Zrakom se prolomio usklik. Pobjedonosan, osvetnički usklik. A kad je okrvavljeno, ispijeno lice Elaine Brown zadovoljno bljesnulo, kad je šumu zatresao Lujizin glasan, nestvaran krik očaja, kad je moje u trenu prepuknuto srce počelo ponovno kucati, već je bilo suviše kasno.
On je već bio mrtav.
Post je objavljen 22.03.2008. u 16:28 sati.