THE LUCKY ONES WILL DIE FIRST

Ni sama ne znam koliko sam dugo hodala. Trčala, zapravo... Trčala sam bez cilja, bez nekakve posebne svrhe, sve dok se nisam zaustavila kraj jedne klupe. Sjela sam se, kako bih došla do daha. Ponoć je već odavno bila prošla. Školski hodnici su bili potpuno prazni. Ništavni. Mračni. Uz pomoć svjetlosti sa vrha svog štapića, otvorila sam pismo koje mi je Stephanie dala. Iz kuverte sam izvadila hrapav papir, čiji su iskrzani rubovi svjedočili o njegovoj starosti. Ono što sam osjećala pod prstima kad bih ga dodirivala natjeralo me je da zadršćem. Pogotovo zato što mi je taj osjećaj bio poznat... Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, sasvim slučajno, zaključila sam da u ruci držim stranicu iz Janeinog dnevnika. Onu nestalu stranicu. Ključ cijele legende o Izabranici Tame. Možda i ključ cijele zagonetke onih ubojstava. Razmotala sam ju, i shvatila da imam pravo... Bez da sam išta pročitala, potrčala sam natrag prema svojoj spavaonici. Nije me bilo briga da li će me netko čuti ili vidjeti, jer je ovo bilo važnije. Možda i najvažnije od svega... Sve je bilo prazno, ali sam osjećala kao da je oko mene tisuću demona. No ni to nije bilo važno u tome trenutku. Ništa osim dnevnika...
''Pobogu, Maggie, što izvodiš?'', promrmljala je Roxy umorno, uspravivši se u krevetu. Upalila je lampu i glasno zijevnula, dajući mi do znanja da sam ju probudila. Amanda i Haley su me samo mrko promatrale kroz napola sklopljene oči, ali nisu bile sposobne bilo što izreći.
''Am... gdje je Janein dnevnik?'', upitah zadihano, sjednuvši se rub Haleyinog kreveta. Osjetila sam upitne poglede svojih prijateljica na sebi, ali sam i dalje nastavila napeto gledati u Amandu. Ona se ustala i počela prevrtati po ladicima, gunđajući, sve dok nije izvadila kožnu crnu knjižnicu. Janein dnevnik. Dnevnik njezine pomajke. Dnevnik u kome se nalazio prvi dio legende o Izabranici Tame. Uzela sam ga iz njezinih ruku, pomalo grubo. Sjela sam se natrag na krevet, i pročitala legendu, ovaj put cijelu. I sve se uklapalo...
''Prije pet tisuća godina, dok su Gornji i Donji Egipat još uvijek bili sjedinjeni, tim veličanstvenim kraljevstvom vladaše faraon Seti I i njegova supruga Nefertiti. Poslije njihove smrti, naslijedile su ih njihove kćeri; Terra, Nasira i Yasmina. No, njih tri se nikako nisu mogle dogovoriti kojoj će magiji služiti njihov narod. Yasmina i Nasira su željele vladati silama Dobra, dok je Terra vjerno služila snagama Zla. Poklonivši svoju dušu Anubisu, egipatskom bogu podzemlja, Terra je stekla dovoljno moći kojima je ubila svoje sestre i zagospodarila cijelim Egiptom, te time postala jedna od najvećih crnih vještica u povijesti. No, prije no što su izdahnule, moćne čarobnice Yasmina i Nasira su ju proklele na smrtan život, s tim da će ju netko moći svojom voljom oživjeti samo onog dana kad sve moći Zla budu ujedinjene u jednoj osobi. U jednoj djevojci. Onog dana kad se rodi djevojka koju nazivaju Izabranicom Tame. Dan njezina rođenja označit će se kad kamen koji je Terra ostavila u svome hramu zasvijetli krvavo crvenom bojom..
Tisuće godina su prošle, i čuvari Terrina hrama su izgubili nadu da će uz pomoć Knjige mrtvih moći oživjeti svoju Gospodaricu. No, kamen je zasvijetlio. Zasvijetlio krvavo crvenom bojom. I to na listopad. Listopad prije gotovo petnaest godina. Od tog dana, svijet je izložen novoj opasnosti. Nova sila Zla, najmoćnija među najmoćnijima, Izabranica Tame - bila je rođena. Istina, neće moći koristiti niti jednu od svojih moći sve do svojega petnaestog rođendana. Po jedna godina za svaki djelić od petnaest djelića na koji se razbio kamen nakon što je zasvijetlio... Po jedna godina za svaki od petnaest djelića koji su kasnije formirali legendarni izvor moći nazvan Anubisovo žezlo.
Prepreka više nije bilo. Mračna Kraljica, kraljica Terra će ponovno ustati. Ponovno će pokazati svoju moć, svoju energiju čistoga Zla. No, pobjedit će samo bude li uz sebe imala moći Izabranice Tame. Samo ako ih bude uzela, ponovno će biti ona ista čarobnica kao prije pet tisuća godina. I moćnija.... Još moćnija. Najmoćnija. A bude li Izabranica Tame prešla na njezinu stranu, sve će ići glatko. No, ako se to ne desi, svijet očekuje jedna velika borba. Najveća borba koju je itko do sad vidio. Borba u kojoj će krv preplaviti sve pustinje i piramide drevnog Egipta... I sretnici će biti oni koji umru prvi.''
Završila sam sa čitanjem i, uz jedan glasan uzdah, odložila dnevnik i iscijepanu stranicu na krevet. Haley, Roxy i Amanda su netremice zurile u mene, plašeći da da išta izgovore. Plašeći se da će na taj način možda, čak, učiniti proročanstvo istinitim. Imala sam isti osjećaj. Prožimala me je želja da spalim taj dnevnik, da ga u potpunosti uništim, da zaboravim na sve to, ali sam na kraju samo uspjela leći na krevet i prošaputati:''Mislim da sve shvaćam.'' To je bilo najgore od svega. Shvaćala sam, razumjela sam sve. Skoro sve, zapravo.
''Naravno... Katya i Kelly Joan... obje su bile rođene u listopadu... obje su trebale napuniti petnaest godina u listopadu'', mrmljala sam. A potom se uspravih i povisih ton. ''Netko ih je ubio jer je postojala mogućnost da neka od njih bude Izabranica Tame.''
''Tako je'', složi se Amanda. Pogledala je u mene, tako da sam joj u očima čitala nevjericu i strah. ''Mislim da je Lexy imala pravo. Marco bi mogao imati neke veze s tim. Možda on radi za Terru. Možda je ona doista ustala.''
Odmahnula sam glavom. ''Ma daj! Ne vjerujem u to!'', promrmljala sam, premda nisam bila sigurna u svoje riječi. Naime, prisjetila sam se jednog trenutka. Trenutka koji je možda bio presudan.

Flashback

Nastavili smo šetati hodnicima, sve dok nismo stigli do jedne prostorije cija su vrata bila odškrinuta. Iznutra je dopirala blaga svjetlost, nalik na svjetlost svijeća.
''Gospodarice, započinjemo večeras'', začuo se iznenada ženski glas. Neodoljivo me je podsjecao na nekoga, ali se nikako nisam mogla sjetiti na koga... Zbunjeno sam pogledala u Draca.
''Pronaći ćemo ju'', rece potom glas koji je zvučao baš kao glas mog polubrata Marca. ''Makar nam za to trebala cijela vječnost, pronaći ćemo Izabranicu Tame.''

End of flashback

Ne. Nešto mi tu, ipak, nije štimalo. Nije imalo smisla. Ako su doista željeli pronaći tu djevojku, zašto bi ju ubili? Zašto su ju tražili na taj način? I tko je bila ta žena sa Marcom? Boja njezinog glasa mi je bila poznata, ali nisam mogla shvatiti tko je. Nisam mogla shvatiti mnogo toga. Zapravo, citirat ću najvećeg filozofa od svih, Sokrata; sad znam da ništa ne znam.
Susrela sam Amandin pogled, i dalje prepun straha. Tada mi je, iznenada, proletjela kroz glavu jedna misao... Misao koja je i mene natjerala da zadršćem.
Nismo li Amanda i ja rođene 31. listopada?! 31. listopada prije petnaest godina?!

***

''Mrzim listopad! Zar nas Voldemort i Lujiza nisu mogli napraviti mjesec dana kasnije?!'', zakukala je Amanda, dok smo žurile da stignemo na trening. Čvrsto je stiskala svoj Nimbus u ruci, pokazujući na taj način paniku i nervozu koje su ju ovladale.
Zakolutala sam očima. ''Ne bih rekla. Nemoguće je njih spriječiti u takvim stvarima'', prognuđala sam. Uzdahnula sam. Nešto tako nestvarno, a opet tako snažno, iznenada me presječe. Neki čudan osjećaj. Poput straha... Zastala sam i spustila torbu sa opremom na zemlju, osjećajući kako odjednom sve postaje teže, pa tako i nekoliko komada odjeće koje sam držala u ruci. Osjetila sam zebnju pod kostima. Priznajem, bilo me je strah.
''Sis, što ako...'', poče Amanda, kao da mi čita misli. A potom čvrsto stisnu moju ruku. ''Što ako je neka od nas sljedeća?''

***

''Mislim da previše paničarite'', izjavila je Leni za večerom. Sjedila je za stolom Slytherina, između Amande i mene, promatrajući netaknutu hranu na našim tanjurima. Dumbledore je istovremeno pokušavao održati govor, ali su ga veseli povici i nezaustavljivi smijeh učenika u tome spriječavali.
''Nemoj ti da misliš, nego nam reci što da radimo'', nacerila sam joj se, pogledom punim prkosa. Lupkala sam noktima o stol, već spremna za svađu. Leni je to primijetila, te samo kimnu glavom, kao da mi želi reći da se smirim. ''Polako. Možda bi trebala porazgovarati sa Tikvomirom'', predložila je, gledajući u Dumbledorea koji je i dalje mahao rukama, u namjeri da utiša prvašiće koji su radili cirkus od Velike dvorane. Amanda se zamislila, provlačeći prste kroz svoju dugu kosu. Pretpostavljam da je pokušavala naći smisla u Leninim riječima. Pokušavala je ono što meni nikako nije uspijevalo...
''Ma daj, Lendora!'', oslovila sam ju njezinim pravim imenom, što ju je pomalo iznenadilo. Povisila sam ton. ''Zašto bih ja razgovarala s njim?!''
Slegnula je ramenima. ''Nisi li rekla da si čula razgovor između njega i McGonagallice u kojemu su spominjali Izabranicu Tame?'', upitala je oprezno, pretpostavljajući da ćemo Amanda i ja odmah početi divljati.
Ovog puta, i ja sam se zamislila. ''Možda imaš pravo'', priznadoh na kraju, premda nevoljko. Uzdahnula sam. ''Am, morat ćemo večeras u odaje grofa Von Tikvana.''
''Ti ćeš morati'', reče Amanda. ''Meni je Lexy zadala referat za sutra.'' Otpila je gutljaj soka iz čaše, skrećući pogled prema Dumbledoreu. Tek tad sam primijetila da se sve utišalo. Svi su gledali u ravnatelja, očekujući da napokon uspješno održi govor. Učinila sam isto, premda nisam bila nešto naročito zainteresirana za to. U biti, uopće ga nisam slušala, sve dok nije rekao:''Danas je određeno novo pravilo za sve učenike, ali i profesore; nitko, izuzev mene i Minerve McGonagall, ne smije ulaziti u ravnateljski kabinet. Tko se usudi prekršiti ga, bit će najstrože kažnjen.''
Zavladala je napeta tišina. Smrdljivih mu papuča Godrica Gryffindora, o čemu on to govori? Pročitala sam iznenađenost i na licima svih profesora. Lexy je nešto šapnula Snapeu na uho, a potom se počela nervozno klatiti na stolici. Tada se moj i Elainenin pogled susretoše. Nasmiješila mi se, a potom okrenula očima, diskretno pokazujući na Dumbledorea. Počela je praviti grimase, imitirajući ga. Iskreno, izmamila je osmijeh i na moje lice. No, sjetivši se koliko ju mrzim, naglo sam se uozbiljila i skrenula pogled. Nekamo... nekamo dalje.... dalje od nje.
''A sada ću vam saopćiti sretnije vijesti. Naime, kao i svake godine, za Noć vještica održava se mala zabava za sve učenike. Tog dana neće biti nastave, a u večernjim satima ćete se svi okupiti u plesnoj dvorani, gdje vas očekuje veliko iznenađenje'', nastavi Dumbledore.
Više ga nisam slušala. Što sam trebala? Radovati se Noći vještica? Radovati se svome rođendanu? Radovati se zabavi? Nema šanse. To je posljednja stvar koju sam imala na umu. Možda će se nekima činiti bezrazložno ili čak besmisleno, ali ja sam tako odlučila... Onda neka tako i ostane...

***

''Tik... ovaj, profesore!'', zazvala sam, prilazeći Dumbledoreu s leđa. Bilo je to nekoliko minuta nakon završetka večere, kad su svi već bili na putu ka svojim društvenima. Dumbledore se okrenuo, zabacivši svoju sijedu kosu preko ramena koje je pokrivala ljubičasta pelerina. ''Oh, gospođice'', rekao je, ne skrivajući iznenađenje. Popravio je naočari i promotrio me.
''Profesore, htjela bih razgovarati s vama'', rekoh mu.
''Svakako, gospođice. Krenite za mnom'', odgovorio je, vodeći me prema novoj prostoriji u kojoj će vršiti mentalne torture na učenike. Bio je to, igrom slučaja, McGonagalličin kabinet. Sjela sam se u jedan od naslonjača i, kad me je Dumbledore zainteresirano pogledao, bez okolišanja rekla:''Molim vas, profesore, recite mi nešto o Izabranici Tame.''
Otvorio je usta, ali nije ništa rekao. Izgledao je kao da je upravo vidio duha. Preblijedio je, ali nisam odustajala. Nastavila sam ga gledati sa zanimanjem, kao da ne primjećujem njegovu reakciju. ''Pa?'', rekoh.
Promeškoljio se u naslonjaču. ''Dobro, gospođice Riddle'', rekao je naposlijetku, ustručavajući se. ''Dobro. Reći ću vam sve.''

Nastavit će se...

P.S. Eto, opet ja i moji postovi od pet stranica worda... Nadam se da volite duge postove, pa čak i ako su pomalo dosadni kao ovaj. Nije moglo biti drugačije, iako se nadam da je dobro ispao. Moraju biti dugi, pošto se uskoro približava ključni trenutak dijela priče koja pripada petoj godini. Ne brinite, jer kraj, čak ni uprkos tomu i nedostatku moga vremena, neće doći brzo.
P.P.S. Pogledajte box... opet sam promijenila sliku...