I AM BROKEN, BUT I AM HOPING...

''Pa, profesore?'', upitah u konačnici. Nastojala sam djelovati sabrano i mirno, onako kako se ni u jednom pogledu nisam osjećala. Zagledala sam se u Dumbledoreovo naborano lice, iščekujući da mi kaže nešto, nešto što će razriješiti sve moje sumnje. ''Margaret, dobro me saslušaj. Sve ovo se tiče tebe i više no što misliš'', rekao je zagonetno. Ah, te zagonetke... mrzila sam ih. Mrzila sam kad god bih morala drugima čitati misli, ili pak čitati između redova. Zato samo zabacih kosu na rame i uputih mu još jedan pogled. Samo, ovog puta, gledala sam ga mnogo oštrije i odlučnije. Shvatio je poruku. ''Prije mnogo godina, u Egiptu...''. započeo je.
Prekinula sam ga. ''Znam sve o legendi'', rekoh.
''Oh, gospođice, nije to legenda. To je proročanstvo. Proročanstvo koje se ostvarilo. Izabranica Tame je tu. Tu je već gotovo petnaest godina.'' Dumbledore se ustade i priđe prozoru, kojeg je idućeg trena širom otvorio. Hladan vjetar mi je oduvao dugi pramen kose s lica. ''Znate li tko je ona, profesore?'', upitala sam, premda sam bila sigurna da zna. Samo sam željela čuti da li će mi to priznati, ili će pak slagati... Ustala sam se iz naslonjača i približila mu se, hvatajući njegov zabrinuti pogled. Okrenuo je glavu i pogledao me, popravljajući svoje naočale. ''Kako ne bih znao, kad upravo stoji naspram mene?'', uzdahnu on. Ponovno se zagledao u kišu koja je lila iz mračnog nebeskog pokrivača. A ja? Ja sam se oslonila na stol, pokušavajući doći do daha, ali nisam mogla. Nisam mogla niti pronaći smisao u njegovim riječima. ''Što? Vi govorite o...'', zaustih, ali me je glas tada izdao.
''Da, Margaret. Ti si ona zbog koje čuvari Terrina hrama ubijaju djevojke. Ti si ona koju traže, jedina koja bi mogla preživjeti njihove napade. Ti si Izabranica Tame'', odgovori Dumbledore.
''Nema teorije!'', zavrištala sam. ''Kako možete biti toliko sigurni u to?!''
Bez ijedne izgovorene riječi, sagnuo se i dohvatio zlatni štap koji je dotada ležao pod njegovim radnim stolom. Pružio mi ga je. Onog trena kad su moje ruke dotakle hladnu površinu štapa, on zasvijetli jakom žućkastom svjetlošću, otkrivajući egipatske simbole koji su bili ispisani po njemu. ''Što je ovo?'', upitah. Glas mi je bio povišeniji i ispunjeniji bijesom nego što sam očekivala. ''Dokaz'', reče Dumbledore, kad sam odložila štap na naslonjač. Nisam ništa odgovorila. Jednostavno sam ostala stajati, pogleda prikovanog za pod. Na neki ludi i možda nemogući način, vjerovala sam u njegove riječi. Činilo se kao da je to primijetio. ''Vaša moć će na vaš rođendan postati onakva kakva je oduvijek trebala biti. Neograničena. Savršena. Onakva kakvu svi oni žele. Moramo vas zaštititi od njih.'' Ispružio je ruku prema meni. ''Mogu vam pomoći. Bit će dovoljno da se klonite Voldemorta i Lujize.''
Odmakla se u sam kut prostorije. Sav strah i nevjericu koju sam osjećala sada je u potpunosti zamijenila mržnja. Mržnja, u svojoj punoj snazi. ''Što time želite reći?'', procijedila sam kroz zube.
''Gospođice, krvna je veza najjača od svih veza. Ali i ona može biti prekinuta'', odvratio je.
Osjetila sam kako nešto u meni puca. ''K vragu, dosta!!!'', zavrištala sam. ''Dosta više! Ja odlučujem o svojemu životu!''
Istrčala sam van iz njegova kabineta, ne osvrćući se. Čula sam njegovo dozivanje, ali nisam zastala. Tempo disanja mi se još više ubrzao, ali niti zbog toga nisam zastala. Moji ubrzani koraci odzvanjali su praznim hodnicima Hogwartsa. Nisam znala gdje idem, nisam znala zašto bježim, niti od čega bježim... Možda od same sebe. Možda od te nove spoznaje o sebi. Izabranica Tame... Taj pojam, ta titula, sada mi je zazvučala čudnije i misterioznije nego ikada prije. Nametalo se jedno jednostavno pitanje; zašto ja? Sjela sam se na klupu u predvorju, promatrajući noć kroz mokra prozorska stakla. I dalje sam drhtala. Ne mogu vam opisati kakav je to bio osjećaj. Fraze i prazne riječi nisu dovoljne za to. Osjećala sam se tako preplašeno, tako slabo, tako... usamljeno. Da, to je riječ koju sam čitavo vrijeme tražila. Sve što su željeli od mene bila je moć. I Dumbledore, a možda i Elaine i svi njihovi bliski suradnici. To su bili razlozi njihove ljubaznosti posljednjih dana. Nisam se stigla zapitati kakve Elaine ima veze s tim, jer mi je jedno drugo, važnije pitanje zaokupilo misli. Da li su Voldemort i Lujiza znali za ovo? I, ako jesu, zašto mi nisu rekli? Je li moguće da su i oni, moji vlastiti roditelji, samo željeli tu prokletu moć?!
Je li moguće da sam, čak i za njih, postala samo izvor neograničene moći?

***

Da li ste ikada osjetili nemjerljivu bol u duši, toliko jako da ste mislili da nećete izdržati? Toliko jaku da ste satima nekontrolirano plakali, proklinjući i Boga i sve oko sebe? I da li ste tu istu bol sakrivali onim lažnim, beznačajnim osmijehom, koji je izazivao isti takav na licima drugih, za koje ste nekoć vjerovali da vas vole? Jeste li ikada bili slomljeni, ali se ipak trudili skupiti komadiće vlastitog srca i krenuti dalje, uzdignute glave? Jeste li se ikad osjećali kao da ste posve sami? Da li ste ikad posegnuli za nečijom rukom, ali ju pustili, uvidjevši koliko je dodir hladan? Da li ste se ikad osjećali kao ja u tim posljednjim danima listopada, kad je zima već polako počela zamjenjivati jesen, ali i ono što ste nekad zvali svojom dušom?

***

''Sretan rođendan, Maggie!'', vrisnula je Roxy. Prenula sam se iz sna i polako sklonila pokrivač sa lica još uvijek vlažnog od suza koje sam isplakala, dok su svi ostali čvrsto spavali. Bio je to posljednji dan listopada, moj o Amandin rođendan. Roxy, Haley i Amanda su stajala kraj mojega kreveta i široko se osmjehivale. ''Hvala'', promrmljala sam, nevoljko ih grleći sve po redu. Kad sam zagrlila Amandu, rekla sam:''Sretan rođendan i tebi, sis.'' Možda je njezin dodir ipak bio jedini u kojemu sam pronalazila neku iskrenost i toplinu. Zato mi je dugo trebalo da se odvojim od nje.
''Imamo malo iznenađenje za vas dvije u društvenom'', rekla je Haley veselo, bacivši mi pelerinu. Prihvatila sam ju i počela se bezvoljno oblačiti. Amanda je već bila obučena - stajala je kraj dovratka, smiješeći se. Pomalo sam joj zavidjela na tome. Haley i Roxy su nas primile za ruke i izvukle nas u društveni, gdje nas je doista dočekalo iznenađenje - veliko iznenađenje. Svi iz doma Salazara Slytherina, svi oni koje sam poznavala, svi oni koje sam mrzila, svi oni koje nisam poznavala - svi su bili tamo. Draco, Leni, Stephanie, Evelyn, Melody, Angela, Enika, Marco, Crabbe, Goyle, Michael, Anduril... i mnogi, mnogi drugi. Na zidu je visio veliki transparent sa natpisom kojima su nam čestitali rođendan. Draco mi je prvi prišao i poljubio me. Poželjela sam ga odgurnuti od sebe. Nisam željela da me itko dodiruje. Nisam željela ničije dodire, ničije slatkaste riječi, ničije darove... Koja je, u konačnici, svrha toga? Imala sam osjećaj kao da se nalazim u nekom bezizlaznom košmaru, dok su se svi oko mene dovikivali i gurali mi darove sa šarenim vrpcama u ruke. Lagala bih kad bih rekla da nisam poželjela vrisnuti i razbiti sve i, u konačnici, pobjeći... Pobjeći od svih njih, pobjeći od Dobra, pobjeći od Zla, pobjeći od moći... Ali već sam tada bila svjesna da to neće biti moguće.
''Maggie, ne moraš biti vesela, ali se barem pretvaraj. Rođendan ti je, pobogu'', siknula je Leni, dok smo pile sok i sjedile u naslonjaču. Bijes se u meni gomilao, samim tim što sam morala gledati sve druge kako se vesele... Skrenula sam pogled na Leni, koja me je i dalje upitno promatrala.
''Znam'', odgovorih mrzovoljno. ''Sve znam.''
''Uzgred, umalo da zaboravim...'', Leni se lupi po čelu. ''Gospodar i Gospodarica te žele vidjeti večeras.''
Zagrcnula sam se, te umalo ispustila staklenu čašu koju sam držala u ruci. ''Molim?'', rekoh.
''Poručili su ti da će doći. Samo ih trebaš sačekati kod jezera'', rekla je.
''Molim?''
''Valjda ti žele čestitati rođendan'', pretpostavila je. ''Nisu ništa rekli.''
''Molim?''
Leni se namršti. ''Maggie, budeš li to ponavljala poslije svake moje rečenice, nećemo daleko dogurati'', promrmljala je. Htjela sam joj nešto odgovoriti, opsovati valjda, ali sam na kraju samo slegnula ramenima i nastavila piti. Krajičkom oka sam spazila mog polubrata Marca kako prilazi. Htjela sam se ustati i otići, ali sam se osjetila kao prikovana za kauč. ''Što hoćeš?!'', upitala sam ga, ne skrivajući bijes. Začudo, on se nasmiješio.
''Najprije ti čestitati rođendan. Amandi sam već čestitao'', rekao je i poljubio me u obraz. Namrštila sam se, brišući lice. ''I želim razgovarati s tobom. Možeš li izaći nakratko?''

Nastavit će se...

THE LUCKY ONES WILL DIE FIRST

Ni sama ne znam koliko sam dugo hodala. Trčala, zapravo... Trčala sam bez cilja, bez nekakve posebne svrhe, sve dok se nisam zaustavila kraj jedne klupe. Sjela sam se, kako bih došla do daha. Ponoć je već odavno bila prošla. Školski hodnici su bili potpuno prazni. Ništavni. Mračni. Uz pomoć svjetlosti sa vrha svog štapića, otvorila sam pismo koje mi je Stephanie dala. Iz kuverte sam izvadila hrapav papir, čiji su iskrzani rubovi svjedočili o njegovoj starosti. Ono što sam osjećala pod prstima kad bih ga dodirivala natjeralo me je da zadršćem. Pogotovo zato što mi je taj osjećaj bio poznat... Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja, sasvim slučajno, zaključila sam da u ruci držim stranicu iz Janeinog dnevnika. Onu nestalu stranicu. Ključ cijele legende o Izabranici Tame. Možda i ključ cijele zagonetke onih ubojstava. Razmotala sam ju, i shvatila da imam pravo... Bez da sam išta pročitala, potrčala sam natrag prema svojoj spavaonici. Nije me bilo briga da li će me netko čuti ili vidjeti, jer je ovo bilo važnije. Možda i najvažnije od svega... Sve je bilo prazno, ali sam osjećala kao da je oko mene tisuću demona. No ni to nije bilo važno u tome trenutku. Ništa osim dnevnika...
''Pobogu, Maggie, što izvodiš?'', promrmljala je Roxy umorno, uspravivši se u krevetu. Upalila je lampu i glasno zijevnula, dajući mi do znanja da sam ju probudila. Amanda i Haley su me samo mrko promatrale kroz napola sklopljene oči, ali nisu bile sposobne bilo što izreći.
''Am... gdje je Janein dnevnik?'', upitah zadihano, sjednuvši se rub Haleyinog kreveta. Osjetila sam upitne poglede svojih prijateljica na sebi, ali sam i dalje nastavila napeto gledati u Amandu. Ona se ustala i počela prevrtati po ladicima, gunđajući, sve dok nije izvadila kožnu crnu knjižnicu. Janein dnevnik. Dnevnik njezine pomajke. Dnevnik u kome se nalazio prvi dio legende o Izabranici Tame. Uzela sam ga iz njezinih ruku, pomalo grubo. Sjela sam se natrag na krevet, i pročitala legendu, ovaj put cijelu. I sve se uklapalo...
''Prije pet tisuća godina, dok su Gornji i Donji Egipat još uvijek bili sjedinjeni, tim veličanstvenim kraljevstvom vladaše faraon Seti I i njegova supruga Nefertiti. Poslije njihove smrti, naslijedile su ih njihove kćeri; Terra, Nasira i Yasmina. No, njih tri se nikako nisu mogle dogovoriti kojoj će magiji služiti njihov narod. Yasmina i Nasira su željele vladati silama Dobra, dok je Terra vjerno služila snagama Zla. Poklonivši svoju dušu Anubisu, egipatskom bogu podzemlja, Terra je stekla dovoljno moći kojima je ubila svoje sestre i zagospodarila cijelim Egiptom, te time postala jedna od najvećih crnih vještica u povijesti. No, prije no što su izdahnule, moćne čarobnice Yasmina i Nasira su ju proklele na smrtan život, s tim da će ju netko moći svojom voljom oživjeti samo onog dana kad sve moći Zla budu ujedinjene u jednoj osobi. U jednoj djevojci. Onog dana kad se rodi djevojka koju nazivaju Izabranicom Tame. Dan njezina rođenja označit će se kad kamen koji je Terra ostavila u svome hramu zasvijetli krvavo crvenom bojom..
Tisuće godina su prošle, i čuvari Terrina hrama su izgubili nadu da će uz pomoć Knjige mrtvih moći oživjeti svoju Gospodaricu. No, kamen je zasvijetlio. Zasvijetlio krvavo crvenom bojom. I to na listopad. Listopad prije gotovo petnaest godina. Od tog dana, svijet je izložen novoj opasnosti. Nova sila Zla, najmoćnija među najmoćnijima, Izabranica Tame - bila je rođena. Istina, neće moći koristiti niti jednu od svojih moći sve do svojega petnaestog rođendana. Po jedna godina za svaki djelić od petnaest djelića na koji se razbio kamen nakon što je zasvijetlio... Po jedna godina za svaki od petnaest djelića koji su kasnije formirali legendarni izvor moći nazvan Anubisovo žezlo.
Prepreka više nije bilo. Mračna Kraljica, kraljica Terra će ponovno ustati. Ponovno će pokazati svoju moć, svoju energiju čistoga Zla. No, pobjedit će samo bude li uz sebe imala moći Izabranice Tame. Samo ako ih bude uzela, ponovno će biti ona ista čarobnica kao prije pet tisuća godina. I moćnija.... Još moćnija. Najmoćnija. A bude li Izabranica Tame prešla na njezinu stranu, sve će ići glatko. No, ako se to ne desi, svijet očekuje jedna velika borba. Najveća borba koju je itko do sad vidio. Borba u kojoj će krv preplaviti sve pustinje i piramide drevnog Egipta... I sretnici će biti oni koji umru prvi.''
Završila sam sa čitanjem i, uz jedan glasan uzdah, odložila dnevnik i iscijepanu stranicu na krevet. Haley, Roxy i Amanda su netremice zurile u mene, plašeći da da išta izgovore. Plašeći se da će na taj način možda, čak, učiniti proročanstvo istinitim. Imala sam isti osjećaj. Prožimala me je želja da spalim taj dnevnik, da ga u potpunosti uništim, da zaboravim na sve to, ali sam na kraju samo uspjela leći na krevet i prošaputati:''Mislim da sve shvaćam.'' To je bilo najgore od svega. Shvaćala sam, razumjela sam sve. Skoro sve, zapravo.
''Naravno... Katya i Kelly Joan... obje su bile rođene u listopadu... obje su trebale napuniti petnaest godina u listopadu'', mrmljala sam. A potom se uspravih i povisih ton. ''Netko ih je ubio jer je postojala mogućnost da neka od njih bude Izabranica Tame.''
''Tako je'', složi se Amanda. Pogledala je u mene, tako da sam joj u očima čitala nevjericu i strah. ''Mislim da je Lexy imala pravo. Marco bi mogao imati neke veze s tim. Možda on radi za Terru. Možda je ona doista ustala.''
Odmahnula sam glavom. ''Ma daj! Ne vjerujem u to!'', promrmljala sam, premda nisam bila sigurna u svoje riječi. Naime, prisjetila sam se jednog trenutka. Trenutka koji je možda bio presudan.

Flashback

Nastavili smo šetati hodnicima, sve dok nismo stigli do jedne prostorije cija su vrata bila odškrinuta. Iznutra je dopirala blaga svjetlost, nalik na svjetlost svijeća.
''Gospodarice, započinjemo večeras'', začuo se iznenada ženski glas. Neodoljivo me je podsjecao na nekoga, ali se nikako nisam mogla sjetiti na koga... Zbunjeno sam pogledala u Draca.
''Pronaći ćemo ju'', rece potom glas koji je zvučao baš kao glas mog polubrata Marca. ''Makar nam za to trebala cijela vječnost, pronaći ćemo Izabranicu Tame.''

End of flashback

Ne. Nešto mi tu, ipak, nije štimalo. Nije imalo smisla. Ako su doista željeli pronaći tu djevojku, zašto bi ju ubili? Zašto su ju tražili na taj način? I tko je bila ta žena sa Marcom? Boja njezinog glasa mi je bila poznata, ali nisam mogla shvatiti tko je. Nisam mogla shvatiti mnogo toga. Zapravo, citirat ću najvećeg filozofa od svih, Sokrata; sad znam da ništa ne znam.
Susrela sam Amandin pogled, i dalje prepun straha. Tada mi je, iznenada, proletjela kroz glavu jedna misao... Misao koja je i mene natjerala da zadršćem.
Nismo li Amanda i ja rođene 31. listopada?! 31. listopada prije petnaest godina?!

***

''Mrzim listopad! Zar nas Voldemort i Lujiza nisu mogli napraviti mjesec dana kasnije?!'', zakukala je Amanda, dok smo žurile da stignemo na trening. Čvrsto je stiskala svoj Nimbus u ruci, pokazujući na taj način paniku i nervozu koje su ju ovladale.
Zakolutala sam očima. ''Ne bih rekla. Nemoguće je njih spriječiti u takvim stvarima'', prognuđala sam. Uzdahnula sam. Nešto tako nestvarno, a opet tako snažno, iznenada me presječe. Neki čudan osjećaj. Poput straha... Zastala sam i spustila torbu sa opremom na zemlju, osjećajući kako odjednom sve postaje teže, pa tako i nekoliko komada odjeće koje sam držala u ruci. Osjetila sam zebnju pod kostima. Priznajem, bilo me je strah.
''Sis, što ako...'', poče Amanda, kao da mi čita misli. A potom čvrsto stisnu moju ruku. ''Što ako je neka od nas sljedeća?''

***

''Mislim da previše paničarite'', izjavila je Leni za večerom. Sjedila je za stolom Slytherina, između Amande i mene, promatrajući netaknutu hranu na našim tanjurima. Dumbledore je istovremeno pokušavao održati govor, ali su ga veseli povici i nezaustavljivi smijeh učenika u tome spriječavali.
''Nemoj ti da misliš, nego nam reci što da radimo'', nacerila sam joj se, pogledom punim prkosa. Lupkala sam noktima o stol, već spremna za svađu. Leni je to primijetila, te samo kimnu glavom, kao da mi želi reći da se smirim. ''Polako. Možda bi trebala porazgovarati sa Tikvomirom'', predložila je, gledajući u Dumbledorea koji je i dalje mahao rukama, u namjeri da utiša prvašiće koji su radili cirkus od Velike dvorane. Amanda se zamislila, provlačeći prste kroz svoju dugu kosu. Pretpostavljam da je pokušavala naći smisla u Leninim riječima. Pokušavala je ono što meni nikako nije uspijevalo...
''Ma daj, Lendora!'', oslovila sam ju njezinim pravim imenom, što ju je pomalo iznenadilo. Povisila sam ton. ''Zašto bih ja razgovarala s njim?!''
Slegnula je ramenima. ''Nisi li rekla da si čula razgovor između njega i McGonagallice u kojemu su spominjali Izabranicu Tame?'', upitala je oprezno, pretpostavljajući da ćemo Amanda i ja odmah početi divljati.
Ovog puta, i ja sam se zamislila. ''Možda imaš pravo'', priznadoh na kraju, premda nevoljko. Uzdahnula sam. ''Am, morat ćemo večeras u odaje grofa Von Tikvana.''
''Ti ćeš morati'', reče Amanda. ''Meni je Lexy zadala referat za sutra.'' Otpila je gutljaj soka iz čaše, skrećući pogled prema Dumbledoreu. Tek tad sam primijetila da se sve utišalo. Svi su gledali u ravnatelja, očekujući da napokon uspješno održi govor. Učinila sam isto, premda nisam bila nešto naročito zainteresirana za to. U biti, uopće ga nisam slušala, sve dok nije rekao:''Danas je određeno novo pravilo za sve učenike, ali i profesore; nitko, izuzev mene i Minerve McGonagall, ne smije ulaziti u ravnateljski kabinet. Tko se usudi prekršiti ga, bit će najstrože kažnjen.''
Zavladala je napeta tišina. Smrdljivih mu papuča Godrica Gryffindora, o čemu on to govori? Pročitala sam iznenađenost i na licima svih profesora. Lexy je nešto šapnula Snapeu na uho, a potom se počela nervozno klatiti na stolici. Tada se moj i Elainenin pogled susretoše. Nasmiješila mi se, a potom okrenula očima, diskretno pokazujući na Dumbledorea. Počela je praviti grimase, imitirajući ga. Iskreno, izmamila je osmijeh i na moje lice. No, sjetivši se koliko ju mrzim, naglo sam se uozbiljila i skrenula pogled. Nekamo... nekamo dalje.... dalje od nje.
''A sada ću vam saopćiti sretnije vijesti. Naime, kao i svake godine, za Noć vještica održava se mala zabava za sve učenike. Tog dana neće biti nastave, a u večernjim satima ćete se svi okupiti u plesnoj dvorani, gdje vas očekuje veliko iznenađenje'', nastavi Dumbledore.
Više ga nisam slušala. Što sam trebala? Radovati se Noći vještica? Radovati se svome rođendanu? Radovati se zabavi? Nema šanse. To je posljednja stvar koju sam imala na umu. Možda će se nekima činiti bezrazložno ili čak besmisleno, ali ja sam tako odlučila... Onda neka tako i ostane...

***

''Tik... ovaj, profesore!'', zazvala sam, prilazeći Dumbledoreu s leđa. Bilo je to nekoliko minuta nakon završetka večere, kad su svi već bili na putu ka svojim društvenima. Dumbledore se okrenuo, zabacivši svoju sijedu kosu preko ramena koje je pokrivala ljubičasta pelerina. ''Oh, gospođice'', rekao je, ne skrivajući iznenađenje. Popravio je naočari i promotrio me.
''Profesore, htjela bih razgovarati s vama'', rekoh mu.
''Svakako, gospođice. Krenite za mnom'', odgovorio je, vodeći me prema novoj prostoriji u kojoj će vršiti mentalne torture na učenike. Bio je to, igrom slučaja, McGonagalličin kabinet. Sjela sam se u jedan od naslonjača i, kad me je Dumbledore zainteresirano pogledao, bez okolišanja rekla:''Molim vas, profesore, recite mi nešto o Izabranici Tame.''
Otvorio je usta, ali nije ništa rekao. Izgledao je kao da je upravo vidio duha. Preblijedio je, ali nisam odustajala. Nastavila sam ga gledati sa zanimanjem, kao da ne primjećujem njegovu reakciju. ''Pa?'', rekoh.
Promeškoljio se u naslonjaču. ''Dobro, gospođice Riddle'', rekao je naposlijetku, ustručavajući se. ''Dobro. Reći ću vam sve.''

Nastavit će se...

P.S. Eto, opet ja i moji postovi od pet stranica worda... Nadam se da volite duge postove, pa čak i ako su pomalo dosadni kao ovaj. Nije moglo biti drugačije, iako se nadam da je dobro ispao. Moraju biti dugi, pošto se uskoro približava ključni trenutak dijela priče koja pripada petoj godini. Ne brinite, jer kraj, čak ni uprkos tomu i nedostatku moga vremena, neće doći brzo.
P.P.S. Pogledajte box... opet sam promijenila sliku...

FOR THE HEART I ONCE HAD

U biti, to je jutro bilo sasvim uobičajeno. Bila je to samo još jedna od mojih jutarnjih šetnji, koje su mi inače služile za razmišljanje. A ova je služila samo za ponovnu pobjedu onoga što jesam. Sve je bilo sasvim prazno i sivo, ali istovremeno i tako svijetlo u poređenju sa mojom dušom. Možda je uživanje u tome bilo moj najveći grijeh, ali kako sam uopće mogla osjećati bilo što drugo? Stajala sam kraj jezera i ledeno gledala u rađanje jutra na horizontima Tame. Nije me bilo briga... Uopće ne... Jer je u meni do vječnosti bila noć, bez obzira na sve ostalo. Nisam se uopće osjećala čovječnom. Nisam se osjećala živom. Ništavilo u mome srcu je, kao posljedica svega što sam doživjela, bilo nemjerljivo. Bila sam nešto kao - ledena kraljica. Odvrativši pogled sa svog odraza u blještavilu jezera, zaputila sam se... nekamo. Svakim korakom koji bih učinila sve je postajalo još mračnije i bolje, bar za mene. Ne bih znala reći kad, ni zašto sam se zaustavila pred vratima Hagridove kolibe. Valjda je to bila navika, iako mu nisam priredila nikakvu značajnu spačku u posljednje vrijeme. Pokucala sam na vrata, očekujući da Hagrid izleti i izdere se na mene, kao u stara dobra vremena. I, doista, tek nekoliko sekundi kasnije, vrata se otvoriše. Hagrid, još uvijek u pidžami i sa kapom za spavanje na glavi, protrlja oči i upita:''Maggie? Što ti radiš ovdje ovako rano?''
Izvila sam obrve, zapanjena i iznenađena. Bio je to prvi put da mi se Hagrid obratio bez one prepoznatljive nervoze i panike u glasu koji je odisao čak i mržnjom. Nisam mu uspjela odgovoriti na pitanje koje je ionako bilo besmisleno, a on me je već pozvao da uđem. I ušla sam. Ušla sam, premda sam se i dalje neprestano zapitkivala da li je poludio.
''Jesi li za čaj?'', upitao je, kad sam se sjela na jednu od stolica. Neodređeno sam kimnula glavom i nešto promrmljala, tek toliko da bih ubijedila samu sebe da unutar mene još ima života.
''Poprilično hladno jutro, zar ne?'', dobaci Hagrid, dok je završavao svoj općepoznati čaj od latica plavih ruža. Osjećajući prijatan miris kako se širi po prostoriji, zanjihala sam glavom. ''Nije baš toliko'', rekoh. A potom mi je prekipjelo. Ustala sam se sa stolice i prišla mu. ''Slušaj, Hagride... nemoj misliti da sam glupa pa da ne primjećujem tu tvoju iznenadnu ljubaznost. Što se dešava?''
Pogledao me. ''Jednostavno sam ti odlučio oprostiti sve one podlosti koje si mi servirala. Znaš, za razliku od tebe, ja sam dobre duše'', pohvali se. Spustio je šalicu vrućeg čaja na stol, pokazujući mi rukom da se sjednem natrag na stolicu. I, doista, sjela sam se. Prinijela sam šalicu ustima i otpila jedan gutljaj, ne skidajući pogled sa Hagrida.
''Jesi li ti siguran da nisi stavio neki otrov u ovo?'', upitah s prezirom.
''Nemamo svi bolesne ideje kao i ti'', odbrusio je, stavljajući posudu sa keksima ispred mene. Nekoliko dugih trenutaka sam ga znatiželjno promatrala, ali u konačnici samo slegnuh ramenima i nastavih piti čaj.

***

''Profesorice, smijem li na zahod?'', upitala sam.
Lexy je za tren prestala ispisivati definicije kletvi i čarolija po ploči. Okrenuvši se, elegantno je prebacila svoju lepršavu plavu kosu na ramena, otkrivajući blijedi vrat na kome se nalazila tetovaža zmije. ''Ne'', rekla je krotko, prekriživši ruke. Izvila je obrve, kao da me je time željela podsjetiti na događaj od prethodnog dana, kad sam tražila da idem na zahod, a u biti se nisam vratila sve do kraja sata. Činilo se da Lexy, za razliku od mene, nije to smatrala zabavnim.
''Ali hitno mi je!'', slagala sam, držeći se za trbuh. Neki učenici se zakikotaše. ''Boli me bubreg!'', bubnula sam na kraju.
Lexy je glasno otpuhnula. ''Dobro. Gubi se'', prosiktala je, pokazavši rukom ka vratima učionice. Nasmiješila sam se, prije no što sam se ustala i krenula van. Amanda se također ustala i krenula za mnom, dok ju je Lexy strijeljala pogledom. ''A kamo ćeš ti?'', upitala je ljutito.
''Idem obaviti veliku nuždu'', odvrati Amanda. Čim smo izišle na hodnik i zalupile vratima, prasnule smo u smijeh i pljesnule se rukama tri puta. Bila je to, zapravo, neka vrsta našeg rituala. Navika. Ili nešto slično... Uvijek smo to radile kad bismo nekog nadmudrile, pobijedile ili priredile neku spačku. Možda su to bile jedine situacije u kojima sam se mogla smijati. Ali samo površno i neiskreno, jer osjećati više nisam mogla.
''Pogledaj tamo!'', reče Amanda odjednom, mahnuvši rukom prema skupini učenika koji su stajali u hodniku drugog kata. Propela sam se na prste i, nakon nekoliko trenutaka osmatranja, zaključila da je riječ o Slytherinima i Gryffindorima sa šeste godine. Stephanie i Marco su takođe bili tamo. Činilo se kao da razgovaraju. Kao da se svađaju, zapravo. U gomili sam vidjela i Draca, tako da sam odmah pritrčala k njemu.
''Hej! Zar ti ne bi trebao biti na satu?'', upitah, primivši ga za ruku.
''Nemamo sat Povijesti magije. Čini se da je Elaine nekamo otišla'', odgovorio je, a zatim me nježno poljubio. Amanda i Silver su nas zaklonili, kako bismo bili sigurni da nas Potter nije vidio. Jer, da, Harry Potter jest stajao nedaleko od nas. Njegovi prijatelji su bili s njim, i činilo se da me nisu primijetili. Sve dok im nisam mahnula, nabacivši osmjeh na lice. Ipak, bilo je malo neobično... U tako malom prostoru, u jednom takvom uskom hodniku, bile su obuhvaćene sve tri strane. Sve tri zaraćene strane. Bili su tu, dakle, Potter i njegovi prijatelji. Tako blizu njima, bili su i Marco i njegovi prijatelji, svi Andreinini mladi sljedbenici. Na kraju, tu smo bili i mi. Smrtonoše. Paukovi sljedbenici. Nisam dozvolila da me to dodirne, te sam samo zamahnula pelerinom i otišla se pozdraviti sa Gryffindorima.
''Maggs, što ti radiš ovdje?'', upita Harry, pomalo iznenađeno. No, ipak je to iznenađenje bilo neznatno poredivši se sa oduševljenjem. Nekom čudnom srećom, rekla bih. Ashlee, Isabell i Ron su se takođe nasmiješili.
''Čekaj, pustite me da pogađam!'', javi se Ron. ''Rekla si profesorici Slytherin da ideš na zahod, zar ne?''
''Nevjerojatno kako me dobro čitate'', rekoh, zanjihavši glavom.
Razgovarala sam s njima još par minuta. Možda deset, a možda samo dvije... Tko bi znao? Pričala sam, lagala sam, sve dok Amanda nije prišla i položila ruku na moje rame. ''Lexy je naredila da se požurimo'', rekla je. Shvatila sam njezinu poruku, te se obratih Gryffindorskoj družini.
''Moram ići. Vidimo se na večeri!'', pozdravila sam ih, već na odlasku. Tada sam - i ne znam da li je to bilo slučajno ili namjerno - bacila pogled na Stephanie, koja je sada stajala sama u kutu hodnika. Pošto smo prolazile kraj nje na putu do učionice, iskoristila sam priliku da porazgovaram s njom. Ili, bolje rečeno, pokušala sam.
''Stephanie, moramo...'', zaustila sam.
Prekinula me je naglim trzajem ruke. ''Odlazi, Maggie! Ne možemo sad razgovarati!'', prosiktala je, bacivši pogled na Marca, koji je stajao nešto dalje od nas. ''Ono pismo...'', rekoh, ne obazirući se na nju.
''Maggie!'', povikala je. ''Ne sad! Slušaj, dođi večeras na metlobojski teren. Čekat ću te tamo u ponoć.''
''U redu, Stephanie'', prošaputala sam, premda mi ništa nije bilo jasno. ''Bit ću tamo.''

***

''Maggs, jesi li uradila zadaću iz Napitaka?'', upitala me je Roxy, podignuvši pogled sa knjige koju je upravo čitala. Zapravo, čitala je neki časopis, ali ga je položila na otvorenu knjigu, tako da bi izgledalo kao da uči. Moram priznati, bilo je mnogo vedrije otkako nam ona se pridružila u spavaonici. Odlično smo se razumjele. Iako smo se i prije dosta družile, imala sam osjećaj da smo se sad dodatno zbližile.
''Ma daj, Roxy!'', frknula sam, mahnuvši rukom.
Prevrnula je očima. ''Oh, da. Pardon. Zaboravila sam da tebi vjersko ubjeđenje zabranjuje da učiš'', promrmljala je. A potom se ustade iz naslonjača i pruži mi nekakav papirić. ''Molim te, skokni do knjižnice i donesi mi ovu knjigu. Treba mi da iz nje prepišem zadaću.''
''Ne pada mi na pamet'', odbrusila sam.
''Slučajno ću razbiti Potterovu facu za večerom'', nasmiješila se ona.
Lice mi se ozarilo. ''Dogovoreno. Idem odmah!''
Našla sam se u knjižnici nekih par sekundi kasnije. Bilo je nevjerojatno što me je ta mržnja prema Potteru tjerala da radim. Bila sam spremna na sve, samo ako bi to na bilo koji način povrijedilo njega. Razmotala sam papirić koji mi je Roxy dala i pročitala ime knjige koja joj je bila potrebna.
''Hmmm... Drevni napitci... Drevni napitci...'', mrmljala sam sebi u bradu, razgledajući te silne knjige na gornjoj polici.
''Ovo tražiš?'', upita jedan dobro poznati muški glas. Naglo sam se okrenula, odmaknuvši se nekoliko koraka unatrag. Baš zato što mi je bio poznat...
''Marco?!'', upitah. Nisam željela zvučati toliko bijesno, ali valjda nisam mogla reagirati drugačije.
Pružio mi je knjigu na kojoj je, krupnim crnim slovima, bilo izvezeno; Drevni napitci. ''To je ta knjiga'', rekao je blagim glasom, kao da ne primjećuje moje raspoloženje. Kao da ga nije briga...
''Pa, hvala...'', promrmljala sam mrzovoljno.
''Nema na čemu.'' Kratkim zamahom ruke sklonio je šiške sa svog čela i uputio mi osmjeh. Lažan osmjeh, naravno. Ili se samo meni tako činilo. Ipak, poslije svega što mi je priredio, kako sam uopće i mogla pomisliti nešto drugo?

***

Ponoć. Stajala sam na hodniku, nervozna i nestrpljiva, cupkajući nogom o pod. Bacala sam pogled u različitim pravcima, očekujući da ću ugledati Stephanie kako dolazi iz nekog od njih. Ali, nje nije bilo. Nije bilo nikoga. Čak ni McGonagallica nije stražarila na hodnicima, kako je inače imala običaj to činiti. Blaga jeza je prošla mojim tijelom. Počela sam nesvjesno vrtjeti pramen kose oko prsta, i dalje u iščekivanju... I nisam prestajala, sve dok nisam vidjela Stephanie kako mi ide u susret.
''Kasniš'', rekoh joj.
Uzdahnula je. ''Oprosti. Evo, ovo sam ti željela dati'', izgovorila je, pruživši mi jednu kuvertu. Primila sam ju, ali ju nisam otvorila.
''Što je ovo? Još jedno pismo?'', upitah pomalo grubo. ''Slušaj, ako misliš da ćeš mi sa nekom besmislenom porukom poput one...''
''Ne. To je ono što sam ti trebala već odavno dati. Ni sama ne znam mnogo, ali tebi će ovo pomoći da shvatiš'', izgovorila je, prije no što se okrenula i otišla u mrak. Ostavljajući me sa tisućama pitanja. Ali, opet, i ostavljajući me onakvom kakva sam oduvijek željela biti. Sama...