30.06.2021., srijeda

Poljoprivreda

Danas san ima malo poljoprivrednog melema :D Malo san iša pojit povrće s materon, pa smo poslje malo ručno vadili kumpire. Sad su mi neke stvari puno jasnije. Recimo svađe u selu kad neko s nekim ne priča. Jutros mater ustala i okrenula vodu u kanalu da teče za u naše polje. Došli do polja, vode nema. Vratili se, jedan čovik iz sela okrenija sebi vodu. Pitali ga kad će bit gotov, govori on za po sata. Uz to je reka da će se vratit i okrenut nama nazad vodu. Mi čekali do popodne, išli gledat, on i dalje poji i ne okreće vodu nama. Mi je poslje sami okrenuli, nismo ni vidili je li gotov. Kao da je to njegov privatni kanal.

Prije još, dok je bija živ, je redovno pojio ćaća. Nikad mu nije bilo teško, niti se je ikad bija požalija. Tek sad kad ga nema i kad mi moramo to radit, vidimo koji je to posa bija. On je svoju borbu borija, ispravno, do zadnjeg dana. Sad je na nama da svi nastavimo svoje individualne borbe.

- 18:38 - Komentari (9) - Isprintaj - #

28.06.2021., ponedjeljak

Da možemo

Da se možemo naći
Pod onim istim mjesecom pod kojim nam je koža gorila
Dok smo pucali od strasti, od te zemljane požude
Koja ima nezasitnu utrobu
Bi li i dalje, bila moja noć?

Da se možemo naći
Kraj one rijeke gdje pili smo si nevinost
Stidljivo, al opet prirodno, kao što to samo djeca umiju
pokazivali jedno drugom dijelove tijela
bili došla, da budem tvoj dan?

Da si možemo obećati
Da jednom, kad nam okretaji Zemlje izbijele kose
I kad nam duša nabubri, spremna za izdah
da ćemo do tad, biti jedno drugom i noć i dan,
Šta bi rekla, na moje izdajničko lice
Koje zna da vječnost
ne može prevariti?

- 19:57 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Sranje

Već par dana me muče neke stvari… Muči me to što san mentalni invalid. Bukvalno tako rečeno. Ne mogu normalno se družit, kavu popit, radit, ništa. Socijalna anksioznost mi je užasna, sam ne bi moga uopće otić do grada, ili sist u autobus za negdi, ni pod razno, puka bi ko kokica. Potiskujem taj dio sebe kojeg se iz nekog razloga plašim… I u suštini, neman mira jer ga neman u sebi. Kad mi emocija dođe do te blokade u sebi, kad krene ić u taj potisnuti, il bolje da kažem zabranjeni dio mene, ja je odma presječem i ostanem totalno nijem emocionalno. Kad se krenem opuštat krene mi se bacat stvari i razbijat, ali zanimljivo, ne mogu svugdi, tipa to ispoljit u šumi, a ne mogu ni kanalisat, pa izbacit tipa kroz fizičku aktivnost. Jedan mali “ja” čuči u meni i ima svoju autonomiju, i oće po svom. A ja po njegovom ne mogu, vlastitu kuću ne mogu razbijat. I tu dođem do točke di mislin da za mene u ovom životu nema nade. Jer izlaza ne vidin. Ako ne nađen neki put za ovo proć, koji nije razbijanje kod kuće, ili razbijanje negdi drugo među ljudima, ne piše mi se dobro. Završiću ponovo na psihijatriji di ću potonit u pakao. U beskraju patnju iz koje vjerovatno neću izać za života. Užasno je bit na ovoj točki na kojoj se sad nalazin. Ipak, znan, odgovornost je na meni. Ali ja sebi ne virujen. U drugu ruku, draža mi je linija manjeg otpora. Al triba bit pošten i reć da iman i vrlo gadne probleme. Ne tražim izliku u tome… Ali tako je. Mislin da san gotov, da je to samo pitanje vrimena, to kad ću potonit u pakao. Ako se to desi, mogu se jedino nadat da neću baš dugo živit… A prije toga iman par ideja. Jedna je da sidnen na bus, recimo za Sarajevo, pa kud puklo da puklo. Ako puknem u vožnji, nek puknem. Druga je uzimanje nekih psihodelika, ali ta opcija nije baš izgledna. Nije ni ova s odlaskom negdi busom, previše je mene strah toga, ali eto, to mi se mota po glavi. Mislin da mi nema pomoći. Ali i dalje malo gori nada…
- 14:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #

27.06.2021., nedjelja

Ljudi

Mi ljudi smo bića u kojima kulminira postojanje na ovom planetu. Takav je bar moj dojam. Kao da je u nama optimalno raspoređena sva energija koja postoji na ovom planetu. Te energije su u biti naše emocije, ono što osjećamo. Druga bića na ovom planetu imaju drugačije stadije razvoja… Ja mislin da je čovik biće koje je procvali plod ovog planeta. Time se otvara mogućnost transcendencije postojanja na ovom planetu, možemo ga nadrast, kao što se dite osamostali od matere. Ko zna di sve moremo otić i šta možemo postat. Mašta može svašta, ali ja virujen da mi nakon života na Zemlji iđemo negdi drugo… Ili nazad na Zemlju, živit ovde dok se ne preselimo. Da naglasin, ja ne mislin da je svrha života na Zemlji taj drugi svit i preseljenje na njega. Svrha života je da se živi, a i da se uči kroz život. Učenje bi tribalo ić prirodno. Tako dok smo na Zemlji, tribamo gledat da budemo sritni, a kad odemo u neke druge svitove isto ćemo tu bit da živimo tu, ni zbog čega drugog. Svako postojanje i život su tu sami radi sebe, nema neke druge svrhe. Pod “druge svitove” ne podrazumijevam raj i pakao iz kršćanstva il islama. Naginjen budizmu kad je to u pitanju, i u budizmu postoji pakao, ali nisi u njemu zauvik. A također, ja sam, mislin da može postojat i raj, u prevodu, svitovi u kojima nema patnje. Mada, ta stanja su dostupna i vamo na Zemlji. Moš bit u paklu il u raju, ovisno od stanja tvog uma. Također, mi smo jedina bića na ovom panetu koja su sposobna za zlo. Sposobni smo za zlo, jer smo sposobni za spoznaju. Ovde je jasna asocijacija na mit o Adamu i Evi te jedenju sa stabla spoznaje dobra i zla. Mi ljudi smo se drznuli da spoznamo. A kad spoznamo, tada imamo izbor, slijedit put koji je ispravan, ali teži (a put dobra je uvik teži) ili se prepustit inerciji koja vodi u zlo. Većina ljudi nije svjesno razgraničila dobro od zla, zato što su nesvjesni. Međutim, kad čovik spozna neke stvari, tada je sposoban za zlo. Zlo je otpor onome što jest, negacija, u biti čak i djetinjasta negacija života. U biti, izbor dobra i zla, je izbor između straha i Ljubavi. Strah je koristan sluga, ali paklen gospodar. Ljubav je odgovorna za sve lipo što doživimo, ali ona nas i tjera da se suočimo sa strahom i pobijedimo ga. Ako to nismo spremni, i ako strah nadvlada, možemo preć u zlo. Ovde mi padaju na pamet Star Warsi i Anakin Skywalker i poslje Darth Vader. Međutim postoje razne druge maifestacije zla, ali neću sad njima. Put dobra je put Ljubavi i onoga što ona nosi. Ona nosi prekrasne stvari, a opet neke tako okrutne i nemilosrdne stvari koje moraš proć. Ovde mi pada na pamet stih od Lao Ce-a iz Tao Te Chinga, ide otprilike ovako: “Priroda nije blaga, ona se ponaša prema stvarima kao prema slamnatim lutkama. Mudrac nije blag, on tretira ljude kao slamnate lutke”. Poanta je u biti da mudrac ne mari za naša očekivanja, nego da jednostavno biva i ponaša se prirodno, smetalo to kome il ne. A takva je priroda Ljubavi, baš poput prirode na Zemlji, a na kraju krajeva, Ljubav i jeste priroda i mi skupa s njom. Fromm je reka da se čovik triba odvojit od prirode, da se osvijesti, i nakon toga se vrati prirodi, ali ovoga puta svjesno. To se može gledat sociološki, kao cilo čovječanstvo. A more i individualno, da se rodimo spojeni sa sviton oko sebe, i tribamo se osvistit i ponovo povezat sa sviton. Sa ovim ću zaključit ovaj post, već san malo počeja lutat po temama. Pozdrav vam.
- 23:33 - Komentari (4) - Isprintaj - #

26.06.2021., subota

Nešto

Električni impulsi putuju vjerno od mog mobitela, preko mosta od slušalica, ravno u moje uši. Prozor je otvoren širon, a u sobi je i dalje pomalo vruće. Atmosfera je za spavanja. Ili pak nije. Možda je za sist negdi uz rijeku, načet pivu i pričat do 3-4 ujutro. Odavno nisan priča do 3-4 ujutro. Na nebu sjaje zvizde, ali to što vidimo nisu zvizde, nego njihovi tragovi, svitlo koje su te zvizde odašiljale eonima. Mnoge od njih čiju svitlost gledamo više nisu žive. Kroz krošnju kostile i jasena dopire svitlo sa križa, koji je osvitljen po noći, solarnim panelom. Ali ne izgleda baš najbolje, pomalo je nakaradan. Ja se pitan, di vodi ova noć, di vodi ovaj život, di vodi ovaj post. Pišem ga bez ikakve svrhe i bez ikakve namjere da nešto posebno kažem. Mada, uvik u kutku uma, kad pišen, neka nevidljiva ruka dirigira mojim prstima, neogrešivo, kao što nepogrešiivo impulsi iz mobitela dolaze u moje uši, i iz njih u mozak, ili u um, di ih čujemo. Svit je rascvala ruža koja vapi za tim da ju se miriše, ljudi se daju i žele da njihovi životi imaju smisla, žele da imaju taj osjećaj korisnosti. Ja već dugo neman neki poseban osjećaj korisnosti, pa ga tražin, u stvarima koje san uradija taj dan, u nekin mometima koji su se desili i tako. Mada, osjećaj korisnosti se ne triba tražit. On dođe prirodno kad čovik pleše svoj ples na ovom planetu. Ovde se stvar krene napinjat i polazit u dubinu, baš dubinu duše, ali ja prekinem i tako ostanem bez teksta. Mi ljudi smo čudna i fascinantna stvorenja, i mene lično to pitanje: Kako išta postoji, fascinira. U dubini duše skriva se bol, koju najradije bi zaboravili, mada ja i ne bi, ja možda i volin kad boli, jer znam da san živ, osjećan nešto… Inače, plešem i ja svoj ples, ali saplićem se od vlastite korake. A život pjeva, život pupa i cvita, život traži pokret, onaj pokret za koji znaš da je ispravan, onaj pokret u čovikovoj duši, koji donese proboj i olakšanje i diže stvari na novi level. Cila stvarnost titra i vibrira, pa tako i mi. Post je odmaka, i dobija je neku konturu, nečega što je dovoljno smisleno za objavit. Završiću ga ovdje, dok ponovo jedan te istu pjesmu puštam, i dok impulsi nepogrešivo putuju do mog uha, jednako kao što nepogrešivo moj um preko mog mozga nepogrešivo šalje impulse da pišem. Još da naučim plesat i na konju sam. Iako su mi draži magarci.
- 22:53 - Komentari (10) - Isprintaj - #

24.06.2021., četvrtak

Ćaćin imendan

Danas mi je ćaći imendan. Dva su miseca od kad ga nema. Volim ga svim srcem. Nakon smrti ostane Ljubav… Da je tu, nekad bi me naljutija, naživcira i tako, al kad čovik umre, sve to nestane. Ostane Ljubav. Hvala ti ćaća. Na svemu. Volim te i uvik ću.
- 13:48 - Komentari (9) - Isprintaj - #

23.06.2021., srijeda

Obavijest

Ekipa, laptop mi je na servisu, sad blogam preko starog laptopa koji je užasno spor i sav šteka, tako da vam neću moć čitat postove i komentirat ih, dok ovaj novi laptop ne dođe sa servisa. Et, pa da znate, nadan se da će doć što prije. A gledaću objavljivat postove, kad mi dođe da ppišem.
- 11:26 - Komentari (8) - Isprintaj - #

22.06.2021., utorak

Seoska idila

Naša mala mista naizgled djeluju tako idilično. Sela, pogotovo uz vodu, priroda, dušu dalo za živit tu. Čovik bi reka: lipo, svi se znaju, opušten život i slično. Sve, samo ne istina. U malim mistima imaju stroga pravila. O čemu se smi pričat samo prid svojima kući a o čemu se smi s drugima. To u nekoj normalnoj mjeri je i ok. Međutim, kod nas izađe na to da se sve živo krije od drugih ljudi, kao da će se desit neka katastrofa ako se nešto sazna privatno. Taji se s kim se druži, di se hoda, šta se dešava u kući, i lipo ii ružno, sve se taji. Jer oni tamo, što nisu naši, nikako ne smiju saznat za to s kim smo mi popili kavu i di smo bili!

Također, odnosi. Reka bi sve lipo, međutim, kad dublje uđeš, niko sa susjedima ne priča. Dobro, nije baš da niko sa susjedima ne priča, ali česta je situacija da si sa susjedima u svađi i da si sa rodbinom u svađi. Svi se zavuku u svoj svit, u svoju verziju događaja zbog kojih su u svađi i niko neće da prigazi ponos pa da se pomiri. Također, dešavaju se neke specifične, retardirane situacije. Tipa jedan čovik u mom selu je isprid svoje kuće naslaga nekakva velika kamenja tik uz cestu. Da se ne može autom vozit “po njegovoj zemlji”. Sad jedva prođe auto. I slično, ima takvih situacija koliko oćeš.

To su u principu, čvorovi u ljudima koji s godinama srastu s karakterom i onda je kasno da se ljudi minjaju. Npr jedna žena iz sela mi, sad živi sama i stalo proklinje svog sina i njegovu obitelj. Stvarno su užasne rečenice koje im govori, neću ovde prepričavat. I oni su s njom u svađi. Ona je, kako izgleda u psihozi, jer misli da joj oni po noći kradu stvari i tako neke priče. Jednom ju je policija odvela na psihijatriju, oni sa psihijatrije je vratili nazad. Kad nekome poremećaj premreži karakter i kad se čovik izmiša sa svojin demonima, ne može tu psihijatrija ništa. Ne moš pomoć nekome ko ne vidi problem.

Još šta ljudi često misle je da je na selu životinjama lipše. Virujte mi, do pasa se u gradovima drži pet puta više nego na selu. Vamo ih zavežu i ne puštaju godinama. Mačke hajd, njima jest bolje, mada im često ljudi ne daju u kuću, ali hrane ih i drže do njih. Mačke se ne kastriraju ni steriliziraju, pa je ubijanje mačića kad se okote, rutina. Doduše, na selu ljudima mačke tribaju zbog miševa, a kad ih steriliziraš, izgube nagon za lovom. Tako bar ljudi pričaju. Uglavnom, seoski život nije ni izbliza kako neko možda misli. Idealno bi bilo da se skupi tipa 50 ljudi koji imaju nešto u glavi i da osnujemo jedno selo, tada bi bilo dobro.

Evo, moremo mi, raja sa bloga. :D Naću nam ja kakvo fino misto uz rijeku i fino motike i krampe u ruke i u prirodu! Šta mislite, a? A?

- 13:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

20.06.2021., nedjelja

Prijatelji

Ako na nečemu mogu bit zahvalan, to je na tome da iman dobre prijatelje. Fakat ih iman, i ima ih dosta. S nekima nisan u aktivnom kontaktu, ali ono, znamo se da smo “naši”. Danas san se družija sa prijateljima među kojima je bila i jedna osoba koja je blogger na ovoj platformi. Ali neću vam reć koja! Možete pogađat, al ja šutim ko zaliven. :D

S druge strane, znan ljude koji su npr nepovjerljivi, misle da se ljudi samo vode interesima, da prijateljstva ne postoje i slično. Takvi ljudi neće ni nać iskrenog prijatelja jer su se unaprid ogradili od iskrenih ljudi, svojim pristupom. Dobiće ono šta traže. To je karma. S druge strane, puno ljudi misli da su nemoguća muško – ženska prijateljstva. Ja san živi dokaz da su moguća.

Završiću post, ovde. Ubacija bi neku pjesmu, al ne znan koju, a neću neku rendom. Objavin je u idućem postu!

- 20:44 - Komentari (13) - Isprintaj - #

19.06.2021., subota

Noćni putnici

Misečina je vani i nije preporučivo putnicima da putuju u šume, jer vile igraju svoje svjetlosno kolo u šumama, i ako in se približiš, moš zaglavit, pomamićeš se i one će te odvest u njiov svit i vamo više neće bit mista za te. Užitak koji imaš kad igraš s njima kolo se ne može mjerit sa svim problemima koji će te snać kad upadneš u njiov, vilinski svit. Pa ipak, vile nisu zle, ni dobre, one te ne vode u svoj svit jer ti žele zlo, nego zato što si se ti njima pridružija, i onda moraš putovat s njima u njihove svitove, jer njihove tajne obični smrtnici ne smiju saznat. Sa šumskim gnomima je drukčije, to su plaha stvorenja koja žive u svom svitu, žive sami, i ukopavaju se u svoje špilje, a po danu traže hranu po šumi. Napadaju samo kad se prestraše, a i tada ne ozljeđuju nego samo krenu vikat i gonit svojim glasom ljude dalje od njih. Putnici koji putuju blagoslovljevi mjesečevim nitima, srebrenom paučinom, neka se paze i raskrižja, jer na raskrižjima znaju vrebat crni ljudi, tajnoviti i čekaju uz raskrižja, da uhvate putnika i uzmu mu sve šta ima. Mračni crni ljudi se negdje kriju po danu, a po noći vrebaju plijen. Malo se o njima zna, osim što su u dugom crnom kaputu, sa crnim čizmama i crnim šeširom, i takvi se kriju po raskrižjima, dok ne ulove žrtvu. Ipak moguće ih je pobijedit i otjerat ako imaš posebnu amajliju od dragocjenog kamena, koja je jako rijetka. Dalje, ako putnik naiđe na kakvu čatrnju, nek se pazi jer tuda vreba Baba Roga, ona pohodi šumu noći i mami na svoje jezerce, ukazuje se kao svjetlost koja noćne putnike mami, tako jako, da jedva mogu odolit njenoj obmani, putnici zaslijepljeni željom da vide šta je to svijetlo idu za njim, i Baba Roga ih namami i dovede do jezera ili čatrnje, te ih napije vode. Kad se napiju vode, ljudima se pomuti um i izgube razum, te danima lutaju šumom, ali poslje se ipak vrate i dođu k sebi, jer Baba Rogina čarolija ima određen rok trajanja. Putnike po misečini vrebaju brojne opasnosti, ali postoji i zaštita. Zaštita su magične riječi, ali ne znaju ih svi putnici. Jedino oni koji su prošli školu kod šamana učitelja su otkrili svoje magične riječi. Njih kad ih snađe kakva napast, spašavaju riječi koje ponavljaju u sebi. Drugi putnici pak, se moraju pazit i snalazit na načine na koje su oni navikli. Noćnim putnicima nije lako, pogotovo ne onima za vrijeme punog miseca. Ipak, nekad se po noći mora putovat, i tada se zazovu Zvijezde da te uputi na utabane staze kuda ćeš sigurno hodit i proć bez nevolja i napasti.
- 17:14 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Analiza (nisan odavno)

Zadnjih dana se družim sa sestrom. Najstarijon, starija je od mene 12 godina. I drago mi je da se zbližavamo, jer nam je odnos inače konfliktan i dosta se sudaramo karakterima, ali zadnje vrime sve to bolje fercera. Znam da me ona voli i da ja volin nju.

Međutim, ovaj san post malo nakanija pisat o temi o kojoj nisan odavno pisa, a to je moje stanje. Danas san bija sa sestrama u gradu, vršljali smo po buticima, i pili kavu. Na kavi mi je bilo ok, a i u buticima relativno ok, iako me je bila krenula hvatat jača panika. Vidin ja da ja i ovakav iman malo lufta, ono, malo prostora za manevriranje i da nisan za bacit. Ali…

Kvaka je, što ja iman taj potisnuti dio sebe. I neću bit miran dok ne nađen neki način da ga mirno integrišen. Al virujte mi, taj dio mene je prekrasan. Na blic mi dođe, počnem živit iz tog dijela sebe i odma od panike prekinem to. Presječem emociju samo, i ostanem tup, da izvinete, ko posran. A taj dio mene je fakat predivan.

Volija bi da van mogu dočarat kako je doživljavat svit iz tog dijela sebe. Npr kad me očepi dok slušan muziku, sve odjednom postane dublje, počnem osjećat emocije iz vibracija glasa od pjevača, intenzivnije doživljavan muziku, nekako, sve osjećam dublje i sve je prekrasno… Desi mi se danas na kavi, na blic doživin konobaricu, ono, osjetin je, kakva je, kakva joj je vibra… Isto mi se desi kad čitam nečiji blog, očepi me i samo mi se otvori ta osoba koja piše post i doživin je. Isto mi se desi i kad ja pišen post, potegnen u dubinu i onda odma prekinem. I ostanen bez inspiracije, faktički bez sebe.

Taj svit koji je tako suptilan i divan, i u kojem bi bilo vrh živit, neman ko stalan dio sebe. Mada, mislin da mora postojat opcija da ja dostignem to da trajno buden u tom stanju. Al to je stanje predivno, naprosto mi je krivo što tu suptilnu dubinu, profinjenost i ljepotu tog stanja ne mogu prinit vama. To stanje mi se prije nije dešavalo… Ja nešto kontam, možda je to stanje doživljavanje moguće jer san onda doživija tu apsolutnu Ljubav, i možda u biti doživljavan stvari iz tog stanja. Ne znam, moglo bi bit tako, a i ne mora. Znan da prije nikad nisan dolazija u takva stanja.

E sad, pitanje od milijun dolara je kako doć do toga da mi takvo stanje bude trajno. Sve što triban je opustit se i prepustit se. Ali, to vuče dobro staro razbijanje… Pa san zadnje vrime čak razmišlja i o nekim psihodelicima, da me gurnu silom u to iskustvo prepuštanja, kad ja već nikad neću milom. Al nije to baš zdravo razmišljanje, a i ja, ja msm neman muda za probat neki psihodelik. Ili nije da neman muda, nego iman pameti.

Vezano za sestru, kad san zaključija da se volimo samo mi se o ovome nije pričalo, ali reću. Krivo mi bude kad pričamo o dubljin temama što ona mene ne razumi. Ne mogu joj reć svoju intimu i očekivat da će me razumit. Neće. A ja nju mogu svatit sve što ona meni govori. Mada, to ne bi tribalo bit bitno, dok god ima obostrane Ljubavi. Iman druge ljude koji su zaduženi da me shvate. :)

Inače, prosto da spomenen, nema neke promjene na bojnom polju, samo neman potrebu da o tome puno pišen. Ajd, možda je i to neki pomak. Pozdrav vam i evo vam nešto što me fura zadnji dana:



- 10:20 - Komentari (11) - Isprintaj - #

18.06.2021., petak

Hercegovina liti - sjećanja

Moje hercegovačko lito zaslužuje još jedan post. Ovaj put mi je na umu sjećanje iz djetinjstva. Iz vrimena, koje je začudo, odjednom postalo “davno” a još jučer ko da je bilo moja svakodnevnica. Ima san tada svog prvog prijatelja, A. Sjećan se, liti je nama nekako uvik bilo najlipše i najintenzivnije. Ko mala dica ja i A. smo imali igru, krali smo cviće iz tuđih bašta. Sunce je pržilo i kao da je vrućina isijavala iz svakog kamena, a pogotovo sa seoskog asvalta, ali nama ko dici to nije bila nikakva smetnja. Štaviše, uživali smo. Išli bi kroz selo i brali cviće po tuđin vrtovima. Ne sjećan se šta bi od njega radili. Ko mala dica kopali smo se na “Tejacima”, to je jedno misto di seoski potok postaje dovoljno dubok da se može plivat. Ja san skaka ploske jer nisan zna na glavu, i imali smo čak i napravljeno skakalo od daske. Jednom smo ja i A. pokušali od neke drvene konstrukcije napravit brod, naravno, nije nam upalilo. Voda je bila hladna i redovito su nam usne bile modre, ali nije nam smetalo. Ja i A. smo imali igru da, nakon što se iskupamo u potoku, trčemo kroz nečije polje kukuruza koje je bilo tu pored, da se ugrijemo. I sad pantin taj gušt trčanja i onog blagog svraba od kukuruzovih listova. Onog magičnog osjećaja kad si u sred polja i jedva vidiš okolo, a ti sav topal i zaštićen. Ko malo veća dica, momčići, išli smo na “Otunj” i tu se kupali, na jednoj brani na Trebižatu. Tu bi se gađali mulom, ili ti ga muljem, i tu smo se neumorno kupali po cile dane. Bija je poseban gušt kupat se tu, bilo je raznih dijelova kupališta, moga si provest cilo popodne bez ikakvih problema. Voda je topla za jednu rijeku, i bija se je gušt kupat. Ja se doduše nisan baš snalazija sa ovim lokalnim grubijanima među nama momčićima, pa bi oni tipa uzimali moje biciklo bez pitanja i slično, ali eto, sad je to prošlost i više nije problem… Tu se sjećam onog magičnog osjećaja, kad si iskupan, a sunce prži i hodaš po zemlji i osušenoj travi, samo u kupaćem šorcu, okružen grajom sa svih strana, ljudima kojih je bila hrpa. S jedne strane su bili ljudi iz dva sela sa te strane rijeke, a na drugoj strani su bili stacionirani ljudi iz mog i još jednog sela. Svi su imali svoje misto na kupalištu, i sjećam se i sad, jedne zgodne žene koja je svakome bila privlačna i mista di je ležala i sunčala se… Do Otunja i nazad smo se vozili nekih 20 minuta s biciklom, što i ne bi bija problem da ja nisan mora vozit A. na svom biciklu, jer je njegovom vazda nešto bilo, pa ga nije moga vozit. Znali smo se kupat i na Skokinovcu, tu san se družija sa drugin prijateljen, sa P. i tu je isto bilo lipo. Navečer bi se na otunjskom mostu skupljali ljudi i družili se, al ja nisan baš iša na ta druženja, bilo mi je daleko za po noći ić tamo. I pum, sklopim oči i evo me sada, sa svojih 29, u istoj toj Hercegovini, ponovo liti, a druga Hercegovina i drugi ja. Selo je opustilo i ne znan koliko još ima cvića, odavno nisan provjerava, a na Otunju je puno manje ljudi nego prije… Kraj, polako, zalazi u neki svoj zen; bez ljudi koji su masovno otišli, priroda uživa, i i dalje dolaze prekrasni sumraci, najljepši dijelovi dana u Hercegovini liti, ali ovoga puta je puno manje svjedoka tim dolascima, jer veliki broj ljudi sada svoje sumrake čeka u Njemačkoj, Irskoj, Hrvatskoj i di već sve ne. Ipak, ostaje nada, da će ovaj kraj još jednom procvijetat, ali to je nada, koju teško da ću ja doživit. Ali ipak mislin da će jednon doć taj dan, nove cvatnje, ali doće nekim novim klincima.
- 12:09 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.06.2021., četvrtak

Odlična


- 15:51 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.06.2021., srijeda

Boginja Ljubav

Sunce nas je pržilo kao u onim jutarnjim satima sastanka, kad se noć susreće sa danom, kad zvijezde predaju štafetu suncu, kad mjesec polako zaogrće svoj veo i odlazi, kao starac sa sijedom bradom i štapom, do novog okreta. Bili smo žedni, užasno žedni. Napili smo se vode sa izvora, ali voda je bila otrovana. Neke zelenkaste tekućine su bile naš izmet. Nismo mogli da spoznamo šta je uzrok tom otrovu. Onda smo svatili, popili smo zlo. Nismo znali šta ćemo, tijela su nam kopnila i uvijala se u sebe. Onda nas je, potpuno iznenada, u naručje uzela Boginja Ljubav. Uzela nas je kao poveća, stasita žena i nadojila nas svojim mlijekom. Privili smo se na njene grudi i dojili. Svaki je gutljaj bio dovoljan i na kraju, izliječili smo se od trovanja. Međutim, zlo je ostalo u našim crijevima, i tribalo ga je svaki dan odagnavati dojenjem naše Boginje. Pojili smo se na grudima Boginje godinama, ali, u jednom momentu, naša Boginja je otišla. Rekla nam je da smo dovoljno stari da sami sebe liječimo. Otišla je nečujno, tiho, samo je zavukla svoje skute kroz šumarak i nikad se više nije vratila. Ptice su tada počele pjevati drukčije, nebo se smrklo i naoblačilo, pred oluju, a nas je nešto probolo kroz stomak i tada smo osjetili… Osjetili smo bol. Bol rastanka. I u toj boli, osjećali smo Ljubav, osjećali smo Boginju koja nas poji kroz bol. Na mjestima gdje nas je probola bol, otvarali su se kanali za Boginju Ljubav, da ona se ulijeva u nas. Eoni su prošli i ljudi su zaboravili na svoje porijeklo i na Boginju Ljubav, ali još uvijek ih probada bol i, znali ovu tajnu ili ne znali, još uvijek piju mlijeko Ljubavi od naše Majke Boginje.
- 20:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.06.2021., utorak

Hercegovina liti

Pišen ovaj post sa balkona, vitar mi lagano mazi ramena, a oči mi kupa zlaćasta svjetlost tek zašloga sunca. Volin Hercegovinu liti, to karakteristično litnje predveče, kad se energije smiruju i cili prizor dobiva jednu zlaćastu, opuštenu notu. Volin Hercegovinu liti, ta toplina koja obuzima, taj osjećaj smiraja, i odmora, kao da se je sve što živi zavuklo pod hlad i uživa u odmoru od dana. Volin i one vrućine popodne, kad je okrijepa rijeka, kupanje i osvježavanje, hodanje bos po makadamu, osjećanje suve zemlje i ispucale trave pod mojim stopalima. Volin večeri litnje u hercegovini, sa primjesama osjećaja afričkih savana, mediteran i toplina, a opet kontinent sa svojim biljem i mirisnim travama. Voli šetanje zabačenim seoskim putevima, i tu litnju sporost i neobaveznost… Volin ptice dok opušteno pjevuše, volin zrikavce, koji evo, još nisu počeli da zriču, volin kornjače i blavore koje srećen po šumskim putačama. Volin kombinaciju ove zelene boje drveća i žućkaste boje suhe trave… Volin Hercegovinu liti, jer su razbuktane energije, a opet je sve i mirno i opušteno. Uživam u povjetarcu, dok u trenerci i kratkim rukavima ovo pišem… Da se na kraju posta vratin na njegov početak, sebe, na svom balkonu. Volin Hercegovinu liti.
- 20:31 - Komentari (16) - Isprintaj - #

14.06.2021., ponedjeljak

Jeftino il kvalitetno (Stand up dani)

Dok san radija stand up komediju, bija san dobar komičar, dobro san prolazija kod publike. Mada, desili bi se nekad i loši nastupi, ili loši dijelovi nastupa, to je nešto na šta ko komičar moraš bit spreman. I znaš šta, zajebano je to, ono, raja se ne smije, a ti ih nasmijavaš sa bine. I moraš to istrpit i odradit nastup, jer ono, nećeš sad u po frke reć “ej raja, vidin ja nije vama do mene, odo ja” haha. Zajebano je to bilo. Nego, par stvari iz moje stand up faze. Donekle mogu reć da san iskusija slavu, ajmo reć. Ono, znan kako je kad sađeš s bine i bija si odličan i svima si vrh. Svaki komičar se navuče na taj osjećaj, ne virujen da ih ima a da nisu. Ja bi nekad proša u wc nakon dobrog nastupa, samo da prođen kroz raju da uživan u tome što san in vrh. Druga stvar je bila u biti nešto zbog čeg san počeja pisat, a to je, činjenica kako, bar tada u Sarajevu, nije bilo baš publike koju san ja volija. Ja san ima dosta crnog humora, i inteligentnije šale, koje ljudima nisu bile toliko zanimljive. Raja realno najviše voli kad se oplete priča o muško-ženskim odnosima, o seksu i tako, taj đir. Kao što cajke prolaze bolje nego kvalitetna muzika, tako u stand up-u jeftini humor prolazi bolje od kvalitetnog. A za razliku od muzike, di ti imaš svoju publiku koja će ti doć na koncert, u stand up-u se često nastupa u grupi. I onda se desi da neko sa ono, humoron koji publika više voli, prođe bolje od tebe sa tvojin humoron. I ostavljalo bi mi to gorak okus nekad. Ali to je trening za ego. Zato san konta selit vani, tipa u Berlin i tamo nać publiku koja će bit baš moja, ono, postat svoj vlastiti brend, imat publiku koja želi da čuje baš mene. Međutim, život me okrenija na drugu stranu i sad me više stand up ne zanima… Zanima me nešto dublje, al eto, još nisan isprofilira šta… Ovo vam pišem onako, da podilin s vama malo neke dojmove iz mojih stand up dana.

I da, bilo je i seksa zbog dobrih nastupa haha. Jednom mi je nakon nastupa cura prišla i rekla: “Večeras ćeš mene barit”. Ja se prepija tu noć i na kraju se nismo ni poseksali. :D



- 13:02 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.06.2021., nedjelja

Bivše ljubavi

U životu san ima tri bivše, koje računam ono, u vezu. Bilo je više cura koje su bile neke šeme, al to je drugo. Prva je bila Lucija. U srednjoj školi, ja mislin da san bija treći srednje. Nalazili smo su u jednom klubu koji je postoja kod nas u Ljubuškom i ljubili se. Ja san se zaljubija, ali ona je ubrzo počela da se koleba… Kasnije mi je rekla da ne osjeća prema meni ono što ja prema njoj osjećam. Ostavila me je. Prikinili smo. Ja san to iznenađujuće zrelo prihvatija, i tada iako san bija klinac praktički, ja san zaključija da san zahvalan na tom iskustvu s njom, da ona nije “ta” i da ću ja eventualno nać drugu curu. Nisan uopće pravija dramu od toga. Plaka san, na “svom mistu” u selu mi, mistu di san dolazija donosit svoje želje i di i danas dolazin. Napisa san pjesmu, ali san je poslje izgubija. Sjećan se samo stiha: “A meni će tek vrijeme šapnuti na uho svu radost što ti si meni dala”.

Druga je bila Hana. Hana je bila ono fakat zaljubljenost. Kad smo tek krenuli, ja san bija baš zaljubljen u nju. Imali smo neke nezaboravne trenutke skupa. Putovali smo dva puta, jednom ruta: Zagreb – Ljubljana – Balaton – Budimpešta – Bratislava – Prag – Beč i u povratku Banja luka; a drugi put smo letili za Malmo i išli u Malmo, Lund, Geteburg i Kopenhagen. Pola smo puta stopirali i noćili smo priko kauč surfinga. Ona je bila pridala papire da ide na semestar, ili za master, sad se slabo sićan, u Francusku. Ja san baš želija da ostane, ali san u sebi reka sebi: “Ja želin da ona bude sritna, želin da ostane, ali ako će bit sritnija ako ode, neka ode”. Nije prošla i ostala je u Sarajevu. S njon san doživija i prva seksualna iskustva, ima san jedno prije nje, ali to i ne računan jer je bilo pijanski i bezveze. Sa Hanom je stvar počela štekat sa mnom. Naime, meni se ona prestala sviđat. Jednostavno mi je nakon oko godinu dana veze, prestala kemija s njom. Ona je to i primjetila. Poslje smo se krpili još pola godine, polazili pa prekidali, ali uzalud. Na kraju je ona bila ta koja je odlučila podvuć crtu. Ali do mene je bilo. Prema Hani i danas iman neku navezanost. Sitin je se često i osjećan ko da su nam kanali veze još otvoreni, i iman dojam da je obostrano. Ali ja ne želin s njon ponovo u vezu, ne bi to moga a ni tija, ali još uvik smo povezani. Možda je to tako inače, kad si nekoga baš volija, ne znan. Ovako, ja i Hana smo prikinili kontakt, jer se ona nešto naživcirala na mene. Ok mi je što nismo u kontaktu jer realno, nemamo baš šta pričat.

Konačno, treća, Alma. Almu san upozna priko last.fm-a. Dopisivali smo se i nešto je kliknilo. Ja san tada bija u Ljubuškom a ona u Sarajevu. Bila je litnja pauza na faksu mi. Ubrzo san doša u Sarajevo i upoznali smo se. Sve je bilo fino dok ona nije svojima rekla da je u vezi sa mnom. Kad im je rekla, njeni su popizdili jer san ja “Hrvat” (pod navodnike jer se ne izjašnjavan tako). Ja san se vratija u Sarajevo i jedno vrime smo bili u vezi. Bila je to izrazito seksualno nabijena veza, brate, da izvinite na izrazu, jebali smo se ko štuke. Sviđalo mi se jer je Alma volila grub seks, a i ja san, i pasalo mi je to. Ali kad bi se nalazili, krili bi se. Ako smo pili kavu, prvo bi doša npr ja, pa nakon 15 minuta ona. Isto kad bi izlazili iz kafića. Međutim, mene su opet popustile emocije i nisan više moga bit s njom. Reka san joj to. Bilo je nekih problema oko toga, ali sad smo ok, mada se ne čujemo često. U vezi smo bili oko 5 miseci. Eto, to su moje tri bivše koje se računaju. Vi, koliko ljubavi ste imali? I kakav seks volite? hehe

- 10:33 - Komentari (21) - Isprintaj - #

12.06.2021., subota

Voljenje i prihvaćanje (moji otpori)

Želim, uistinu želim da kultiviran crtu da buden samokritičan i da u raspravi gledan drugu stranu gledat kao sebi ravnopravnu i dat šansu da mi se može dokazat da san i ja u krivu. Želin fakat prema drugim ljudima zauzet stav, ne ono intelektualno da san samo odlučija da ću bit takav i takav, nego da istinski osjećam to u srcu, da sugovornika u raspravi (svjesno ne govorin protivnika) volin i da cijenim priliku koju mi on/ona u raspravi daje, a to je da bolje upoznam sebe i da primjetim i neke loše stvari kod sebe.

Također, u životu, nastojin da ljude prihvatin onakve kakvi jesu, da se ne petljam u tuđe rasprave, koje se ne tično mene lično, tipa ako se sestra i mater nešto prepiru, da se ja ne petljam. Također, nastojin da gledan druge ljude sa istinskim prihvaćanjem toga kakvi jesu. Međutim, tu postoji problem. Da bi nekog prihvatija uistinu, moran sebe sredit. Da bi volija sugovornika u raspravi, moran prvo oslobodit sebe, jer, vidin da u ovakvom stanju stalne napetosti i potisnutosti jednog dobrog dijela mene, ne ulazim baš lako u taj mod da gledam ljude ovako kako pišen da se trudin. Mada, iskreno, blizu san ja tome, ali ne mogu to potpuno primjenit jer ja nisan potpun. I to mi je krivo, jer mi se nazire to da druge ljude baš potpuno prihvatin i volin, ali nešto u meni šteka i ne mogu. A vidin da je to prihvaćanje ispravno.

Međutim, postoje dani i momenti kad mi je percepcija ajmo reć ispravna. Ja molin svaki dan sa svojima, to mi je kao neki dnevni ritual u kojem svi učestvujemo. Nisan religiozan, ali volin taj ritual našeg povezivanja. I često dok molin vidin neke mane u stvarima vezanim za molitvu. I ono, taj ritual mi nekad djeluje besmislen. Ali, npr, neki dan kad san se dobro osjeća dok san molija sa svojima, samo san primjetija kako mi je taj ritual molitve fin i simpatičan. Nije bilo nikakvog otpora tom dojmu. Nikakve loše primjedbe. Također, primjetin da kad san bolje raspoložen, da mogu puno lakše druge ljude volit. Ali ipak, iman unutarnju blokadu od koje ne mogu potpuno nekog zavolit. Jer ne volim ni sebe potpuno.

I boli me to, krivo mi je… Uistinu mi je krivo. Kao da gledaš neko divno polje, livadu di se dica igraju a ti ne moš k njima… Baš boli. Vidin to što mogu bit, a ne mogu to bit. Al haj, šta je tu je. Bar znam kako izgleda ispravna percepcija, pa time mogu bolje i adekvatnije reagirat na neke stvari. Zadnjih dana mi je teško… dosta teško. Ali, nije post o tome i neću ga ni pretvarat u to. Pozdrav vam svima.

- 17:03 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.06.2021., četvrtak

Stvaranje i spoznaja

U eri kad su taman počele se proizvodit mašine i kad su počele dominirat ljudskim svitom, mi ljudi smo cili svit počeli promatrat kroz metaforu sa mašinama. Tijelo smo gledali kao na “živu mašinu”, svemir smo gledali mehanički, isto ko mašinu. Sad je era informacija i sada stvari gledamo kroz tu prizmu. Postavljaju se teorije, holografski svemir, polje informacija i slično. Kad čovik sagleda, mi ljudi imamo obrazac da od stvari koje mi stvaramo, kreiramo i našu percepciju, naš pogled na stvarnost. Zanimljivo, kao da onim čime stvaramo, oblikujemo način na koji ćemo gledat svit.

Sad kad sagledan, to dvoje možda nije ni odvojivo, stvaranje i spoznaja svita. U nauci stvaramo na osnovu naše spoznaje, našeg znanja. S druge strane, ta otkrića uvjetuju kako ćemo mi gledat na svit. Danas se često može čut da neko Svemir posmatra kao neki živi entitet il tako nešto, a za to u biti možemo zahvalit modernoj fizici koja nam je otkrila svemir ovakav kakav je. Inače umisto svemira, imali bi samo nebo, s tim da, i sa nebom kao metaforom za razne stvari možemo doć do spoznaja.

Bilo kako bilo, pitanje je, da li mi možemo spoznavat svit bez istovremenog stvaranja, i na koji način naše stvaranje utiče na našu spoznaju svita? Ako smo u eri mašina, gledali svit ko mašinu, sad u eri informacija, gledamo ga kao informacije, šta će bit u nekoj idućoj fazi čovječanstva? Ima neka magija u tome sami čin stvaranja uvjetuje našu percepciju, jer bilo šta što stvaramo je na neki način, fenomen koji postoji u svemiru. Ta čudesna veza je uistinu fascinantna. I kad sagledaš, samo stvaranje je na neki način i spoznavanje, jer moraš istraživat i spoznavat stvarnost da bi napravija neku inovaciju. Moraš spoznavat da bi stvara. A stvarajuć spoznaješ.

Na kraju, mi sami, spoznajuć stvarnost, stvaramo tu stvarnost oko sebe. Ako smo dosegli mir, širimo mir. Ako smo dosegli sreću, širimo ju. Širimo ono šta jesmo. Ali to je već druga tema, o kojoj se može neki drugi put. Pozdrav vam za sad.

- 21:23 - Komentari (6) - Isprintaj - #

O noći

O noći u kojoj šute vjetrovi
O noći u kojoj su pjesme nijeme
O noći u kojoj su potpalili kuće bakljama
O noći u kojoj krvoloci hodaju

O noći u kojoj se strahovi kovitlaju
O noći u kojoj se uragani pokreću
O noći koja zubima glođe te do kosti
O noći koja je zbunjena i sablažnjena
O noći koja je zla

O noći u kojoj se drže prsta na ustima
O noći koju svi dobro znamo, ali
O noći od koje svi bižimo
O noći koja je neminovna
O noći koja gazi sve ono čovječno
O noći iza koje samo bol čeka buđenje



- 12:08 - Komentari (17) - Isprintaj - #

09.06.2021., srijeda

Paradoks

Sjećam se kako mi je jedna prijateljiva rekla da joj je Kejv mračan. Zanimljivo mi je to, s lingvističke i psihološke strane. Izraz da je neko “mračan”. Šta je to “mračan”? Na prvu asocira na strah koji svi mi prirodno osjećamo kad smo u mraku. Doduše više se ne osjećamo tako često, jer smo pripitomili naša staništa, ali ako si negdi u planini, di ima vukova, medvida itd, mrak će ti itekako bit strašan. Tako da, kad je neko mračan on nam je u biti strašan. Strah nas je njega. Sad zanimljiv je sadržaj toga “mračan”. Šta to npr Kejv ima, koje su njegove “vibre”, da tako kažen zbog kojih je mračan. To je jer ulazi u strašnu stranu ljudske prirode. Jer pjeva o ubojicama, patnji i slično. Općenito, može se reć da je neko mračan i kad ima tu vibru da bi on moga bit strašan. Tako nam je mračan neki lik iz filma koji ima te karakteristike, tipa serijski ubojica i slično. Ali zanimljivo da koristimo izraz “mračan”. Bilo bi adekvatnije reć “strašan”, mada, ima suptilna razlika između tog dvoje. “Strašan” je neko ko donekle otvoreno pokazuje svoju strašnu stranu, dok je “mračan” neko kod koga je naslućuješ, osjećaš je a on ju ne pokazuje baš direktno.

Uz to, zanimljivo je posmatrat kako mi ljudi ne možemo bit indiferentni na druge ljude, ili općenito na svit oko nas. Toj mojoj prijateljici je Kejv mračan, i sad da ga ja pustin, ona ne bi bila indiferentna, nego bi osjećala taj “mrak” i vjerovatno joj se to ne bi sviđalo. Zanimljivo je kako smo mi ljudi, ko bića u biti kao odašiljači energije, iz nas energija teče u našu okolinu, i tu energiju oni oko nas neminovno osjećaju, a i mi stalno osjećamo i upijamo drugu energiju. Na um mi pade situacija koju mi je jedna cura iz Srbije pričala. Kaže, u Nišu, gledala paradu Arkanovaca, njegove postrojbe. Govori da joj je to najstrašnije nešto što je vidila, kaže: “kao da je smrt prošla”. Znači ona je osjećala vibre ljudi u toj postrojbi. Isto tako, ako gledamo neke potresne slike na TV-u, tipa neka sakaćenja ili ratna uništavanja i slično, isto ne možemo bit indiferentni nego nas to pogađa. Mada, možemo se ne poistovjećivat s onim što osjećamo i mislimo. Tu nauku nas uči meditacija. Znači, osjećat emociju ali je samo pustit, ne reagirat na nju. Ali ne možemo izbjeć pojavljivanje tih emocija i misli. Mi smo u biti potpuno sljubljeni s našom okolinom, upijamo je i ko što reko, vraćamo energiju nazad u našu okolinu.

Svi smo mi, sva bića, jedan Svemir za sebe. Baš svemir. I mi smo centar Svemira, svak od nas, je centar Svemira. Svemir je nesagledivo prostranstvo, mi ga sada proučavamo, ali pitanje je da li ćemo ikada, bar za života, proniknit u njegove tajne… U biti, to i nisu njegove, nego naše tajne. Svemir je očigledan, toliko je jasan da ga mi ni ne primjećujemo. Tajne su očigledne, ali naša percepcija uvjetuje kako ćemo gledat stvari. Tako da, nešto što je očigledno, izmiče našem pogledu… Jer nikad u životu nismo bili izvan tog očiglednog, pa ga ne možemo pripoznat. Kao na primjer da smo cili život gledali zelenu boju oko sebe, da je sve zeleno, mi ne bi bili svjesni te boje jer bi je uzimali zdravo za gotovo. Tek kad bi ugledali drugu boju vidili bi da je zelena samo jedna boja od raznih. Tako je i s našom svakodnevnom percepcijom. Ali pitanje je, možemo li mi napravit odmak od naše percepcije? Možemo li napravit odmak od Svemira, da bi ga vidili iz druge perspektive? Ako ćemo napravit odmak, di ćemo bit? Opet moramo bit negdi? I to negdi je isto Svemir. Tako da, možda nam nema izvan njega. Ovo pitanje je paradoks. A paradoksi se ne rješavaju mozganjem, nego direktnim iskustvom. Ali bitno je postavljat pitanja. I divit se ljepoti paradoksa u kojem živimo.

P.S. Možda je naša svijest odmak od Svemira. Ili barem, možda u njoj možemo pronać odmak. Samo možda.



- 16:23 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.06.2021., utorak

Sjećanja

Leža je u bolničkom krevetu, sa još dvojicom ljudi koji su bili pored njega. Soba je bila relativno uredna, redovno čišćena, al deke i jastuci su bili malo stari i sve je imalo onaj tipični bolnički miris. Dane je presta brojit, cilo to stanje se činilo kao cila jedna vječnost. Jutarnje buđenje, infuzija, gledanje u jedan te istu točku, dok ne zaspeš. S obzirom da je moga migat samo očima, komunikacija sa drugima je bila potpuno isključena. Bija je sam sa sobom. Moglo bi se reći da su u njegovoj situaciji moguća dva ishoda, ili će biti u raju ili u paklu. O tijelu mu se brinila bolnica, koja je fino zarađivala na njegovoj penziji. Nije uopće upitno to da bi on za sebe odobrija eutanaziju, ali niti je ona bila legalna, a niti je on ima ikakvog načina da izrazi tu želju. Presta je brojit dane, godine su već prošle, on je svako jutro bija sam sa sobom i prizorom koji mu je položaj glave dozvoljava. Iako se nalazija u jezivoj situaciji, on je u sebi osjeća mir. Osjeća je čak i djelomično olakšanje. Nije on toliko ni patija, koliko to sve jednostavno više nije imalo smisla. U ovom životu nije ima di dalje, nije moga dalje napredovat, razvijat se. Ostali su mu uredni bolnički zidovi i bivanje u svom tijelu kao u kakvom pokvarenom stroju, nakon nekog vrimena je i izgubija osjećaj da je to tijelo njegovo, više nije bija tijelo, skoro pa nikako.

Ono što mu je ostalo, i na šta bi se često vraća su sjećanja. Sića se je kako se strasno ljubija i seksa sa svojom životnom partnerkom, sića se je kako je uživa u noćnoj vožnji auta po kiši, sića se je i crvenog Marlbora koji je volija zapalit, sića se je smjene godišnjih doba i čari svakoga od njih. S obzirom da u sobi u kojoj se je nalazija nije bilo neke zanimacije, on je svoj svit stvorija u sjećanjima. Živo bi se prisjeća razgovora s nekim prijateljima, sve te ljubavi i svih tih lica koja su jednom značila, a sada su izblidila, svih tih događaja koji su našli svoj put u neke zabačene kutke nerava i do kojih bi on nekad doša u svom kopanju po prošlosti. Zanimljivo je bilo, što vrime sjećanja nije išlo linearno, nego nekako, kao da se sve to čega se je sića dešavalo u istom danu. U jednom momentu je bija sa svojom ženom na putovanju u Kopenhagenu, a u drugom momentu je bija dite. Posebno su ga dirala sjećanja iz djetinjstva. Sića se je kako bi bos hoda kroz šumu, sića se je pucketanja granja pod njegovim bosim stopalima, sića bi se penjanja na bilo koje drvo. Sića se je prve dičije ljubavi, sića se je igre i trke, razuzdanosti u ljetnim danima, grijanja uz vatru u zimskim… U svojim sjećanjima je živija i živote drugih, onih koji su polako otpadali na njegovom putu, pa bi se prisjeća novih, koji su došli u njegov život. Dane je provodija u sjećanjima i bija je sritan.

Međutim, uvik bi ga prenula i hladnim tušem obasula java, njegov pogled u plafon i jedan ljubičasti ormar. On je čeka. Čeka je neminovno. Zna je da će jednom doć. Zna je da mora doć, jer svakom i uvik dođe. Zna je sve. Samo je želija, da, ako može, nakon smrti ponovo prohoda po šumi bos, i da sritne sve voljene ljude koje je nakupija kroz život. Da im kaže ono što sada ne može. Da se oslobodi okova tijela. Njegova zatvora na ovom svitu. Dani su prolazili, i jedan dan je sestra, koja je dolazila do njega, vrisnula. Povikala je “ne diše, ne diše”! Ubrzo su došli i doktori. Ustanovili su smrt. Ubrzo su ga iznijeli iz sobe i zavezali u crnoj vrići. U danima poslje organiziran je njegov sprovod. Njegovo tijelo je vraćeno zemlji. On je neko vrime spava mrtvačkim snom, i onda je samo jednom se probudija. Pogleda je na sebe. Bija je go i bos u šumi. Napokon san stiga. Pomislija je. Zakoračija je naprid i na lice mu se navuka osmjeh i suze.

- 21:08 - Komentari (11) - Isprintaj - #

Prihvatanje

Danas mi je bija dobar dan. Bili su mi prijatelji na kavi kod mene i malo smo bacili šetnju, a popodne san sa svoje dvi sestre otiša na kavu. Dođe mi da ih zagrlin i kažen in da ih volin, ali one jednostavno nisu od takvih stvari. Mislin da bi in smetalo. Uglavnom, kad smo se vratili kući molili smo. Ja nisan vjernik, ali molitvu doživljavam i kao obraćanje nečem višem što mi ne shvaćamo ali što je stvarno i što postoji (ne mislim da se to nešto mora nazvat imenom “Bog”), ali prvenstveno je doživljavam kao ritual povezivanja nas kućnih članova. I u jednon momentu san sestru upratija i doživija baš takvu kakva jest, sa svim manama koje ima i to mi je bilo totalno ok. Moram van reć, al olakšanje je kad nekoga tako sagledaš. Kad nemaš uopće onog fazona, kao “dobra je, srčana je, dobra je osoba ovo ono ali”… Olakšanje je kad nema “ali”. Kad ne moraš minjat nikoga. Jednostavno ga prihvatiš i kasnije se na te stvari koje su ti smetale kod te osobe uopće ne obazireš. No to ne mora značit da ti ništa kod te osobe nužno neće smetat, tipa sestra mi slabo zna saslušat druge ljude i uglavnom samo goni svoju priču, i meni to i smeta, ali nema onog momenta “ona je takva i takva i ona mi smeta”. Olakšanje je fakat gledat na ljude ovako. Malo san ga zbrlja možda u tekstu preanalizirajuć, al u suštini se radi o jednom vrlo jednostavnom momentu, ta osoba ima te i te karakterne crte i ok, nema dalje. P.S. Pisano neki dan. Evo vam ovo:


- 13:42 - Komentari (15) - Isprintaj - #

07.06.2021., ponedjeljak

Kad jednom zalutam

Kad jednom zalutam
Kao bez maske na balu dvorskih luda
pogledaj me i reci mi da sam go
i da me svi vide

Kad jednom zalutam i poravnem
I kad me vidiš di hodan u licima bezbroja
di se dajen i zaboravljan na se
ne reci mi ništa
ne budi me iz sna

Kad jednom zalutam, slučajno
u neku tuđu pjesmu
sa stranim metaforama i nejasnim alegorijama
povuci me sa strane i šapni mi:
Mate, probudi se

Kad jednom zalutam i odem
U one o kojima se više ne priča
povuci me i ne daj,
da im se ikad pridružim
ti budi moja desna ruka i drži me
drži me
podalje
od bezdana.

- 13:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

06.06.2021., nedjelja

Lito

Dok pijem kafu, gledam kroz prozor kako se raspojasano lito razmeće svojim obiljem. Kao da je jedan Bog, zadužen samo za godišnja doba litu reka: Razgolišaj se! U cilom golemom svemiru, jedan komad Zemlje se zagrijava pod stopalima. Sunce je onako litnje, pridvečer meko sija sa onim svojim omamljujućim efektom koji tjera bube da lete i hodaju, koji tjera životinje na parenje, koji tjera ljude da piju sokove neba. Jedno lito, se približava. Dolazi. Zašto ipak se lita, iako prođu, uporno vraćaju? I kakva nas lita čekaju jednom kad nam tijela klonu jer ih napušta naš Božanski dah, hoćemo li moć kupat dušu, kako u rijeci kupamo tijelo, i trčat ko dica kroz polja kukuruza? Kao da jedan Bog dice im šalje energiju da trču, kupaju se, gađaju se blatom, jure po poljskim stazama bosi, sa vrućom zemljom pod stopalima. Dica trču najslađe, ali odrasli hodaju punije i potpunije, hodaju svjesnije, hodaju mirnije. Iako je zemlja Petra Pana privlačna, ljudima je suđeno da odrastu koliko je i litu suđeno da svake godine ponovo dođe. Kad se sezone izminjaju i kad Bog života okrene naše kose iz crne, smeđe il plave u sidu i kad, dođe taj čas da moramo predat svoj Božanski dah nazad njegovom izvoru, ja želim, želim, da još jednom udahnem još jedno lito.
- 14:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

05.06.2021., subota

Srića

Učim se da ne namećem ljudima svoju verziju njihove sriće. Znači, ukratko, da podržajem ljude u njihovim željama i naumima koji su nekad i dijametralno suprotni od mojih i da im želim sriću u tim naumima. Učin se da je srića različitim ljudima različit pojam. Da ne možemo svi nać sriću u istom životnom putu. Životni putovi su kao rijeke koje teku. Negdi se isprepliću sa drugim rijekama, ali korita im nastavljaju teć u njihovom smjeru. Oću reć, mi ljudi se susrećemo i djelimo fine trenutke, ali svi putujemo u neke svoje destinacije… Nema osobe koja će ić u našu destinaciju s nama, možemo imat partnere, ali naša destinacija je samo naša. Sami se rađamo. Sami umiremo. Da je prirodno u životu da sa mužem il ženom ostajemo skupa cilu vječnost, ne bi se odvojeno rađali i umirali. Rastajemo se i od najmilijih, i dalje idemo, našim putem, naša rijeka nastavlja dalje razdvajajući se od drugih.

Nego, sreća. Jedno je vježbat tu nauku, željenja sreće drugima u stvarima koje su nama možda i nelogične i besmislene, a jedno je to istinski želit. Da bi to istinski želili, moramo imat spoznaju istinsku, da mi ljudi nismo isti i da za svakog vride njegova pravila. I da svak živi svoj put, da nijedan (uključujući ni moj) put nije bolji od puta nekog drugog. Jasno, ne mislin ovde na ekstreme, tipa serijske ubojice i slično, to je druga priča, o kojoj neću sad. Sad, bez te spoznaje, da svi ljudi su potpuno jednaki i da njihova srića ne mora bit nešto što je nama logično i što se nama sviđa, možemo eventualno bit tolerantni. Znači ono, reć pošteno “ja mislim da taj put koji si ti odabra/odabrala je za mene besmislen, ali podržavam pravo na tvoj izbor. Jako je teško, pa gotovo i nemoguće zauzet stav koji bi ja nazva “stavom Ljubavi”. A to je: Ja nisam takav kao ti i meni te stvari u kojima si pronaša/pronašla sriću ništa ne znače, ali ako si ti naša/našla sriću u tome, samo naprid, furaj svoj film i nek ti srića potraje.

Mislin da je razlika između ova dva stava iznad navedena u prosto intelektualnom znanju, ili u znanju proživljenom kroz iskustvo. Već san negdi pisa da je mudrost: znanje + proživljeno iskustvo. Eto, dragi moji ljudi, šta reć, želin van sriću u čemu god je pronalazite, ako je nađete prepustitet joj se, nemojte je hvatat, ne ne, ona biži kad je oćeš zadržat i posjedovat, nego fino prepustite se i uživajte u njoj dok traje. Pozdrav od mene i ljubim vas :*

- 12:27 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.06.2021., petak

Oprostit sebi

Neke san kontakte sa dragin mi osobama, praktički prikinija zbog svoje trenutne situacije. Zbog panike pri druženju. Nisu to oni baš baš bitni ljudi, ali opet su to ljudi s kojima bi se moga s vrimena na vrime vidit. Volili smo se, ili se volimo, ne znan. Ja njih volin. Al san se jednostavno presta javljat i komunicirat s njima. Ne mogu s nekin s kin nisan baš skroz blizak izać u kafić na kavu. Duga je priča što je to tako, ali je tako. Pitanje je, da li ja triban prihvatit da je sad tako i sebi oprostit što san prikinija te neke kontakte. Teško sebi opraštam to. A triba bi, bar mislin da bi. Sve kontam kad ovo prođe, nadoknadiću to, javiću im se i slično. Ali ne znan oću li ja ikad imat snage ovo proć.

Stvari su se malo prominile od kad san osjetija suštinu sebe. Za one što me nisu čitali, to jest nisu čitali taj post u kojem san pisa, ima nekoliko san u komunikaciji sa par ljudi iz sela mi priča i bija san ko i obično, pun straha. Onda se samo u jednom momentu probija taj strah i ja san osjetija sebe, u dubini sebe zatrpanog sebe, onog koji istinski doživljava sve ovo. Ali brzo san se vratija na ove standardne postavke, nisan si dozvolija da buden u tom stanju, da živin baš iz sebe. Tu leži kvaka svega. Navečer kad meditiran, vidin kako mi se ličnost triba urušit, to što san izgradija na potiskivanju tog dijela sebe triba otpast. Ali ja ne znan kako to uradit na društveno prihvatljiv način.

Pitanje na početku posta je bilo to triban li ja sebi oprostit što san ovakav. Ja si teško opraštam, a mislin da bi si triba oprostit. Al u principu, triba bi radit na tome da prominin sebe, pa da izađen iz ove faze. Za tu stvar je potrebno jedno: prihvatanje sebe. A ja nisan dobar u tome. I opet, cilu stvar uglavnom blokira ta moja agresija i potreba da razbijen stvari po kući. U biti, doša san do suštine problema i to je dobro… U nekin momentima san manje napet nego prije. Ali opet… Glavni problemi ostaju tu. Mada transcendentalna meditacija koju ima nekoliko radin, ima efekta. To mi je preporučija prijatelj, meditiran 20 minuta ujutro i 20 navečer. Ali džaba sve ako ja nisan spreman na prave promjene. Mada, koračić po koračić, možda do promjene i dođe…



- 15:11 - Komentari (11) - Isprintaj - #

03.06.2021., četvrtak

Jo

Ima nekoliko mislin pisat o jednom svom prijatelju. On je ličnost kakvu vridi zabilježit. Žestok, britak, brutalno iskren, humorističan i ujedno mrtav ozbiljan. Život ga nije mazija i naučija ga je da bude spreman na sve. I ima on tu vibru ono, fazon “neš se sa mnom zajebavat”. Ali on je i puno više od toga. U sebi, duboko, duboko iman dojam da je nježan, ali ne znan jel me dojam vara. Zadnji put kad smo se družili prije par dana, tija san mu reć da ga volin, al on nekako nije tip za takvih izjava. Njegova vizija svita je u najmanju ruku zanimljiva. Viruje u kršćanskog Boga, znači u Isusa, a ujedno uvažava i Budu i budizam. Ali od duhovnih stvari na njega najveći uticaj ima Kastanjeda. Često spomene nešto što je Don Huan spominja Kastanjedi i tako to. On je ono, fluidan i od akcije, zna zadesit da ostane do jutra u kafani, a spreman je i bit u fazonu, “ajmo, sidamo u auto i pičimo tipa za Sarajevo”, samo tako, jer mu je došlo.

Međutim, on je ima sve samo ne lagan životni put. Oženija se je mlad i uletija je u drogu. Završava je na psihijatriji na tripovima i biva je potpuno izgubljen. Kaže sam da nije zna šta mu se dešava. Dobija je dijagnozu šizofrenije. Ima nekakvu invalidsku penziju s kojom se krpi a i radi pored toga oko ozvučavanja koncerata, tonac je. Uglavnom proša je psihijatrije, komune, nema šta nije, bija je na svim mogućim drogama pa i na heroinu. Dicu mu je ja msm dobro pomogla odgajat mater mu, mada ne znan, nisan ga nikad pita o tome. Sad s dicon ima dobar odnos, jedna mu se kćer i udala. On i dalje s vrimena na vrime uzme lsd il gljive, to je u njegovom fazonu, psihodelici. Poprilično ozbiljno svaća doživljaje koje ima na halucinogenima, pa tako misli da je priča s Isuson i slično, ali on to zdravo doživljava jer se ne veže za te doživljaje, ono, priča je s Isusom i to je to, idemo dalje. Ne hvata se za te doživljaje i ne kompenzira ništa njima.

Ali on sa psihodelicima postupa pametno, posti pred uzimanje lsd-a nekih dvadesetak dana, mentalno se priprema i tako. Inače od muzike, fura Floyde i ništa se ne može usporedit s njima. Floydi i Kastanjeda su dobitna kombinacija. Volija bi da mogu ovde dočarat njegovu pojavu i pokrete, njegovu direktnu komunikaciju, njegove žestoke komične izjave di baš brutalno iskreno zalipi nešto… Jedan je to od karaktera koje je teško prikazat, a koji su plodni za inspiraciju. Bavi se i muzikom, ima svojih pjesama napravljenih, sad radi na tekstovima. Nadan se da će uspit to posnimat sve, da ostavi trag iza sebe, jer vridi toga. Mene je za moje probleme pita, jesan li se raspita koja droga more pomoć kod ovog što se meni dešava. On baš viruje u šamanski pristup stvarima. U tom je filmu. Ali je opet i kršćanin.

Sa ženama ga toliko ne iđe jer ne naleti na ženu kakva mu odgovara, a meni i nije jasno kakve mu se žene npr svide. Ne znan koliko on sam ima isprofilirano kakvu ženu traži. Kako god bilo, on je sam karakter samo takav. Baš je gromada od čovika. Nadimak mu je Jo (čitaj Džo), pa eto, ubaciću ovu pjesmu njemu u čast:



- 21:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #