Moje hercegovačko lito zaslužuje još jedan post. Ovaj put mi je na umu sjećanje iz djetinjstva. Iz vrimena, koje je začudo, odjednom postalo “davno” a još jučer ko da je bilo moja svakodnevnica. Ima san tada svog prvog prijatelja, A. Sjećan se, liti je nama nekako uvik bilo najlipše i najintenzivnije. Ko mala dica ja i A. smo imali igru, krali smo cviće iz tuđih bašta. Sunce je pržilo i kao da je vrućina isijavala iz svakog kamena, a pogotovo sa seoskog asvalta, ali nama ko dici to nije bila nikakva smetnja. Štaviše, uživali smo. Išli bi kroz selo i brali cviće po tuđin vrtovima. Ne sjećan se šta bi od njega radili. Ko mala dica kopali smo se na “Tejacima”, to je jedno misto di seoski potok postaje dovoljno dubok da se može plivat. Ja san skaka ploske jer nisan zna na glavu, i imali smo čak i napravljeno skakalo od daske. Jednom smo ja i A. pokušali od neke drvene konstrukcije napravit brod, naravno, nije nam upalilo. Voda je bila hladna i redovito su nam usne bile modre, ali nije nam smetalo. Ja i A. smo imali igru da, nakon što se iskupamo u potoku, trčemo kroz nečije polje kukuruza koje je bilo tu pored, da se ugrijemo. I sad pantin taj gušt trčanja i onog blagog svraba od kukuruzovih listova. Onog magičnog osjećaja kad si u sred polja i jedva vidiš okolo, a ti sav topal i zaštićen. Ko malo veća dica, momčići, išli smo na “Otunj” i tu se kupali, na jednoj brani na Trebižatu. Tu bi se gađali mulom, ili ti ga muljem, i tu smo se neumorno kupali po cile dane. Bija je poseban gušt kupat se tu, bilo je raznih dijelova kupališta, moga si provest cilo popodne bez ikakvih problema. Voda je topla za jednu rijeku, i bija se je gušt kupat. Ja se doduše nisan baš snalazija sa ovim lokalnim grubijanima među nama momčićima, pa bi oni tipa uzimali moje biciklo bez pitanja i slično, ali eto, sad je to prošlost i više nije problem… Tu se sjećam onog magičnog osjećaja, kad si iskupan, a sunce prži i hodaš po zemlji i osušenoj travi, samo u kupaćem šorcu, okružen grajom sa svih strana, ljudima kojih je bila hrpa. S jedne strane su bili ljudi iz dva sela sa te strane rijeke, a na drugoj strani su bili stacionirani ljudi iz mog i još jednog sela. Svi su imali svoje misto na kupalištu, i sjećam se i sad, jedne zgodne žene koja je svakome bila privlačna i mista di je ležala i sunčala se… Do Otunja i nazad smo se vozili nekih 20 minuta s biciklom, što i ne bi bija problem da ja nisan mora vozit A. na svom biciklu, jer je njegovom vazda nešto bilo, pa ga nije moga vozit. Znali smo se kupat i na Skokinovcu, tu san se družija sa drugin prijateljen, sa P. i tu je isto bilo lipo. Navečer bi se na otunjskom mostu skupljali ljudi i družili se, al ja nisan baš iša na ta druženja, bilo mi je daleko za po noći ić tamo. I pum, sklopim oči i evo me sada, sa svojih 29, u istoj toj Hercegovini, ponovo liti, a druga Hercegovina i drugi ja. Selo je opustilo i ne znan koliko još ima cvića, odavno nisan provjerava, a na Otunju je puno manje ljudi nego prije… Kraj, polako, zalazi u neki svoj zen; bez ljudi koji su masovno otišli, priroda uživa, i i dalje dolaze prekrasni sumraci, najljepši dijelovi dana u Hercegovini liti, ali ovoga puta je puno manje svjedoka tim dolascima, jer veliki broj ljudi sada svoje sumrake čeka u Njemačkoj, Irskoj, Hrvatskoj i di već sve ne. Ipak, ostaje nada, da će ovaj kraj još jednom procvijetat, ali to je nada, koju teško da ću ja doživit. Ali ipak mislin da će jednon doć taj dan, nove cvatnje, ali doće nekim novim klincima.
|
