Mi ljudi smo bića u kojima kulminira postojanje na ovom planetu. Takav je bar moj dojam. Kao da je u nama optimalno raspoređena sva energija koja postoji na ovom planetu. Te energije su u biti naše emocije, ono što osjećamo. Druga bića na ovom planetu imaju drugačije stadije razvoja… Ja mislin da je čovik biće koje je procvali plod ovog planeta. Time se otvara mogućnost transcendencije postojanja na ovom planetu, možemo ga nadrast, kao što se dite osamostali od matere. Ko zna di sve moremo otić i šta možemo postat. Mašta može svašta, ali ja virujen da mi nakon života na Zemlji iđemo negdi drugo… Ili nazad na Zemlju, živit ovde dok se ne preselimo. Da naglasin, ja ne mislin da je svrha života na Zemlji taj drugi svit i preseljenje na njega. Svrha života je da se živi, a i da se uči kroz život. Učenje bi tribalo ić prirodno. Tako dok smo na Zemlji, tribamo gledat da budemo sritni, a kad odemo u neke druge svitove isto ćemo tu bit da živimo tu, ni zbog čega drugog. Svako postojanje i život su tu sami radi sebe, nema neke druge svrhe. Pod “druge svitove” ne podrazumijevam raj i pakao iz kršćanstva il islama. Naginjen budizmu kad je to u pitanju, i u budizmu postoji pakao, ali nisi u njemu zauvik. A također, ja sam, mislin da može postojat i raj, u prevodu, svitovi u kojima nema patnje. Mada, ta stanja su dostupna i vamo na Zemlji. Moš bit u paklu il u raju, ovisno od stanja tvog uma. Također, mi smo jedina bića na ovom panetu koja su sposobna za zlo. Sposobni smo za zlo, jer smo sposobni za spoznaju. Ovde je jasna asocijacija na mit o Adamu i Evi te jedenju sa stabla spoznaje dobra i zla. Mi ljudi smo se drznuli da spoznamo. A kad spoznamo, tada imamo izbor, slijedit put koji je ispravan, ali teži (a put dobra je uvik teži) ili se prepustit inerciji koja vodi u zlo. Većina ljudi nije svjesno razgraničila dobro od zla, zato što su nesvjesni. Međutim, kad čovik spozna neke stvari, tada je sposoban za zlo. Zlo je otpor onome što jest, negacija, u biti čak i djetinjasta negacija života. U biti, izbor dobra i zla, je izbor između straha i Ljubavi. Strah je koristan sluga, ali paklen gospodar. Ljubav je odgovorna za sve lipo što doživimo, ali ona nas i tjera da se suočimo sa strahom i pobijedimo ga. Ako to nismo spremni, i ako strah nadvlada, možemo preć u zlo. Ovde mi padaju na pamet Star Warsi i Anakin Skywalker i poslje Darth Vader. Međutim postoje razne druge maifestacije zla, ali neću sad njima. Put dobra je put Ljubavi i onoga što ona nosi. Ona nosi prekrasne stvari, a opet neke tako okrutne i nemilosrdne stvari koje moraš proć. Ovde mi pada na pamet stih od Lao Ce-a iz Tao Te Chinga, ide otprilike ovako: “Priroda nije blaga, ona se ponaša prema stvarima kao prema slamnatim lutkama. Mudrac nije blag, on tretira ljude kao slamnate lutke”. Poanta je u biti da mudrac ne mari za naša očekivanja, nego da jednostavno biva i ponaša se prirodno, smetalo to kome il ne. A takva je priroda Ljubavi, baš poput prirode na Zemlji, a na kraju krajeva, Ljubav i jeste priroda i mi skupa s njom. Fromm je reka da se čovik triba odvojit od prirode, da se osvijesti, i nakon toga se vrati prirodi, ali ovoga puta svjesno. To se može gledat sociološki, kao cilo čovječanstvo. A more i individualno, da se rodimo spojeni sa sviton oko sebe, i tribamo se osvistit i ponovo povezat sa sviton. Sa ovim ću zaključit ovaj post, već san malo počeja lutat po temama. Pozdrav vam.
|
