Leža je u bolničkom krevetu, sa još dvojicom ljudi koji su bili pored njega. Soba je bila relativno uredna, redovno čišćena, al deke i jastuci su bili malo stari i sve je imalo onaj tipični bolnički miris. Dane je presta brojit, cilo to stanje se činilo kao cila jedna vječnost. Jutarnje buđenje, infuzija, gledanje u jedan te istu točku, dok ne zaspeš. S obzirom da je moga migat samo očima, komunikacija sa drugima je bila potpuno isključena. Bija je sam sa sobom. Moglo bi se reći da su u njegovoj situaciji moguća dva ishoda, ili će biti u raju ili u paklu. O tijelu mu se brinila bolnica, koja je fino zarađivala na njegovoj penziji. Nije uopće upitno to da bi on za sebe odobrija eutanaziju, ali niti je ona bila legalna, a niti je on ima ikakvog načina da izrazi tu želju. Presta je brojit dane, godine su već prošle, on je svako jutro bija sam sa sobom i prizorom koji mu je položaj glave dozvoljava. Iako se nalazija u jezivoj situaciji, on je u sebi osjeća mir. Osjeća je čak i djelomično olakšanje. Nije on toliko ni patija, koliko to sve jednostavno više nije imalo smisla. U ovom životu nije ima di dalje, nije moga dalje napredovat, razvijat se. Ostali su mu uredni bolnički zidovi i bivanje u svom tijelu kao u kakvom pokvarenom stroju, nakon nekog vrimena je i izgubija osjećaj da je to tijelo njegovo, više nije bija tijelo, skoro pa nikako.
Ono što mu je ostalo, i na šta bi se često vraća su sjećanja. Sića se je kako se strasno ljubija i seksa sa svojom životnom partnerkom, sića se je kako je uživa u noćnoj vožnji auta po kiši, sića se je i crvenog Marlbora koji je volija zapalit, sića se je smjene godišnjih doba i čari svakoga od njih. S obzirom da u sobi u kojoj se je nalazija nije bilo neke zanimacije, on je svoj svit stvorija u sjećanjima. Živo bi se prisjeća razgovora s nekim prijateljima, sve te ljubavi i svih tih lica koja su jednom značila, a sada su izblidila, svih tih događaja koji su našli svoj put u neke zabačene kutke nerava i do kojih bi on nekad doša u svom kopanju po prošlosti. Zanimljivo je bilo, što vrime sjećanja nije išlo linearno, nego nekako, kao da se sve to čega se je sića dešavalo u istom danu. U jednom momentu je bija sa svojom ženom na putovanju u Kopenhagenu, a u drugom momentu je bija dite. Posebno su ga dirala sjećanja iz djetinjstva. Sića se je kako bi bos hoda kroz šumu, sića se je pucketanja granja pod njegovim bosim stopalima, sića bi se penjanja na bilo koje drvo. Sića se je prve dičije ljubavi, sića se je igre i trke, razuzdanosti u ljetnim danima, grijanja uz vatru u zimskim… U svojim sjećanjima je živija i živote drugih, onih koji su polako otpadali na njegovom putu, pa bi se prisjeća novih, koji su došli u njegov život. Dane je provodija u sjećanjima i bija je sritan.
Međutim, uvik bi ga prenula i hladnim tušem obasula java, njegov pogled u plafon i jedan ljubičasti ormar. On je čeka. Čeka je neminovno. Zna je da će jednom doć. Zna je da mora doć, jer svakom i uvik dođe. Zna je sve. Samo je želija, da, ako može, nakon smrti ponovo prohoda po šumi bos, i da sritne sve voljene ljude koje je nakupija kroz život. Da im kaže ono što sada ne može. Da se oslobodi okova tijela. Njegova zatvora na ovom svitu. Dani su prolazili, i jedan dan je sestra, koja je dolazila do njega, vrisnula. Povikala je “ne diše, ne diše”! Ubrzo su došli i doktori. Ustanovili su smrt. Ubrzo su ga iznijeli iz sobe i zavezali u crnoj vrići. U danima poslje organiziran je njegov sprovod. Njegovo tijelo je vraćeno zemlji. On je neko vrime spava mrtvačkim snom, i onda je samo jednom se probudija. Pogleda je na sebe. Bija je go i bos u šumi. Napokon san stiga. Pomislija je. Zakoračija je naprid i na lice mu se navuka osmjeh i suze.
Post je objavljen 08.06.2021. u 21:08 sati.