Pišen ovaj post sa balkona, vitar mi lagano mazi ramena, a oči mi kupa zlaćasta svjetlost tek zašloga sunca. Volin Hercegovinu liti, to karakteristično litnje predveče, kad se energije smiruju i cili prizor dobiva jednu zlaćastu, opuštenu notu. Volin Hercegovinu liti, ta toplina koja obuzima, taj osjećaj smiraja, i odmora, kao da se je sve što živi zavuklo pod hlad i uživa u odmoru od dana. Volin i one vrućine popodne, kad je okrijepa rijeka, kupanje i osvježavanje, hodanje bos po makadamu, osjećanje suve zemlje i ispucale trave pod mojim stopalima. Volin večeri litnje u hercegovini, sa primjesama osjećaja afričkih savana, mediteran i toplina, a opet kontinent sa svojim biljem i mirisnim travama. Voli šetanje zabačenim seoskim putevima, i tu litnju sporost i neobaveznost… Volin ptice dok opušteno pjevuše, volin zrikavce, koji evo, još nisu počeli da zriču, volin kornjače i blavore koje srećen po šumskim putačama. Volin kombinaciju ove zelene boje drveća i žućkaste boje suhe trave… Volin Hercegovinu liti, jer su razbuktane energije, a opet je sve i mirno i opušteno. Uživam u povjetarcu, dok u trenerci i kratkim rukavima ovo pišem… Da se na kraju posta vratin na njegov početak, sebe, na svom balkonu. Volin Hercegovinu liti.
|
