Sunce nas je pržilo kao u onim jutarnjim satima sastanka, kad se noć susreće sa danom, kad zvijezde predaju štafetu suncu, kad mjesec polako zaogrće svoj veo i odlazi, kao starac sa sijedom bradom i štapom, do novog okreta. Bili smo žedni, užasno žedni. Napili smo se vode sa izvora, ali voda je bila otrovana. Neke zelenkaste tekućine su bile naš izmet. Nismo mogli da spoznamo šta je uzrok tom otrovu. Onda smo svatili, popili smo zlo. Nismo znali šta ćemo, tijela su nam kopnila i uvijala se u sebe. Onda nas je, potpuno iznenada, u naručje uzela Boginja Ljubav. Uzela nas je kao poveća, stasita žena i nadojila nas svojim mlijekom. Privili smo se na njene grudi i dojili. Svaki je gutljaj bio dovoljan i na kraju, izliječili smo se od trovanja. Međutim, zlo je ostalo u našim crijevima, i tribalo ga je svaki dan odagnavati dojenjem naše Boginje. Pojili smo se na grudima Boginje godinama, ali, u jednom momentu, naša Boginja je otišla. Rekla nam je da smo dovoljno stari da sami sebe liječimo. Otišla je nečujno, tiho, samo je zavukla svoje skute kroz šumarak i nikad se više nije vratila. Ptice su tada počele pjevati drukčije, nebo se smrklo i naoblačilo, pred oluju, a nas je nešto probolo kroz stomak i tada smo osjetili… Osjetili smo bol. Bol rastanka. I u toj boli, osjećali smo Ljubav, osjećali smo Boginju koja nas poji kroz bol. Na mjestima gdje nas je probola bol, otvarali su se kanali za Boginju Ljubav, da ona se ulijeva u nas. Eoni su prošli i ljudi su zaboravili na svoje porijeklo i na Boginju Ljubav, ali još uvijek ih probada bol i, znali ovu tajnu ili ne znali, još uvijek piju mlijeko Ljubavi od naše Majke Boginje.
|
