Voljenje i prihvaćanje (moji otpori)
|
Želim, uistinu želim da kultiviran crtu da buden samokritičan i da u raspravi gledan drugu stranu gledat kao sebi ravnopravnu i dat šansu da mi se može dokazat da san i ja u krivu. Želin fakat prema drugim ljudima zauzet stav, ne ono intelektualno da san samo odlučija da ću bit takav i takav, nego da istinski osjećam to u srcu, da sugovornika u raspravi (svjesno ne govorin protivnika) volin i da cijenim priliku koju mi on/ona u raspravi daje, a to je da bolje upoznam sebe i da primjetim i neke loše stvari kod sebe. Također, u životu, nastojin da ljude prihvatin onakve kakvi jesu, da se ne petljam u tuđe rasprave, koje se ne tično mene lično, tipa ako se sestra i mater nešto prepiru, da se ja ne petljam. Također, nastojin da gledan druge ljude sa istinskim prihvaćanjem toga kakvi jesu. Međutim, tu postoji problem. Da bi nekog prihvatija uistinu, moran sebe sredit. Da bi volija sugovornika u raspravi, moran prvo oslobodit sebe, jer, vidin da u ovakvom stanju stalne napetosti i potisnutosti jednog dobrog dijela mene, ne ulazim baš lako u taj mod da gledam ljude ovako kako pišen da se trudin. Mada, iskreno, blizu san ja tome, ali ne mogu to potpuno primjenit jer ja nisan potpun. I to mi je krivo, jer mi se nazire to da druge ljude baš potpuno prihvatin i volin, ali nešto u meni šteka i ne mogu. A vidin da je to prihvaćanje ispravno. Međutim, postoje dani i momenti kad mi je percepcija ajmo reć ispravna. Ja molin svaki dan sa svojima, to mi je kao neki dnevni ritual u kojem svi učestvujemo. Nisan religiozan, ali volin taj ritual našeg povezivanja. I često dok molin vidin neke mane u stvarima vezanim za molitvu. I ono, taj ritual mi nekad djeluje besmislen. Ali, npr, neki dan kad san se dobro osjeća dok san molija sa svojima, samo san primjetija kako mi je taj ritual molitve fin i simpatičan. Nije bilo nikakvog otpora tom dojmu. Nikakve loše primjedbe. Također, primjetin da kad san bolje raspoložen, da mogu puno lakše druge ljude volit. Ali ipak, iman unutarnju blokadu od koje ne mogu potpuno nekog zavolit. Jer ne volim ni sebe potpuno. I boli me to, krivo mi je… Uistinu mi je krivo. Kao da gledaš neko divno polje, livadu di se dica igraju a ti ne moš k njima… Baš boli. Vidin to što mogu bit, a ne mogu to bit. Al haj, šta je tu je. Bar znam kako izgleda ispravna percepcija, pa time mogu bolje i adekvatnije reagirat na neke stvari. Zadnjih dana mi je teško… dosta teško. Ali, nije post o tome i neću ga ni pretvarat u to. Pozdrav vam svima. |
