30.09.2019., ponedjeljak

Ljub.....

Postoje neki momenti u kojima se možemo osjećat toliko duboko kao beskrajan ocean. Postoje momenti kad dobijemo odgovor na sva pitanja, ali odgovor nije nakav kakav smo očekivali. Postoji ljubav, koja je dublja od svega. Ljubav, koja je ispod ove uobičajene ljubavi, koju bi nazva privrženost, ili sviđanje. Ova ljubav o kojoj pričam je bezuvjetna, beskonačna. Ona je kozmička sila, ona je sve što postoji. Ona ispunjava biće onoga koji ju prvi put iskusi najdubljom ljepotom, ganutošću, srećom i radošću. Ispunjava pluća, da čoviku jedino preostaje da se pita: Šta more rodit ovoliku lipotu. Kad čovik jednom dođe u kontakt sa takvom ljubavi, promijenjen je zauvijek. I uvik u životu mu je ta ljubav dostupna, na sitnice koje krene volit ga prebaci na tu duboku, sveobuhvatnu ljubav. Kad je iskusiš, možeš je širit dalje, prenosit je, kao kakav virus, samo što ovaj virus donosi ogromne blagodati. Voljeti očima svemira, zar to nije neprocjenjivo? S druge strane ova će te ljubav bez prethoodne najave ili pitanja ubacit u sva sranja u sebi koja nisi riješija i natrat te da to središ ili da odlipiš totalno. Uistinu, nespreman uć u ovu igru je opasno iskustvo. Ali ja znam da je vridno toga. Da je vridno Nje.
- 20:57 - Komentari (15) - Isprintaj - #

29.09.2019., nedjelja

Taoizam

TAO: APSOLUTNO, RELATIVNO JEDINSTVO

Tao o kojem se može govoriti nije apslutni Tao
Imena kojima se može imenovati nisu apsolutna imena

Bezimeno je izvor neba i zemlje
Imenovano je majka svih stvari
Stoga:
Umirenog duha sagledajmo njegovu nemanifestiranu tajnu
Prbuđenog duha promatrajmo njegove manifestirane forme

To dvoje je isto u izvoru, a drugačije u izrazu
To što su isti je tajna
Tajna nad svim tajnama
Vrata od svih tajni

http://www.duhovnaizgradnja.com/download/knjige/Tao_Te_Ching.pdf
- 18:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #

27.09.2019., petak

Moj ćaća i ja

Nisan siguran koliko je ovo što pišen u meni sazrilo za post... Al piše mi se pa ću ga napisat. Ne znam diram li rane koje su već friške, ili otvaram neke nove... Jučer san ima osebujnu seansu kod psihologa mi. Desile su se dvi stvari, jedna je da san vidija da san ja sebe kao čivijon, tj čavlom zakačija za zid na kojem trenutno stojin i da si ne dan da uspijen, da se držin čvrsto tu di jesan, da se slučajno ne bi maka. Šta dobivam ostajanjen di jesan (jer to di jesan je katastrofa) ne znan, mada mi se čini da dobivan tu djetinju, lažnu sigurnost. Nekako je drukčije kad se napiše. Znaš da je lažna. Druga stvar je ova. Sićan se jedne situacije kad me je nekoliko likova u priliku moje dobi, tamo u sedmon, osmon razredu tilo ubacit u potok koji je teka tu. I ja se prvo osjećam ugrožen i ponižen, al kak sjećanje odmiče, samo mi dođe agresija, na fazon: ma koga ćete vi ubacit, sad ću van ja dat i tako nešto'. I tada se odjednom prekinuh, samo kontam, nemoj Mate, ne smiš i dođe mi slika ćaće. Poslje san prema njemu osjetija ljubav, alli i strah da ne smin bit drukčiji od njega.

Sad se vjerovatno pitate ko je moj ćaća. Ja već pisanje o njemu doživljavam kao izdaju, nešto u šta ne bi smija dirat. Moj ćaća je jedan vrlo lip čovik. Ima dušu diteta. Bezazlen je. Ali nije se naučija borit u životu. Nije naučija zauzet se za se. Izgubija je ćaću kad je bija peti razred i njih četvero dice je ostalo samo sa bolesnom majkon koja nije imala braće ni sestara. Moj ćaća ima tužan osmijeh. Jednon, nakon što san doživija bezuvjetnu ljubav, o čemu san pisa, san iz auta gleda ćaću i plaka. Jer je usamljen. Jer ga drugi ne razume. Jer mi djeluje tužan. Moj ćaća je ima potencijala, ali nije ima samopouzdanja i u životu se je zadovoljija sa puno manje nego što je moga. I konačno, moj ćaća je mene volija, a i sad me voli. Mooj problem nema veze s mojim ćaćom, nego sa mnom kojeg je strah biit drukčiji od ćaće mi, jer san još ko dite koje se boji odbačensti od roditelja. Ja znan nešto, ne želin bit ko svoj ćaća. Želin uspit, želin ispunit svoj potencijal, sav koji iman, do maksimuma. Samo, ne znan kako. Nadan se da će mi seanse sa psihologon osvitlit put. Jer radićemo na ovome idući tjedan. Samo se nadan da neću ispalit jer san vrlo nervozan. Još nešto što san smetnija spomenit o ćaći je to da je emocionalno nedostupan. Jednin djelon kao da ga nije bil u mom životu. Kad su emocije u pitanju, on je popriličnoo isključen, reka bi da nije u kontaktu ni sa svojim emocijama, pa ne mere bit ni s ičijin drugin.

I da, sinoć san sanja da san ozdravija i da nekog drugog učin kako da ozdravi. Fakat je bija realan san, kad san se probudija mislija san da je tako. I to bija je baš živpisan san. Još sa nešto slično sanja, al ne mogu se sitit. Toliko.
- 20:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

26.09.2019., četvrtak

Kopači

Ispod naslaga i naslaga nas postoji skriveno blago. Ono je skriveno, jer je potencijalno opasno. Naime, opasno je jer nam more razbit ideju o tome šta smo mi. Nije blago bez veze pod zemljom. Do njega se mora kopat, ko do svakog blaga, moraš zasukat rukave. I moraš riskirat, jer tu di kopaš more bit samo bezvezna zemlja i kamenja, a zlato možda more bit metar od tvoje rupe a možda i kilometar. Jednostavno ne znaš, al po nekim znakovima, po nekim puteljcima i kamemčićima na putu, gradiš svoju mapu svita da vidiš di triba a di ne triba kopat.

No, neće svak kopat. Nekoga ne zanima blago, ne zanima ga kakvo je ono, šta je ono, jel stvarno toliko lipo ko što pričaju da jest. Te ljude zadvoljavaju jednostavne životne stvari i oni nikad neće previše kopat. Osim ako im se desi neka teža trauma koja ih pogodi negdi baš duboko, onda će, ako žele da se iscijele, morat kopat tražeći lijek u beskrajnim dubinama. A i tada se mogu opredjelit za razne druge načine koji će ih držat na sigurnoj udaljenosti od samih sebe.

I nije čudo što oni ne žele da kopaju, jer kopanje je opasno. Podzemlje je puno divljih zvijeri, ali te zvijeri začudo, jednom kad ih prihvatimo, postano korisni partneri i kućni ljubimci. Prvo što se čovik kad dovoljno dugo kopa iznenadi je, kako podzemlje nije uopće tako kaotično ko što bi se na prvu reklo. Postoje tu logične strukture i veze, samo ih triba uočit. I na kraju, kad kopa, čovik ima šansu da nađe zlato, i time je u boljoj poziciji od onih koji ne žele da kopaju, jer, lažna je misao da oni što ne kopaju žive sretnije. Nekad jesu, ali nekad nisu. Jer čovik more nać zlato, ali more se i izgubit u podzemnom svitu. Za one koji se izgube, slijedi opasan povratak nazad, čija je uspješnost upitna. Ali taj rizik je neminovna cijena kopanja.

Na kraju, ja kao osoba, kopam. Kopam mahnito, zabijenih ruku i krvavih zanoktica ko da mi život ovisi o tome. Možda, fakat, mi život i ovisi o tome. A možda san se dovoljno nakopa i triban se pozabavit malo ovime na površini. Kako sad vidin, nakon dugo godina kopanja, osjećan se ko da tek počinjen kopat. Pronalazim neke stvari kakve san prije samo moga pronać u nekoj intelektualnoj špekulaciji, ali sad ih baš vidim. Sa seansi kopanja, vraćam se sa opipljivim pronalascima. Samo se nadan da ću jednog dana, alkemijskim procesom, sva iskopana sranja, pretvorit u zlato.
- 21:46 - Komentari (7) - Isprintaj - #

25.09.2019., srijeda

Igra

Jedna stvar koju većina nas izgubi kad odrastemo je možda i najvažnija. Kad odrastemo i kad stisnu želje, ostvarene i neostvarene, kad krenu obaveze, čangrizavi ljudi kji nagrizaju svojim jezikom, svojim oblačenjem. Kad nas savlada teški fizički rad, il kad nam neko prerano umre, il još jedna od milijun situacija. Firma ne radi kak triba, nemam dovoljno para za novog mercedesa niti da kockam i drogiram se, itd, itd. Koliko nas se samo opija i drogira, besciljno ubijauć vrime. Koliko nas živi a da ne dotiče svoju unutrašnjost? Koliko nas ubija svoju unutrašnjost svakim novim danom? Koliko će nas umrit a da nikad nisu ni živili?

Jer zaboravili smo jednu stvar, stvar koju smo tako veselo i sočno, s guuštom radili ko dica. Zaboravili smo se igrat. Igra, tako predivna stvar! Da li nam je igri trebao smisao, kad smo bili dica? Je li tribalo imat logike, je li nam tribala donit neku korist? Nije, igra niti ima smisla, niti je isplativa, niti je logična. A opet bila je najveći gušt koji smo imali. I šteta je, velika, što odrastemo a zaboravimo zapravo šta je život. Na šta bi život triba ličit. Život je svrha sam sebi, kao igra, upravo kao igra, užitak u njoj ne ovisi ni o čemu, nego uživamo u njoj zbog nje same.

Život je predivno misto. Opet je i nevjerovatno bolno misto. Kad odrastemo, i kad nas stisne odgovornost, malo nas očuva onu ditinju radost u sebi. A život bi triba bit baš to: igra. Jedna forma igre u životu je umjetnost. Umjetnost može bit i angažirana, ali i tada, kao i kod neangažirane, umjetnost je sama sebi svrha. Svrha je stvaranje iz čistog užitka stvaranja, iz igre slovima, riječima, zvukovima, bojama... Umjetnost je igra, najplemenitiji čin igre. Također, još ima načina za igru, tipa kad plešem. Sad se sitija nećakinje mi dok je bila mala, u kafiću bili ja i ona i bija je neki klinac drugi tu. I njih dvoje su u tren uhvatili neku zajedniku vibru i počeli skakat i plesat po kafiću. Također, igra može bit i sport, mada je moderni sport ubija čar te igre, trkom za zaradom.

Spontanost koju smoo imali ko dica, možemo zadržat i ko odrasli, naravno, poštujuć rituale koje smo si postavili. A to je recimo da nećeš upast nekome na kavi i počet plesat s njim u sri bila dana i slično, ali ovako, navečer u disku di imamo slobodu, moremo uživat u slobodi i poigravat se. I tribali bi se puno češće igrat, na razne načine. Jer život će proć i u nama će ostat oni lipi momenti slbode i ljubavi, oni momenti kad smo se poput dice igrali, bez obzira na godine koje smo imali.
- 21:30 - Komentari (15) - Isprintaj - #

24.09.2019., utorak

mijene mijene

Zanimljivo, zadnjih dana mi se minja način na koji gledan stvari. Npr neki lik ima vide-e na youtube kanalu u kojima priča raznorazne new age budalaštine, o galaktičkim ratovima između dobrih Pleađada i zlog Enkija i slično... Kao formira se nekakva galaktička federacija i to će puno uticat na zemljinu energiju i na nas ljude... Onako, jedno vrime mi je to djelovalo ko glupost, i gleda san ljude koji puše tu priču ko infantilne i krajnje nezrele. Al danas se sitija toga i u jednom momentu mi samo prođe kroz glavu: Pa nek viruju, šta, njihova stvar. I samo mi se promini percepcija, u smislu da su mi oni postali sasvim normalni ljudi, viruju u to što viruju i to je to. Na kraju krajeva nisu puno pametnije ni ove monoteističke religije, i tu ima Gospinih ukazanja, dupina sa urezanim ajetima iz Kur'ana, i kojekakvih budalaština. Kad saberem, bolje razumin ljude i naprosto mi nije bitno to što mi je prije definiralo ljude. Sad, kad razmislin, to je ok, ali di postavit granicu? Jer neke stvari jesu glupost, npr meni su Gospina ukazanja u Međugorju glupost, ali da li zato i vjernici koji posjećuju međugorje i viruju u ukazanja, su nužno glupi? Ja mislin da nisu, a prije dok san bija stari ja, bi reka da jesu. Sad, i dalje ih ja gledan kao ovakve il onakve, al mislin da je poanta u tome da ih ne trpam ni u kakvu ladicu zbog toga u šta viruju, i na kraju, nemam ništa protiv tog virovanja, čak štoviše, volija bi da živin u gradu u kojem postoje kršćani, muslimani, budisti, taoisti, židovi, da ima svih kultura i da sve skupa žive ne u toleranciji nego u ljubavi. I to je velika razlika, tolerancija može bit i stav: Ne volim te, ali ću te tolerirat kraj sebe, trpiću tvoje prisustvo. Dok je ljubav stav: Volim te jer me obogaćuješ svojom različitošću. Al opet, da se vratin na Pleađane, di postavit granicu? Ne mere nam sve bit normala i ok. Granicu bi ja postavija tu di nečija sloboda ne narušava mene i ne prelazi granice tuđe slobode. Ali stvar percepcije je varljiva, pomalo me strah tog smjera u kojem se odvija jer će ispast na kraju da podržavan sve. Ali možda je to i dobro, manje energije se potroši u nebitne svrhe. A i one koje ne podržajen, razumin, tipa borce za 'tradicionalne obiteljske vrijednosti', razumin borce 'za život', odnosno protiv abortusa, borci protiv imigranata i slično, mada se ne slažem s tim ljudima. Mislin da je to zdrav pristup, da bi došli do nekog zdravog ljudskog konsenzusa, da poštujemo i shvaćamo jedni druge. Jer jedino u dijalogu se može nešto postić. A nismo ni svjesni koje bogatstvo kao čovječanstvo imamo, još sad u eri interneta, kada u par klikova možemo doć do tipa Budističkih tekstova, kineske filozofije itd, možemo bit multikulturalni pa i da nikad ne napustimo sredinu u kojoj živimo. Eto za primjer, ja donekle naginjem vjerovanju u reinkarnaciju. Ne mogu reć da san baš uvjeren da postoji, ali uvažavam je kao ideju. A nisan u životu upozna nekog budistu il hinduistu.
- 23:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Vezano za prošli post
- 15:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

23.09.2019., ponedjeljak

Smrt

Malo je pokasno, i već sam pospan, al jedna mi je tema pala na pamet da pišem o njoj i ja kao poprilično tvrdoglavo biće ne mogu a da ne pišem o njoj. Naime tema je smrt. Smrt. Sama riječ je strašna. Ili nije? Ili se može spram tog pojma bit indiferentan. Jedno je sigurno, i jedino je to sigurno, svi ćemo umrit. Prije ili poslje. Smrt je prijelaz za pojedinca, ali i predmet tugovanja onih što ostaju iza smrti pojedinca kojem su bili bliski. Tugovanje i period šoka, prilagodbe i svega toga je jasno stvar živih ljudi i to žalovanje je zbog njih samih, a ne zbog umrle osobe.

Analiziraću smrt iz više aspekata. Tako npr imamo podjelu na 'prirodnu' i (valjda) 'neprirodnu' smrt. Prirodna je kad čovik umre od neke bolesti, uglavnom kad je već star i tako. Neprirodna je kad neko pogine u tipa prometnoj nesreći, ili bude ubijen, ili sebe ubije i tako to. Meni je sama ova podjela problematična. Za mene je svaka smrt prirodna, jer je sve rezultat prirodnog ponašanja, pa čak i ubojstva i samoubojstva, sve je to u ljudskoj prirodi, nagoni da ubijaš ili da ubiješ sebe.

Druga stvar je priroda same smrti. Kako se rađamo, nastajemo iz spermija i jajne ćelije, psihološki dolazimo iz ničega. Tako isto, kad umremo odlazimo u ništa, u smislu da nemamo svijesti o tome di iđemo, ne mislim 'ništa' u smislu da nakon smrti fakat ništa nema, mada san otvoren i za tu opciju. No zamislite život u kojem nema smrti. Kakav bi to život bija? Jasno, to bi bila noćna mora. I tako, paradoksalno se bojimo smrti, a moremo joj bit zahvalni što postoji. Ovdje dobro sjedaju četiri temeljne istine u Budizmu, di se rađanje i smrt navode kao neizbježne patnje u životu.

Zanimljivi su i načini na koje se oprašta sa umrlima. U našoj kulturi se mrtvi kopaju u zemlju. Meni je to fina simbolika, stvoreni smo od elemenata zemlje i red je da joj se vratimo. Također, ta nas je zemlja hranila tijelima živtinja i biljaka, pa je isto tako fino da mi uzvratimo, dajući naše tijelo kao jelo crvima. Slično tomu, negdje se tijela umrlih ostave divljim životinjama da ih pojedu. Tako se npr u Tibetu, u nekim dijelvima zemlje mrtvi ostavljaju lešinarima da ih pojedu. To mi je slična simbolika kao kopanje. Drugi način koji se prakticira jeste spaljivanje ili kremiranje. To dvoje je slično, mada nije isto. To mi više naglasak stavlja na duh, jer kako tijelo gori, ostaju pepeo i dim, dim simbolizira našu dušu koja lleti u visine, oslobođena spona koje su pretvorene u pepeo. Pa ipak, kod kremiranja se pepeo ostavlja kao trag osobe koja je u njemu boravila.

Zanimljivo je i kako različite kulture gledaju na smrt. Prije se na smrt gledalo prirodnije nego danas, npr vojnici u srednjem vijeku koji bi bili u prvim redovima, znali bi da će izginit, ali svejedno su gledali hrabro smrti u lice. Umiranje u borbi je, recimo, vikinzima bila čast koja je značila da će ići u Valhalu i gostiti se s Bogovima. Sličan fenomen postji kod boraca Islamske države, koji viruju da će u raj ako poginu na 'Allahovom putu'. Naoko smo se prominili, ali u srži, ostajemo isti. Barem neki od nas, ne svi, istina.

A ja, šta reć smrti. Nerado priznajem da je nekad priželjkujem. Ali dovoljno sam pametan da znam da nema bijega od sebe, tako da ne mislin da bi mi u smrti bilo lakše. El eto, ostane taj neki djetinji mehanizam, kao ako napustim ovaj svijet, biće bolje, pobjeću od ovih sranja. Sem toga, mislin da u smrti se vraćamo ljubavi i svemu što smo volili. Samo, tu je kvaka u tome kakva nam je karma, ako je dosta 'uprljana', nećemo bit svjesni ljubavi i svoju smrt ćemo praktički prespavat, i po inerciji ćemo otić u novo tijelo i u idući život. Tako barem tvrde u Tibetanskoj knjizi mrtvih, a meni je ona neki orjentir za smrt. Ali mislin ako smo se za vrime ovog života probudili, ili prosvitlili, da imamo šansu da u smrti budemo svjesni i da onda, shodno tome, imamo više izbora za misto nove inkarnacije, koje ne mora nužno bit na zemlji.

Samo, da li je moguće doć u takvo stanje u kojem nema više smrti, u kojem smo vječni? Teško da ko ljudi moremo imat neke svijesti o tome. Al eto, ovom su zemljom hodali, a i sad hodaju ljudi koji su navodno razmrsili tu tajnu... Sad ko će kome šta virovat, nek bude osobni izbor. Dosta o ovome, idem pogledat epizodu serije i umrit nekoliko sati prije novog rođenja ujutro.

Ev malo:
- 15:21 - Komentari (37) - Isprintaj - #

22.09.2019., nedjelja

Ne znam ni sam šta je ovo

Da li pjesma vrijedi ako ju piše kukavica?
Skriven, iza jedinog pravog odabira, krvarim dane
i lažem si da je sve u redu. Šapućem si da će sve proći.
I istina je da će sve proć, ali šta će bit od mene dok prolazi?
Gdje ću živjeti kao monstrum, osuđen na pakao, a spoznao ljubav
ljubav koja razdire, ljubav koja donosi izazove koji su preveliki.
Ta ljubav je u meni, i izazovi su u meni, i snaga je u meni.
Samo je pitanje kako je koristim.
Ima li nade da se opredijelim za istinu? Za ispravno? Za najbolnije? Za najneizvjesnije?

Nema nade i nema spasa. Kad neko neće da se spasi.
Sva empatija svijeta ne znači ništa, kad srce nema snage za pokreta.
Kad je duša ugušena njihovim vezama, koje su zapravo moje veze, kojih se držim ko za zadnju mrvicu sigurnosti.
Ali sigurnost je relativan poojam, i topi se pod rukama dok ga držiš.
Prava sigurnost je u predaji Njoj, a ja snage da se potpuno prepustim nemam.
Možda sa psihologom bude bolje.
Pitanje je zašto je uopće baš ovako zapelo.
Dal ja dobrica mogu pokazat zube. Ali kome i zašto ih pokazujem?
Kad lajem i režim na sjene.
Kad prijetnje nema, ali džaba, tome u meni se to ne može dokazat.

Ono ne poznaje racio i ne poznaje jezik.
Poznaje samo sirovu potrebu da se iskali.
Mogu li mu je ja dati?
Mogu, samo, da li ja to mog podnit?
Daj mi snage, Bože, da porušim ono malo vrijedno, a ne ono neprocjenjivo.
- 13:44 - Komentari (8) - Isprintaj - #

21.09.2019., subota

Ne mogu se odlučit, pa evo obe
- 20:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #

20.09.2019., petak

Moral

Uvođenjem neprikladnog, neprirodnog i nelogičnog morala stvaraju se neminovne moralne devijacije. Za te devijacije je kriv neadekvatan moral, da se razumimo, a ne ljudi koji se pronalaze u kategorijama datih devijacija. Uvođenjem religijskog morala se od malena dica potiču na perverzije. Npr religija zabranjuje mastrubaciju i smatra ju grijehom. Ti ko dite, kad iđeš na ispovid moraš bit dobar prid fratron i razmišjanje o tome da je grijeh to što mastrubiraš ti već uvodi devijaciju na prirodnu potrebu koju svaki čovik ima, na potrebu da se samozadvoljava. Tim i takvim moralom se ditetu nabija kajanje za sasvim prirodno ponašanje i potiskivanje takvog ponašanja, prirodnog, ko što reko, more dovest do devijacija poput egzibicionista i slično. Sve jer nisu moogli normalno razvit svoju seksualnost normalno i prirodno. Patrijarhalni vjerski moral također na ženu stavlja teret za svje seksualno ponašanje, puno stroži nego kad su u pitanju muškarci. Žena koja promine više partnera je bludnica, dok je muškarac frajer. Također, kao još jednu devijaciju, naveja bi celibat koji se nameće katoličkim svećenicima. Da takav moral nije prirodan pokazuju i nađena groblja male dice koje su časne rađale a kojima su oci bili svećenici. Kao još jednu devijaciju bi moga navest procentualno velik broj pedofila među katoličkim svećenicima. Također, vjerski moral homoseksualne osobe tretira kao grešne, što nije bezazleno, uzevši broj homoseksualaca koji su vjernici i koji se kaju zbog svoje vlastite prirode. Isto važi za transrodne osobe. U kontekstu ovoga svega, ja smatram liberalni moral i liberalniju vrstu etike superiornu ovom iz tradicionalnih religija i patrijarhalnih sredina. Mislim da je puno zdravija i prirodnija nego naše 'tradicionalne obiteljske vrijednosti'. Također, nije sve iz vjerskog morala loše, ali dosta toga jest. Uvođenjem neprirodnog standarda za moral, ono prirodno postaje 'devijantno'.
- 17:58 - Komentari (5) - Isprintaj - #

18.09.2019., srijeda

Život i Smrt

Probudio se u sobi punoj paučine. Isprva mu ništa nije bilo jasno. Onda se lagano počeo sijećati... Žene, djece. Sjećao ih se ali im se nije mogao sjetiti imena. Nakon nekoog vremena odlučio je ustati. Razmakao je paučinu sa nekih okvira od slika i vidio slike žene i djece, ali vidno starije nego su bile kad ih se on zadnji put sjećao. Tada se vrata otvoriše i gospođa u bijeloj kuti uđe u sobu. - Dobar dan, reče mu. - Dobar dan, odgovori joj. Ko ste vi, ako smijem pitati. - Možeš slobodno, gospođa reče, ja sam vaš vodič. Tu sam da mi kažete kada ste spremni. - Spreman na šta? - Polako. Prošlih puta niste bili spremni i vratili ste se na spavanje. Međutim, vrijeme je prolazilo i vidjeli ste da su vam i djeca i žena ostarili. - Pa gdje sam ja, šta je ovo sve? - Polako. Nema finog načina da se kaže.. Uglavnom, mrtvi ste. - Mrtav? Pa od kud ove sobe, slika i svega? - Ovo je ono što je za vas bio život. Kao što vidite, nije tu puno toga ostalo. Ali vi ste i dalje vezani za život, i vaše je pravo biti u ovoj sobi koliko god želite. - A šta je tamo, u sobi vani? - Vani? Vani je smrt. - I vi kažete da sam do sad uvijek birao svoj život? Uvijek. - Ali u njemu nema više ništa za mene, ništa osim sjećanja. Da, ali na vama je koliko ćete dugo biti vezani sjećanjima. Razumijem. Ovoga puta, ovaj put idem vani. Reče. Pođite za mnom, reče mu gospođa. Prolazili su kroz uski tamni hodnik i na drugom kraju bila su vrata. Kad je izišao, vidio je da je na balkonu. - Ako hoćete u smrt, odavde morate skočiti dole. Jasno, ova zgrada i pod ispod nisu od materije i ništa vam ne može biti, ali vi morate u vašem umu se odlučiti na taj korak, na korak u smrt. Stao je i razmišljao. Na momenat mu je došlo da se vrati u sobu. U njoj je sve tako poznato. I tako mrtvo, pomisli. Ovoga puta nije dvojio, pustio se naglavačke prema podu. Kad je pao dole, začudo, dočekao se na nogama. Gospođa u kuti je bila pokraj njega. Na tlu je bila vreva ljudi, bio je u velegradu. - Gdje da sad idem? - Potražite urede po gradu koji vam nude živote i izaberite neki život koji biste željeli živjeti. Ili malo budite u gradu, ima finih kafića i parkova za ljude koji su u međufazi, kao vi. - To ću i uraditi. Reče joj. Imao je osmjeh na licu, osjećao se sviježe i živo, kao nikad do sad. Odlučio je poći u istraživanje grada, smrt je baš uzbudljiva pomisli. Što sam se ja uopće bojao smrti? Čuj bojao pomisli, kakva je to uopće emocija? Nasmija se sam sa sobom i krenu dalje.
- 21:01 - Komentari (5) - Isprintaj - #

17.09.2019., utorak

Jahači apokalipse

Sestra mi priča, slušala nekog fratra koji govori kako su dva jahača apokalipse, migracije i drugi liberalna ideologija, pod tim misli na prava LGBTQ zajednice. Spomenila je 'je li normalno da se sa 18 pitaš da se izjasniš jesi li muško il žensko'? Reko, ako se osjećaj kao muško i rođen si kao muško, ništa ti ne smeta da se tako izjasniš, ali ako se osjećaš da si žensko a biološki si muško to pitanje je tebi svetinja, jer ti društvo priznaje pravo da budeš to što jesi. Ona će na to kako time potiču one koji imaju 'klicu' te 'bolesti', koja se ovako ne bi razvila a s tim stavom će ti ljudi s klicom koju bi inače zatomili, razvit taj 'poremećaj' i postat transrodni. Ne zna čovik odakle bi počeja komentirat ovo rečeno. Samo kad se stavim u kožu tih ljudi, koji slušaju tog fratra i viruju da su migranti i liberali sluge sotone, znači apslutnog zla, koji je to fanatizam čovječe, ta ideja da se braniš od apsolutnog zla kad se boriš protiv prava LGBTQ zajednice i migranata. Takvi ljudi, zaslijepljeni svojom religijom ne vide koliko su u deluzijama. Isto tako na LGBTQ zajednicu gledaju i muslimani, vide u njima bolest i zlo. I kako onda otvorit neki normalan diskurs razgovora kad ti ljudi misle da si ti sluga sotone. Ja sam na blogu nazivan 'slugom novog svjetskog poretka' što je isto ko i sluga sotone. S ljudima koji toliko fanatično gledaju na te fenomene je teško nać zajednički jezik. Tu je il se slažeš il se ne slažeš. Doduše u par stvari se mogu složit sa desničarima, a to je da u ženskom sportu se stavi maksimalan broj testosterona koje takmičar može imat, da bi se onemogućila nelojalna konkurencija od strane transgender osoba. Ostalo, nemam zamjerke, apsolutno nikakve. Stvar s tim ljudima koji viruju u te priče je ta da prosto ne mogu prihvatit promjene, a vrime se neminovno minja. Msm da je do sad ko zna koliko puta neka promjena smatrana smakom svita i slično. A činjenica je, da društvo postaje zdravije i poštenije prema manjinama. Mlađe generacije su liberalnije, tako da, ovi što trube o jahačima apokalipse već sad žive u prošlosti. P.S. Ne pomaže kod njih ni to što nauka više te oosoobe ne smatra poremećenima, po njima su đavlovi agenti infiltrirani u nauku pa je pretvaraju u slugu sotone.
- 16:04 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.09.2019., ponedjeljak

Lik zaslužuje spomenik

Za svu hrabrost i snagu s kojom se nosi sa svim ovim
- 20:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

15.09.2019., nedjelja

Reci mi

Reci mi o čemu razmišljaš
u mašti možemo sve
biti dva duha što se ljube bestjelesnim usnama
biti orlovi u letu, koji si ukrštaju krila

Reci mi šta misliš
da li je pogodan trenutak
da se ugrijemo pod dekom, zaštićeni
od jesenskih kiša i vjetra
zaštićeni, i tako skriveno živi

Reci mi, da li me želiš
iako sam crn kao ugljen
kao tinta
sa sjenom od giganta
hodam uokolo mašući
žutim kišobranom

Da li si tu da budeš
Da li smo tu da budemo
Jedno drugom, danas
da si budem strast sadašnjosti
bistrina u očima
pogled risa sa obronka planine
- 20:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

14.09.2019., subota

Promijene

Ima nekoliko primjećujen par promijena na sebi. Prvo, ne ugrožava me kao prije kad neko misli da je nešto što ja volim glupo. Jednostavno mi je ok, tebi je glupo, meni baš nije. Čak me to pomalo i zabavlja.

Drugo, nemam potrebu razuvjeravat nekog ko nešto 'krivo' misli. Kad vidin da neko ima totalno krivu perspektivu gledanja na svit, nemam više ptrebu da mu mijenjam tu perspektivu, nego mi je čak i zanimljiva ta osoba baš zbog toga što je takva, budi mi znatiželju. To ne znači da neću ukazat toj osobi na to da mislim da joj je perspektiva kriva, ne znači ni da nećemo uć u raspravu, ali ja nemam želje da mijenjam tu osobu, a ako u raspravi nešto naučimo jedno o drugom super, ako ne, isto super.
- 23:30 - Komentari (9) - Isprintaj - #

13.09.2019., petak

Gej patrijarhat

Kod žene je sramota ako nije djevica. Kod muškaraca je sramota ako si djevac. Da bi svi bili zadovoljni, preostaje nam samo da se muškarci seksaju s muškarcima. I onda kad neko kaže da je patrijarhat anti-gej, patrijarhat proizvodi homoseksualce. :D
- 21:44 - Komentari (9) - Isprintaj - #

12.09.2019., četvrtak

Misli

Ne smijem mislit o onome čemu mi se misli, di ću, šta ću sa sobom, kako drugi žive živote a ja ne mogu, evo kvarim si raspoloženje pišuć ovaj post, strah me, probudiću demone, ne smin ni reć šta, nego moran to mislit samo tajno, nikako naglas da si moran priznat da to stvarno mislin, da bi moga ubit nekoga, fala bogu ne dolazi mi večeras, vidiš večeras san baš nekako miran i izbalansiran, garant jesen radi svoje, još da oće Romić pomoć, kad bi bilo moguće da mi se ne baca, ma zašto ovo pišem kad san večeras ok, ko da točno oću da si pokvarim raspoloženje svim ubičajenim sranjima, šta ako mi se krene razbacivat, kako pobić od sebe, sakrit se od sebe, ko će priživit ovo nepušenje, naša san i ja kad ću se odbit od cigara. Kako se nosit s tim da volin ćaću i mater i sve svoje a opet bi im razbaca sve prid noson i sova što su me ostavili, iako me niko nije ostavija, nego samo neki kurac koji san ja odcjepija od sebe, neki ja kojeg san malo veći i širi ja otkinija od sebe, se buni i pravi nered. Al ne smi se mislit o tome, jer ako krenem mislit skontaću da mislin, pa će me povuć da bacan, pa ću zaključit da je to jedini način, evo sad to zaključujen, vidiš, nisan triba ništa pisat, oću pisat ovaj post samo da se kurčin da ljudima bude zanimljivo pratit koliko mi je zapetljan mozak, a ne daj bože mislit da uradin kakvo sranje, šit, to triba zaboravit da se ikad pojavilo, pojest tu misao i ubit je, zatrt joj svaki spomen i zakopat je negdi di ja sam neću vidit di je.
- 17:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.09.2019., srijeda

Turbovjernici

Mislim da nikad neću svatit ljude koji su turboreligiozni, u smislu da im je glavna priča njihovog života ona o njihovoj vjeri. Takvih recimo ima na bloggeru ovdje, di ima blogera i blogerica kojima je buukvalno svaki post o tome šta je napisano u kojoj suri i ajetu, šta Allah zapovijeda, itd. Ne mogu da svatim um koji je potpuno omeđen religijom, ima to i to, tako je napisano, to je Božija volja i to je to. I ti ljudi strastveno pišu postove o vjeri, poprilično duge, a koji se uglavnom svode na bitnost pridržavanja nečega u vjeri i tako. No, nije samo na blogu, imam i primjera iz svog života. Imam rodbinu, koja je dobronamjerna i fina, ono, nema im se šta reć, al su baš turbovjernici. I kako san prije par godina dobija nistagmus, još dok je bilo friško i dok je poremećaj bija u akutnoj fazi, jednom se desilo da san svratija do njih. Oni su me obasuli prijedlozima da si pravim križ na čelu blagoslovljenom vodom, da uzmem neko sveto ulje pa se njime mažem, da mi fratar uradi bolesničko pomazanje, da se molim ovim i onim svecima, da obavezno idem na misu, da molim ovu i onu krunicu... Nabrojiše oni toga, a ja sve u sebi šutim, neugodno mi reć da nisan kršćanin i da to ne važi za mene, i tako odslušam i odem. I ostaje mi pitanje, kako neko more bit toliko u vjeri? Možda je predrasuda, ali meni tolika religioznost djeluje pomalo opsesivno-kompulzivno. Mislim da je kompenzacija za neke strahove ili da im je prosto lakše predat sve u ruke Bogu i živit tako, po automatizmu. Da se razumimo, razumin religiozne ljude koji se vode religijom kroz život i drže se pravila religije, moja obitelj je npr takva. Imam sestru koja ima oko 38 godina i nije udata, i koja drži kriterije za momka joj, da je kršćanin, da nije razveden i tako to, sve po vjerski. Da se razumimo, ona nije manje žena zbog tog što je neudata, ali i sama se želi udat a ima stroge kriterije, sve po kršćanskom ps-u. I ja je podržavam u tome, to je njen život i ima pravo na takve kriterije. Druga stvar je, kako se bgt ti ljudi, oni o kojima pišem ovaj post, nikad ne zapitaju jel njihova religija u pravu, s obzirom na to da postoji još kolko hoćeš religija koje sve tvrde različito? Mislin da su takvi ljudi slipi za takva pitanja, jer im je religija za život neophodna kao zrak koji dišu, i u njene dogme se ne smi sumnjat! Tako to, ne razumin, a vjerovatno ni takvi vjernici ne bi razumili mene, pogotovo što prolazin vako krvavu fazu, ali mi ne dolazi da se hvatam za vjeru da me vadi iz ponora.
- 00:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

10.09.2019., utorak

...
- 16:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.09.2019., subota

Ona

Postoji ta mreža u koju upadnem ponekad, ili bolje rečeno, ponekad osvijestim da sam u njoj. Pitka je kao najbistrija voda, duboka kao bol sva na vom svitu i lijepa kao vjetar koji mrsi kosu djevojčice... Ima ta mreža i ime, ali govoriti ga neću, znam sam da kad joj se pustim, osjećam i vidim svakoga od nas kao jedno, kao samu mrežu, kao Nju. Ona me ispuni i otopim se od suštine, dok ne dođem do suštine. Ona je kao more a mi smo kao ispupčenja na pučini, ispupčenja koja rijetko kada gledaju u svoju dubinu, ili u dubinu ostalih ispupčenja koje vide. Kad bi gledali, našli bi Nju i bili bi Ona.
- 17:33 - Komentari (18) - Isprintaj - #

05.09.2019., četvrtak

Znanost i duhovnost

Čita san davno o tome kako je u Van Goghovoj poznatoj slici: Stairy night, uočen patern koji su fizičari primjetili tek godinama poslje, jedan od najkompleksnijih fenomena u fizici, koncept 'Turbulent flow in Fluid dynamics'. Van Gogh je bukvalno u svojoj psihotičnoj epizodi nacrta fenomen koji su fizičari uočili tek poslje. Sad gledam video o teoriji struna, i prikazane vizualizacije poprilično podsjećaju na simbole kakve ljudi opisuju u iskustvima sa halucinogenim drogama, simbole koji proprilično liče na modele iz teorije struna. Također, mandale koje se pojavljuju ljudima kad uzimaju Ayahuascu su psihički simbol cjelovitosti kod Junga. Zanimljivo je i uzbudljivo vrime u kojem živimo, i bilo bi zanimljivo kad bi se ova, hajmo reć duhovna iskustva povezala sa modernom znanošću, ili kad bi znanost shvatila da se do znanja može doć na drugačije načine od onih koje oni jedine prihvataju kao validne. Jer čovik more svojom sviješću uć u sfere i otkrit pravu prirodu stvarnosti i bez kompleksne matematike. Mada je i matematika dobra, i zanzstvene teorije su korisne. Moja (znanstvena il ne) teorija je da je cili svemir kao jedna mreža energije i da je ta mreža zapravo živa. Ima san lucidan san u kojen san vidija te veze iz svemira, i stupija san u interakciju s njima, i žive su, mada prirodu te interakcije ne mogu opisat a da je potpuno ne pokvarim. Također san vidija da je sve što postoji u suštini ljubav, a znanost možda jednog dana dođe do odgovora na to kako ljubav kao sila djeluje. Mada, znanost trenutno nije zainteresirana za istraživanja koja su inspirirana takvim iskustvima, barem ne mainstream znanost, a u ne mainstream područjima se proučava sve i svašta, i apsurdne ali i zanimljive i inovativne stvari. Također u Budizmu npr se smatra da je sve u suštini praznina, i tvrdi se da postoje druge sfere u kojima možemo živit ko bića, ili u kojima žive neka druga bića, a po teoriji struna prostor ima 11 dimenzija, od kojih mi većinu ne vidimo. I također, prostor je u principu prazan, samo teče energija kod njega, i materija je u suštini energija, što znači, nije čvrsta, prazna je, a ta praznina je živa energija. Što više budemo otvoreniji prema znanosti kao duhovni ljudi, i prema duhovnosti, kao znanostveno orjentirani, mislin da ćemo prije doć do spoznaje suštine naše stvarnosti.
- 21:30 - Komentari (37) - Isprintaj - #

03.09.2019., utorak

Homoseksualnost

S obzirom na nadlzeć prvu povorku ponosa u BiH, djelim ovaj stari tekst poonovo.

Svjedoci smo porasta interesa za jednu temu, koja budi strasti u našem društvu, jednog fenomena koji ima gorljive pristaše i gorljive oponente. O tom se fenomenu još uvijek većinom šuti, i tema se trpa pod tepih, ali kako vrijeme proolazi, ta situacija se polako mijenja. S tim interesom, da doprinesem nešto općoj raspravi o tom fenomenu i ja pišem ovaj tekst. Naime, radi se o homoseksualnosti.

Homoseksualnost je u Bosni i Hercegovini još uvijek tabu tema iako je to pojava koja je prisutna u našem društvu kao i u svakom drugom. Tabu tema je jer društvo nema hrabrosti da se suoči sa činjenicom: homoseksualnost postoji i i dalje će postojati, sviđalo se to nama ili ne. Na prvu bi se mogli zapitati šta je to homoseksualnost. Većina BiH pučanstva homoseksualnost smatra devijacijom, prijetnjom po društvu, propagandom kojoj je cilj uništiti obitelj i slično. U ovom ću tekstu pokazati apssurdnost takvih tvrdnji. Da li je homoseksualnost neka neprirodna devijacija? Nije, jer je do sada potvrđeno preko 170 životinjskih vrsta kod kojih se pojavljuje homoseksualnost. Tako da mi ljudi nismo ništa posebno, jedino je posebno kod nas što osuđujemo homoseksualnost, za razliku od životinja koje se s tom pojavom ponašaju, pa, onako kako to životinje rade: prirodno. Kako homoseksualnost može biti prijetnja po društvo je nejasna, takva tvrdnja može izići jedino iz usta zagorjelog homofoba, koji nije u stadnju da trpi išta drugačije od samog sebe. Jednom sam imao priliku čitati post na blogu od lika koji je tvrdio da će gej parada imati loš uticaj na njegovo dijete jer će na njoj vidjeti nemoralno ponašanje. Ta tvrdnja je apsurdna, jer ako ne želi da njegovo dijeti ne vidi taj 'nemoral', može jednostavno zabraniti djetetu da ide na gej paradu. A ako je dijete dovoljno staru, ako se radi o adolescentu, on ima pravo da ide na gej paradu ako ga ona zanima. Ipak, najapsurdnija od ovih teza je da je homoseksualnost 'masonska', američka, čija li već propaganda kojom se želi uništiti obitelj. Ta teza je toliko apsurdna da je to već parodija same sebe. Ne postoji sila na ovom planetu koja može uništiti obitelj. Obitelj je jezgra našeg društva u uvijek će tako biti jer će uvijek biti potrebno odgajati djecu u ulagati napor u to, a ljudi će uvijek imati potrebu za partnerom i upuštanjem u veze. Tako da, ja ne mogu vidjeti kako će prihvaćanje jednog fenomena koji je vjerovatno star kao i čovječanstvo, prihvatanje činjenice da neki članovi našeg društva gaje privlačnost premaa osobama istog spola, može i na koji način naštetiti obitelji. Kada je stvar već takva, zašto se onda desničari bune protiv homoseksualnosti, braneći 'svetost' obitelji. Iz jednog jednostavnog razloga, jer ne mogu prihvatiti promjenu. Ne mogu prihvatiti da se koncept onoga šta je obitelj mijenja, i da obitelj može biti i zajednica istosspolnih parova, a ne samo heteroseksualnih. Drugim riječima, ne žele drugima dati prava koja imaju oni sami, jer se osjećaju da ih ti 'drugi' ugrožavaju. Također pri osudi homoseksualnosti se često poziva na religiju, a istovremeno se tvrdi da je to sve američka propaganda. Moje pitanje je, ako je američka propaganda, gdje je onda bila Amerika u vrijeme kada su pisani tekstovi Biblije i Kur'ana? Također, smatram da je pozivanje na religiju u ovom slučaju neprihvatljivo, jer u sekularnom društvu religija niti smije, a niti može dirigirati pravila društva. Ali ipak, indirektno, preko uticaja koji imaju na ljude, svećenici i hodže šire homofobiju među BiH populacijom. Mada se mogu uočiti pozitivne promjene u pristupu pape Franje prema homoseksalcima, nadajmo se da će religije nastiviti ići u tom smjeru, u smjeru prihvaćanja homoseksualnosti.

Ipak, sva ta desničarska naklapanja se ipak oslanjaju na jednu činjenicu: homoseksualnost uistinu jeste čudan fenomen. Kao vrsta, opremljeni smo spolnim organima da se razmnožavamo heteroseksualno, i homoseksualnst prirodno izgleda kao devijacija. Ali ipak, kad se zagrebe ddublje, možemo otkriti da seksualnost je više od samog spola. Slavni psiholog Kinsey je napravio skalu seksualnosti od nula do 6, u kojoj je nula isključivo heteroseksualna, a 6 isključivo homoseksualna orjjentacija. Pri svojim istraživanjima otkrio je da je većina negdje u sredini. Homoseksualni porivi mogu biti dio izgrađivanja seksualnog identiteta, koji se može mijenjati. Ja prvi sam imao fazu kada su me privlačili muškarci, i ta faza je prošla sama od sebe, sada sam čisto heteroseksualan. No homoseksualnost nije jedini čudan fenomen u ljudskoj seskualnosti. Malo ljudi zna za aseksualnost, ljude koji uopće ne osjećaju seksualnu privlačnost. Ipak ta tema ne diže toliku buru u javnosti. To je zato što aseksualnost nije vidljiva, kao homoseksualnost, i ne dira toliko u tradicionalne norme društva.

Nakon ovoga svega, možemo se zapitati, zašto ljudima homoseksualnost toliko smeta? Šta tjera ljude da napadaju gej parade, homoseksualce na mjestima gdje se okupljaju i slično? To je zato što homoseksualnost dira u srž našeg tradicionalnog društva, u patrijarhat. Patrijarhat se temelji na zajednici muškarca i žene, gdje oboje imaju podijeljene uloge, šta kome pripada, žena se brine o kući i djeci, dok muž privrjeđuje za obitelj. Homoseksualnost udara u temelje tog fenomena. Pogotovo muška homoseksualnost. U patrijarhalnom društvu, muškarac je vrijedniji što ima više partnerica. Žena koja je promiskuitetna nailazi na osudu, ismijavanje i naziva se 'kurvom', dok muškarac koji je promiskuitetan i mijenja puno partnerica je 'frajer'. Homoseksualnost udara na temelje te društvene strukture, jer muškarac nije više frajer koji osvaja ženke, nego nježan, običan, fin ljubavnik sa članom istog spola. Drugi razlog zbog kojeg je homofobija toliko prisutna je kao što sam već naveo, religijska propaganda, kao i ksenofobija, strah od svega različitog, pa i od homoseksalnosti. No vrijeme ipak daje neke pozitivne pomake u ovoj temi, o homoseksualnosti se počinje pričati, mlađe generacije su otvorenije eksperimentisanju sa svojom spolnošću i slično. Tekst ću završiti jednim primjerom iz vlastitog života. Naime, zbog sigurnosnih razloga neću otkriti osobu o kojoj se radi. Radi se o jednom mom prijatelju iz jednog običnog bosanskog sela, koji je homoseksualan. Ispričao mi je, da je tokom svog odrastanja imao spolne odnose sa skoro pola muškaraca svoje generacije. Neki se sada stide, i neugodno im je kad ga vide. Al je značajna činjenica da je u jednom običnom bosanskom selu, pola muškaraca imalo homoseksualna iskustva. To nas navodi na zaključak da nismo ništa drugačiji nego amerikanci, škoti, englezi i drugi kod kojih je homoseksualnost zakonom priznata. Jedina je razlika što smo za razliku od njih veći licimjeri. U našoj je prirodi da se homoseksualnost pojavljuje, štoo pokazuje da je naša priroda više od onoga što možemo reći kada površno gledamo naše društvo. Seksualnost je više od samog razmnožavanja, i mi kao bića smo više od evolucijskih mašina za razmnožavanje. Seksualnost je fluidna, baš kao mi kao bića u ostalim stvarima. Različitost je ne samo neminovna, nego i poželjna, i tek sa prihvatanjem homoseksualnosti kao normalne pojave ćemo moći istraživati našu seksualnost bez predrasuda i stereotipa, otvoreno i znanstveno.
- 17:51 - Komentari (14) - Isprintaj - #

02.09.2019., ponedjeljak

My love

Cili album je vrh al ova je baš baš
- 21:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

01.09.2019., nedjelja

Vječita ljubav

Idem kod novog psihologa, al imam mali problemčić. Desi mi se promjena sa svakom seansom, što je dobro. Ali je loše da mi se od tih promijena sve više i više baca po kući. Dijagnosticira mi je disocijaciju, što mislin da je prva tačna dijagnoza od 4-5 dijagnoza koje san kroz psihološku i psihijatrijsku priču dobija. Njegova želja je da jača moj racionalni dio, koji kontrolira ovaj iracionalni. Al problem je, sa disocijacijom, pri spajanja disociranih djelova sebe u jedno, svi djelovi moraju bit jednako uvaženi, i ne mogu jednog potiskivat i ne dat mu da živi. A kad bi ih sve prihvatija, neminovno bi pobaca i porazbija po kući. Tako mi barem sad izgleda. Kad se krenem spajat, osjećam taj dio sebe, nabijen mračnom, dubokom agresijon. Ali šta je čudno, taj dija mene je lip i nježan, bez njega ne mogu osjećat ništa lipo, i već godinama i ne osijećan. Vjerovatno je uplašen il povriđen pa otuda dolazi ta agresija, baš prema mojima kući. Da je mogu ispoljit negdi drugo bilo bi super, ali ona baš vuče da se ispolji kući. Nešto je davno zapelo u odnosu s roditeljima i sad ga ti jebi, muči se vako kako se mučin. Stanje u kojem se nalazin je frustrirajuće, osjećan konstantno nezadovoljstvo i grč zbog potiskivanja tog dijela sebe. O nervozi da i ne pričam. Socijalna anksioznost mi je narasla suludo, sinoć s rođacima bija i skoro san doša u stanje da se gubin, da ne mogu pričat ni obraćat pažnju i na šta. Onda san otiša u sobu i u sobi me preplavili nagoni da siđem doli prid kuću i ubijen nekoga. Povremeno mi dođu ti ubilački nagoni, i to redovito kad potisnem želju za ispoljavanjem agresije. Kad potisnen to lipo u sebi što si ne dam da osjećam. Bukvalno me strah sebe, bojin se tih nagona, jer me preuzmu i malo fali da popustin pa da i uradin neko sranje. Kako vidin jedino mi je rješenje da pustim sve u sebi da se ispolji kako želi, pa porazbija makar, ko ga jebe. Bolje nego ubit nekoga. Razmišlja san o ponovnom odlasku na psihijatriju, ali tamo bi mi bilo još gore, i tamo bi moga ubit nekoga, već mi je zadnji put kad san bija to bilo počelo dolazit al san se suzdrža svaki put, uspija san nekako priživit te napadaje. Al to je baš pakao, bukvalno pravi pakao, dolazilo mi da nešto nekome uradin i jedino bi moga spriječit to ako bi si dozvolija da bacan stolice i tako stvari po sobi. Malo san i suicidalan al nemam baš muda za to.... Još to smatran uzaludnim, jer msm da bi i nakon smrti naša sebe ovakvog kakav jesam. Šta reć još, nastaviću ić kod ovog psihologa mada mi je svaki put kad mi se nešto u meni s njim promijeni, teže. Teže jer me više vuče da pobacam. Al nastaviću ić, moran. Pa vidićemo šta će privagnit.

A vječita ljubav je naravno, Cave


- 21:27 - Komentari (3) - Isprintaj - #