Zanimljivo, zadnjih dana mi se minja način na koji gledan stvari. Npr neki lik ima vide-e na youtube kanalu u kojima priča raznorazne new age budalaštine, o galaktičkim ratovima između dobrih Pleađada i zlog Enkija i slično... Kao formira se nekakva galaktička federacija i to će puno uticat na zemljinu energiju i na nas ljude... Onako, jedno vrime mi je to djelovalo ko glupost, i gleda san ljude koji puše tu priču ko infantilne i krajnje nezrele. Al danas se sitija toga i u jednom momentu mi samo prođe kroz glavu: Pa nek viruju, šta, njihova stvar. I samo mi se promini percepcija, u smislu da su mi oni postali sasvim normalni ljudi, viruju u to što viruju i to je to. Na kraju krajeva nisu puno pametnije ni ove monoteističke religije, i tu ima Gospinih ukazanja, dupina sa urezanim ajetima iz Kur'ana, i kojekakvih budalaština. Kad saberem, bolje razumin ljude i naprosto mi nije bitno to što mi je prije definiralo ljude. Sad, kad razmislin, to je ok, ali di postavit granicu? Jer neke stvari jesu glupost, npr meni su Gospina ukazanja u Međugorju glupost, ali da li zato i vjernici koji posjećuju međugorje i viruju u ukazanja, su nužno glupi? Ja mislin da nisu, a prije dok san bija stari ja, bi reka da jesu. Sad, i dalje ih ja gledan kao ovakve il onakve, al mislin da je poanta u tome da ih ne trpam ni u kakvu ladicu zbog toga u šta viruju, i na kraju, nemam ništa protiv tog virovanja, čak štoviše, volija bi da živin u gradu u kojem postoje kršćani, muslimani, budisti, taoisti, židovi, da ima svih kultura i da sve skupa žive ne u toleranciji nego u ljubavi. I to je velika razlika, tolerancija može bit i stav: Ne volim te, ali ću te tolerirat kraj sebe, trpiću tvoje prisustvo. Dok je ljubav stav: Volim te jer me obogaćuješ svojom različitošću. Al opet, da se vratin na Pleađane, di postavit granicu? Ne mere nam sve bit normala i ok. Granicu bi ja postavija tu di nečija sloboda ne narušava mene i ne prelazi granice tuđe slobode. Ali stvar percepcije je varljiva, pomalo me strah tog smjera u kojem se odvija jer će ispast na kraju da podržavan sve. Ali možda je to i dobro, manje energije se potroši u nebitne svrhe. A i one koje ne podržajen, razumin, tipa borce za 'tradicionalne obiteljske vrijednosti', razumin borce 'za život', odnosno protiv abortusa, borci protiv imigranata i slično, mada se ne slažem s tim ljudima. Mislin da je to zdrav pristup, da bi došli do nekog zdravog ljudskog konsenzusa, da poštujemo i shvaćamo jedni druge. Jer jedino u dijalogu se može nešto postić. A nismo ni svjesni koje bogatstvo kao čovječanstvo imamo, još sad u eri interneta, kada u par klikova možemo doć do tipa Budističkih tekstova, kineske filozofije itd, možemo bit multikulturalni pa i da nikad ne napustimo sredinu u kojoj živimo. Eto za primjer, ja donekle naginjem vjerovanju u reinkarnaciju. Ne mogu reć da san baš uvjeren da postoji, ali uvažavam je kao ideju. A nisan u životu upozna nekog budistu il hinduistu.
|
