Vječita ljubav
|
Idem kod novog psihologa, al imam mali problemčić. Desi mi se promjena sa svakom seansom, što je dobro. Ali je loše da mi se od tih promijena sve više i više baca po kući. Dijagnosticira mi je disocijaciju, što mislin da je prva tačna dijagnoza od 4-5 dijagnoza koje san kroz psihološku i psihijatrijsku priču dobija. Njegova želja je da jača moj racionalni dio, koji kontrolira ovaj iracionalni. Al problem je, sa disocijacijom, pri spajanja disociranih djelova sebe u jedno, svi djelovi moraju bit jednako uvaženi, i ne mogu jednog potiskivat i ne dat mu da živi. A kad bi ih sve prihvatija, neminovno bi pobaca i porazbija po kući. Tako mi barem sad izgleda. Kad se krenem spajat, osjećam taj dio sebe, nabijen mračnom, dubokom agresijon. Ali šta je čudno, taj dija mene je lip i nježan, bez njega ne mogu osjećat ništa lipo, i već godinama i ne osijećan. Vjerovatno je uplašen il povriđen pa otuda dolazi ta agresija, baš prema mojima kući. Da je mogu ispoljit negdi drugo bilo bi super, ali ona baš vuče da se ispolji kući. Nešto je davno zapelo u odnosu s roditeljima i sad ga ti jebi, muči se vako kako se mučin. Stanje u kojem se nalazin je frustrirajuće, osjećan konstantno nezadovoljstvo i grč zbog potiskivanja tog dijela sebe. O nervozi da i ne pričam. Socijalna anksioznost mi je narasla suludo, sinoć s rođacima bija i skoro san doša u stanje da se gubin, da ne mogu pričat ni obraćat pažnju i na šta. Onda san otiša u sobu i u sobi me preplavili nagoni da siđem doli prid kuću i ubijen nekoga. Povremeno mi dođu ti ubilački nagoni, i to redovito kad potisnem želju za ispoljavanjem agresije. Kad potisnen to lipo u sebi što si ne dam da osjećam. Bukvalno me strah sebe, bojin se tih nagona, jer me preuzmu i malo fali da popustin pa da i uradin neko sranje. Kako vidin jedino mi je rješenje da pustim sve u sebi da se ispolji kako želi, pa porazbija makar, ko ga jebe. Bolje nego ubit nekoga. Razmišlja san o ponovnom odlasku na psihijatriju, ali tamo bi mi bilo još gore, i tamo bi moga ubit nekoga, već mi je zadnji put kad san bija to bilo počelo dolazit al san se suzdrža svaki put, uspija san nekako priživit te napadaje. Al to je baš pakao, bukvalno pravi pakao, dolazilo mi da nešto nekome uradin i jedino bi moga spriječit to ako bi si dozvolija da bacan stolice i tako stvari po sobi. Malo san i suicidalan al nemam baš muda za to.... Još to smatran uzaludnim, jer msm da bi i nakon smrti naša sebe ovakvog kakav jesam. Šta reć još, nastaviću ić kod ovog psihologa mada mi je svaki put kad mi se nešto u meni s njim promijeni, teže. Teže jer me više vuče da pobacam. Al nastaviću ić, moran. Pa vidićemo šta će privagnit. A vječita ljubav je naravno, Cave |
