Mislim da nikad neću svatit ljude koji su turboreligiozni, u smislu da im je glavna priča njihovog života ona o njihovoj vjeri. Takvih recimo ima na bloggeru ovdje, di ima blogera i blogerica kojima je buukvalno svaki post o tome šta je napisano u kojoj suri i ajetu, šta Allah zapovijeda, itd. Ne mogu da svatim um koji je potpuno omeđen religijom, ima to i to, tako je napisano, to je Božija volja i to je to. I ti ljudi strastveno pišu postove o vjeri, poprilično duge, a koji se uglavnom svode na bitnost pridržavanja nečega u vjeri i tako. No, nije samo na blogu, imam i primjera iz svog života. Imam rodbinu, koja je dobronamjerna i fina, ono, nema im se šta reć, al su baš turbovjernici. I kako san prije par godina dobija nistagmus, još dok je bilo friško i dok je poremećaj bija u akutnoj fazi, jednom se desilo da san svratija do njih. Oni su me obasuli prijedlozima da si pravim križ na čelu blagoslovljenom vodom, da uzmem neko sveto ulje pa se njime mažem, da mi fratar uradi bolesničko pomazanje, da se molim ovim i onim svecima, da obavezno idem na misu, da molim ovu i onu krunicu... Nabrojiše oni toga, a ja sve u sebi šutim, neugodno mi reć da nisan kršćanin i da to ne važi za mene, i tako odslušam i odem. I ostaje mi pitanje, kako neko more bit toliko u vjeri? Možda je predrasuda, ali meni tolika religioznost djeluje pomalo opsesivno-kompulzivno. Mislim da je kompenzacija za neke strahove ili da im je prosto lakše predat sve u ruke Bogu i živit tako, po automatizmu. Da se razumimo, razumin religiozne ljude koji se vode religijom kroz život i drže se pravila religije, moja obitelj je npr takva. Imam sestru koja ima oko 38 godina i nije udata, i koja drži kriterije za momka joj, da je kršćanin, da nije razveden i tako to, sve po vjerski. Da se razumimo, ona nije manje žena zbog tog što je neudata, ali i sama se želi udat a ima stroge kriterije, sve po kršćanskom ps-u. I ja je podržavam u tome, to je njen život i ima pravo na takve kriterije. Druga stvar je, kako se bgt ti ljudi, oni o kojima pišem ovaj post, nikad ne zapitaju jel njihova religija u pravu, s obzirom na to da postoji još kolko hoćeš religija koje sve tvrde različito? Mislin da su takvi ljudi slipi za takva pitanja, jer im je religija za život neophodna kao zrak koji dišu, i u njene dogme se ne smi sumnjat! Tako to, ne razumin, a vjerovatno ni takvi vjernici ne bi razumili mene, pogotovo što prolazin vako krvavu fazu, ali mi ne dolazi da se hvatam za vjeru da me vadi iz ponora.
|
