Ne znam ni sam šta je ovo
|
Da li pjesma vrijedi ako ju piše kukavica? Skriven, iza jedinog pravog odabira, krvarim dane i lažem si da je sve u redu. Šapućem si da će sve proći. I istina je da će sve proć, ali šta će bit od mene dok prolazi? Gdje ću živjeti kao monstrum, osuđen na pakao, a spoznao ljubav ljubav koja razdire, ljubav koja donosi izazove koji su preveliki. Ta ljubav je u meni, i izazovi su u meni, i snaga je u meni. Samo je pitanje kako je koristim. Ima li nade da se opredijelim za istinu? Za ispravno? Za najbolnije? Za najneizvjesnije? Nema nade i nema spasa. Kad neko neće da se spasi. Sva empatija svijeta ne znači ništa, kad srce nema snage za pokreta. Kad je duša ugušena njihovim vezama, koje su zapravo moje veze, kojih se držim ko za zadnju mrvicu sigurnosti. Ali sigurnost je relativan poojam, i topi se pod rukama dok ga držiš. Prava sigurnost je u predaji Njoj, a ja snage da se potpuno prepustim nemam. Možda sa psihologom bude bolje. Pitanje je zašto je uopće baš ovako zapelo. Dal ja dobrica mogu pokazat zube. Ali kome i zašto ih pokazujem? Kad lajem i režim na sjene. Kad prijetnje nema, ali džaba, tome u meni se to ne može dokazat. Ono ne poznaje racio i ne poznaje jezik. Poznaje samo sirovu potrebu da se iskali. Mogu li mu je ja dati? Mogu, samo, da li ja to mog podnit? Daj mi snage, Bože, da porušim ono malo vrijedno, a ne ono neprocjenjivo. |
