Malo je pokasno, i već sam pospan, al jedna mi je tema pala na pamet da pišem o njoj i ja kao poprilično tvrdoglavo biće ne mogu a da ne pišem o njoj. Naime tema je smrt. Smrt. Sama riječ je strašna. Ili nije? Ili se može spram tog pojma bit indiferentan. Jedno je sigurno, i jedino je to sigurno, svi ćemo umrit. Prije ili poslje. Smrt je prijelaz za pojedinca, ali i predmet tugovanja onih što ostaju iza smrti pojedinca kojem su bili bliski. Tugovanje i period šoka, prilagodbe i svega toga je jasno stvar živih ljudi i to žalovanje je zbog njih samih, a ne zbog umrle osobe.
Analiziraću smrt iz više aspekata. Tako npr imamo podjelu na 'prirodnu' i (valjda) 'neprirodnu' smrt. Prirodna je kad čovik umre od neke bolesti, uglavnom kad je već star i tako. Neprirodna je kad neko pogine u tipa prometnoj nesreći, ili bude ubijen, ili sebe ubije i tako to. Meni je sama ova podjela problematična. Za mene je svaka smrt prirodna, jer je sve rezultat prirodnog ponašanja, pa čak i ubojstva i samoubojstva, sve je to u ljudskoj prirodi, nagoni da ubijaš ili da ubiješ sebe.
Druga stvar je priroda same smrti. Kako se rađamo, nastajemo iz spermija i jajne ćelije, psihološki dolazimo iz ničega. Tako isto, kad umremo odlazimo u ništa, u smislu da nemamo svijesti o tome di iđemo, ne mislim 'ništa' u smislu da nakon smrti fakat ništa nema, mada san otvoren i za tu opciju. No zamislite život u kojem nema smrti. Kakav bi to život bija? Jasno, to bi bila noćna mora. I tako, paradoksalno se bojimo smrti, a moremo joj bit zahvalni što postoji. Ovdje dobro sjedaju četiri temeljne istine u Budizmu, di se rađanje i smrt navode kao neizbježne patnje u životu.
Zanimljivi su i načini na koje se oprašta sa umrlima. U našoj kulturi se mrtvi kopaju u zemlju. Meni je to fina simbolika, stvoreni smo od elemenata zemlje i red je da joj se vratimo. Također, ta nas je zemlja hranila tijelima živtinja i biljaka, pa je isto tako fino da mi uzvratimo, dajući naše tijelo kao jelo crvima. Slično tomu, negdje se tijela umrlih ostave divljim životinjama da ih pojedu. Tako se npr u Tibetu, u nekim dijelvima zemlje mrtvi ostavljaju lešinarima da ih pojedu. To mi je slična simbolika kao kopanje. Drugi način koji se prakticira jeste spaljivanje ili kremiranje. To dvoje je slično, mada nije isto. To mi više naglasak stavlja na duh, jer kako tijelo gori, ostaju pepeo i dim, dim simbolizira našu dušu koja lleti u visine, oslobođena spona koje su pretvorene u pepeo. Pa ipak, kod kremiranja se pepeo ostavlja kao trag osobe koja je u njemu boravila.
Zanimljivo je i kako različite kulture gledaju na smrt. Prije se na smrt gledalo prirodnije nego danas, npr vojnici u srednjem vijeku koji bi bili u prvim redovima, znali bi da će izginit, ali svejedno su gledali hrabro smrti u lice. Umiranje u borbi je, recimo, vikinzima bila čast koja je značila da će ići u Valhalu i gostiti se s Bogovima. Sličan fenomen postji kod boraca Islamske države, koji viruju da će u raj ako poginu na 'Allahovom putu'. Naoko smo se prominili, ali u srži, ostajemo isti. Barem neki od nas, ne svi, istina.
A ja, šta reć smrti. Nerado priznajem da je nekad priželjkujem. Ali dovoljno sam pametan da znam da nema bijega od sebe, tako da ne mislin da bi mi u smrti bilo lakše. El eto, ostane taj neki djetinji mehanizam, kao ako napustim ovaj svijet, biće bolje, pobjeću od ovih sranja. Sem toga, mislin da u smrti se vraćamo ljubavi i svemu što smo volili. Samo, tu je kvaka u tome kakva nam je karma, ako je dosta 'uprljana', nećemo bit svjesni ljubavi i svoju smrt ćemo praktički prespavat, i po inerciji ćemo otić u novo tijelo i u idući život. Tako barem tvrde u Tibetanskoj knjizi mrtvih, a meni je ona neki orjentir za smrt. Ali mislin ako smo se za vrime ovog života probudili, ili prosvitlili, da imamo šansu da u smrti budemo svjesni i da onda, shodno tome, imamo više izbora za misto nove inkarnacije, koje ne mora nužno bit na zemlji.
Samo, da li je moguće doć u takvo stanje u kojem nema više smrti, u kojem smo vječni? Teško da ko ljudi moremo imat neke svijesti o tome. Al eto, ovom su zemljom hodali, a i sad hodaju ljudi koji su navodno razmrsili tu tajnu... Sad ko će kome šta virovat, nek bude osobni izbor. Dosta o ovome, idem pogledat epizodu serije i umrit nekoliko sati prije novog rođenja ujutro.
Ev malo:
Post je objavljen 23.09.2019. u 15:21 sati.