Probudio se u sobi punoj paučine. Isprva mu ništa nije bilo jasno. Onda se lagano počeo sijećati... Žene, djece. Sjećao ih se ali im se nije mogao sjetiti imena. Nakon nekoog vremena odlučio je ustati. Razmakao je paučinu sa nekih okvira od slika i vidio slike žene i djece, ali vidno starije nego su bile kad ih se on zadnji put sjećao. Tada se vrata otvoriše i gospođa u bijeloj kuti uđe u sobu. - Dobar dan, reče mu. - Dobar dan, odgovori joj. Ko ste vi, ako smijem pitati. - Možeš slobodno, gospođa reče, ja sam vaš vodič. Tu sam da mi kažete kada ste spremni. - Spreman na šta? - Polako. Prošlih puta niste bili spremni i vratili ste se na spavanje. Međutim, vrijeme je prolazilo i vidjeli ste da su vam i djeca i žena ostarili. - Pa gdje sam ja, šta je ovo sve? - Polako. Nema finog načina da se kaže.. Uglavnom, mrtvi ste. - Mrtav? Pa od kud ove sobe, slika i svega? - Ovo je ono što je za vas bio život. Kao što vidite, nije tu puno toga ostalo. Ali vi ste i dalje vezani za život, i vaše je pravo biti u ovoj sobi koliko god želite. - A šta je tamo, u sobi vani? - Vani? Vani je smrt. - I vi kažete da sam do sad uvijek birao svoj život? Uvijek. - Ali u njemu nema više ništa za mene, ništa osim sjećanja. Da, ali na vama je koliko ćete dugo biti vezani sjećanjima. Razumijem. Ovoga puta, ovaj put idem vani. Reče. Pođite za mnom, reče mu gospođa. Prolazili su kroz uski tamni hodnik i na drugom kraju bila su vrata. Kad je izišao, vidio je da je na balkonu. - Ako hoćete u smrt, odavde morate skočiti dole. Jasno, ova zgrada i pod ispod nisu od materije i ništa vam ne može biti, ali vi morate u vašem umu se odlučiti na taj korak, na korak u smrt. Stao je i razmišljao. Na momenat mu je došlo da se vrati u sobu. U njoj je sve tako poznato. I tako mrtvo, pomisli. Ovoga puta nije dvojio, pustio se naglavačke prema podu. Kad je pao dole, začudo, dočekao se na nogama. Gospođa u kuti je bila pokraj njega. Na tlu je bila vreva ljudi, bio je u velegradu. - Gdje da sad idem? - Potražite urede po gradu koji vam nude živote i izaberite neki život koji biste željeli živjeti. Ili malo budite u gradu, ima finih kafića i parkova za ljude koji su u međufazi, kao vi. - To ću i uraditi. Reče joj. Imao je osmjeh na licu, osjećao se sviježe i živo, kao nikad do sad. Odlučio je poći u istraživanje grada, smrt je baš uzbudljiva pomisli. Što sam se ja uopće bojao smrti? Čuj bojao pomisli, kakva je to uopće emocija? Nasmija se sam sa sobom i krenu dalje.
|
