Igra
|
Jedna stvar koju većina nas izgubi kad odrastemo je možda i najvažnija. Kad odrastemo i kad stisnu želje, ostvarene i neostvarene, kad krenu obaveze, čangrizavi ljudi kji nagrizaju svojim jezikom, svojim oblačenjem. Kad nas savlada teški fizički rad, il kad nam neko prerano umre, il još jedna od milijun situacija. Firma ne radi kak triba, nemam dovoljno para za novog mercedesa niti da kockam i drogiram se, itd, itd. Koliko nas se samo opija i drogira, besciljno ubijauć vrime. Koliko nas živi a da ne dotiče svoju unutrašnjost? Koliko nas ubija svoju unutrašnjost svakim novim danom? Koliko će nas umrit a da nikad nisu ni živili? Jer zaboravili smo jednu stvar, stvar koju smo tako veselo i sočno, s guuštom radili ko dica. Zaboravili smo se igrat. Igra, tako predivna stvar! Da li nam je igri trebao smisao, kad smo bili dica? Je li tribalo imat logike, je li nam tribala donit neku korist? Nije, igra niti ima smisla, niti je isplativa, niti je logična. A opet bila je najveći gušt koji smo imali. I šteta je, velika, što odrastemo a zaboravimo zapravo šta je život. Na šta bi život triba ličit. Život je svrha sam sebi, kao igra, upravo kao igra, užitak u njoj ne ovisi ni o čemu, nego uživamo u njoj zbog nje same. Život je predivno misto. Opet je i nevjerovatno bolno misto. Kad odrastemo, i kad nas stisne odgovornost, malo nas očuva onu ditinju radost u sebi. A život bi triba bit baš to: igra. Jedna forma igre u životu je umjetnost. Umjetnost može bit i angažirana, ali i tada, kao i kod neangažirane, umjetnost je sama sebi svrha. Svrha je stvaranje iz čistog užitka stvaranja, iz igre slovima, riječima, zvukovima, bojama... Umjetnost je igra, najplemenitiji čin igre. Također, još ima načina za igru, tipa kad plešem. Sad se sitija nećakinje mi dok je bila mala, u kafiću bili ja i ona i bija je neki klinac drugi tu. I njih dvoje su u tren uhvatili neku zajedniku vibru i počeli skakat i plesat po kafiću. Također, igra može bit i sport, mada je moderni sport ubija čar te igre, trkom za zaradom. Spontanost koju smoo imali ko dica, možemo zadržat i ko odrasli, naravno, poštujuć rituale koje smo si postavili. A to je recimo da nećeš upast nekome na kavi i počet plesat s njim u sri bila dana i slično, ali ovako, navečer u disku di imamo slobodu, moremo uživat u slobodi i poigravat se. I tribali bi se puno češće igrat, na razne načine. Jer život će proć i u nama će ostat oni lipi momenti slbode i ljubavi, oni momenti kad smo se poput dice igrali, bez obzira na godine koje smo imali. |
