Opis bloga.

Nikakav, užasan, histeričan, drzak, bezobrazan, poučan, programiran za rušenje granica hm, hm, hm... Sredstvo za trošenje vremena, kojeg ionako ima previše, also uopće nema...

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Bez prerada

Važno zbog debila koji ne znam zašto posjete ovaj blog: "ovo djelo je plod fikcije. svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima slučajna je." Rečenica ima pravnu valjanost !

Goran Kauzlaric | Create Your Badge


@nachtfresser folgen


Instagram

nachtfresser@gmail.com

Diem25Rijeka1DSC
Pirat urednik na fejsu :P
Web Nachtfresser

IZBOR POSTOVA 06.2004. - ?
od najstarijih do danas, barem po jedan mjesečno, odozdo prema gore
2019
Odakle ocean u pjesmi?
Vrelo Bosne i Jajce
Sarajevski ćevapi, dame i uspomene
Snježni Benkovac na brdu
Pulski zalasci
Kosa i sram
2018
Sa Sloterdijkom u Puli
Uzoran učenički dom
Tko otvara vrata Bukowom mačku
Djevojčica iza žice
Starac i (r)evolucija
Neotuđena crtica
Trešnjevački teatar
Intimni otvori depresivnih ljudi
Modna osvježenja
Kupac ružnog limuna
Međupost
2017
Pao stoljetni park
Budimo na mi
Poderane čarape
Pijača bez leda
Ostaj mi dobro Berlinu moj
Iskustvo i stil
Sedacija, odlasci, promatračica života
Nitko ne vrijedi više od dvije minute
Kud plovi ovaj put
Srcamo se
Vareš, imenovanje prošlosti
Popravljač
2016
Božić kod Dolores
Blog arhiva, genijalno
Varešarije
Obrobljeni plimom
Nestanak Wagnerovog psa
Poezija koja to nije s teletinom na pratećoj slici
Preko crte
Djevojka sa sajma u Opicini
Predvečerje u Trstu
Labinski bijenale industrijske umjetnosti
Dresirani i slobodni
Projekt bicikl
2015
4000. post
Forever Lolita
Vječno vraćanje dupeta
O potrebi za bloganjem
Blogerska subota
U pokretu
Gromovi love golotinju
Nisam mislio na Pariz
New York, Jack i ostali mitovi
Sipa i čokolada
Čudnovati su putevi Googleovi
Svakodnevni samoslici
Nachtfresser, 3700.post
2014
Pljeskavica i čaj
Istup Anne Helm
Ravnateljice über alles
O fotografiranju i svinjama
Život
Večer s berlinskim piratima
Posljednja marenda
Fuck the System!
Izlet u Opatiju
Kandidat broj 5 liste 16 za EUP
Nek nam živi bezuvjetni temeljni dohodak
Nagnuće berlinskog piratskog broda
Tišina hotelskih soba
S visina Svetog Križa
Avionska dijagnoza obrazovnog sustava
2013
Dame i gospodo, Astrid Kuljanić
Dekadencija
Odjeb ljetu gospodnjem dvijetisućetrinaestom
Naš mali šareni štand
Anonymous MMM u Rijeci
Profesor budala
Roštilj bez jahte
Krivo mi je zbog mog starog
Što radi piratska stranka ?
Bloger za EU parlament
Izbor postova
Shitstorm
2012
Sanjam knjige u Puli
Taštine
Sjećanje
Proteze Auschwitza danas
Blogeri 2004-2011
Prošao još jedan...
Prelijep dan u Zagrebu
Blogersko pušenje privatnosti
Napad Svetle Yordanove
Čitajte "Bolju polovnjaču"
Ostajte tamo, stižemo
2011
2500. post
Čestitka vjetrom raspršena
Predsjedniku ima tko da piše
Isšljivan
A meni se popodne spava
Smrt u Opatiji
Povratak u Ništa
Dijalog jednog blogera i Igora Mandića
Hrana naša svagdanja
Jučerašnji prosvjed u Rijeci
Civilizacija baterija
Hotel Montree
2010
Snijeg u Rijeci
Obzor
Vodice, bajka s pogledom na more
Cambridge i karavane
Otočna opuštanja
Berlin : balkanska galerija
Repovi rata
Dan divljanja maturanata
Abrutissement, načelo zatupljenja
Igramo se okvirima
Nacisti u Dresdenu
Boje budimpeštanskog Ludwiga
2009
Sa(n)jam knjige Pula 6.12.2009
Prođe još jedna fešta
a je još uvijek u krugu
U najjačem sastavu
Muzej, multikulturalnost, beskućnici...
Poučak o golom
Divlji Balkan
Gorski Kotar devetog svibnja
Londonerica u palanci
O bocama i maslinovom ulju
Prozori
Ha,ha, Amy je zakon
2008
Tako je zborila Gudrun Ensslin
Priznanje
Onako usput
Blog i grob
Govor mržnje na blogu.hr
Razgovor studentica pred Humbolt univerzitetom
Nogometno bratstvo Španjolske, Hrvatske i Koreje
Prosvjed, turisti i sunčani Korzo
Rasaditi
Dobro se žega
Politička korienitost
Osamstoprvi post, mali osvrt
2007
Ekološki fašizam
Masturbacijo, sretan rođendan !
Van Goghova zvjezdana noć
Radni dan jedne Berlinerice
Dani bez neta
Petak trinaesti
Razredni izlet u vodni centar Atlantis-Ljubljana
Guščija pašteta
FBK u Rijeci, jel se kome štucalo :P
Rasulo
Izletila zbog marihuane
Moja Paris gola u novinama
2006
Manta, vraaaaaaaaaati se
O blogu "Pjesmarije" (autora NF)
Igra revolveraša
Idealisti s oružjem
Ceremonija oproštaja s praznicima
Jedna Ljudmila
Zadaća (dječja bolnica)
Irokez u školi
Moji prijatelji
Coool
Prva klasa
O ovcama i nadi
2005
Kenningari i druge učenosti
Uvijek iznova, deja vu
Moj Uerige
Ostavština
Pred maturalac
Moj Raščupanko
Sjećanje na Radovića
Pišanje u Harteri
Samoubojstvo u štali
Montaža tv stolića i sretnije budućnosti
Pivo
Nekad smo znali veselo polemizirati...
2004
Inventura 2004.
Sjećanje na vrt (Paul Klee)
Razrednik
Isplazit jezik
Kamere oko nas
O fašistima, Sloterdijku, Walseru i meni
Skins&Teacher

















































SUPERCOOL ;P.

Jin
Web Nachtfresser

Ani ram
dizajnerica
windica
Annaboni
Regina i ine
Pozitivka
Lastavica
Grofica
zub
euro
niskozemski propheta
sjedokosi
Špancirancije
Contra
Grunf























.


07/19 (15)
06/19 (30)
05/19 (29)
04/19 (27)
03/19 (30)
02/19 (28)
01/19 (31)
12/18 (31)
11/18 (30)
10/18 (30)
09/18 (30)
08/18 (31)
07/18 (30)
06/18 (29)
05/18 (30)
04/18 (30)
03/18 (31)
02/18 (29)
01/18 (31)
12/17 (32)
11/17 (30)
10/17 (31)
09/17 (29)
08/17 (28)
07/17 (34)
06/17 (29)
05/17 (31)
04/17 (29)
03/17 (31)
02/17 (30)
01/17 (31)
12/16 (29)
11/16 (24)
10/16 (30)
09/16 (26)
08/16 (22)
07/16 (26)
06/16 (27)
05/16 (28)
04/16 (29)
03/16 (31)
02/16 (29)
01/16 (31)
12/15 (31)
11/15 (30)
10/15 (29)
09/15 (30)
08/15 (30)














.
































Stari Grad na otoku Hvaru



Iz Ciste Velike smo se drugi dan uputili u Drvenik odakle vozi prilično jeftiniji trajekt do Sućuraja na Hvaru od onog Split- Stari Grad. Krenuli smo čim se Matija vratio iz BiH kamo je išao izvaditi osobnu iskaznicu, svi koji mogu to i rade, eto nešto se i naučilo od lopova prebjega. Zakasnili smo na raniji trajekt, koji, primjetili smo, nije ni prometovao zbog nešto jačeg vjetra, odluku kapetana da ne vozi nitko ne može promijeniti, a ovaj je, čuli smo, prilični trtaroš. Stali smo u red, čuli da trajekt može primiti oko 32 vozila, mi smo bili dvadeset i neki i prošli smo.
Iako nam je s obzirom na cilj našeg putešestvija, moja ostavština u Velikom Grablju bilo praktično svejedno gdje ćemo noćiti, rezervirali smo, nakon što smo se informirali, znatno ranije smještaj u Starom Gradu. Sve što smo čuli i pročitali bilo je točno, obišli smo cijeli otoki uvjerili se, Stari Grad je daleko najprivlačnije mjesto na njemu, ako izuzmemo naravno Velo Grablje, al tamo smještaja nema. Pri dolaženju u sobe slijedila je klasična hrvatska priča, no to je već dio folklora, a mi smo već iskusni, naime gazdarica se dosjetila da bi mogla naplatiti dodatnih 10 eura za psa, no Matija je imao svu njihovu korespodenciju, pa je odustala.
Sve nam je bilo na dohvat ruke, radila su i dva veća marketa, a mjesto je za razliku od Hvara koji se guši u betonu disalo.Smještaj je bio dobar, naravno moramo isključiti žohara pod tušem, ali to je na Jadranu u svim starijim zgradama normalno. Najvažniji je naravno bio balkon, i tu nam je gazdarica pokušala iznajmiti sobu bez, ali smo je podsjetili što je u ponudi pisalo.
Jeli smo u centru, posebno je bila dobra moja piletina uz pomfri i povrće na žaru, u restoranu čije sam ime zaboravio, al lako ga je prepoznati, jedini ima normalne cijene, u ostalima one lete k nebu. Postoji doduše i jedna menza, al smo na internetu našli hrpu negativnih ocjena i kritika.
p.s.
Stari Grad je na osam zadnjih fotografija.



Komentari [9]

Postinje i Cista Velika



Nakon kave u Gospiću postaje na putu prema Dalmaciji su nam bile Postinje i Cista Velika. U Postinju mi je sve bilo jasno, bio sam splitski kum i tamo je ladanjska kuća mojih Splićana, koju smo eto prvi put posjetili. Lijepo je, a svi naresci se tamo prirodno suše uključujući i pršut. Cijela obitelj uključujući mlađe članove je igrom slučaja bila tamo, pršut je meni bio odličan, neusporediv prema onima koji se kupuju u dućanu, no bilo je i njurganja nekih tamo oko slanosti, nikad svi zadovoljni.
U Cisti Velikoj, na samom rubu naselja, u ulici kardinala Alojzija Stepinca smo prenoćili kod drugaricine bivše cimerice, od nedavno udovice. Došao sam tamo pun predrasuda, nije mi bilo kao prvo jasno kako netko tko je slušao u gradu Creedence clearwater revival, a to je bio slučaj naše domaćice može završiti na jednom takvom mjestu i ufurati se u ulogu žene, majke, kraljice, priča me uvjerila da nijedna životna priča nije jednostavna i mnoštvo ponekad i čudnih faktora utječe na naše izbore, u svakom slučaju žena je sad dobro, djeca velika i otišla, ona još radi i ima mnoštvo zanimacija.
Zanimljiva mi priča o tim vjetroelektranama u blizini, te svim obećanjima koje su mještani dobivali prije gradnje, na kraju su ostala nagađanja kao u svemu kod nas, tko je namlatio koliko love. Meni su simpatične, al da buče kad zapuše, buče. Imao sam predrasudu i prema ljudima koji tamo žive, no za vrijeme jutarnje šetnje s Jinom svi koje sam sreo bili su susretljivi i ljubazni, ipak domaćica mi je skrenula pozornost da je to samo uzorak njenog susjedstva.
Ponedjeljak je, opet sam knap s vremenom, blogove posječujem popodne ili navečer, valja nama delati.



Komentari [8]

Živjeti u Travniku ili Gospiću

Iako je vrijeme bilo odvratno, u jednom momentu je čak padao grad iliti tuča, i zadnji dan u Sarajevu nam je bio potpuno ispunjen i zanimljiv. Budući da je ekipa spavala onoliko koliko je trebalo, ja sam skoknuo do Baščaršije donijeti svima doručak ili ručak, kako za koga. Ja sam se odlučio za Željine ćevape, mogu umiriti Lastavicu, informacije koje sam imao da više nisu dobri kao nekad, jednostavno nisu točne. Šetajući do tamo razmišljao sam kako pravilno po sarajevski zatražiti hranu za van, odlučio sam tražiti desetku za ponijeti i čuo konobaricu kako galami :"Jednu desetku u papir!".
Ako oko ćevapa postoje razilaženja u mišljenjima koji su najbolji, oko bureka su svi jedinstveni, najbolji je u "Bosni", drugarica je nakon zeljanice, naručila za isprobati sve ostalo, burek (tako se zove samo onaj s mesom), krompirušu i sirnicu, Matija nije komplicirao i pristao je na isto. S mesom je fantastičan, a ostali odlični.
Popodne smo išli u goste kod kćerke bivše drugaričine gazdarice i njene obitelji i uvjerili se da rat nije uništio ono nevjerojatno sarajevsko gostoprimstvo. Zahvaljujući svojoj osobini da sve žene i cure pri upoznavanju diskretno odmjerim od glave do pete ispao sam i znalac običaja, drugarica je pojurila unutra u zagrljaj prijateljici, a ja sam doviknuo s praga, hej, ne u cipelama, što je odmah izazvalo simpatiju. Došao je i brat od domaćice sa suprugom i gazda Mirso je bez obzira na iskaze svih da su siti i nevremenu vani skoknuo do obližnje mesnice i vani na roštilju ispekao ćevape, nije to veli on za ručati nego "za nako". Drugarica ih je pohvalila da su joj bolji od svih tih čuvenih čaršijskih, taj mesar koristi zbilja zanimljivu recepturu, a Mirso ih je majstorski ispekao. Kći domaćina, maturantica, nas je pozvala u svoju sobu, ima zbilja nevjerojatan pogled na grad, stadion koji se vidi je Koševo.
Nakon što smo teško ustali jer druženje je bilo stvarno ugodno, no mi smo morali na dalek put, uputili smo se ipak naći hotel u kojem ću boraviti 21. na 22.svibnja sa svojim razredom. Hotel zbilja djeluje zanimljivo, a mladi recepcionar je bio izuzetno susretljiv, iznio je zanimljive prijedloge "za život navečer". Ako bude lijepo vrijeme vrt im je izvrstan.
Sad se vi pitate, kakve veze ima naslov s postom, e pa o tome u drugom dijelu ispod fotki.



Oko osam navečer smo krenuli na dugi put do Rijeke. Matija je predložio i jednoglasno je prihvaćeno da isprobamo i poznate travničke ćevape. Na kraju je taj izlet ispao nevjerojatan kulturološki doživljaj. Shvatio sam da i tamo kao i u nekim našim krajevima rat ipak ima svoje pobjednike. Pao je već mrak kad smo ulazili, brdom je dominiralo osvjetljeno i zanimljivo arhitektonski riješeno šehidsko groblje. Gradić je bio nevjerojatno živ, pun mladih ljudi. U izlozima su izložene fotografije ovogodišnjih maturanata i to je bilo jedino što mi je bilo simpatično. Cijelim mjestom preko zvučnika su odjekivale muslimanske molitve, zastrašujuće, mada su ti mladi ljudi izgleda oguglali na to i nisu se osvrtali. Ipak bilo je i onih iz kavana koji su doslovno buljili u nas pridošlice. Ćevapi su se Matiji i drugarici svidjeli, meni ni to, ako se ne varam Matiji su bolji i od sarajevskih. Sjetio sam se svog boravka u Gospiću u hotelu "Ante", unutra je u prepunoj sali tip predstavljao knjigu o židovskim lažima i stoljetnom proganjanju Hrvata, čula su se glasna odobravanja. Naravno sjetio sam se i jučerašnjog klanjanja muškaraca na čaršiji, isto je preko zvučnika odjekivao valjda arapski između ostalog, ali to je turistima koji su prolazili bila atrakcija, neki su čak i fotografirali, grad amortizira takve događaje.
Razgovarali smo, zaključak je bio da ljudi jednostavno na sve oguglaju.
Ispalo je da smo u Rijeku stigli s nešto više od sedam sati vožnje, prije granice smo još kupili jeftinije cigarete, tjedan je bio intenzivno življen i zanimljiv.






Komentari [6]

Sarajevski ćevapi, dame i uspomene



Nakon doručka, uglavnom pogrešno odjeveni, odšetali smo ka centru Sarajeva, gdje je jučer bio pravi ljetni dan, a zgodne Sarajke su srećom imale uglavnom bolje informacije o vremenu od nas.
Vječna vatra je još uvijek na istom mjestu s istim natpisom i turisti kod nje čekaju red za naslikavanje, a ja za fotkanje. Slušam, kako očito sarajevska vodičkinja, objašnjava Nijemcima, koji se svako malo okreću za bučnim tramvajima, da je Sarajevo prvo u Europi imalo električni tramvaj, možda netko od turista i zna da je to tipični balkanski mit i da su u Njemačkoj tramvaji bili prije, ali neće ispravljati, nema svrhe.
Za razliku od vatre, ulice i trgovi su mahom promijenili imena, što otežava snalaženje nama starijima, nakon što u malom Konzumu nisam našao pijaču koju sam tražio, ipak po uputama susretljivog trgovca pronalazim veći, na tom nekom trgu tko zna kom, taj market sam dva put obišao uzduž i poprijeko, da bi se uspostavilo da ne drže alkohol, vjerojatno je to još Todorić dogovorio s tadašnjim političkim strukturama. Snašao sam se u Bingu, bosanskom lancu marketa.
Nekad kultnu kavanu Park smo zvali parkuša, nasmijalo me, sad se temeljito obnovljena i kao uređena i zvanično zove Parkuša, starog šarma naravno nema, što se još više odnosi na sad luksuzni hotel Evropu, što nije ni sjena od onog u kojem smo pijuckali Zuko Džumhur i ja. Došla Europa u grad koji ju je željno čekao i eto, sad se neki pitaju gdje je bila greška u koracima.
Glavna tema jučerašnjeg dana je naravno bila degustacija ćevapa, odlučili smo startati s najpoznatijima. Ručali smo u Ferhatovićevoj Petici, tu smo naravno čekali na mjesto i na kraju dočekali jedno na suncu. Blago rečeno fijasko, kod drugarice je više od polovice bilo nedovoljno pečenih, Matija je dobio jedan praktično sirov, kod mene su svi bili pečeni, ali za moj ukus itekako preslani, Jin nije htio ni probati. Matija je zvao konobaricu za reklamaciju, ona je izrazila iznenađenje i žaljene, poučila drugaricu da je trebala zvati odmah da ih se odnese dopeći, te im ipak ponudila da im donese još pet na račun kuće, što su oni odbili, račun naravno nije smanjen.
Večerali smo ćevape, malo ću zanemariti kronologiju, u drugoj ili trećoj po čuvenju, ipak je tu i Željo, Mrkvi, koja je meni još kao studentu bila najdraža. Okus i izgled su potpuno različiti, mogao bih ih i iz aviona razlikovati, kod Mrkvinih se osjeti ovčetina, meni su znatno bolji, Matija se baš i ne slaže potpuno, a drugarica je ipak burekovala u Bosni izvrsnu zeljanicu. Ona se poslije našla s fakultetskom cimericom, koja ju je pak podučila da Sarajlije više ne jedu ćevape na čaršiji, nego uz autobusni kolodvor, zaboravio sam kak se objekt zove.
Od važnijih događanja smo još imali Jinov okršaj u parku s ogromnim avlijanerom, tu mi je pomogao jedan crnoputi očito imigrant, koji je tamo dangubio na klupi, koji je ovog vješto i na vrijeme ulovio za rep i izbezumio, dok nije odjurio, te posjet fakultetu na kojem smo drugarica i ja studirali. U razgovoru sa simpatičnim profesorom mojih godina saznao sam da asistentica koju baš i nisam volio još radi, pred mirovinom je, za rata je bila šefica katedre, ostalih naravno više nema među zaposlenima. Pitao sam i za profesoricu kod koje smo oboje diplomirali, neprikosnovenu Miru Đorđević, muž i ona su preko rata do mirovine živjeli i radili na renomiranom njemačkom fakultetu, sad su se vratili i kaže, predvečer izađu u šetnju na obližnjem, od Izeta Sarajlića opjevanom, Vilsonovom šetalištu, ako odlučite tuda proći, možda ih i sretnete. Dobio sam i potvrdu svojoj taštini, nije ih previše kod Mire uzimalo diplomske radove, nemjerljivo više je studenata bilo kod njenog kolege, kod nje si mogao dogovoriti temu, to je kod mene tad prevagnulo, dok ih je drugi, kod kojeg je bilo znatno lakše štancao i dijelio, ipak moram priznati da mi je taj drugi približio Brechta. Umor je presudio i Vilsonovo šetalište je otpalo.
Kako završiti dan ako ne s kalorijskom bombom, griješnici smo, a i emocionalno slabi prema grijesima djetinjstva i mladosti, e pa neka.
Sinoć je u Sarajevu zahladilo s kišom, sad je već pljusak i grmi, Jin ne zna gdje bi se sakrio, svuda prozori, a još nismo ni uobičajeno prošetali. Od današnjeg dana teško da će nešto biti.



Komentari [10]

U Sarajevu smo



Imali smo ispunjene dane između ostalog u Cisti Velikoj, Starom Gradu i Velom Grablju na Hvaru, dosta se fotkalo, al ni nije bilo vremena niti obećanog interneta u apartmanu (gazdarica je nudila da se ulogiramo u dvorištu do njenog stana, ja sam previše komotan za to), tako da nije bilo postova, ali će valjda uslijediti, jer su dani bili nabijeni doživljajima.
U Bosnu sinoć ulazim prvi put nakon skoro tri i pol desetljeća, na granici skoro da se ništa nije promijenilo. Uveli su automate za vece, drugarica i Matija koji putuje s nama zdvajaju, shvaćajući da nemaju sitnih marki, žena kaže, ma čekajte, pritisnut ću vam ja dugme pa uđite, i bi tako, prvidojam simpatičan. Na pumpi između dviju graničnih kućica izlazimo tankati, dojuri tip, čekajte, ja ću Vam napuniti, ako ne uradim, dodaje brbljajući, odmah ide otkaz. Bosanski granični prelaz, ide sporo, tip traži sve i svašta i šok, nemamo kod sebe zelenu kartu, jbg nitko nigdje već par desetljeća nije tražio, nedavno obavili registraciju, drugarica nije spremila u auto, 20 eura i dosta čekanja jer se ne javlja na telefon onaj koji treba izdati dokument, da sam bio sam ja bih se vratio i ne bih pokušavao ponovo ući u Bosnu.
U Sarajevo stižemo dosta kasno no relativno brzo se pojavljuje prijatelj od gazde s ključevima, meni sumnjivo to obećano parkiranje u dvorištu, tu su neke garaže, no tip je odmah uzeo lovu, plaćanje unaprijed. Samo da ne bude pauka, u dvorištu mislim, ne u stanu, ne vjerujem ja Bosancima i filozofiji snađi se druže, s tim da nemamo nekog izbora.
Liježem kasno, ustajem rano, svi spavaju, pseće potrebe, jučer cijeli dan u pokretu, nije ništa obavio, srećom jutros je bio brz i ekspeditivan i sam tražio bez suvišne šetnje povratak u apartman i sad i on spava poput bebice. Ja sam se onda sam uputio u potragu za mlijekom i vodom u susjedstvu na Bistriku. Odmah nalazim supermarket, saznajem da će svježe mlijeko doći tijekom dana, stiže naime ponedjeljkom, srijedom i petkom, a za vodu mi nema za zamijeniti novčanicu od sto maraka, eure ne primaju.
Odlučim malo istražiti kraj dok ekipa spava, dobili smo naime samo jedan ključ pa će i to biti problem. Prepoznajem Principov most koji se sad drukčije zove, latinska ćuprija, zadovoljan što znam gdje sam, pravim krug vidjeti da li se snalazim u gradu mog studiranja, sve funkcionira, jedino su hoteli poput Evrope preuređeni i užasno izgledaju, to dam sinoć vidio i iz auto, sve novosagrađeno i raskošno, a ulice pune prosjakinja, te parkovi avlijanera, pasa lutalica, kako sam jutros primjetio, morat ću paziti na svog najboljeg druga.
U jednom malom marketu uspjevam dobiti kruh i mlijeko, jedna mlada simpatična trgovkinja s maramom na glavi trči mi okolo razmijeniti famoznih 100 marki za račun 1,85 koliko su mlijeko i voda od 1,5 litre, zahvaljujem joj se, kaže. šta ćemo, pa morate imati mlijeka, znam da tu neću kupovati alkohol, ne valja kvariti dojam.




Komentari [11]

Uskrs kod Dolores



Već tradicionalno kršćanske praznike provodimo kod naše Dolores, već tradicionalno fotografije ne uspijevaju, ali zato uspijeva pretjerano jedenje i pijača, tako da bi danas moglo biti veselo na putu.
Inače druženje je bilo uobičajeno ugodno, ponovo smo pretresli relevantne teme, od šepanja projekta europske prijestolnice kulture, do povijesti isusovaca u Rijeci. Burek je ovaj put bio otkriće s heljdinom korom, kao i torta s tamnom i bijelom čokoladom, svaki Uskrs uskrsnu nova gastronomska iznenađenja.
Najoriginalniju čestitku sam jučer dobio od našeg Mekona pa mu eto ovdje i ovim putem nazdravljam!



Komentari [13]

Bez suvišnih emocija



Jučer malo razbacivanja, krumpir salata s mladim krumpirom, jednostavno starog nismo imali i izvrsna je bila. Taj mit da se radi sa starim krumpirom baš i ne drži vodu. Veći dio dana smo na brdu bili u kratkim rukavima, što gore i nije baš uobičajena slika. Eto obavili smo par dana prirode, od sutra ćemo znatno manje biti online, ako uopće. Plan je malo Dalmacije, otok Hvar, malo Bosne s dva dana Sarajeva. Nakon skoro tri i pol desetljeća u gradu mog studiranja. Nema baš nostalgije, prijatelj slijedi hrvatski trend pa u Posušju vadi bosanske dokumente, a preko neta smo vidjeli da je znatno povoljnije noćiti u glavnom gradu susjedne države nego u Hercegovini. U svibnju po odabiru mog razreda idemo tamo i na dvodnevni razredni izlet, pa nije ni zgoreg obnoviti znanje terena. Inače ljudi za koje sam bio emotivno vezan ili su likvidirani u ratu ili su više sati leta avionom, s barem jednim presjedanjem udaljeni od Bosne.
Inače Uskrs me uvijek podsjeti na jednu ratnu godinu kad sam vodio autobus pun riječkih srednjoškolaca u njemački grad prijatelj Neuss na poziv župnika iz tog grada. Jedan od najintenzivnijih velikih tjedana uopće, a djeci odmak od bombardiranja ružnim vijestima.
Sretan Uskrs svima dobre volje, mi uskoro krećemo na već tradicionalni uskrsni doručak kod Dolores s prijateljima.



Komentari [8]

Bez socijalne prisile



Predozirasmo se jučer čistim zrakom, meni malo i previše bilo. Svejedno lijep osjećaj kad ništa baš raditi ne moraš, a možeš. Danas nitko od nas troje nije baš najbolje, kreću lagane psihičke pripreme, i ne samo psihičke, za put u ponedjeljak. Sutra za Uskrs smo već tradicionalno kod frendice Dolores. Čitam zadnjeg Sloterdijka, malo mi i dosadan, tako to ide s pametnim ljudima, ja valjda nisam previše dosadan. Još jedan post čisto da ne preskočim dan.



Komentari [7]

Nakon duge nemilosrdne zime



Odmah krećemo ponovo gore, blogove posjećujem večeras. Odojak uz preporuku kupljen kod Glujića na Viškovu, izvrstan!



Komentari [7]

Nije još počelo



Prvi dan odmora bez opuštanja, ustao ranije za išetati Jina i stići do tržnice, pri kraju sam s limunom, a danas smo dogovorili što prije u Gorski kotar, već me se čeka. Vijest o smrti relativno mladog fotografa kojeg sam viđao na svojim putešestvijama, ovih s pravim fotoaparatima nema previše po Korzu, saznaš kako se zovu tek kad umru i fotka im postumno osvane na portalu Novog lista.
Rudanica u svom stilu lupeta i skuplja lajkove po fejsu, primjetio sam da mi je jedna frendica stavila prigodno fotku što je pozirala ispred crkve Notre Dame, s druge strane je lajkala Rudanicino pljuvanje, nije lako stalno biti na društvenim mrežama, lako je brzopleto doći u raskorak sa samim sobom.
Sinoć imali posjet suputnika za idući tjedan, valjda je definiran polazak u ponedjeljak, tko će ga znati, usklađivanja nisu nimalo jednostavna stvar, s druge strane s jednim autom putovati nije mala ušteda, uzgred, imamo konačno i nove gume.



Komentari [7]

Umak



Nisam fan začina, uključujući papar i sol, jelo mi što prirodnije, uglavnom to bolje. Ipak umaci posebno pikantni, znaju prijati, šteta što jučer umak od hrena nije bio dovoljno oštar. Inače hren je jedan od največih štetočina na brdu gore u Gorskom kotaru, gastronomski mi je najbolje jednom prijao svježe oriban uz hrenovke u lokalu u centru Beča.
Dobio sve nalaze sa sistematskog, nikad bolji, zbilja sam ostao iznenađen, posebno jer zadnjih mjeseci ne živim baš neporočno.
Zadnji dan nastave prije mini odmora, opuštena atmosfera, jedna učenica mi na odmoru reproducirala snimljenu svađu s dečkom preko mobitela, s molbom da izrazim svoje mišljenje, nije odustala ni nakon što sam joj pokušao objasniti da sam ja iz nekog sasvim drugog vremena i priče, mnogo slobodnijeg od ovog danas. Dao joj ipak podršku, ne može ona biti kriva zbog njegovih posesivnih projekcija, naravno nisam koristio takav rječnik, samo kratko potvrdio ono što je željela, uz ogradu da nitko nikad ne može razumijeti tuđe veze.
Sad čekanje Uskrsa, pa put, sve pet.
p.s.
Sunce mami vani, čekaju me, blogove obilazim predvečer, nadam se da je Eurov Augsburg pobjedio.



Komentari [7]

Čista krv



Kako lijepo upropašten divan sunčan dan sistematskim pregledom.Iako sam se pojavio prije zakazanih 7.30 unutra je sve bilo puno, ogromna kolona valjda kosovara građevinaca, glasni nesporazumi oko nerazumijevanja pitanja i tak to. Što se čudite, kaže jedan gospodin čekajući red za vađenje krvi, doživio sam isto, tako su s visine gledali na nas u Irskoj.
Na kraju vele, i sutra će biti netko iz Vaše škole pa ćemo po njemu poslati nalaze. Nitko ne pita može li se dogoditi da to dođe u ruke nekom kome ne bih povjerio nešto najosnovnije, neću sad metaforizirati. Barem za najočitije je otklonjena sumnja, naime izraženi podočnjaci vuku, što sam i od zdravstvenog radnika čuo, na bubrege, no bubrezi su sasvim u redu. Dugo se nisam vagao, na 78 sam kila, to je skoro točno po onoj formuli kako treba biti, visina minus sto.
Čitam nešto sad, kao ono lakšu literaturu o umijeću vladanja, kako društvo ne može dopustiti potpunu demobilizaciju ratnika, a još manje svoju demilitarizaciju. Stalno mora vladati neka opasnost, svako opuštanje može biti pogubno. Nama koji smo manipulaciju odavno spoznali od toga nikako nije lakše.



Komentari [6]

Opet u visinama



Pas je ponovo dobro i posljedično, svijet ponovo izgleda na mjestu. Jučer mi neki čudak u autobusu dao maslinovu grančicu, dijelio ih ono skoro pa po redu, ipak bi neke, ne znam po kojem kriteriju, preskakao. Dalo mi ideju,ovih dana pred uskrsne praznike uglavnom se i rade prigodne teme, obnoviti vokabular pojmova vezanih uz Uskrs. Naravno zapelo već kod cvjetnice, njemačkog pojma za nju. Naša mladež uvjerena da svugdje uspjevaju masline i da se svigdje u svijetu maše maslinovim grančicama. Tek na zadnjoj grupi sam uspio navesti učenike da dođu do pojma "Palmsonntag", ispalila odmah jedna odlikašica, možda načula nešto od ovih prije.
Lijep je dan, čitam na twitteru da u Berlinu očekuju za ove praznike kratke rukave.
Jučer sam sreo kolegu, koji iako Rječanin, nikad nije bio na Svetom križu, odnosno zvjezdarnici. Meni osim lukobrana i Korza ne pada na pamet drugo mjesto za prošetati. Odozgo izgledaju nekako minornije te svakodnevne nizinske sitne spletke.



Komentari [6]

Homo si teć- Rijeka 2019.



Post kasni jer sam odvajao fotke za natječaj Foto si teć, već dva puta su moje bile izlagane na skupnoj izložbi, pa, budući da sam se uvjerio da svi natječaji, ni kod nas, nisu namješteni, a mojem egu godi biti izlagan,eto potrudio sam se za izbor, tih fotki nema na blogu. Imao sam i par susreta, smislio već koncepcijski post, no pas mi nije dobro, pa ću samo priložiti krnju foto reportažu.
Naravno da se ograđujem od zdravog života, al svaka manifestacija koja se uspije etablirati, omasoviti i ustradiciti zahvaljuje pohvalu.



Komentari [7]

Nitko i ništa



Razmišljam nešto, slušao sam Sloterdijka u Puli, sad ga čitam, u Puli mi se činilo da nešto možda nisam najbolje jezično razumio, možda pak i jesam, al nebitno, to je neka definicija malograđanina kao povijesnog heroja kontinuiteta, koji se othrvava napasti svih mogućih izazova oslobađanja osobnosti, sve te emancipiranosti, koja se obilato nudi. Sebi uzimam u olakotnu okolnost, tek odnedavno sličim toj kategoriji, borio sam se i moji ideali su poraženi, a fiziološki ne bih mogao podnijeti dalju borbu, te sad priznajem i herojski prihvaćam ulogu, sad sam zbilja nitko i ništa. Ako mi pak to netko kaže u lice, možda ipak uzvratim niskim udarcem, još potpuno ne vladam instiktima.
Jučer smo zakasnili na marendu u omiljeni restoran, ipak smo dobili, da ne ostanu, friške srdelice s blitvom, u polumraku mi ni jedna fotka nije uspjela. Jina su sardelice oduševile, on nam je detektor potvrde svježine. Ipak lagano je to za nas, večeralo se jače nego obično. Novi vozni park tamo gdje pas i ja pravimo stanku na povratku iz večernje šetnje, vozila pripšadaju jednoj moćnoj firmi, sretao sam je i u šetnjama Berlinom, a sva vozila daruvarskih tablica, tako je to, nekima je jedina briga maksimizirati profit.
Nas stare gubitnike svejedno raduje pročitati da maestralni Slavoj Žižek nastavlja u Independentu oko Assangea prkositi establišmentu, mada i on već tu spada, u ime misleće javnosti.



Komentari [9]

Pizza sa šunkom



Vikend je počeo s kišom. Ja sam ipak jutros rano ustao i uspio obaviti tržnicu te fotkati riječke modne novitete dok je kiša još samo iz daljine prijetila. Uhićen je Assange, između ostalog i član mog pokreta Diem25, koji je javnosti otkrio mnoštvo tajnih dokumenata koji svjedoče o američkom manipuliranju vladama navodno samostalnih država. Sad mu prijeti izručenje SAD-u i smrtna kazna ili doživotni zatvor, o čemu svjedoči isto jedan tajni dokument nedavno objavljen. Peticiju protiv izručenja SAD-u koju je pokrenula isto naša članica glumica Pamela Anderson, možete potpisati na peticija, a intervju povodom događanja sa Srećkom Horvatom na Intervju Horvat
Tek danas sam postao svjestan da u četvrtak startaju uskrsni praznici, spoznaja mi uljepšala mutan dan. Primjetio sam još s radošću da se Rječanke protiv mraka bore uglavnom svjetlim bojama. Auto je ponovo na popravku, treba danas nekako doći do njega, u ponedjeljak ćemo napokon i promijeniti gume, odluka je pala, starci se obično nakon deset godina prodaju, al eto, za neke u ovom blagostanju to nije opcija.
Pizza je kupovna Deliziosa Margherita, naravno uz naše dodatke zubo



Komentari [15]

Istek roka trajanja



Sa sobom uvijek nosim torbicu preko ramena, u njoj su fotić i ostale slične gluposti. Nedavno je neka nadobudna zaštitarka od mene i još nekih gostiju tražila otvaranje, nije mi htjela pokazati isprave, online sam je prijavio, nakon par dana sam dobio ispriku i da su prijavili slučaj firmi koja za njih obavlja zaštitarske poslove i upozorili ih. Danas sam zastao kod mlijeka, vidio sam da je na nekim bocama naljepnica sniženo, no učinilo mi se da je datum s istekom roka jednoznamenkast, al nisam bio siguran te sam mahinalno po torbi počeo tražiti one jeftine rezervne očale, to je potrajalo, na kraju ih nisam našao, na kraju sam kupio mlijeko bez sniženja, jer sam se sjetio koji je datum jučer bio, znači dvoznamenkast.
Idući prema blagajni nastavio sam bezuspješno kopati po torbe, sva tri para naočala su bila doma. Kod blagajne gdje sam plaćao stajao je zaštitar, no izgleda da je u zadnji moment odustao od kontrole. Nije prvi put da od tri para naočala nitijedne nemam u torbi, istječe mi rok trajanja. Izborna je godina u školi, no baš nešto razmišljam, krene li baš sve naopačke, ništa nije tragično. Samo treba naučiti gledati svoja posla, kako god završilo, suprotstavljene strane će se nastaviti prezirati međusobno i život će ići dalje nešto manje ili više novca u džepu.



Komentari [9]

Otirač



Neke rečenice su važnije i sudbonosnije od ostalih, jednostavno se nametnu iznad ili izvan svog vremena. Tako je markiza de Pompadour, ljubavnica i savjetnica Luja xv. jedne večeri usred zabave koju je sama organizirala, kad je stigla vijest o porazu francuske vojske od brojčano slabije pruske, te davne 1757. izrekla čuveno :"Poslije nas potop!" i zabava se neometano još raskalašnija nastavila. Tu su rečenicu na svoj način izdvojili mnogi filozofi, a jedan od najznačajnijih, nedavni gost Pule Peter Sloterdijk, smatra je početkom novog doba i duha koji ga obilježava. Za tog Sloterdijka je moj Slovenac Žižek rekao da je primjer da postoje i inteligentni desničari, izuzetno rijedak primjer, ali eto.
Dok ova djeca što petkom izbjegavaju nastavu i kao prosvjeduju za spas zemlje nisu svojim demonstracijama privukla pozornost, rijetko tko od odgovornih je uopće išta konkretno razmišljao, a kamoli činio za generacije koje dolaze, potpisano je par svjetskih ugovora, koje naravno nisu poštovali oni najodgovorniji i to bi bilo to. Sad će kod nas ići ta peticija kontra produženja roka za odlazak u mirovinu sa 67 godina, što je za neka zanimanja, kao npr. tete u vrtićima zbilja suludo, no već znam neke iz moje generacije, koji neće potpisati, jer njih to ionako ne kači, najmanje bi to trebalo tom logikom mene zanimati koji nemam djece.
Za vrijeme rata sam imao izbjeglice po par dana u svom stanu i zabava je neprekidno trajala, s tim da su cure i žene budno pratile da ne bi kroz vrata ušli nepoželjni gosti. Budući da sam i ja na vrijeme shvatio da ne postoji bolja budućnost, barem ne na ovim prostorima, posvećeni smo onom što nam je dostupno, sitnim radostima. Sad me već nekoliko dana svaki put razveseli novi otirač, koji je drugarica donijela na dan stizanja zadnje mirovine.



Komentari [5]

Jutarnja smjena



U nedjelju smo vozeći se kući slušali one Balaševićeve pjesme o devedesetima koje se trebaju jebati, te dabogda se nitko nikad ne sjeti tih skotova, protuha i lopova, koji su između ostalog vodili rat. Približavam se kraju čitanja Malićevog dnevnika osamdesetih, u 1989. sam godini i zanimljivo, zbilja je kletva kod nekih upalila, spominje se na više mjesta Miroslav Šolević, kojeg smo eto svi, barem iz mog društva potpuno zaboravili. Ta baraba je putovala po svim republikama bivše države i predvodila rušenje vlasti tamo i instaliranje Miloševićevih poslušnika. Guglao sam, što je uopće s tim tipom danas, nećete pogoditi, čuva koze nastavljajući obiteljsku tradiciju.
Danas je onaj utorak kad ustajem izuzetno rano, te sa svojim psom u polumraku bauljam okolo. Danas sam ja njega slijedio, on jedno vrijeme neku mladu damu dok nije stala na autobusnoj stanici, učinila mi se u jednom momentu s leđa poznata, no kad se okrenula, nije bila, ova je zgodnija, nisam očekivao pa nisam ni pokušao snimiti.
Naporno mi je vrijeme između nastavnih satova, kad bih eventualno kao neki imao vlastitu učionicu, mislim da bih jako rijetko izlazio iz nje.



Komentari [6]

Druga strana trgovačkog centra



Jučer nažalost prognozirano kišni dan. Zato smo se odlučili za trgovački centar, penzija je stigla, Radenska je na akciji, može se unutra, ako Jin i ja zbog kiše ne budemo mogli šetati.
Tako je i bilo, nije prestajalo kišiti, ali nije to bila ni ona nemilosrdno jaka kiša, pa smo mi ipak šetali i obavili sve što je bilo potrebno, primjetio sam da na Jina blizina crkve blagotvorno djeluje.
Ovaj put me vodio po ne baš održavanim zelenim površinama uz stražnji zid centra, tako da sam prvi put i iščitao neke grafite. U jednom momentu je kiša pojačala, pobjegli smo u centar, sjeli i čekali, zanimljivo, nisam imao ni najmanje želje za skitanjem i fotografiranjem.
Jutros sam tih osam što mi velimo "šteka" mineralne prebacio iz auta u podrum, neko vrijeme sam miran.
Jučer sam na fejs kao status stavio jedan Flaubertov citat: "Ja ne osjećam nikakve ljubavi prema proleteru i nikakve sućuti prema njegovoj bijedi, ali ja shvaćam njegovu mržnju prema bogatašu i dijelim je." Iznenadio me, očekivano nema puno lajkova ovako brutalno nesentimentalan.



Komentari [6]

Munch u prirodi



Uspjeli smo subotu izuživati u prirodi, nakon što je Jin herojski izdržao zadnju injekciju. Veterinar je sugerirao još jednu, no mi smo mu prenijeli da, ne znamo zašto, nakon tih injekcija stalno traži hranu, a nije baš u najboljoj kilaži, pa je vet odustao.
Očekivali smo blato gore, ipak je bilo podnošljivo, nije izgleda bilo potopa najavljivanih na teve. Moglo se i kopati, mada su promjene jako slabo vidljive, baš sam jučer malo meditirao, nije bilo previše veselo onima koji su živjeli od zemlje.
Malo sam i prošetao sa svojim psićem, razmišljao kako nas i opterećuje preveliko znanje i kako je lakše ideološki obojenim ne samo blogerskim bojovnicima, koji mitraljiraju po svojim crnobijelim shemama. Dosta oboljelog drveća, a oboljele su čitave šume, me asociralo na nekog umjetnika.
Našao jutros prihvatljivog alpskog pršuta, naravno s rokom trajanja koji ističe, uzdam se da su Europi ozbiljnije kontrole nego kod nas.
Jučer smo ulovili zraka i rekreacije, što danas kad nas, što bi rekli blog pjesnici, i nebo oplakuje, a na televiziji nude šefa stranke koja je do dvadesetih godina prošlog stoljeća i ubojstva Rose Luxemburg bila i perspektivno lijeva, barem u Njemačkoj?!





Komentari [8]

Klobase dan spašavaju



Vikend baš ne ide kako bi trebao, jučer katastrofalno loš kišan dan, jedino što je meni, poznatom ljubitelju kobasica, ponuđena za marendu kobasica u vinu, u restoranu kojem više ne znam ime, nekad je bila Zlatna školjka, pa su se nazivi mijenjali, mi kažemo, idemo kod Barbierija, po prerano preminulom bivšem vlasniku, u čije vrijeme smo se i navikli na ovu destinaciju. Odličan je bio i krumpir, sve za 35 kuna. Jučer je jako i zahladilo, pogrešno sam se naravno obukao i ništa nije išlo kako bi trebalo.
Danas do podne moramo kod veterinara, Jin treba dobiti završnu četvrtu injekciju u seriji, onda smo mislili produžiti do brda, sad više nismo sigurni, gume su nam zbilja potrošene, nove su naručene za drugi ponedjeljak, s lovom kako bu bu. Čitam ove Malićeve dnevnike iz osamdesetih, piše prilično pozitivno o Bakariću, zanimljivo kako većina ljudi uvijek racionalizira i neće reći da je garnitura na vlasti loša, pokušava se na bilo koji način izdvojiti netko tko je dobar. neki su naivno mislili da će Bakarić ostati povijesno upamćen.
Čitam i Kuljiševo pljuvanje po poseljančenoj Rijeci, a paralelno čitam i o zatvaranju kultnog zagrebačkog kina, na čijem će mjestu vjerojatno osvanuti narodnjački klub i nešto mi smiješno upalo u oči uz svu tu bijedu.



Komentari [8]

Mutna jaja



Zahvaljujući gluposti zakona ne mogu objaviti niti jednu od jučerašnjih oštrih i uspjelih fotki, evo ostadoše mi samo ove tri mutnjikave u polumraku. Naime imali smo zvanično fotkanje razreda, ja sam naravno snimao atmosferu prije, prijatelji mogu vidjeti na fejsu. Bio sam razrednik svim smjerovima osim zubotehničara, tu su bile i kozmetičarke, imam dojam da ipak dotjeranijih za fotkanje nije bilo. Ljepota logično smeta zakonodavcima.
Nastavljaju se i kod nas, dolaskom toplijih vremena, rasprave o zabranama i restrikcijama u odijevanju, uglavnom su učenice u pitanju, a u strogosti stavova prednjače mlađi predavači, još je tu najprogresivnija profesorica pred mirovinom, klasični tip nastavnika koji izumiru.
Prekidam post, kiša je stala, sunce je provirilo kroz oblake, vikend počinje, jurimo vani, blogove obilazim valjda predvečer.



Komentari [4]

Sparina



Dosadno, pet sati zaredom, pet sati učenici pišu sastave, ono jedini dan kad baš ništa ne radiš, al nadoknadit će se ispravljajući. Svi komentiraju izjavu onog lopova i bivšeg ministra o učiteljicama koje bi preko ljeta mogle raditi na moru, svi u ustanovi su nešto povrijeđeni i ponašaju se kao da je za ministra potrebna inteligencija ili nešto drugo, osim umijeća krađe.
Kiša stalno prijeti, al eto možda neće ni pasti, u 15 nakon nastave imam fotkanje s razredom. Rastu troškovi popravka auta, gume će opet zadnje doći na red. Življenje kao stalni rizik, to je nama vaša borba dala.
Bolognese na x načina i svaki je super.



Komentari [8]

Pljusci i pljuske



Jučer prekrasan dan, normalno začinjen ćevapima, jutros me probudio bjesomučan pljusak, Jin se naravno sakrio i nije mu padalo na pamet u šetnju. Ipak oko osam je stalo, pa smo izašli, odšetali i obavili najnužnije potrebe.
Naravno jučerašnji dan su mi pokvarile neke ljudske, odveć ljudske igre, sve ih teže toleriram, al eto, dok se još ima posla na puno radno vrijeme je dobro. Stigla mi mailom značka za ono što sam ipak radio zadnji dan travnja, znači čak su mi prilog u forumu pozitivno vrednovali, što malo iznenađuje, jer reformatori i ja se baš previše ne razumijemo, stopostotna rješenja testova se ne mogu ignorirati, ali ovo...
Sad žurim ponovo na posao, pokušati stići pješice prije novog pljuska, očekuje me jedan, bar predviđam, mučan radni dan, to nema nikakve veze s učenicima i nastavom.



Komentari [11]

Jakna iz Mauerparka



Jutra, a pogotovo večeri znaju biti hladna, dan pak skoro pa ljetnji. Za takve dane imam skoro pa idealnu jaknu, vojničku, kupljenu prije par ljeta na buvljaku u berlinskom Mauerparku.
To je sad najveći buvljak tamo smješten na livadama uz koje je nekad stajao legendarni berlinski zid. Prostor je izuzetno velik, cijelu nedjelju se tamo odvija šarolik glazbeni i kulinarski program, a usput se cjenka i kupuje sve i svašta.
Meni je najzanimljiviji štand s vojničkom odjećom, očito netom izvađenom iz naftalina i dobro ispranom, koja se suši na konopu i mokra kupuje. Štand drži jedan čudak s kojim sam par puta razmijenio po nekoliko rečenica, uglavnom je to roba iz bivših socijalističkih vojarni, a zadnjih godina je proširen biznis i s Austrijom.
Ova jakna mi se svidjela na prvu, međutim tih dana sam nešto kalkulirao s lovom i pomislio sam prilazeći, mora biti ispod 10 eura. Uzeo sam je u ruke, baš moje veličine, pitam koliko, tip me odmjeri i kaže, inače je 12, ali eto, tebi dam za 10 eura. Gledam jaknu, mislim si, zašto mi se nametnula ta cifra ispod 10 eura, neodlučno spuštam pogled, on ga pažljivo prati i u sekundi veli, ah vidim, tu je ipak malo oštećena, ja ni ne vidim, kaže, dobro, daj 7 eura i ostalo je povijest. Tjedan dana se sušila na mom berlinskom balkonu dok se nije osušila i izgubila miris, neko vrijeme sam i sumnjao jesam li napravio pravi potez.
Inače dugo godina nakon odsluženja vojnog roka nisam podnosio ništa nalik na uniformu, no eto, mijenjamo se, a i život nas uči prepoznavati kvalitetu i koje veličine skupoće je možemo priuštiti.



Komentari [5]

Piknik



Jučerašnja optimistična procjena zemaljskih radova mi je očito bila pogrešna, ima tu još i te kako posla, pogotovo što ekipa ne pomaže, da Jin svako malo ne uskače sa svojim kopanjem, možda bi i mi odustali. Jučer ujutro smo tako ispekli gromadu mesa, sad očito imamo bar za jedan ručak, a da nam sunce ne bi pobjeglo jeli smo na livadi. Sudeći po Jinovom traženju repete bilo je super.
Čitam jučer da je za dobru polemiku potrebno da su polemičari slične mentalne snage i ne slažem se. Čim se otkriju početne pozicije čitalac se automatski opredijeli za jednu stranu i površno čita suparničku, tako sam ja inače u polemici o angažiranosti u umjetnosti odmah stao na stranu Camusa i ne pamtim više detalje onoga što je Sartre zastupao. Ako mi na blogu upute kritike Regina ili Annabonni, il Grunf ili Mek, navodim ove jače igračice i igrače koji znaju polemizirati, ja ću se svakako malo zamisliti, za drugu ligu obično odmahnem rukom, treću ponekad i obrišem, razmislit ću, no teško da ću mijenjati neki od svojih temeljnih stavova, npr. nikad neću prihvatiti besmislicu da uz starenje prirodno ide konzervativnost. Znači u polemici dvoje ljudi obično ozbiljno čitamo i pratimo samo jednog, taj je obično vjerodostojan bez obzira na kalibar suparnika.



Komentari [7]