Neke rečenice su važnije i sudbonosnije od ostalih, jednostavno se nametnu iznad ili izvan svog vremena. Tako je markiza de Pompadour, ljubavnica i savjetnica Luja xv. jedne večeri usred zabave koju je sama organizirala, kad je stigla vijest o porazu francuske vojske od brojčano slabije pruske, te davne 1757. izrekla čuveno :"Poslije nas potop!" i zabava se neometano još raskalašnija nastavila. Tu su rečenicu na svoj način izdvojili mnogi filozofi, a jedan od najznačajnijih, nedavni gost Pule Peter Sloterdijk, smatra je početkom novog doba i duha koji ga obilježava. Za tog Sloterdijka je moj Slovenac Žižek rekao da je primjer da postoje i inteligentni desničari, izuzetno rijedak primjer, ali eto.
Dok ova djeca što petkom izbjegavaju nastavu i kao prosvjeduju za spas zemlje nisu svojim demonstracijama privukla pozornost, rijetko tko od odgovornih je uopće išta konkretno razmišljao, a kamoli činio za generacije koje dolaze, potpisano je par svjetskih ugovora, koje naravno nisu poštovali oni najodgovorniji i to bi bilo to. Sad će kod nas ići ta peticija kontra produženja roka za odlazak u mirovinu sa 67 godina, što je za neka zanimanja, kao npr. tete u vrtićima zbilja suludo, no već znam neke iz moje generacije, koji neće potpisati, jer njih to ionako ne kači, najmanje bi to trebalo tom logikom mene zanimati koji nemam djece.
Za vrijeme rata sam imao izbjeglice po par dana u svom stanu i zabava je neprekidno trajala, s tim da su cure i žene budno pratile da ne bi kroz vrata ušli nepoželjni gosti. Budući da sam i ja na vrijeme shvatio da ne postoji bolja budućnost, barem ne na ovim prostorima, posvećeni smo onom što nam je dostupno, sitnim radostima. Sad me već nekoliko dana svaki put razveseli novi otirač, koji je drugarica donijela na dan stizanja zadnje mirovine.