vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

subota, 11.05.2024.

Zeleno blago

Ruke su ljepljive od smole i nevidljive šumske prhuti; na podlakticama obješene vise platnene torbe i vreće; prvo snažno sunce probija se kroz iglice i listove zelenog kraljevstva i tišine kojom caruju zebe i sjenice; nad nama se čuje snažan zov jastreba u visini. Prvi grašci znoja polako klize niz čela; beremo borove iglice na sjevernoj, osojnoj strani planine; nije daleko podne.

- Imamo li mi uopće dozvolu za ovo?
- Imamo, imamo; znaš da sam kliknuo i na to kada sam pisao za medvjeđi luk, koprive i bazgu.
- Pametno moje; a gdje si do sada, vidiš da moram polako od stabalca do stabalca.

Ne dopušta mi da berem sa vrha malenih stabalaca što nam dopiru jedva negdje do pazuha; pokušavam progurati tvrdnju da je stablu svejedno i da ono u sebi ima zapisano da raste; prisjetim se završetka Mulischevog „Otkrivenja nebesa“ i one epizode sa čitanjem, DNK i dvojicom anđela koji pokušavaju spasiti ono od čega je i sam Gospod već digao ruke.

- Ma što drvo zna koji dio si mu otrgnula; ono raste gdje stigne; u njemu je zapisano da raste, pa kada za to dođe vrijeme, ono čita naredbu i radi što je rečeno.
- Ali znaš, drvo je srednjeg roda; nije muškog; vi muškarci najbolje izvršavate naredbe; do posljednjeg zareza, samo je stvar u tome da moraš dobro paziti što si naredio.

Odustajem pa ušutim; što ću. Već sam otišao kilometar gore i dolje, i lijevo i desno, potražio i pronašao i četrdesetjedinicu i četrdesetdevetku, ustanovio koliko smo iznad Rasuhe a koliko ispod raspela što je postavljeno na važnom raskrižju gore, na samom putu prema Grafičaru. Za to vrijeme njene su nožice marljivo obilazile stabla na visoravni a ručice brale prve zadebljale borove vrške i svjetlozelene iglice. Dobro, ima tu i smreka i jela, tko bi sve to znao; u ovih četrdeset godina kako me to baka naučila, nisam još pogriješio pa ubrao nešto što bi štetilo. Tako onda počnem brati i ja, pa trgam nekoliko časaka. Onda opet sanjam naglas:

- Jednom bismo mogli ovako do Rasuhe pješke od Bistre, pa ovom poučnom stazom natrag.
- Može, kako ne, samo kada bude ljeto, ja ti tu ne idem poslije šest.

Misli na šest ujutro, ne moram to ni pitati. A već sam isplanirao kako bi lijepo bilo kasno popodne ostaviti auto iznad dvorca, pa napraviti krug i u sam ljetni sumrak među prvim krijesnicama i posljednjim vrapcima vraćati se travnatim livadama kojima šumi ljetni vjetar i pjevaju cvrčci, sve do ceste. A navečer tamo dolje na pizzu i hladnu Hidru....

- Vruće je to tako – veli. Možemo ići gore pa oko vrha; za to sam uvijek ljeti; ali ovdje dolje je prevruće.

Dobro, odustajem i od toga. Sjajno je i na vrhu; kako ne bi bilo; sasvim je u pravu. Brišem joj znoj sa čela, pa trpam što sam ubrao u njenu vrećicu, da vidim koliko je već prikupljeno ciljane temeljne mase. Sjećate li se legendarnog Pametnog zuba, on je davno napisao kako je ponosni nositelj titule referenta za temeljnu krumpirnu masu; da se sad ne kitim tuđim perjem.

Čovjek koji znade kada je dovoljno, sretan je čovjek; pada mi na pamet misao dok nos zabadam u vreću.

- Previše nam je ovo, ne treba nam toliko.
- Ma daj još samo malo, kada smo već tu.

Onda se opet šuti i bere; meni već nakon dvije minute proradi propeler u stražnjici pa bih opet nekud penjao ili skretao, ili bih barem maštao o penjanju ili hodanju.

- Znaš, jednom, kada si još radila nedjeljama, a ja sam ovdje brao sam, pronašao sam tamo gore na onoj padini usred šume spomen ploču nekom čovjeku koji je poginuo na tom mjestu kada se gradio vodovod, valjda negdje sedamdesetih. Išao sam onako rubom prema hrptu, da skratim, pa nabasao; još sam se čudio kako to da na tom mjestu šuma nije zarasla. Valjda je na jadnog čovjeka palo drvo dok su kopali; tko zna, možda su tada još kopali lopatama.

Vidim da sam prevršio mjeru; sada sam na najljepše lice navukao tamnu sjenu. Šuti i bere; možda me dvaput pogledala sa strahom u očima. Onda opet zašutim i ja, pa malo trgam to zeleno blago, sve dok se ubrzo ne složimo:

- Dosta je!

U to - eto i prvog balvana; taman dugačak za nas dvoje. Otvaram ruksak i vadim čuturicu s vodom, pa se sjetimo da nam je u špajzi ostalo još barem deset flaša sirupa od koprive i bazge; tko zna hoćemo li to uopće ovog proljeća brati.

Ma, kako ne bi; ako ništa drugo, ja ću nabrati barem za jednu staru kutiju cipela; za čaj.

No, ne bih ja bio ja kada o svemu ne bih imao nešto za reći ili pitati; vidim da smo danas ovog nabrali ne za pet, nego za barem osam tegli, pa pitam:

- A tko će taj med na kraju piti; sjećaš se da smo ga nas dvoje posljednji puta pili još negdje u doba korone; uvijek nađemo nekakav maslačak ili bazgu pa se time liječimo kad nas zahvati?
- Ništa ti ne brini; da li nam je ostalo kod kuće nešto od prošle godine?
- Ma nije, niti pola malene tegle, otvorena je pa stoji u vratima frižidera. Sve ostalo smo razdijelili, sjećaš se – pa nabrajam u zimi kada je kašljao ovaj ili ona, a mi smo kući trčali po neotvoreni med u špajzu i nosili ga onome tko je trebao.
- Eto vidiš - veli – tako ćemo onda i ove zime.

Eh, na tom mjestu stvarno i ja moram zašutjeti.

četvrtak, 09.05.2024.

Svršetak veze

Napisao sam već nešto o filmovima koji su me se kroz život dotakli; želim s time nastaviti. Jedan od meni najvažnijih nosi naslov „The End Of An Affair“; glavne uloge u ljubavnom trokutu koji je – kako već i iz naslova možete zaključiti - srž ovog sjajnog filma velikog Neila Jordana igraju Ralph Fiennes u ulozi neodoljiva ljubavnika, Stephen Rea u ulozi prevarenog supruga i nenadmašna Julienne Moore. Radi se o ekranizaciji istoimene knjige Grahama Greenea – no knjigu nisam čitao, zato i pišem o filmu.

Pazite, sada ću prepričavati film; ako netko zaista ima volje pogledati ga - onda je doista najbolje da ovdje prestane s čitanjem :).

Ono što je ključan trenutak filma, kako naslov i upućuje – to nije trajanje i postojanje afere; već njen iznenadan i nepovratan završetak. Glavni junaci, Sarah i Maurice sastaju se u njegovoj kući tijekom rata, gdje ih zatekne bombardiranje Londona Hitlerovim V1. Kuća biva pogođena; Maurice nestaje pod hrpom ruševina i Sarah vjeruje da je poginuo. U tom času, Sarah – koja Mauricea istinski voli – unosi se u odlučnu, kratku, snažnu i duboku molitvu u kojoj obećava Bogu kako će se istog časa prestati viđati s Mauriceom, samo neka joj ispuni želju i održi ga na životu.

Sljedećeg trenutka Sarah se pojavljuje na rubu stepeništa odakle gleda u prizemlje kuće; u njemu se na dovratku iznenada pojavljuje lakše ozlijeđeni Maurice. Sarah odmah prekida s njime objavljujući mu da se više nikada ne smiju sresti, ali mu ne otkriva razlog te promjene, što ga dovodi do očaja. U potresnoj sceni njihova rastanka, Maurice optužuje Sarah kako je razočarana što je on preživio – na što mu ona odgovara: „dragi moj, ljubav ne prestaje samo zato što se ne vidimo".

Kasnije, Sarah obolijeva od tumora, a Maurice čitajući njen dnevnik saznaje za njeno obećanje i molitvu kao pravi razlog svojih muka. Na koncu, kroz posljednje Sarine trenutke, njen muž Henry, Maurice i Sarah ostvaruju dubok, iskren i nježan odnos u kojemu nitko nikoga ne osuđuje, shvaćajući kako samo ljubavlju mogu prevladati nesreće koje su ih stigle.

Film je to o očitovanju ljubavi; kroz vezu dvoje ljudi - ali i kroz vjeru; dok Sarah - kako sama kaže - ne mora vidjeti Boga da bi ga voljela, Bendrix se moli Bogu da ga ostavi na miru, čime zapravo priznaje njegovo postojanje.

Kakav obrat! Maurice u takvoj situaciji razumijeva kako dobitak u životu nije uvijek ono što želimo; zato svoj gnjev na koncu usmjerava k Bogu.

Henry, već gotovo ostavljen i zaboravljen, shvaća da u Sarinom srcu postoji dovoljno ljubavi za čitav svijet, a kamo li za dvojicu muškaraca.

Sarah umire, ispunjena i spokojna; njen život obilježava navedena rečenica kako ne mora vidjeti Boga da bi ga voljela, u kojoj parafrazira misao koju je Mauriceu izrekla na njihovu rastanku.

Postoji još možda nekoliko filmova ili knjiga koji su me tijekom života učili o ... tome nečemu što bismo možda mogli zvati ljubavlju, ili vjerom, ili nečem sličnome, ili svemu tome odjednom – ili je sve to zapravo jedno te isto, nerazdvojivo i nezamjenjivo, tko će ga znati; ovaj je film bez sumnje jedan od najvažnijih na mome putu.

utorak, 07.05.2024.

Osip Mandel'štam: Zimske Radosti

Za budućih doba plemenitost burnu,
Za visoko ljudsko pokoljenje,
Na gozbi otaca ja čašu odgurnuh
I veselje svoje i poštenje.

Na ramena mi zaskače vijek-vučjak,
Samo što ja nisam krvi vučje,
Ušuškaj me bolje, ko kapu, u rukav
Od sibirskih stepa bunde vruće.

Da ne vidim potresa, ni kala,
Ni krvave u kotaču kosti,
Da lisica bijela cijelu noć bi sjala
U iskonskoj svojoj mi ljeposti.

U noć me odvedi, gdje Jenisej huči,
Gdje u zvijezde bor se može upit.
Zato što ja krvlju svojom nisam vučji,
I mene će tek jednaki ubit.

četvrtak, 02.05.2024.

Struktura priče

Ajmo, prvo uvod. Uvod ne mora biti previše pametan, dovoljno je da bude pomalo intrigantan. Dakle, odabir dana za putovanje.

Idealna kombinacija je ona u kojoj je dan neradni kod nas, a radni u inozemstvu; u toj varijanti moguće je otputovati nekamo bez bojazni da ćete igdje zateći gužvu; koristimo tu priliku koja se ne pruža često, pa još u proljeće – i ne obeshrabruju nas vijesti o snijegu koji se te noći čak hvatao na Primorskoj autocesti u Sloveniji; iako su planovi još ranije obuhvaćali hodanje po nekim stazama oko Vršiča, sada je to nemoguće, zato se na koncu odlučujemo za provjerenu stvar: Stradu Napoleonicu, staru cestu koju su krajem osamnaestog stoljeća iznad samog Trsta gradile francuske okupacijske trupe, a danas predstavlja idealnu pješačku stazu koja povezuje Opicinu i Prosecco praktički u izohipsi, sa sjajnim pogledima na more i vidicima od Krasa na istoku pa sve gotovo do Venecije i Alpa na zapadu.

Vjetar ponad Ravbarkomande nije prejak i već smo oko jedanaest na parkingu iza Opicine; hodanje čovjeka s jedne strane umiruje i oraspoloži, a s druge te ugrije, pa već nakon možda kilometra skidamo topliju odjeću čudeći se ljudima koji iz suprotnog smjera dolaze u zimskim jaknama.

Staza je duga oko pet kilometara u jednom smjeru, uključujući i posjet Contovellu i ispijanje kave u obližnjem kafiću s divnim pogledom na primorsku šumu; na povratku Ona ostaje lunjati ravnijim dijelom u šumi tražeći šparoge, dok se ja upućujem prema vidikovcu što se na visini od skoro kakvih tristoipedeset metara nad morem pruža iznad staze – i nad svetištem Monte Grisa s druge strane brda, u unutrašnjosti; tamo okidam većinu ovih fotografija a vjetar me ubrzo tjera da se spustim.

Od Opicine se kasnije može spustiti u Trst kraticom - onom cestom koja izlazi na more negdje već na zapadnom rubu grada, pored Fara della Vittoria; mislim da se nikada nije desilo da ne bih uspio pronaći parking oko one lučice, a onda otamo lungomare vodi prema Miramareu.

Obzirom na vrela ljeta, ova staza zapravo je idealna za šetnju u proljeće ili jesen, pa najčešće i zimi, kada kontinent okuje magla i čovjek se poželi spustiti do mora kako bi doživio sunce i toplinu. Njen pandan, samo nešto zahtjevniji i izloženiji suncu čini predivna Sentiera Rilke koja se pruža od Sistiane do malog zamka Duina na stijeni iznad mora, dijelom i kroz staze usječene u stijenama što su ih izduble mnogobrojne vojske koje su ovuda prolazile.

Zaključak; e, taj mora biti jako, jako pametan. Koji je onda ovdje pametan zaključak? Da čovjek mora imati zdravlja, nešto novaca, vremena i volje kako bi pomakao stražnjicu u određenom smjeru; ti uvjeti dapače moraju biti kumulativno ispunjeni; bez jednog od njih, stvar propada.

Eh sad, ali zaključak ne bi smio biti u sredini; jer ja kada napišem zaključak, sjetim se još barem tri stvari koje ne smijem propustiti napisati - i onda mi se ne da preslagivati, ubacivati te naknadna pametovanja negdje u sredinu ili čak na početak, mijenjati koncepciju kao Luis Enrique kada pucketaju grede.

Evo, recimo, ovo: kuda sad s pričom nakon mudrolije o propasti. Sasvim je sigurno kako ništa neće propasti, pa onda negdje oko deset, kada se razbude ovi koji navodno mijenjaju svijet i koji su umorni ostali u krpama - stigne poruka "pa jel ste vi opet negdje zbrisali?"

Nas se dvoje uvijek lako dogovorimo za pokret; svi uvjeti bez pogreške bivaju ispunjeni još negdje prethodnog dana oko deset uvečer; kada se odmrzava piletina za đuveč kojeg će se poslije ujutro samo uvaliti u neku plastičnu posudu i posuti parmezanom iz vrećice. Mislim; ja sam slab sa odabirom konačne točke; svejednost u tome u mene često preteže; najčešće velim, znaš dobro kuda ja idem, ne gledam baš previše okolo dok se tamo ne stigne; moja nadležnost prestaje u trenu kada odredim opći smjer, upitam "imaš osobnu?" i provjerim ulje u motoru.

Dalje je sve stvar toga koliko se ruke uspiju ispreplesti tamo negdje do iza Logateca ili Razdrtog.

Ili ne ispreplesti, pa odu malkice predaleko, osobito kada je toplo i putem nema više nikakvih hlača od trenerki, hulahopki, čizama i sličnih smetala. E onda, je li, kasnije; nakon dobre kave sa gledanjem u oči tamo negdje oko Lipice - i prethodnog grča i držanja negdje oko lakta ili zgloba dok se žmiri i šuti i diše duboko - ni sama Venecija nije predaleko, osobito ako se krenulo oko šest, što ovdje nije bio slučaj.

Ma dajte, najte, kakva Venecija, sasvim dobar je i običan, dobri, stari Trst. Njoj šparoge i daljina, meni pogled i tišina; sunce za ekipu.

Čovječe, na kraju mi zaključak ispao pola priče; mora biti da je jako pametan. Ali, čekaj, ova druga polovica, pa to uopće nije zaključak. Opet sam sve pomiješao. Ma ništa, eto slike; otputite se i vi dolje, nećete pogriješiti.

ponedjeljak, 29.04.2024.

Dobriša Cesarić: Pjesma gorka

Šta je to hladno, i gorko, i sivo
Šta niče u duši ko korov njen?
Je li to suton? Zbilja već suton?
Il samo prolazna sjen?

Što sada? Brbljati vesele riječi,
Skrivati rane za humor;
Ko da se išta sakrivanjem liječi:
Tuga je tuga, a umor je umor.

Mili moj! Ti, koji dolaziš za mnom,
Da srcem oko sebe osvijetliš svijet,
Nemoj se varat i ne daj se varat –
Odreži krila pružena za let!

Na domaćoj gozbi su čudna veselja,
I pjano se bunca i buči.
Sudbina, što drugima nalijeva vina,
Tebi će naliti žuči.

Pa pij je, dragi, pij i pij,
I čuvaj se melankolije.
Ne boj se, poslije gutljaja svakog
Susjed će spremno da dolije.

petak, 26.04.2024.

In Italy

Odgledao sam film Corsage; ne mogu reći da je remek djelo, daleko bilo; dalo bi se svakako raspravljati o tome je li Sissi bila Diana prije Diane; zapravo je vjerno i dosljedno u njemu prikazano prokletstvo zlatnog kaveza - ali nije to ono što u filmu toliko vrijedi; film uistinu plijeni mekoćom i prijemčivošću stila, sjajnom vizualnom stranom i posvema - svojom glazbom. Završava - koliko je meni poznato - gotovo zanemarujući povijesne događaje, što je samo po sebi intrigantno; kao da režiserka nije umjela odoljeti ovoj sjajnoj pjesmi u kojoj me osvojio i tekst i u njemu nadasve minijature što od ponekad neutralnih apozicija stvaraju tihe, vrijedne i važne atribute, priloge, putovanje; san. :)

Hear me
Feed me
Nurse me
Motherly
Lead me
Teach me
Searchingly
Reach me
Release me
Secretly
Awake me
Hopefully
In Italy...

ponedjeljak, 22.04.2024.

Ukradeni hodnik

Ugledao sam jedne zime pod tuđim postom ideju osobe čiji je talent za pisanje doslovce eksplodirao pred našim očima onih dana, pa je ta osoba predložila - valjda na pitanje otkud ti dolaze teme za pisanje, kao dokaz da u svakome čuči jedan maleni pisac – mogućnost pisati o hodniku roditeljske kuće. Tu na scenu stupam ja – naravno, ne tamo i onda; ovdje i tek sada; kradem ideju nakon dugo, dugo vremena sasvim zavjerenički i potmulo, kao svraka đinđuve - i zagrijavam tipkovnicu otpuhujući s nje prašinu; ali neću pisati samo o hodniku roditeljske kuće; pisao bih ja i o hodniku svoje kuće.

Pa onda šaram i dopisujem ovaj tekst svako malo i tako mjesecima; već su i hladnoće prestale a kiše se primakle i bit će toplo sa suncem još, i suho; pa je prošla i čitava jedna zima i još jedna - a hodnik još čeka u mraku skica.

- - - - -

Dobro, hodnik roditeljske kuće, da demantiram i upadnem prije svega sam sebi u usta, kako je i red – taj bijaše jedno prilično nezanimljivo mjesto; jedino što se ljeti u njemu znalo – jer je bio u sredini stana, pa su sunce i toplina do tamo teško dopirali – sjediti i gledati televiziju; televizor je bio postavljen na kraju, tamo gdje je hodnik zavijao pod pravim kutem; bio je taj hodnik dovoljno širok – vjerovali ili ne - da se u njega uza zidove – jedni iza drugih poslažu stolci i fotelje, po dvoje u redu, kao u nekome kinu; ja sam naravno bio malen pa sam u polumraku sjedio ili ležao na nekom sivoplavom, dugačkom tepihu i dekama što su ih za mene po njemu prostrli - i pamtim da sam osjećao veliko blaženstvo i sigurnost sjediti do majčinih nogu i gledati recimo „Rat i mir“, ili „U dimu baruta“, ili „U registraturi“ i tko zna još koje druge stvari.

Već tada shvaćao sam kolika se sve zla po svijetu mogu dešavati i da ja tu ne mogu baš ništa učiniti, baš ništa; možda samo pokušavati izbjeći ih – a od mnogih zala koja smo gledali na tadašnjim ekranima mene je spašavalo to što sam se tamo dolje, na podu, pored moje mame osjećao zaštićen i voljen.

- - - - - -

A hodnik naše kuće? Na što pomislim kada sada netko spomene hodnik? I tu vam se ja, premda ne pamtim da sam se ikada našao na njegovu podu, osim kada sam radi lakšeg hvatanja skidao radijator i mijenjao ventil – osjećam zaštićen i voljen. No, to je općenito ipak jedan mračan i razveden prostor, kakvi već hodnici jesu; nema u njemu na središnjem zidu čak niti prekidača za svjetlo pa se na nosivi zid moralo ugraditi onaj prekidač kojim se plafonjera pali i gasi na senzor – tako da pri svakom jačem zamahu vjetra koji vani puše naše svjetlo gori na pet ili deset sekundi.

Žrtva je to starih, jednostavnih, skromnih vremena u kojima se hodnici nisu uređivali niti ičime ispunjavali – možda tek kakvim čavlima ili vješalicama, na koje bismo povješali svoje slike ili jakne, da čim prije iz njih odjurimo u život; van iz kuće – ili unutra, dalje i dublje u kuću, gdje je udobnije i ljepše.

Hodnicima se, je li, hoda – otuda im i ime. Danas su hodnici ogledala tuđih duša, feng shui i dizajn interijera; kako uđeš u hodnik, uđeš i u nečiji život; veličanstveno i sa stilom; sa zidova te gledaju venecijanske maske i listovi biljaka što padaju preko polica, a kroz svjetlarnike dopiru traci blaženstva i iscjeljenja.

Svega toga u mome hodniku nema; to je jedan mračan i neizvjestan prolaz kroz limb, kao u nekim davnim petrinjskima i đorđićevima iz serija koje smo gledali kao mali; kroz njega kročiš ne znajući što te iza u boravku čeka – da li hladan gemišt ili vrući čaj, ako je domaćin dobre volje pa mu se dade grijati vodu.

Hajde, tamo negdje na kraju, gdje zapravo pod stoiosamdeset iza zida stepenice zavijaju na kat, smjestila se na koncu i čitava jedna praktična komoda; mnoga je njena ladica spremila u sebe gotovo zanavijek čiju rukavicu, šal ili gamašnu što će zatrebati kada se jednom pođe na kakav Velebit ili Risnjak ili samo u obližnji dućan – a blaženstvo ispunjenja kada težak teret iz ruku ispustiš na nju dovodi do toga da na komodi ne satima, nego danima znadu stajati čitavi slojevi stvari: šalova, sunačnih naočala, ruksaka, kupljenih deterdženata ili odjeće. Zato, sasvim umjesno i lijepo Najdraža za naš hodnik kaže kako onaj tko u njega uđe mora tamo ostaviti svaku nadu; pa ga Ona već u boravku dočeka svojom konstatacijom da taj sada znade kako je njoj – jer živi sa sustanarom iz pakla.

Ali nije sve niti u tom hodniku baš crno, ako išta u tome mraku uspiješ ugledati, ugledat ćeš vrške svojih cipela kako brzaju blještavom i svijetlom podlogom od nefugiranih Inkerovih pločica. Te pločice majka su svih bitaka i grijeh svih mojih grijeha; kada se jednom uređivalo nešto u prizemlju, ja sam u osmišljavanju tog projekta sasvim olako prešao preko hodnika kao pored turskoga groblja; na Njenu primjedbu da bi trebalo urediti i pod u hodniku, sasvim hladno odvratio sam kako su stare civilizacije imale svoje jonske i dorske stupove, svoje kapitole i akropole, a što ćemo imati mi i što će iza nas ostati – samo hrpe teško razgradiva smeća i ambalaže - i onda proročanski na to nadodao: i naše Inkerove pločice iz hodnika.

Jer stvarno, jednoga dana, kada do naših vrata odozgor, preko hrpa smeća, raspadnuta humusa i prašine dopru neki indiana jonesi budućnosti – pažljivo će prljavim i umornim rukama razmaknuti posljednje mrve zemlje i zagladiti sjajnu i glatku površinu tih pločica, shvativši da su i ovdje živjeli ljudi što su bosi noću pocupkivali na putu u svoje zahode ili na pod žureći iz kuhinje nespretno ispuštali masne tave i neoprane zdjele. Naše Inkerove pločice ostat će tako spomenik jednog vremena; vremena u kojemu nije baš svima najvažnije bilo urediti prostor po posljednjoj modi. Vremena u kojemu su hodnici bili hodnici.

Svima vama ja to sada kažem, ali ne bi bilo pametno bez kakva povoda govoriti to Njoj. Eno je, sjedila je dolje u boravku one hladne ranoproljetne večeri kada je ovaj tekst u zasjedi prvi puta pisan (da bude među ljude ispaljen iz kakve garibaldijevske kubure kada se za to steknu uvjeti); prepisivala je recepte u debelu smeđu teku; sve što se u kući u jednu hladnu večer čuje to je plamen u bojleru i okretanje plinskog brojila u tom istom hodniku; pored Nje u kuhinji pušio se iz onog bijelog oblog čuda kao iz parne kupelji nekakav mirisan dim; sišao sam već stepenicama dolje, ostavljajući hodnik hladnim, mračnim i napuštenim, neka se snađe, ništa mu neće biti, muško je – a Njoj da sam tada, ili sada, ili bilo kada u našem vremenu sve do njegova konca - spomenuo pločice u hodniku, ubacio bih tri ili četiri upitnika u mirnu i tihu večer.

Ili bih Je barem načeo, tu večer, tako izazovno mirnu i tihu: došao si izazivati vraga, je li; ne igraj se, nevoljo moja.

Dobro, imam ja tih grijehova još nekoliko, nisu samo pločice; recimo cvjetnjak ispred kuće, pa kuća kao uopće, je li, kuća; pa bi se našlo još tako nekoliko stvari, kako se već nama muškarcima u životima naći dade. Pločice su zimi najaktualnije, najčešće se tada njima prolazi – pa su nekako i najbliže srcu, ili bolje rečeno – pameti, tko je ima.

Žene su savršene; vide i shvaćaju ono što naša muška pamet ne može oćutjeti ni nakon milijun godina. Moja me primjerice onomad odvede na Ivekovića u Klovićeve dvore, pa zijam po tim povijesnim prizorima kao prvašić po tegli nutele, a onda me prene i veli; evo ga, on je isti ti! Kupio ovaj ogromni, stari, strašni Tabor, pa ga ni zagrijati ne možeš; vidiš da svoju napaćenu draganu slika ili kako bere koprivu, ili se grije na suncu vani pod trijemom, ili drhti pod poplunom!

Zato, kuda me sada vrag odnio bulazniti o pločicama; šuti, budalo, pa se ponudi skuhati kakav čaj; nije još puno bazge ostalo u kutiji. Zato ću tek lako i bešumno, kao kakav odavna zaboravljeni krivac, odskakutati preko tih pločica; zagrliti to klupko slatkoće i mekanosti nekako odostraga, malo s boka, tako da mi se dlanovi susretnu baš kod grudi; zagnjuriti nos u vrat, tamo gdje se izmiče kosa i prošaptati čarobne riječi koje otvaraju sve dveri duše:

- Što da za sutra odmrznem iz škrinje?

četvrtak, 18.04.2024.

MAJSTORE, UGASI SVIJEĆU

Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena.
Radije noću broji zvijezde, uzdiši za mladošću.
Tvoje neposlušne riječi mogle bi pregristi uzice.

Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan.
Bolje da nitko ne vidi tvoje oči pune čuđenja.
Takav je tvoj zanat: ništa ne smiješ prešutjeti.

Ne uzmogneš li izdržati i jedne noći opet uzmeš pero,
majstore, budi razuman, ne bavi se proročanstvima.
Pokušaj zapisati imena zvijezda.

Ozbiljna su vremena, nikome se ništa ne oprašta.
Samo klauni znadu kako se možeš izvući:
plaču kad im se smije i smiju se kad im plač razara lice.


(Slavko Mihalić)

nedjelja, 14.04.2024.

Tragovi

Ostavljam još nekoliko tragova topline i blagosti koje je ovaj namjerni hodač i slučajni snimatelj osjećao i radi kojih je sve ovo i poduzeo - ili radi pokušaja u tom pravcu - za kišne i hladnije dane koji navodno slijede. Nakon kiša stići će sunca, pa opet kiše, i tako ukrug; do konca našeg vremena.

Bodri pomisao na to kako će još dugo biti onih koje bi ovakve stvari mogle tješiti, krijepiti i hrabriti kao što su to činile nama, pa se sjetim dobrog starog sir Georgea Berkeleya i ne bez smješka na licu pomislim: tko zna bi li se i radi čega one uopće zbivale, da nema nikoga tko bi ih gledao i veselio im se.

srijeda, 10.04.2024.

Sakupljači plodova

Čovjek misli onako kako hoda, govorili su neki tamo davni, znate već koji; oni koji su se u to sigurno bolje razumjeli. Zašto bolje? Pa, jednostavno zato što su se manje prevozili, a više hodali; po njihovom navedenom pravilu danas malo tko uopće da misli. No, kada hodaš, poželiš nešto i vidjeti, doživjeti, pospremiti kao uspomenu za neko neznano, mršavo sutra koje prijeti.

Kada negdje živiš, pa ti ljepota postane svakodnevica, mogao bi morati početi snažno se truditi da se na nju ne navikneš.

Istra je za takvo što kao stvorena. Ne samo zbog našeg Viatrixa, enciklopedije malih šetnji srca istarskoga; da se mene pita, ja bih sve turističke zajednice zapadno od Delnica i Čabra pretvorio u zadruge s traktorima i članarinom kao negdje u Baskiji ili Toscani, a za itinerere bih pitao njega što i kako. Istra je - osobito u proljeće - amalgam onog tihog, bitnog i začudnog što tješi, podupire i opominje u isti čas.

I koristi, još kako.

Nju, onu Nju, ne Istru, dobit ćeš na takav poduhvat pogotovo ukoliko pronađeš kakvu opipljivu korist. Pod time misli na ono što se ubire, pažljivo skuplja, tetoši i sprema u fritajama, pekačima, tavama poput starih dragocjenih začina. Odrasla je dobrim dijelom na otoku; prvih pet godina života nije zapravo znala što su struja, televizor ili tetrapak. Kada je pustiš među krš, raslinje i makiju, možeš biti siguran da nećeš ostati gladan ili da ti neće biti dosadno. Tamo gdje će ubrati naramak ili rukohvat, ja neću niti vidjeti o čemu se radi. Gdje će pjevušeći pronaći sakriveno blago, ja ću vidjeti samo daljinu. Zato dotle udišem nebo, slušam travke, držim onu najmekšu ruku, koliko se dade; šutim i idem; okidajući katkad kakav snimak nečega što smatram vrijednim.

Ona sakuplja, a ja sam ovog proljeća kojeg gotovo da smijemo zvati ljetom - prvi put u životu ušetao čitav u more u prvim danima travnja. Šutjela je negdje gore u hladu crnike među čempresima i makijom i bojala se bez jedne izgovorene riječi za moje srce; još uvijek vjeruje da moja glupost ne može nadvladati i upropastiti baš sve.

Onda osušen, opečen i slan opet hodam šušteći kroz travke negdje u pozadini, dok se sakuplja i traži. Tako vjerojatno veseli, tihi i spokojni uz svoje ljude hodaju psi. Ili nam se tako samo čini, jer o njihovom spokoju, radosti i tišini ne znamo ništa. Pa ih držimo nevještima, nedostojnima i slabima; onakvima kakvima sebe ne smijemo i ne umijemo vidjeti.

- Možda bi netko drugi uz tebe sakupio koliko i ti, a ne bi bio nevješt, nedostojan i slab?
- Strpi se i drži taj ceker. Još malo, bit će njoj za dvaput; znaš da je dobro za bubrege, a onda polako moramo kući.
- Jesi li sigurna da ovdje nije kuća vrednija od one? Mislim, je li, tako mi njuške, bi li onu dala za gnjile kruške?
- Neka je nosi tko hoće, ti ostaješ.

petak, 05.04.2024.

HODANJE | Henry David Thoreau

„Danas gotovo sav taj takozvani ljudski napredak, poput izgradnje kuća, sječe šuma i visokog drveća, izobličuje krajolik i sve više i više ga pripitomljuje i osiromašuje. Ljudi će početi paliti ograde i puštati šumu da preživi! Vidio sam napola uništene ograde, krajeva izgubljenih u preriji, i nekog svjetovnog škrca s nadzornikom koji je tražio svoju među dok se oko njega nalazio raj, i nije vidio anđele koji idu amo-tamo, ali je zato tražio staru oznaku za među usred raja. Kad sam opet pogledao, vidio sam ga kako stoji usred mračne močvare, okružen vragovima, i sigurno je pronašao svoju među, tri mala kamena uz koja je zabijen kolac. Pogledavši malo bolje, vidio sam da je Princ Tame njegov nadzornik.

S lakoćom prohodam deset, petnaest, dvadeset, bilo koliko milja, počevši od vlastitih vrata, a da ne prođem pokraj neke kuće, i da ne prijeđem cestu, osim tamo gdje je lisica i kuna prelaze: prvo uz rijeku, onda pokraj potoka, zatim livadom i šumom. Kilometrima uokolo nigdje nikoga. S mnogih brda izdaleka mogu vidjeti civilizaciju i ljudske nastambe. Farmeri i njihov trud jedva su primjetniji od drvosječa i njihovih šupa. Čovjek i njegovi poslovi, crkva i država i škola, trgovina i promet, manufaktura i poljoprivreda, čak i politika, najalarmantnija od svih – drago mi je vidjeti kako malo prostora zauzimaju u krajoliku. Politika je tek usko polje, a još uža cesta tamo u daljini vodi do nje. Ponekad onamo uputim putnika. Ako kanite poći u svijet politike, pratite veliku cestu – slijedite trgovca, neka vam njegova prašina bude u očima, i odvest će vas točno onamo; jer i taj svijet također ima svoje mjesto, i ne zauzima sav prostor. Izlazim iz njega kao što iz polja graha ulazim u šumu, i već je zaboravljen. Za pola sata mogu doći do dijela zemljine površine gdje čovjek ne boravi cijele godine, i gdje, dakle, nema politike, jer ona je poput dima cigara – tamo je, gdje su i ljudi.

Neki ne hodaju uopće; neki hodaju državnim cestama; malo njih hoda parcelama. Ceste su namijenjene konjima i poslovnim ljudima. Ne putujem njima često, vjerojatno zato što ne žurim stići u krčmu, dućan, štalu ili u skladište kamo one vode. Dobar sam konj za putovanja, ali cesta nije moj izbor. Slikar pejzaža koristi ljudski lik da označi cestu. Moj lik ne bi mogao iskoristiti za to. Ja ulazim u onakvu prirodu u kakvu su ulazili stari proroci i pjesnici, Manu, Mojsije, Homer, Chaucer. Možete je nazvati Amerika, ali to nije Amerika: ni Amerigo Vespucci, ni Kolumbo, niti ostali, nisu je otkrili. Postoji njezin istinitiji prikaz u mitologiji nego u bilo kojoj takozvanoj povijesti Amerike koju sam vidio.“

BEK (Besplatne elektroničke knjige)

utorak, 02.04.2024.

Plakat s ljubavlju i poštovanjem

Neumrli naš Grunf rekao bi da je bolje biti bogat nego siromašan; na to pravilo podsjeća rečenica koju se često dade pročitati kada se piše o brakovima: bolje je – kaže ona samouvjereno i odlučno, kao kakav mesar kada s vrata na trg zaziva kupce friškom teletinom - biti sam, nego u lošem braku.

Loš brak – rekli bi zlobnici; zar postoji dobar brak? Pa ne stupaju ljudi u brak iz obijesti ili nemara nemajući pojma što rade; ljudi u brak stupaju jer moraju; tako od njih traže njihove duše, tijela, ljudi oko njih; neimaština, slučaj. Lijepo te na početku matičar ili pop pitaju: hoćeš li ti to, je li – pa naravno da hoćeš, još kako; tko bi stupao u brak da ne mora. Problem je samo u tome umijemo li mi sami u svojoj koži, svojim beskrajno kompliciranim i sebeljubljem zadojenim umom - ocijeniti što je to loše i kada je lošim postalo.

Ne misli se tu na udarce, prevare, zlosilje koje se vidi iz aviona; tu se govori o normalnim, svakodnevnim događajima, riječima, stvarima koje ljudi jedno drugome rade; idi ti u dućan, donesi čašu vode, očisti zaleđeni auto, spavao si iza ručka, zašto sam zaboravljena.

.......

Putujmo dalje. Sada više nismo u nekom loše sročenom eseju, sada smo u priči, ili barem nečemu što pričom jednom želi postati. Priča se vrti oko dva lika; dvoje, je li. Jedan je lik ona; drugi je on; da vam opisujem tko su i kakvi su – suvišno je za priču; vidjet ćete već na njenu uzbudljivom koncu.

Jednom je on na oglasnoj ploči u njihovu selu ugledao obavijest o predavanju nekog psihologa pod naslovom:

"Žene traže ljubav - muškarci poštovanje."

Baš tako, od slova do slova: žene traže ljubav, a muškarci poštovanje. Kao da smo lego kocke koje se razlikuju po bojama, možda i obliku: jednu izvadiš, pa umetneš onu koja odgovara.

Pogledao je s nevjericom u taj plakat (jer ako mu je išta normalno, normalno mu je okretati i izvrtati tuđe rečenice) pa se namrštio: eto šjor Grunfa nama ravno na vrata; kad neće Muhamed brdu... Onda joj je naglas pročitao naslov: žurili su nekud; nije se to baš nje tada uhvatilo; previše je tih stvari o kojima on katkad usput znade pričati na široko; bilo bi od koristi uhvatiti ravniji pravac – mislila je ona tada, kako i danas misli.

Nekada, kada znade drhtati od bijesa u njegovom zagrljaju (jer eto, oni su vam takvi, samo ako ih umijete zamisliti: svađaju se nerijetko zagrljeni dok vruće suze natapaju ovratnike) podsjeti je on tog plakata šapćući joj na uho citirani naslov; baš po njemu odavna već zaključio je - i rekao joj kako u njihovoj vezi ona očito nosi hlače; ne može biti drugačije.

Prvi put kada joj je to kazao, mislila je da se šali.

- Čekaj, ja da sam muškarac, a ti si žena?

- Pa vidiš da tako vele ovi koji znaju; što tu čovjek može učiniti?

Ovo s haljinama i hlačama, visuljcima i da prostite rupama, to su – nekada mu se čini, pa je nastavio drugom prilikom - očito samo površni, vanjski znakovi; važno je ono kako se dvoje uklope i osjećaju u sebi, kada su dio onog drugoga; njega su otkad pamti odgajale samo žene; ona mu često veli: protiv svega kod tebe mogu, ali ne mogu ništa protiv tvog ženskog arsenala. Potpuno sam razoružana i tebi predana kad mi ti postaneš ženom.

Najgora stvar koju pak on kod nje umije primijetiti jest to da bude namjerno gruba prema njemu – onako gruba kako to već svi jedni prema drugima nekada jesmo, kada u nas ulazi tmina, pa se brzo trudimo izgurati je van, iz sebe

Osim običnog "ti si lud" pristupa, nerijetko mu na to odgovara šutnjom; šutnjom očitog, okomuokogledajućeg potvrđivanja. Za gram poštovanja trampila bi ona istoga časa tonu njegove slavne ljubavi koja joj ispada iz džepova i curi iz torbi na tlo poput voska što istječe iz srca stare, dogorjele svijeće.

I obrnuto. Njemu ne treba poštovanje, ima ga kod nje na bacanje. Topi se s tim bespotrebnim tustim teretom u naramku od stamenosti kao sladoled u kolovozu. Njemu treba da ga ona usred najgore svađe poljubi u uho; fućka on na sve riječi, geste, uvažavanja, koristi. Za njega je korist svih koristi njen sveti, bijeli, čisti trbuh na njegovu obrazu.

.......

Mikrogram na tonu, jedan jedini časak od sveg vremena što vam je bilo dano – upita netko poslije neko drago društvo - jeste li ikada sebe i nekoga tko vas voli gledali tim i takvim očima, zamijenjenih uloga?

I ako niste, a ne biste se zakleli u mnogo spokoja u svome životu; jeste li ikada pomislili da se ponekad gledate pogrešnim očima: svojim?

subota, 30.03.2024.

Nikola Šop: Isus čita novine

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho iziš'o pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.

petak, 29.03.2024.

Jasna granica

srijeda, 27.03.2024.

Franz Kafka: O PITANJU ZAKONA

"Naši zakoni nisu opštepoznati, oni su tajne male plemićke grupe koja nama gospodari. Mi smo uvereni u to da se ovi stari zakoni tačno primenjuju, ali ipak je krajnje mučno osećanje kad tobom vladaju zakoni koje ne poznaješ. Ja ovde ne mislim na različite mogućnosti tumačenja niti na štetne posledice koje nastaju kad samo pojedinci smeju učestvovati u tumačenju, a ne ceo narod. Te štetne posledice možda uopšte nisu veoma velike. Zakoni su toliko stari, stoleća su se trudila oko njihovog tumačenja, pa i to tumačenje je verovatno već postalo zakon, mogućne slobode prilikom tumačenja postoje, doduše, i danas, ali su vrlo ograničene. Osim toga, plemstvo očigledno nema nikakva razloga da prilikom tumačenja ne dozvoli da ga vodi lični interes na našu štetu, jer zakoni su od samog početka utvrđeni radi plemstva, plemstvo se nalazi izvan zakona, i upravo zbog toga zakon kao da se isključivo predao rukama plemstva. U tome, naravno, ima mudrosti - ko bi sumnjao u mudrost starih zakona? - ali ima i muke za nas; to je, po svoj prilici, neizbežno.

Uostalom, i ti prividni zakoni se mogu, zapravo, samo nagađati. Tradicija je da oni postoje i da su povereni plemstvu kao tajna, ali nešto više od stare i zahvaljujući starini verodostojne tradicije to nije i ne može biti, jer karakter ovih zakona zahteva i da se njihova sadržina drži u tajnosti. Ali ako mi u narodu od najdrevnijih vremena pažljivo pratimo postupke plemstva, imamo zapise naših predaka o tome, savesno nastavljamo te zapise i verujemo da smo u bezbrojnim činjenicama uočili izvesne smernice po kojima se može izvesti zaključak o ovom ili onom istorijskom određenju, i ako se trudimo da se prema tim najbrižljivije prosejanim i sređenim zaključcima donekle snađemo u sadašnjosti i budućnosti - ipak je sve to nesigurno i možda je samo igra razuma, jer ti zakoni, koje se mi trudimo da odgonetnemo, uopšte ne postoje.

Ima jedna mala partija koja je doista tog mišljenja i koja se trudi da dokaže da, ako postoji neki zakon, on može glasiti samo: Što plemstvo čini, to je zakon. Ova partija vidi jedino samovoljne postupke plemstva i odbacuje narodnu tradiciju, koja, po njenom mišljenju, donosi samo neznatnu i slučajnu korist, a većinom tešku štetu, jer u narod uliva lažnu, varljivu sigurnost pred budućim događajima, sigurnost koja navodi na lakomislenost. Ova šteta se ne može poreći, ali pretežna većina našeg naroda vidi njene uzroke u tome što tradicija još ni izdaleka nije dovoljna, te se ona mora još mnogo više istraživati, i njena građa, ma koliko se činila ogromna, svakako je još isuviše mala i moraju proći još velovi pre no što je bude dovoljno. Tu perspektivu, turobnu kad je reč o sadašnjosti, osvetljava samo vera da će jednom doći vreme kada će tradicija i njeno istraživanje s uzdahom olakšanja, tako reći, doći do završne tačke, kada će sve postati jasno, i kad će zakon pripasti samo narodu, a plemstva nestati. Ne treba pomisliti da se to govori sa mržnjom prema plemstvu; nipošto, niko to ne čini. Pre će biti da mi sami sebe mrzimo zato što još ne možemo biti udostojeni zakona. I zato je, zapravo, ostala tako mala ona u izvesnom smislu ipak vrlo primamljiva partija koja ne veruje u postojanje nekog strašnog zakona: zato što i ona potpuno priznaje plemstvo i njegovo pravo da opstane.

To se, zapravo, može izraziti samo kao izvesna protivrečnost: partija koja bi pored verovanja u zakone odbacivala i plemstvo pridobila bi smesta ceo narod za sebe, ali takva partija ne može nastati, jer se niko ne usuđuje da odbaci plemstvo. Mi živimo na oštrici tog noža. Neki pisac je to jednom ovako sažeo: Jedini, vidljivi, nesumnjivi zakon koji nam je nametnut - jeste plemstvo; pa zar da sami sebe lišimo tog jedinog zakona?"

Franz Kafka, Pripovetke
Mono & Mańana Press, Beograd, 2002.

subota, 23.03.2024.

Slabašno ukazanje konstitutivne kreposti u stožeru povjerenstva sedme izborne jedinice

Koprenaste oblake na nebu u sumrak
odmijeniše niski, tmurni kumulusi
prepuni sivila, mlakosti i tuge;
oni što od pisca molećivo ištu da ne razlama uzalud
rečenice u redove poput valova
pa ovaj nevoljko umjesto pjesnika u posljednjem i odlučnom trenutku trenutku postaje
neočekivanim pripovjedačem.

Skromni se stožer povjerenstva
sedme županijske izborne jedinice
zadovoljno smješta u staroj knjižnici J-ovske osnovne škole
među stari papir i davno zaboravljene faks uređaje
poput dobro uvježbane kvočke na jajima,
pa dežurni informatičar spaja i pali računalo
s odgovarajućim vjerodajnicama
kada u poštanski sandučić počinju pristizati
poruke glavnog izbornog povjerenstva označene najvećim stupnjem važnosti.

- Smjesta revidirajte - pišu im s one prisojne padine na Griču, starog plemićkog strništa - prošireni sastav povjerenstva
i u njega žurno uključite istaknute članove!

Posljednje legislativne izmjene
izazvane nedavnom prijetnjom izgledna štrajka
omogućile su na radost svekolike jurističke populacije
od dvadesetsedam do sedamdesetsedam
novo ustrojavanje predšasnika
kojima vrijedne tajnice bilježe
duge ibane i oibe u kućice zatamnjenih obrazaca s oznakama povjerljivo.

Ozareni i rumeni od obilna ručka i varljiva ožujskog sunca
oni spremno dočekuju duge kandidacijske liste
i prve prigovore nezadovoljnih sudionika.

Tust i trom sustav vladavine naroda
kreće tako iznova u život
sa škripom gvozdena i uz poneki jauk zrnjevlja dvadesetiosmog akšama pred posljednju nedjelju
poput starog natrula mlina na živahnom brdskom potoku.

Okreću se obvezne upute i upozorenja;
melju teški i ugledni vratovi;
nabiru se oznojena čela i obrazi: evolucija jede svoje oce.

Vlast voli objedovati tkivo ufanja
kao roda žabe
i kao što će snažno ljetno sunce,
kada saziv već odavna bude konstituiran,
gutati posljednje oblake pred podne.

četvrtak, 21.03.2024.

Leonard Cohen

Foto: npr



Kada sam vidio
s kakvom se samo lakoćom
ruka u pandžu
preobražava
postalo mi jasno zašto
neki ljudi studiraju pravo.

(Preveo Vojo Šindolić)

utorak, 19.03.2024.

Zbogom, legendo!

Čovjek misli, smišlja i premišlja; kuha, pari i čeka pravi čas – ili onaj koji mu se takvim čini, poput graha od prekjučer zaboravljena na štednjaku, pa ne zna što bi i kako bi objavio i uobličio kao sljedeći post dok hoda i misli i čeka, a onda ga vrijeme i smrt presijeku, sustignu i prestignu sigurni, polagani i teški kao što jugovina nad našom Dalmacijom sjeda i pritišće uzduh i more, pretvarajući ih u jedno.

Drugi će umjeti isto ovo napisati dojmljivije i bolje od mene; ja ovog puta neću čak posegnuti niti za uobičajenim arsenalom kvantitete što ga držim poput jeftina krumpira u dobro zakračunatoj špajzi da joj ne smiješ vrata otvoriti; presjekla me vijest koju je objavila naša Ane, a Ane je isključila komentare, pa je tamo ne mogu pitati smijem li; no znam ja da se Ane neće naljutiti što sam joj oteo Njegovu sliku za svoj post i pride je uokvirio crnim; nemam mašte ni vremena ni ideja sada učiniti štogod drugo, nego samo još napisati ovo.

Nismo se nas dvojica puno i dugo čitali, još smo se manje komentirali, ali odmah kada bi se zadubio u njegove tekstove i komentare, vidio si da je to onako, reklo bi se - čovik i bloger na mjestu; dobar komad muža s bogatim iskustvom i – najvažnije – dobrom dušom nesklonom radovanju tuđoj nevolji; spreman pomoći ili dometnuti čime lijepim, a zapravo – čini mi se – ponajviše i najvrednije od svega spreman nikada ne odmoći i ne baciti za sobom crnila više nego što bi ga pronašao tamo gdje se pojavio.

I tako, stat ću tu; što ćeš više palamuditi o legendi od onoga što se može saznati samo ako se klikne na njegov blog; ako mi ovaj link proradi dobro je proradio, a ako ne, vidjet će se valjda web adresa, ili ćete ukucati "kupus blog hr" pa će i to biti dovoljno – jer više od svake moje rečenice o njemu samome reći će njegove vlastite riječi; pa tako na koncu i posljednji post što ga je – možda čak i proročanski - objavio o tajmingu i o tome kako ti uzalud najmanje drhtava ruka i najdalje videće oko, ako nisi svoj hitac usmjerio i uperio baš onda i onamo kako i kada treba.

Bez njega ovo će van svake sumnje biti siromašnije, tmurnije i besmislenije mjesto; ako išta možemo i moramo zaključiti iz svega, to je da će nas vječno pratiti njegov malo na opomenu a malo na šalu uzdignut kažiprst – i da bez toga da se potrudimo mnogo jače, više i bolje blog sigurno čeka doba još veće tmine, prostakluka, banalnosti i mržnje. „Moje mišljenje je...“ kako baš to ne smijemo dopustiti; podvukao bih neskromno ali nužno na koncu ovoga svoga izlaganja.

nedjelja, 17.03.2024.

Sportski motivi

(o žreci bloga velikoga, nađite mi nekoga iz Zadra kome je krivo vidjeti ovu fotografiju, makar i na ovom strašnom mjestu, pa da je izbrišem radi autorskih prava i sličnih papazjanija; znate tko ju je snimio? ... vjerojatno veliki Radiša Mladenović; da, onaj koji je potpisao i Cerinove škare i Ćosićev čveger Kravi Gospodnetiću i Draženovu baklju na Univerzijadi)

Jednom davno, još su ljudi mislili da će kao tisuću cvjetova cvjetati nepobjediva nam i vječna Hrvatska, sam doktor Franjo Tuđman sišao je s trona u loži na onu atletsku stazu pod zapadom (bila je još tamnocrvena kao na svim normalnim stadionima u svijetu, a ne plava - dok je nisu počeli prekapati i jednom farbati za trostruku cijenu), da bi mu tko zna otkud prišao neki dječačić koji je na generalovo pitanje o tome za koga navija rekao „pa za Dinamo“, a ovaj je onda našao za shodno, prijekorno gledajući njegova oca - djetetu od četiri ili pet godina objašnjavati kako Dinamo postoji samo u Bukureštu i Pančevu.

Eh, generale, da si negdje devedesetdruge, kad si na izborima slistio Paragu pa mogao malo odahnuti - priznao grešku i djeci vratio Dinamo, danas bi te svi pamtili kao pravog oca domovine; ništa ne bi spasilo Antu Starčevića. Uzalud te molila žena; morao si znati da žene uvijek znaju bolje od nas muških.

Gledam tako i ja ovaj Dinamo, pa mislim; neće vas gospodo gospodska dokusuriti ni nepošteno suđenje ni Hajduk ni sto Livaja ni Sopić i Mišković; svi bi oni, samo da mogu - isto tako; dokusurit će vas vaše guranje glave u pijesak i zanemarivanje sportskih motiva i pravila. Dobro je rekao Lenjin, uvijek su krivi mangupi iz vlastitih redova.

Klub Dinamo je kao i grad Zagreb; velika da prostite hrpa izmeta – a što je hrpa veća, na nju će se skupiti i više velikih muha. I tako se onda radi jednog poraza smijeni Čačić, pa radi dva Bišćan, a za Jakirovića nije dovoljno niti tridesetitri poraza da ga se smijeni – jer duboko u duši znate da niti kod prve smjene niste postupali pošteno i ljudski, nego ste kalkulirali. Da vam je dati da radite dalje kako ste navikli, mogli biste oteti Sopića Rijeci, kako ste i Jakirevića – ali Žaca se ne da kupiti ni za sto milijuna nečega; dobro on pamti kako ste dok je on trčao krumpirištem Kranjčevićeve vi pobjeđivali dok vam je Canjuga igrao na centarforu.

Stoput su me u životu znali pitati: pa jesi li ti normalan, kako možeš navijati za taj Zagreb – zašto kao sav normalan svijet ne navijaš za Dinamo? Eto, toga sam se pitanja sjetio one jezive ljetne večeri kada su se huligani natjeravali po Ateni; sad bar mogu mirno zaspati jer znam zašto ne navijam za Dinamo.

Ah, Zagreb i Ulica pjesnika; Medić je posebna priča; nećemo sad o toj tmini; nego hajde da vam još malo objasnim zašto ne navijam za Dinamo. Dobro, kada sam imao šest, djed me odveo na istok Ulice pjesnika; tu me obuzeo taj osjećaj kojeg nikada više neću moći ponoviti: da gledam igranje igre; savršeno, maleno, nenametljivo natjeravanje beznačajnog i glupog mijeha po tratini; onako kako su to još davno negdje u kutu svojih tribina osjećali nekakav Andrić, Maroević ili Marquez. Sirovina do sirovine, nema što. Zamišljam velikog nobelovca kako s vrha Marakane, daleko od udbe i sudbe, negdje tri reda iznad Branka Ćopića gricka košpice i uživa u Kuletovim i Blekijevim driblinzima pa si mislim; možda ja ipak nisam najveća sirovina na svijetu?

Znate li vi ljudi–usput - da su oni te sezone imali na Topčideru priliku gledati nesuđenog finalista tadašnje lige prvaka; samo su ih jedan proljev i dva atenska kuhara dijelili od toga?

Vratimo se mi na sportski motiv. Bio sam još mlad, sasvim mlad, dijete što je služilo onu vojsku, pa sam sam kao prst okružen zluradošću gledao u onoj vojsci jedno košarkaško finale – i tada sam naučio ono što biste i vi, gospodo gospodska, mogli jednog dana. Bila je to čuvena majstorica za naslov prvaka onog proljeća kada je Cibona u ligaškom dijelu prvenstva ostala mislim jedini put u povijesti bez poraza; u finalu je čekao – kako su svi mislili – slabi i nedorasli Zadar; negdje u pauzi nakon osvajanja druge titule europskog prvaka u Budimpešti protiv Žalgirisa sa velikim Sabonisom. Prva je utakmica dobivena bez problema, a onda je u drugoj krenula kuhinja; netko pametan tko je čuo kako trava raste, možda iz policije ili službe sigurnosti, sjetio se da nije sasvim prikladno slaviti treću titulu prvaka države zaredom u gostima, pa je naredio Draženu Petroviću da na zagrijavanju u Jazinama ugane gležanj. Odakle to znam? Pa znam, jer imam svjedočenje para očiju koji je to ozljeđivanje gledao iz prvog reda ispod koša; Dražen je nevješto doskočio, sjeo na parket i otšepesao na klupu, a Čutura i ostali izgubili su bez većeg zalaganja, s mišlju da će ionako za sljedeću subotu rezervirati separee sa škampima i šampanjcem u Saloonu.

Usput, nabijem vas i sa Saloonom, nitko pošten nikada prije Ruby Tuesadya nije niti išao u taj Saloon pored živih i zdravih Blata, Kulušića i Lapa, kako mi to tada nije padalo na pamet – da je sve to jedna obična poza?

Subota, subota; dan tulumarenja; stigla je i subota; bila je to - vjerovali ili ne ista ona subota kada je eksplodirao Černobil; samo što – ta subota za Cibonin naslov nikada više nije stigla. Račune su im jednom zasvagda pomrsili Petar Popović i društvo; ako je pod kapom nebeskom postojala pošteno osvojena titula prvaka – onda je to ta. Treću utakmicu finala Popović je dobio sa svojim dječjim vrtićem; onako kako je Zagreb sa Rukljačem i Močibobom igrao kada sam ga prvi puta gledao za onih davnih kvalifikacija sa Famosom – kao da lebde iznad zemlje, tako je te večeri iz svlačionice u drugo poluvrijeme i produžetak ušla i momčad Zadra; da odigra za vječnost. Sportski i zasluženo; imao si dojam da Pera ne šutira u koš, nego u kadu, kako je Kuki poslije pričao za Bormio.

Od toga časa zapravo Cibona manje-više nikada dok se ona država nije raspala - nije osvojila ništa. Jedan kup, kada su se provukli između Divca i Kukoča, i ništa drugo; sitna boranija. Došao ih je glave sportski motiv. Slično kao i Hajduku ona titula koju je Dinamo na pravdi Boga izgubio na slučaju Tomić sedamdesetdevete za oproštaj od Starog Placa; otkad su preselili na Poljud zabili su jedan gol iz kornera i more autogolova; promašili tucet penala i odsjekli jednu pijetlovu glavu u dimu suzavca – i to je sve što su napravili. Da nije bilo Borova Sela, ne bi više vidjeli krštena trofeja a imali su valjda najbolju momčad kontinenta sa Vujovićima, Simovićem, Gudeljem i Bakom.

Eto, tu sam naučio što je to sportski motiv i ponašanje; ako to ikada pomisliš ignorirati u životu – čeka te strašna osuda i patnja. Nisu poslije Legije i Anderlechta Hajduk uništili ni Širić ni Tuđman ni Nadan; uništili su ga njegovi vlastiti menadžeri koji su se godinama iza maloga Nike ili Ibre tukli među sobom hoće li igrati ovaj ili onaj; ista priča čeka vam gospodo u ljetima koja dolaze i Dinamo, pa će nakon jedne velike ajkule sada njime upravljati puno malih – a kada ode Luka, pa poslije njega i Dalić, to isto čeka i reprezentaciju.

Stići će nas tako prokletstvo ispunjenja želja; dobit ćete i stadion i Zeku i Bobana i sve kao pod božićno drvce – ali od časa kada to dobijete, pazite što vam veli stara vještica, više nećemo imati niti viceprvaka svijeta, niti redovnog sudionika europskih proljeća. Imat ćemo malu baru i puno krokodila da se u njoj igraju.

Lijepo je onaj Rađa rekao: da nas vidi, Dražen bi nam svima, da prostite opet - jebao mater neradničku. Dražen nije imao pola Kukočevog talenta, ali je imao cijelu planinu volje i želje za radom i odricanjem. Kao da iz ove zemlje nikada nije iznikao.

Neku noć sanjam Dražena, star sam već, kad ostarite, ljudi - razumjet ćete, svašta se starcima dešava; taj san je zapravo neopisivo lijep; vjerovali ili ne, Dražen prilazi mojoj odabranici srca pa Joj izjavljuje da mu se sviđa, ja sam malo u strahu, ali sve završava dobro; Ona na kraju čak i u snu izabire mene; vele da se povijest jednom dešava kao tragedija a drugi put kao farsa. Kakav otkačen san; poslije Joj ga pričam na javi i kavi, a Ona veli; ti si stvarno lud kao šlapa, pa Dražen mi se nikada nije sviđao sa onim svojim isplaženim jezikom, oni su bili stariji od nas, pa onda još dok je sjedio na parketu Jazina i glumio ozljedu. Da, Ona je uvijek imala čudne kriterije; odabir mene to najbolje pokazuje – ali je imala sportske motive; baš nikada na teren nije istrčala bez želje za pobjedom.

Dakle, vratimo se mi glavnoj temi: sportski motivi. Neće u ovom gradu nikada biti sreće. Ovo je grad u kojeg se jedan Predrag Danilović doveze tisuću kilometara usred kolovoza po autobanima jer je negdje pročitao da je umro Mirko Novosel; da, onaj Novosel koji je doveo Univerzijadu i stvorio prvaka Europe i svijeta, ali mi mu nikada nismo zaboravili iskapanje atletske staze; pa se daleki posjetitelj iznenadi kada vidi kako se okupilo ljudi dovoljno da stane tek u hlad jedne jedine platane na onom nesretnom i razrušenom Mirogoju ispred mrtvačnice.

Šta bi ovo, čoče?, pita on Čuturisa, nakon što su usput obišli i Draženov grob pa se ljuto isplakali, a ovaj mu veli – jebi ga, stari, ne pitaj ništa, idemo na pivu.

Pod Toranj, u Amadeusa?, pita Danilović, a Čuturis veli, ma kakav Toranj, toga su davno već pretvorili Todorić i Bandić; idemo tu kraj groblja u prašinu klesarskih radionica i smrad fileka; ta je firma još jedino sigurna da neće propasti.

Stigli nam generale pod prozor tvoji Bukurešt i Pančevo; na krive ste se konje kladili. Nisu vas pogonili sportski motivi; to je, nema što drugo biti.

Za ne vjerovati; ako notorni Delije trideset godina na srcu nose crvenu petokraku a na čelu kokardu, jesi li ti generale baš morao biti takva bukva pa da radi komada krpe i šest slova uguraš narod u tolike sukobe, nevolju i jad? Raskolit će nas kod Karlobaga i Svetog Brda ti vaši Širići, Marići, Jakobušići i Kustići za šaku škuda, pardon eura, kao da smo, da prostite, Jugoslavija; kao da smo tu priču već negdje vidjeli.

A i Bukurešt je već, ako ćemo iskreno, dragi naš generale, daleko odmaglio od nas. Kako stvari stoje, ne bih se ja više kladio niti na Pančevo da neće. Samo neka ljudi tamo zavrnu rukave, kako nas je onomad očito uzalud učio Dražen.

petak, 15.03.2024.

Novalis: Jedan tek užasan san…

... što prišao je strašan vedrom stolu
i divljom grozom zakrilio ćud.
Ni sami bozi nisu znali što bi
da utjehom smire potištenu grud.
Ni molba ni dar ne stišahu mu bijes,
tajanstven bje tog zloduha put;
to smrt je prišla gozbi što se slavila
i u strah i bol i suze je zavila.

Sad zauvijek razdvojen od svega
što ovdje budi srca slatku strast
i odijeljen od drage koja dirnu
zaludnu zemnu čežnju, boli rast,
potamnjuje san, zaviješten mrtvacu,
kome tek nemoćan otpor je dat.
I tako se razbi talas radosti
o hridine beskrajne žalosti.

Smirenim duhom i žarom snažnih strasti
uljepšao je čovjek ružan svoj lik,
a luči gasi mladić blag i tih –
blag bit će kraj ko dašak sa harfe.
Spomen se topi u sjena hladan tok,
tako je potreba pjevala žalosnima.
Zakrivena osta samo vječna noć
taj strogi znak za neku daleku moć.

(Prevoditelj: Ante Stamać)

utorak, 12.03.2024.

Kriva priča

Naučit ćemo kroz život - samo nam vremena treba, vidjet ćete - da velike stvari često nisu toliko važne koliko bismo to u prvi mah po njihovoj veličini zaključili. Dotaknut će nas tako neke od najmanjih, onih koje možda nisu veće od trunke prašine što nam sjeda pod trepavicu, pa ćemo zamišljeni i tihi o njima poželjeti napisati priču. Pjesma će nam se barem jednom učiniti potrošenom, slabom i banalnom, a roman dalekim i nedostižnim; priča je tako nekako čovjeku što bi pričao - pa samo o njoj misli i snatri - baš po mjeri.

Ne moraš da bi pričao čak ni biti pisac; daleko bilo – iako zapravo do dana današnjeg teško da možemo jasno odrediti tko su uopće pisci: jesu li to oni ljudi koji žive od pisanja uopće, ili žive tek od pisanja knjiga, ili su to i ljudi koji pišu tek onako, kako i kada im dođe, kada im onaj trun pod trepavicu upadne, pa ako tkogod pročita to što su napisali - tim bolje.

Jer, svi dobro znadu i to kako priče zapravo mogu stvarati oni ljudi koji pričaju, a nisu pisci. Postoji mnogo priča koje niti su napisane niti zapisane, pa se ipak od čovjeka do čovjeka i od vremena do vremena prenose da bi tako živjele i pronalazile svoje slušatelje; zapravo - one koji će po tim pričama, u njima i s njima sanjati, tražiti i živjeti.

Pričati se tako može na mnogo načina; brzo ili sporo; vješto ili naivno; s mnogo ili malo riječi. Netko će katkad čak pričati i šuteći – pa će tako ponajviše toga reći i ispričati. No, zamislimo sada našeg junaka; čovjeka što bi pričao – toga o kojemu smo zapravo i započeli ovu priču. Nije on nipošto od ljudi s već ispričanim pričama u džepu; njegova se zamisao javila sasvim obična i pomalo neprilična prema onome što radi i kako živi; nitko od ljudi oko njega niti piše, niti priča priče, a još manje tkogod od njih o tome i tako šuti.

Ljudi u našem okružju rade uistinu samo ono što bi im koristilo; od čega se može živjeti i uživati u životu – kako tko već smatra shodnim i priličnim. Rijetko kada čovjek vidjeti može da netko u svijetu oko njega živi od stvaranja priča – pa kada bi ljudima oko sebe priopćio takvo što, odvratit će ti šutnjom, dugim i namrštenim pogledom svisoka ili kakvom kratkom rečenicom o tome da se ostaviš priče i prihvatiš dobra, poštena posla i novca.

- Od pričanja još se nitko nije okoristio, pa nećeš niti ti!

- Jesi li lud, pa što će ljudi misliti o nama ako za to saznaju?

- Znadeš li to o čemu se sve danas piše i priča; pa želiš li od toga stradati, i još sa sobom koga drugoga povući u nevolju?

Mučilo je to s pričanjem junaka ove naše pripovijesti - onoga tko bi priču pričao - dugo vremena; kao kad na čovjeka nasjedne kakav taman i gust oblak, pa ga prati kamo god da pođe.

Slušajući i čitajući tuđe priče i promatrajući lica ljudi što su ih pročitali ili čuli, shvatio je on kako nijedna priča ne može biti netočna. Ljudi mogu govoriti i pisati pogrešne stvari; mogu ih često i raditi - ali ne mogu baš nikako stvoriti pogrešnu priču.

Priče mogu biti dobre ili loše; mogu u se povući onoga tko ih čita - ili ga ostaviti na svome početku bez ikakva traga u njemu. Moguće je načiniti priču koja bi pričala o najružnijim, najgorim ili najstrašnijim stvarima koje možeš zamisliti; pričati itekako možeš pogrešne, lažne i netočne stvari koje su lako provjerljive i oborive - ali i priča od najpogrešnijih i najnetočnijih stvari stamena je i čvrsta poput stijene, samo ako je snažna, bogata i važna - pa traži samo tvoju dušu da je obuzme, osvijetli ili pak unizi i utopi.

Priče se ne pričaju da bi bile točne i da bi potvrđivale ono što oko nas diše, leti i živi - a još manje ono što mi o tome mislimo ili vjerujemo. Priče se pričaju zato jer jedino one mogu u ljudima nešto upaliti, pronaći, probuditi. Netko će pričati usnama ili perom, netko kistom, zvukom ili sjenom, ali baš svi ili će u tebi tražiti predaju - ili zraku svjetla što neumorno i tiho putuje među ljudima, kao što krijesnice putuju tminom posljednjih svibanjskih noći.

Koliko će čega kakva priča uspjeti u nekome pronaći, to već nije samo stvar onih koji su je napisali, njihove vještine ili namjere - već umnogome i onih koji će je čuti ili čitati.

petak, 08.03.2024.

Dan žena

Priča u koju ste upravo ušli kao glavnog junaka na dlanovima drži baš vas, bezazlena namjernika što luta ulicama grada, pa ga negdje na brdovitoj periferiji uhvati kakva iznenadna kiša ili čak – kako to na vremenskoj prognozi znadu lijepo reći – pljusak snijega iz niskog, olovnog oblaka pogonjenog snažnim i hladnim vjetrom što se sa sjevera upravo spustio nad grad. Uspjeli ste snaći se u trenu i stati pod nadstrešnicu javnog gradskog prijevoza zajedno s još dvoje ili troje ljudi, pa se zbilo ono što ste najmanje očekivali: u taj je čas, dok još niste uspjeli niti izvući kišobran s dna ruksaka što vam bezbrižno visi o leđima – stigao gradski autobus, gotovo prazan. Veselo ste ušli kroz vrata što su se pred vama otvorila, pronašli kartu koju ste poništili na automatu, pa sjeli negdje pri sredini, gdje gotovo nikoga nema – više onako, prema kraju autobusa.

U taj čas shvatit ćete da su negdje u stražnji dio autobusa ušla dvojica mladaca; mužjaka pravih i rasnih, kakvi već po najboljim i najljepšim okrajcima naših gradova brzo i snažno rastu kao što se loza obavija nad njihovim trijemovima i ogradama. Započela je gotovo pa nekontrolirana vika i buka; glasan smijeh i lupanje nogama po sjedalima i podu s vremena na vrijeme odmijeni kakva psovka ili povik; u kutu oka dok ste sjedali shvatili ste da negdje u njihovoj blizini sjedi kakvo staro čeljade, pa vam nije sasvim jasno obraćaju li se oni njemu ili njoj, ili ih čak diraju i guraju, ili se to viče onako, reda radi; da se pokažu snaga, jačina i odlučnost – kako to već mladi mužjaci puni vječne kemije života u nas rade i kako se to od njih po boljim običajima zapravo i očekuje.

Mlado muško s periferije; kakav strašan obrazac na svim meridijanima i u svim vremenima ove predvidive i pomalo već naporne planete. S dvanaest već je naučio akrobacije na motociklu, probao prvu cigaretu i napio se u obližnjoj vikendici sa starijom ekipom; s četrnaest su se možda već njih nekoliko jedne takve pijane večeri, nakon što su raskopali motor prvog Fiata u svome životu - izredali na kakvoj lokalnoj djevojci željnoj malo pažnje ili uvažavanja. Jedine djevojke koje će upoznati bit će isto ovako uplašene, pregažene i ogrubjele kakvi su i oni sami, zakriveni maskama i iskrivljenim govorom poput lutaka; naučit će da je tako braniti se od svijeta oko sebe jedini način koji dovoljno jamči preživljavanje u džungli koju će pomalo početi nazivati društvom. Do osamnaeste imat će već nekoliko prekršajnih prijava za remećenje reda i mira, pa će s ovećim naporom do dvadesete završiti kakvu tehničku, građevinsku ili obrtničku školu – i tu možda za njih život zapravo i završava.

Ma daj, pa nije sve tako sivo – tješite se u sebi. Mora biti da iza ovih zidova u vijugavim uličicama što se spuštaju prema gradu, uz jurnjavu čelične grdosije gradskog prijevoza i tek propupale grmove ili krošnje forzicija, magnolija i japanskih trešanja, kuca srce kakvog mirnog, usamljenog i blagosti željnog dječaka ili djevojčice?

Toliko ste baš znatiželjni da vas to kopka? Pa siđite onda i uvjerite se sami, samo ako ćete biti dovoljno bezobzirni da biste zagledavali iza navučenih zavjesa naših finih kuća i kućeraka. No da; ne pretjerujmo: nemamo mi baš toliko volje i vremena da bismo se bavili još i drugima; dovoljna su ova dvojica što gazduju straga u autobusu pa da po njima možemo poznati čitav svijet - tješite se ne bez gađenja na sebe same.

Dva su, međutim, puta među koja će zapravo ova dvojica momaka moći, ili je možda pravilnije reći - morati izabrati: jedan će od njih završiti tu gdje i jest; nakon godina ispraznog života, ili bunta kojeg jedva da će biti i svjestan, ili potucanja svijetom uz nadničarenje i tminu – vratit će se u smiraj života umrijeti u staroj kući što su je – jer su mislili da tako treba - gradili davno već ostarjeli i oboljeli roditelji; oko kuće i nekoliko strmih i loše poduprtih gradilišta posvađat će se u krvavim razmiricama s bližom i daljom rodbinom nakon što usput svijetom ostavi dvoje ili troje djece ili kući dovede kakvu nesretnu i zlovoljnu družicu. Drugi je put - put među zvijezdama, ali onim zlatnim i šarenim, što vise sa stropova obližnjih birtija i dućana: onaj put u kojemu, kako je netko jednom davno kazao - glupost nije nedostatak – a to je ulazak u društvene strukture; u vlast i slast. Tko bi ga znao, pitat ćete se pomalo zlobno, što od toga zapravo očekuje ovu dvojicu momaka koji sada tako glasno putuju svijetom, da svatko znade i na umu imade kada bekrije u grad silaze?

U takvom vas razmišljanju prene zvuk nekog udarca, jauka, što li; pitate se biste li se okrenuli ili ne bi; je li u takvoj situaciji najpametniji učiniti da nam se čini kako ništa nismo čuli – ili postati dionikom kakve oveće nevolje; je li pametno pomagati slabijem ili nije. I dok vi tako razmišljate i dvoumite se, pa vam se oči susreću s putnicom što sjedi s druge strane autobusa i oprezno se poput vas okreće prema stražnjoj strani – otvaraju se vrata na novoj stanici, a na njoj u autobus ulazi ona; ona koja će promijeniti sve.

Brzo je pored vas prošla odbijajući se i hvatajući se da ne padne u kretanju i ubrzavanju vozila; trajalo je sekundu ili dvije; bilo je dovoljno samo da vas zapahne miris svježine s njene odjeće i tijela. Ni ovog se puta niste okretali; čemu biste uopće – ali već kako je autobus krenuo, shvatili ste da je u stražnjem dijelu zavladala grobna tišina; da su se ona dvojica huligana smirila i zašutjela, kao da su u zemlju propala, pa se sada usuđujete tiho i jedva primjetno okrenuti prema nazad.

Da, bilo je baš kako ste u prvi mah i pomislili; sjela je točno nasuprot njima tamo, na kotaču autobusa, čak niže od njih dvojice, gdje se sjedala susreću gledajući jedna prema drugima; bez ikakva straha, srama ili nelagode – ušla je u njihov svijet kao što jutrom tek otvoreni cvijet trešnje pozdravlja olujno nebo, prvi vjetar i kišu.

Eh, što može dobro u ženi, to nitko nikada neće umjeti; pomislite veselo. Uopće zapravo niste uspjeli niti promotriti je, pa sada više zamišljate nego li se sjećate: nije ni visoka ni niska, ni debela ni mršava, ni ružna niti lijepa; kosa joj nije niti duga niti kratka, a oči niti plave niti crne; možda je tek prešla dvadesetu, pa užurbano kasnim jutrom žuri stići na prvo popodnevno predavanje nakon što je odradila neku jutarnju smjenu u kakvom dućanu ili kafiću, kuhajući prve kave i natačući prve konjake i travarice očevima i stričevima ovih što su do maloprije bučili otpozadi. Nosi hlače, košulju i dugi kaput; vrat je od zime što još uvijek ne posustaje zaštitila kakvim dobro pletenim šalom, a u ruci joj je neka knjiga i s glave u brzini skinuta kapa; njeno slabo ili nimalo našminkano lice ponajviše prekriveno kosom što ju je raznio ovaj vjetar teško je pamtljivo sve dok vas poput preplašene srne ne utopi u svojim očima – a to se, možete biti posvema mirni, vama baš nikada neće desiti, no desilo se, još kako - onoj dvojici nevoljnika.

Jer, sa sobom i svijetom pomireno i ostarjelo muško dobro znade ono što je uistinu – samo ako nisi zao ili bolestan - jedina dobra strana vječna i nepromjenjiva zakona strašnoga patrijarhata: ako ti ništa ne učiniš, ništa se, eto - baš nikada neće niti desiti. Pa se tisuću puta upitaš: kako je, pobogu, tim ženama kada tako rijetko smiju birati a često primati ili odbijati; gadi ti se već taj skriven a tako jasan jezik i kodeks kojeg moraš trpjeti i gledati kroz život kao da je zakon prirode i jačega i kao da je svijetu i ljudima dan svisoka otpočetka, poput vode, zraka ili travki, da ga udišemo, pasemo i napijamo se iz strašne naravi tog uzvišena i nedodirljiva kanona do samog konca.

Eto, jedino što se protiv takve stijene od snage, sirovosti i praznine može učiniti, to je gledanje u oči: tko je jedne oči jednom ugledao, ušutio je i umirio se zasvagda, pitajući se konačno već jednom nakon godina i milja šutnje - kamo ide i što zapravo želi i je li ono što toliko želi baš njegovo, ili je nešto prihvatio i pristao na to samo zbog toga što su mu jači i važniji oko njega rekli da tako učini, pa je u nekom času uvidio kako je tako dobro i kako se ubiru plodovi; čineći ili propuštajući tako i on sam?

Ona je tako postala Ona: ona u koju nije moguće zaljubiti se niti zaboraviti je, samo ako je sretneš, pogledaš i tako upoznaš, kao što bi upoznao travku ili laticu, pa ako imaš osamnaest ili dvadeset, kada ti još sva ta snaga, tmina i težina tutnje u ušima poput bolesti ili kakve sjene – pomisliš ono što će te jednoga dana uistinu spasiti: bi li ona mogla biti dio moga života, ili još bolje - bih li ja ikada smio i umio biti dio njena? Ona je to za koju ti je od prvog časa jasno kako je ne možeš imati niti posjedovati, jer nije stvar, pas ili prva sunčeva svjetlost pa da je uspiješ uhvatiti jutrom poput paučine i pospremiti je u kutiju sjećanja što je nosiš sa sobom još od davnina. Ona je još jedino mjesto gdje se ovaj strašni, ogrubjeli i već dobrano prepukli i propali svijet može izliječiti – i samo je na nama razumjeti i odlučiti dopuštamo li takvo što ili se vječno opredjeljujemo za propast i gluhoću.

Baš kao u ovom autobusu što se već spustio u grad, pa polako i tiho grabi sivim i dosadnim ulicama; tako se nevolja, grubost i zlo mogu kao od šale jednom za svagda izliječiti jednim lepetom leptirovih krila.

Sada više ne zamišljate, moj putniče - nju; sada zamišljate jednog od dvojice ovih mladića. Ušutio je i usukao se u se poput umorna mačka; čitava jedna planina ljepote, smisla i značenja pala mu je niotkuda u naručje i poklopila ga jednom zasvagda. Možda ipak nije baš sve propalo, s neskrivenim smiješkom na svome licu morat ćete i vi pomisliti dok budete napuštali autobus na posljednjoj stanici, uz škripu tramvaja i posljednje kapi kiše na asfaltu.

nedjelja, 03.03.2024.

Gledanje

- Imaš još puno?
- Pet minuta.

Obučen i obuven sjeda na stepenice u hodniku; pregledava podsjetnike i vremensku prognozu na mobitelu; još mu je samo preostalo obući jaknu koja visi kraj ulaznih vrata.

Ona maže lice nekom kremom u kupaoni, onda će mazati ruke, pa vrat; nakon ruku – znade on već to napamet – zamolit će ga da joj pridigne kosu tako da može namazati i dio vrata ispod tjemena; zaboravila je prije mazanja skupiti kosu na vrhu glave.

Uvijek kada vidi da je to zaboravila, znade kako će tada on poslužiti za taj posao; njene ruke već su masne od kreme i ona ne smije sada njima dirati kosu. Nekada davno, dok su još svakud žurili i dok im zajednički izlazak iz kuće nije bio tolika navika - pitao je: a otkud ti znaš da su moje ruke čiste, na što je dobio prodoran i oštar pogled, pa takvo što nije više ispitivao.

Drugi put na koncu tog rituala trebat će joj skupiti kosu kada obuče jaknu – tada će njenu kosu s obje ruke uzeti negdje ispod tjemena pa izvlačiti prema gore, polako i jednakomjerno – da je ne bi počupao. Kada sva kosa padne na leđa, stavlja dlanove na njena ramena pa je tako drži nekoliko časaka; pogledi im se susreću u mrakom okupanom ogledalu kupaone; vrata su baš toliko odškrinuta da je moguće u njemu vidjeti njihove oči.

Tada mogu poći dalje.

Kada izađu iz hodnika van na verandu, predstoji još posljednji pregled stvari iz njena ruksaka: mobitel, novčanik, ključ i naočale. Monoklina; smislio je taj izraz prije nekoliko godina; kada je ostala bez posla i kada su počinjali zajedno izlaziti a da užurbano ne idu na posao; tada je zapravo sve ovo i započelo; u danima kada on ne radi u gradu, već od doma, pa uhvati nekoliko sati samo za njih – odlaze zajedno van spremajući se bez ikakva pritiska, gledanja na sat i žurbe. Posve im je svejedno koliko pojedini dijelovi toga puta traju; ono što je važno jest da traju.

Monoklina; samo njima poznato značenje ove riječi: nitko se osim njih na njenu koncu ne bi sjetio naočala – a naočale gotovo da su najvažnije; bez obzira na godišnje doba, pa čak i vrijeme (osim kada pada kiša ili je vrijeme izrazito tmurno) služe joj za to da u prvim minutama dnevna svjetla prevlada tegobe s očima.

Postoje vremena, faze, etape i doba u životima dvoje ljudi. U svakom od njih moguće je pronaći ono što ih spaja ili razdvaja; što je vremena iza dvoje ljudi više, to je onoga što razdvaja manje - samo ako se potrude gledati.

Kako se događaji budu nizali, ostavljat će njih dvoje same u sve većoj praznini; što su dulje zajedno, to sve više bivaju napušteni od svih i svega. Budu li umjeli biti dovoljni jedno drugome, praznina oko njih postat će nezamjetna.

Onu riječ stvorenu za pamćenje on više gotovo da i ne izgovara; to nakon nekog vremena nije potrebno. Ne treba ti više ništa osim naočala; govori joj dok se oboje smiješe: s malo ili bez novca i novčanika odavna su već naučili hodati svijetom, pa više kao da i ne primjećuju kada ga imaju i koliko ga je; još uvijek svaki otkriveni dukat po džepovima u njih izaziva osmijeh i veselje; na mobitel ih ionako neće zvati nitko tko im i bez toga ne bi mogao banuti u bilo koje doba nenajavljen, a da ih to ne obraduje; dovoljan im je jedan jedini ključ za njih dvoje - zato će ga trebati pažljivo spremiti u džep; ionako se rijetko razdvajaju. Doista: od te četiri stvari ostale su još samo naočale.

- Nekada sam ti možda pred suncem pravio toliku tamu da ti pored mene sunčane naočale nisu trebale - govori joj tiho; zadovoljan je jer takva misao podupire njegovu ideju o tome kako je čovjek bogatiji što mu manje stvari treba.

Kada sunca ne bi bila toliko jaka a njene oči već osjetljive i nježne, pomisli on, možda bi se moglo i bez sunčanih naočala, ili - lako je za naočale - istinski važno je biti bez zabrinutosti; njene zabrinutosti: što će se zbiti ako ih zaboravim?

- Ne sjećam se toga (dosta joj je sjećanja na tamu za čitav jedan život - dalo bi se iz tona njenih riječi zaključiti); možda ljudi imaju pravo: sunce je svake godine sve jače - odgovara mu ona glasno.

Doista, sada i on vidi - jedino što im zapravo treba to su jedan ključ i jedne naočale; sunčane, za njene oči; one ispod koji će, kada stanu negdje na putu pa je pogleda u njih, nazirati iskre od kojih mu postaje toplo tamo negdje niže.

Sve ostalo postalo je nebitno.

Ona njegova riječ koja pomaže pamćenju ne uključuje upaljač i cigarete; to je nešto što ne bi bilo loše s vremena na vrijeme zaboraviti; ona znade da on tako o tome misli, pa nikada ne poteže pitanje o tome zbog čega smišljena mnemotehnika ne uključuje i ove dvije stvari. One ionako najčešće stoje već spremne u džepovima jakne.

- A što ako si sva jaja stavila u jednu košaru? - upita je on, sada već posvema blizu vrata.

- Možda nikada nije niti bilo neke druge košare - odvraća ona odlučno izlazeći.

Nema se više puno toga za reći; ostalo je samo gledanje; dobro, možda jednom i diranje; dodirivanje, polaganje ruku, pomicanje dlanova s mjesta gdje su pali - na neka druga mjesta. No, nija ova priča o tome, o tome ovaj vaš nespretni pisac može kojom drugom prilikom, ako mu dopuste da ih zatekne tada i takve; ova priča završava gledanjem. Zato on zaključava vrata prethodno navlačeći jaknu pa ruksak obješen na ventilu radijatora u hodniku, a onda sprema ključ u džep hlača. Samo ako polaze vozilom dalje, onda taj ključ odlaže u pretinac vozila – kako bi njena ruka mogla dirati njegovu nogu dok vozi. No, ovoga puta vozilo ostaje u dvorištu: ključ može spustiti u džep hlača. Velim vam, nije ova priča o diranju.

Sada su još pod trijemom verande; znade on dobro zašto je ona zastala; da ga pita: a ti nemaš naočale?

Njegove sunčane naočale negdje su u ruksaku, možda mu posluže kada sunce postane jako; no ono što nju zanima nisu sunčane naočale – nego to zbog čega nije ponio naočale za vid koje je do maloprije nosio, još tamo za računalom.

- Nemam ih zbog čega nositi kad sam s tobom; ti ćeš gledati za mene. Sve što trebam vidjeti mogu vidjeti bez njih.

četvrtak, 29.02.2024.

Aleksandar Tišma: BESMRTNICI

Ovo je ljubav:
kada živeti
ukida potrebu
da se čini.

Kada je dovoljno
da govorim s tobom
ili ćutim s tobom
ili da te gledam
ili samo vidim
ili samo znam da si tu
ili samo znam da jesi
da još nisi mrtva
pa ne može ništa da me spreči
da preživam tkivo naše uzajamnosti
to sve gušće, sve dublje tkivo
što nas sve više opija i sve dalje
odvaja od smešnog
sveta smrtnog
smrtostrepnog.

nedjelja, 25.02.2024.

HODANJE | Henry David Thoreau

„Danas gotovo sav taj takozvani ljudski napredak poput izgradnje kuća, sječe šuma i visokog drveća, izobličuje krajolik i sve više i više ga pripitomljuje i osiromašuje. Ljudi će početi paliti ograde i puštati šumu da preživi! Vidio sam napola uništene ograde krajeva izgubljenih u preriji i nekog svjetovnog škrca s nadzornikom koji je tražio svoju među dok se oko njega nalazio raj - i nije vidio anđele koji idu amo-tamo, ali je zato tražio staru oznaku za među usred raja. Kada sam opet pogledao, vidio sam ga kako stoji usred mračne močvare okružen vragovima i sigurno je pronašao svoju među, tri mala kamena uz koja je zabijen kolac. Pogledavši malo bolje, vidio sam da je Princ Tame njegov nadzornik.

S lakoćom prohodam deset, petnaest, dvadeset, bilo koliko milja, počevši od vlastitih vrata, a da ne prođem pokraj neke kuće i da ne prijeđem cestu, osim tamo gdje je lisica i kuna prelaze: prvo uz rijeku, onda pokraj potoka, zatim livadom i šumom. Kilometrima uokolo nigdje nikoga. S mnogih brda izdaleka mogu vidjeti civilizaciju i ljudske nastambe. Farmeri i njihov trud jedva su primjetniji od drvosječa i njihovih šupa. Čovjek i njegovi poslovi, crkva i država i škola, trgovina i promet, manufaktura i poljoprivreda, čak i politika, najalarmantnija od svih – drago mi je vidjeti kako malo prostora zauzimaju u krajoliku. Politika je tek usko polje, a još uža cesta tamo u daljini vodi do nje. Ponekad onamo uputim putnika. Ako kanite poći u svijet politike, pratite veliku cestu – slijedite trgovca, neka vam njegova prašina bude u očima, i odvest će vas točno onamo; jer i taj svijet također ima svoje mjesto, i ne zauzima sav prostor. Izlazim iz njega kao što iz polja graha ulazim u šumu, i već je zaboravljen. Za pola sata mogu doći do dijela zemljine površine gdje čovjek ne boravi cijele godine, i gdje, dakle, nema politike, jer ona je poput dima cigara – tamo je, gdje su i ljudi.

Neki ne hodaju uopće; neki hodaju državnim cestama; malo njih hoda parcelama. Ceste su namijenjene konjima i poslovnim ljudima. Ne putujem njima često, vjerojatno zato što ne žurim stići u krčmu, dućan, štalu ili u skladište kamo one vode. Dobar sam konj za putovanja, ali cesta nije moj izbor. Slikar pejzaža koristi ljudski lik da označi cestu. Moj lik ne bi mogao iskoristiti za to. Ja ulazim u onakvu prirodu u kakvu su ulazili stari proroci i pjesnici, Manu, Mojsije, Homer, Chaucer. Možete je nazvati Amerika, ali to nije Amerika: ni Amerigo Vespucci, ni Kolumbo, niti ostali, nisu je otkrili. Postoji njezin istinitiji prikaz u mitologiji nego u bilo kojoj takozvanoj povijesti Amerike koju sam vidio.

(BEK, Besplatne elektroničke knjige)

Kroz šumu, patetično i usput, jednog siječnja

Dok sunca sjaje a neba se plave, valja nama poda njih. Još šušte vjetrovi pustim kukuruzištima i još teku ledene bistre vode pod šibljem što se na suncu ljeska a nad njih se naginju visoka gola debla što su nekada izvirivala iz žbunja. Prazne su livade; neutješne su i same krošnje nad njima; nestrpljiv je i težak ledeni uzduh koji se dolinom nezvan i moćan podnevom valja. Pod njim leži vječna tajna života što će se kroz možda mjesec dana objaviti; tišina, strpljenje, očekivanje, osluškivanje: najveća nagrada nevoljnim lutalicama i ostarjelim zgubidanima besmisao je njihovih koraka i vruća čežnja njihovih tihih uzdaha.

Tko je zažmirio i ovakvu plavu jednom vidio, taj će je tražiti dok god za sebe znade.

petak, 23.02.2024.

Franz Kafka: NOĆU

(Pripovjetke i prozni fragmenti, Oceanmore 2016.)


Utonuti u noć. Kao što katkada spuštamo glavu ne bismo li razmišljali - e na taj način sasvim utonuti u noć. Uokolo spavaju ljudi. Mali je to igrokaz, nedužna samoobmana, da spavaju u kućama, u stamenim posteljama, pod stamenim krovom, ispruženi ili skutreni na madracima, u ponjavama, pod pokrivačima, a zapravo su se našli na okupu kao nekoć davno i kao što će se naći opet, usred pusta krajobraza, u logoru na čistini, nepregledan broj ljudi, vojska, narod, pod ledenim nebom na ledenoj zemlji; popadali ničice gdje se ranije stajalo, čela pritisnuta na ruku, lica okrenuta prema tlu, oni mirno dišu. A ti bdiješ, jedan si od stražara, zibaš zapaljeno drvce s hrpe pruća kraj sebe da pronađeš sljedećeg. Zašto bdiješ? Netko mora bdjeti, tako je rečeno. Netko mora biti tu.

(1920.)

ponedjeljak, 19.02.2024.

Plodovi

Svjedočanstvo vrijedi više od oblikovana svjetonazora; ljudi smo, dogovorit ćemo se - ali biću, stvari ili pojavi koje su naše oči gledale vjerovat ćemo više od puke riječi o njima.

Dug je put od nazora do svjedočanstva, jer ljudi oko nas od nas traže dokaze; sasvim je shvatljivo kako ih ne zadovoljavaju obična obećanja. Riječi su slabe, neutješne i višeznačne, čak i izvan prevrtljivih misli. Događaji su sporadični i slabo upravljivi ali čvrsti; svjetonazori su teško razumljivi; konstruiraju se dugotrajnim i zahtjevnim procesima i traže nesrazmjeran angažman pružajući pri tome malo jamstava dobrom.

Ipak, najviše od svega sami volimo prebivati u jeziku, kući bitka: najmanje je bolno a može biti lijepo. Ljudi su jedni s drugima iz koristi; ako je jezik kuća bitka, kako reče gospodin Martin - interes je njegov društveni dom što se čovjeka tiče, to se čini meni - a tko takvo što poreći umije, ili je zvijer, ili sam bog. Bitak van društva slabo je cijenjen, nezamisliv i malo kome potreban. U okućivanju spomenute kuće stanuje čovjek; i oni što misle i što pjevaju čuvari su tog okućivanja; ni pjesničko ni mislilačko kazivanje ne umije izići izvan čovjekove društvene uloge, položaja i moći; ako katkad umije - slobodno ga možemo nazvati uzorom i veličinom, zar ne?

Znanje nadima (pa često ne jamči ništa osim nemira); ljudi koji drže da mnogo znadu o tome kako stvoriti spokoj najčešće svojim ponašanjem svjedoče nespokoj. Istina oslobađa - ali često jamči pustoš samoće, jer mnogima samoća i nije drugo do li vjesnik pustoši. Tek za ljubav vele kako izgrađuje - ali čak niti dvoje ljudi koji tvrde da se vole ne bi se lako mogli dogovoriti oko toga što ljubav uistinu jest.

Samo djela mogla bi biti prikladna drugima zasvijetliti u tmini - a svjetla u tmini bit su odnosa i jamstvo uspjehu čitava projekta; ne o nama i radi nas - nego radi drugih ljudi; pogotovo onih do kojih nam je stalo.

Čovjek se o čovjeka brusi, a po davanju poznaje; van davanja malo je plemenitosti - ako već nju spominju, radi podsmijeha, rugla i zluradosti mnogih.

Siromaštvo duha stoga može jamčiti blagost, dobrotu i radost; svu silinu važnosti i ozbiljnosti nečijeg znanja u prah može srušiti svjedočanstvo nemira koje bi iz kakva djela - a još više: riječi - proisteći moglo.

Poznat ćete ih po plodovima, tako se, konačno – izgleda - s pravom kaže.

subota, 17.02.2024.

Kip domovine leta 188., A. G. Matoš

.........

Lezi, babo! – dreknu neko.

A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak i menten, a ljuta mu se krivošija u snažnoj desnici kao zapalila…

I u babinoj duši sine dan kada ga je djevojkom ovdje gledala s njegovim ilercima.

Uto bocne onaj časnik svog konja i uz urnebesni hura i smijeh preskoči poštovanu tovarušicu općepoznatog purgara Pogačića. Zemlja zatutnji, a gusa poleti kao vijor preko piljarskih klupa i stočića.

*

Poslije nekoliko sati jedva nađe poštovani Pogačić svoju ženu.

Prućila se kao panj pored svojeg tronoška. Po amazonskim joj se grudima prosuo luk, peršun, voće, salata i krunice različita cvijeća.

Prisvenula, sirotica. Čelo joj probijeno, a po požutjelom se licu uhvatio sir od krvi kao sok od jagode ili višnje.

Nebavac Pogačić zapuca zdvojno prstima, udari se tronoškom po čelu, stane Pepicu podizati na noge i pipati joj srce. No Pepičino je junačko srce stalo da se malo odmori. I zlosrećnik otrči u najbližu rakijašnicu i baci u kljun čitav polić rakije.

Odnijeli ga u Bolnicu Milosrdne braće.

I nju i njega zakopaše krišom – krišom, dragi čitaoče, krišom…

srijeda, 14.02.2024.

Je li drug Krleža postrojio Štefa Loborca

"Pustite vojnike neka idu. – Ali, gospodine, to nikada nitko nije napravio prije Vas. – Znam, vjerojatno neće ni poslije mene. Nisam ja nikakav državnik, ja sam pjesnik…" Damir Pilić, „Tito očima Krleže““

Težak i suh pustinjski uzduh pružio se nad ravnicom. Drug Tito sa svitom odmaglio je negdje prema Kairu; Naser čeka, državnički poslovi zovu. Za to vrijeme drug Fritz sjedi na nekom trijemu dok mu nataču vodu s ledom u čašu; kamenice i datulje su na stolu, ali nije drugu Fritzu do datulja i kamenica, naužio se on takvih stvari po plavim podrumima posljednjih godina otkada se riješio Dide i Đide; druge stvari njega muče.
Drug Fritz misli, ima li to moje pisanje ikakvog smisla, i hoće li ikada po tim aleksandrijskim knjižarama prevesti moju Baraku Pet Be, a ako slučajno ikada i hoće – kakvog će to smisla imati u ovoj žutoj pustoši, među ibisima i palmama koje njišu grane, samo još nema trubadura koji će to opjevati.
Dižu druga Fritza iz njegove fotelje; vrijeme je; prva delegacija je u Kairu, on je druga, sporedna, mora krenuti u nekakvu Ismailiju, da tamo obavi državnički posjet druge razine.
I tako druga Fritza dovezu u tu Ismailiju, još u njoj nisu otvorili sveučilište i još Suezom brodovi plove, šezdesetisedma tek treba da se desi pa da ljudi opet kao što su osjećali i kao što će za hiljadu godina osjećati - vide kako je suh pustinjski pijesak od prokletstva rata i smrti. Izlazi on iz dobro zaleglih kola, natače onaj šešir široka oboda na čelo, boreći se sa snažnim pustinjskim vjetrom da mu ga s ćele ne otkotura po ovom bliještećem moru, a pred njega izlazi protokol i svita; gurkaju se reporteri i fotografi, nije to mala stvar: drugi Titov čovjek stigao je na kanal.
- Jour ekselensi, spešal militari junit in Jour onor – pokazuje gradonačelnik rukom u daljinu, prema hrpi muškog mesa pravilno postrojenog na pijesku pred zgradom.
Drugu Fritzu krupni grašci znoja klize ispod bijelog ljetnog šešira; pa mrko odmahne rukom nekamo prema vodi. Sjeti se u tom času Tita kod Gavelle, na dočeku Nove četrdesetprve kada su oko njih ljudi govorili – ah, u ovoj će godini sigurno rat; eh, Bog moj! Rat! A što se tu može? Već gospoda doktori znadu što hoće kad guraju taj rat!”... pa inženjer Babić smireno, s onim svojim plavičastim osmijehom u očima veli; hoće, hoće, samo u ovoga ja neću ići kao feldvebel.
U toj pravilno poredanoj gardi drug Fritz vidi ono o čemu je pisao prije pedeset godina; vidi svoje Loborce, Peseke i Trdake i Blažeke; vidi obične zagorske i podravske kumeke i kmetove i seljake; bog ih ubio, na svim su paralelama i meridijanima isti; vidi njihove slamnate krovove po kojima znadu padati vode nebeske, koje su im ostavili njihovi djedovi, a djedovima njihovi djedovi, pa se ispod njih dade sjediti na trijemu, kako je drug Fritz malo prije ispred hotela i sjedio - i pućkati brezove lule i misliti kako su slamnati krovovi sjajan izum, jer ti voda po glavi ne pada s neba i suh si. Sve on to vidi, a ponajviše od svega vidi leševe tih mladića, jer kroz samo koju godinu opet će stići nekakav rat, jer se kanalom mora ploviti, ili ne mora; mora se samo umrijeti i plaćati porez. Pa će navrijeti Izraelci i Egipćani i suniti i šiiti, i Moluci i Tatari i ratovi križarski, da se kralja Dmitra kamenuje i kletva ostvari; i vatra nebeska će nadrijeti i navrijeti kao ovaj Nil što iz srca prašume navire u more – a meso muško, obično kvrgavo i žuljavo znojno muško vojničko meso stajat će u pravilnom redu pred drugom Fritzom postrojeno njemu u čast, šespet, trbuh unutra, prsa van, jedno uvo oću da se vidi....!

I onda drugi Fritz polaganim korakom ispred gradonačelnika, đenerala i ostale svite dolazi negdje baš pred sredinu voda; onako – da mu i slijeva i zdesna ne ostaje ništa drugoga za ispuniti vidokrug pa značajnim naklonom glavom salutira; dobro je vojsko; ostav, možete sad u svoje spavaone i kupaone, u svoje klaonice i spavaonice; Nil i dalje teče nizvodno; dok teče bit će vojski i klanja i vodova počasnih i nečasnih, što se tu uopće učiniti dade?

Pa dok gleda pod šljemove u one crne i duboke vojničke oči, drug Fritz susreće se s pogledom samog Štefa Loborca, neotesane kalničke seljačke ljudine; a Loborec kao Loborec – o čemu bi sanjao nego o bijegu i o tome kako će nekakvog poručnika zaliti vrućom kavom; Loborcu Štefu svrdlala je i tu, pred samim drugom Fritzom u stroju uvijek jedna te ista misao: da se tamo dolje u selu, gdje su noćili, zavukao u štalu i zakopao u gnojnicu i tako ostao do noći, bio bi se riješio svega i mogao bi da se vrati svojoj ženi.

Sjeti se svega toga drug Fritz, pa se namršti i stane. Neće on tako. Smračit će se njemu pred očima, a u tome mraku i pustoši pred oči mu sleti jedna mala, obična, iskrzana kutija olovnih slova, pa drug Fritz odjednom pomisli: nećete vi mene preveslati.

Nakon duge šutnje, stojeći pod onim neizdrživim pustinjskim suncem odluči da je dosta, pa će onoj bagri masnoj i bijeloj i važnoj reći:
"Pustite vojnike neka idu.
– Ali, gospodine, to nikada nitko nije napravio prije Vas.
– Znam, vjerojatno neće ni poslije mene. Nisam ja nikakav državnik, ja sam pjesnik…"
Neće oni mene razumjeti, da me razumjeti mogu, ne bi ovdje niti bili – mislit će poslije dok gleda kako se vojska miče na mjestu, skida šljemove i pali prve cigarete. Kakva bi to vlast mogla razumjeti pjesnika pa ga prihvatiti prije državnika? Mislit će oni za mene, što tu ovo piskaralo sebi umišlja, da će promijeniti svijet u pet minuta, a nema nego još par mjeseci da će ona židovska ili tko zna koja paščad udariti na nas kao poplava, ili ćemo mi na njih, ili nećemo, samo da se Naser i Tito dogovore u Kairu.
Pa sjedne opet negdje pod trijem; pod bijele plahte u tikovinu; natoče mu još vode s ledom, a on duboko uzdahne i bijelom maramom iz džepa obriše oznojenu ćelu.

Kada bi sada mogao pitati Tita; je li dobro napravio – što bi rekao? Ah Tito, kladio bi se s Rankovićem da bi nakon sedmog piva iz Fritza negdje u dubokoj noći izvukao priznanje kako su Izraelci bili izazvani prvi napasti. Pivo, pivo se s nekim ne pije radi toga da ti ljudi nešto priznaju, nego da nešto priznaš sebi. Naviknuti se na to da je čovjeka natjerati na neko priznanje vještina, a kamo li vrlina - ne mogu baš svi.

Postrojiti Štefa Loborca značilo bi da si postrojio sebe sama.

<	svibanj, 2024
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Svibanj 2024 (4)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (11)
Veljača 2024 (11)
Siječanj 2024 (10)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (6)
Listopad 2023 (7)
Rujan 2023 (5)
Kolovoz 2023 (5)
Srpanj 2023 (9)
Lipanj 2023 (8)
Svibanj 2023 (14)
Travanj 2023 (8)
Ožujak 2023 (9)
Veljača 2023 (13)
Siječanj 2023 (14)
Prosinac 2022 (17)
Studeni 2022 (10)
Listopad 2022 (4)
Rujan 2022 (13)
Kolovoz 2022 (4)
Srpanj 2022 (4)
Lipanj 2022 (6)
Svibanj 2022 (9)
Travanj 2022 (5)
Ožujak 2022 (8)
Veljača 2022 (6)
Siječanj 2022 (12)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (3)
Listopad 2021 (18)
Rujan 2021 (9)
Kolovoz 2021 (6)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (6)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (5)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (8)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (3)
Srpanj 2020 (5)
Lipanj 2020 (5)

Opis bloga

Linkovi