Za budućih doba plemenitost burnu,
Za visoko ljudsko pokoljenje,
Na gozbi otaca ja čašu odgurnuh
I veselje svoje i poštenje.
Na ramena mi zaskače vijek-vučjak,
Samo što ja nisam krvi vučje,
Ušuškaj me bolje, ko kapu, u rukav
Od sibirskih stepa bunde vruće.
Da ne vidim potresa, ni kala,
Ni krvave u kotaču kosti,
Da lisica bijela cijelu noć bi sjala
U iskonskoj svojoj mi ljeposti.
U noć me odvedi, gdje Jenisej huči,
Gdje u zvijezde bor se može upit.
Zato što ja krvlju svojom nisam vučji,
I mene će tek jednaki ubit.
Post je objavljen 07.05.2024. u 13:03 sati.