dinajina sjećanja

petak, 29.11.2019.

Crtica sa početka priče...






Krenuo je ispunjen strahom i željom.
Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene neumorne želje za blizinom.

A želja?

Čeznuo je za mekoćom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Sanjao ju je iako su joj nedostajale obline koje ženu čine zanosnom i neodoljivom za mušku strast. Uvukla se u onaj dio mozga u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.

Nitko ga nije prisilio da krene, da upozna njen grad koji je poznavao samo iz uzbuđenja. Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.

A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.

Ins medias res može uništiti tek naslućenu iluziju ili roditi ljubav. Stigao je. Pružila je ruke kao da sanja. Zatvorila uzbuđenje u zagrljaj novog vremena, njihovog vremena, mnogo stvarnijeg od stvarnog. Zavolio je tu vreću kostiju.

Svijet je postao čarobniji i ljepši od onoga ukrašenog lampionima i vatrometom. Učili su čin pravog doživljaja, čin nutarnjeg otvaranja, čin koji nazvaše sakramentom.

Dijana Jelčić



- 08:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 26.11.2019.

Još jedna u nizu...



Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija"... napisala je Elzabeta Hristić u svom osvrtu na njenu knjigu Dnevnik vatre...


Anais Nin je bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.






Godinama sam bila raspršena na vjetrometrini života, rastrgana u komadiće neke nepostojeće sebe. Život je postajao nepodnošljiv, dijelovi mene su umirali, bila sam neosjetljiva, nemoćna, nesvjesna sebe same...

Dnevnici Anais Nin i njene knjige, njen petotomni serijal "Unutarnji gradovi", njena "Djeca albatrosa", njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.

Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline... piše Anais Nin

Počela sam skupljati krhotine sjećanja, odbacivati razmrvljene tuge, zbrajati život i pisati dnevnik "Umijeće vremena".

Postojala sam...bila sam ubrizgana u neko drugo vrijeme. Savladavala sam misaone, osjećajne, nadajuće puteve ka nečemu tada bezimenom. Zavoljela sam sutone, radovala se Venerinom izlasku na nebo trenutka. Noći su bile svijet snovitosti. Lazurni veo se, kao baldahin, nadvijao nad postelju od maslinova drveta.
Bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na dolazak tvoje galije u zaton sna. Stišavalo se vrijeme oluje ruža. Kovitlle se latice. Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja.

Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja pretakao u sjaj zlatnog svitanja. Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja, u izmaglici svitanja, nazirala konture tvoga tijela.

Postojao si, bio si ubrizgan u sjećanje. Došao si sa zrnom sreće u oku i krstio ono bezimeno imenom ljubav.
Zagrlio si me i poveo u život. Prekoračili smo rampu.
Iza nas su ostale staze traganja ispred nas se širio svijet ostvarujućih mogućnosti.

Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema obzoru, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje nasmiješeno lice u tvojim očima. Dogodio se rat svjetova da bi se dogodila ljubav, pomislih osluškujući tišinu.

33 godine ljepote... a na današnji dan prije 31 godinu smo se, poslije onog stereotipnog DA, usidrili u oceanu braka...



rekao si... u dvoje se ljepše sanja.
Vjerovala sam...

Ostvarilo se!

Dijana Jelčić

- 08:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.11.2019.

U Hypogeumu sna... stop nasilju nad ženema...





Himna potlačenih

Zaboravi, promjeni obrazac, zaustavi sjećanja, nasmiješi se.
Osmijeh ti dobro stoji, opiši osjećaj, iskorak u nepoznato, u neslućeno,
u bezdan mogućnosti.
Uzdigni Nikinin stijeg, koračaj, izvrši obećanje,
u ognju patosa je istina.

Kreni sunčanom stranom, ne okreći se, iza ostaje sjena,
uporna, bezbojna pratilja, robinja mraka.

Budi bestjelesni plam, živuća baklja neugasivih čežnji za daljinama,
suho blistanje svijesti do katarze, do iskona mudrosti.

Dijana Jelčić... stihom protiv nasilja nad ženama...






Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama iskazujemo poštovanje sestrama Mirabal, koje je 25. studenoga 1960. godine u Dominikanskoj Republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo zbog njihovih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu, te svim onim ženama koje su svoj rad posvetile borbi za ljudska prava, za dostojanstvo svakog ljudskog bića.





Rađa se mladi dan, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo neprospavanoj noći. Pjesme koje napisah prestaju na margini ovoga trenutka.

Misaono lutam koridorima podzemnog hrama. Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove koraka u vremenu prije našeg. Možda smo sudjelovali u izgradnji tog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine i poezijom pokrenuo borbu protiv nasilja nad ženma....

Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Izgledalo je kao apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života.
Tko je apsurdan čovjek?
Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja.
Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajanstvenost tišine?

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka nagovještava dubinu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor, vratiti se u podzemni hram na početak tišine.

Želio si da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Darovao si mi snove i naučio me osjećati osjećaje. Osjetih ljubav kao sreću i slobodu. Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima, jaka u odlukama.

Nježnim osmijehom me uvodiš u čaroliju trajanja na obroncima vječnosti. Potapam snove u more rađanja i grlim život.

Dijana Jelčić...


- 08:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.11.2019.

Miris dunja i ružinih pupoljaka...






Miris jeseni, žute dunje, san ogrnut mirisom uspomene. U mreži carpaccio svitanja živi iluzija. Divan je ovaj san besanog bdijenja. Glas umrlog prijatelja nas vezuje za obalu mladosti i ispunjava melankonijom za prohujalim vremenom.
Voljelo se dvoje mladih.
Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni trenuci.
Prebirem stranice spomenara, lutam vremenom, nezaborav mi daruje riječi pune boja našeg naglog ljeta i zvuk tužne balade.

Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se mnogo promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje proživljenog života. Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru.

Jučer je bio jedan sasvim obićan dan, ipak darovao si mi buket ružiih pupoljaka i parfem... slušali smo prstaru baladu... živjeli uspomenu...





Zlatna dimenzija vječnosti se ogleda u tvom pogledu, odgovaram ljubeći sunčanu zraku na tvojim usnama.

Tražeći znakovlje želja sam zalutao u rascvjetani perivoj tvoga bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvojih, kao zrele dunje, mirisnih zagrljaja.
Zašutjeli smo.

Prastara sevdalinka uranja u srce. Zidni sat otkucava prolaznost. Jesen se šulja gradom, a mi tonemo u san osjećajući blaženstvo blizine.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 23.11.2019.

Jerihonska ruža...







Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo se zaustaviti u sdašnjem trenutku i osjetiti njegovu moć.
Zatvorih oči i krenuh na putovanje vremenom. Bila sam slićna „slabašnom šerifu“ Sergia Leone-a. Činilo mi se da prodajem neodsanjane snove. Umirala sam, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećivala ubojici nečeg nedorečenog u meni.

Tko je taj ubojica? Nitko drugi do ja sama. Postadoh svijesna svoje nemoći.

Kako prekinuti rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti? Otvoriti se? Gdje se nalazi ključ vrata podsvijesti ?

Ako proživljene godine ostanu kao nepročitane knjige na polici našega vremena one neostavljaju traga u sjećanju.

Uronih u odaju ogleda i odjeka, u pustinji osjećanja osjećaja odživjeh vrhunac samoće, osjetih sebe u sebi, oćutih sve protekle godine, sve trenutke u kojima sam bila sretna, nesretna, vesela, tužna, nasmijana, uplakana, mirna, bjesna, ljuta, nesigurna.
Osjetih pucanje opne nepostojanja i samosažaljenja, vidjeh kovitlanje Jerihonske ruže i njeno cvjetanje.

A ljubav je u meni, starenjem, jecala nad ranjenim suncem mladosti. Lutala je snovima i bila tamničar slobodi. Ljubav je, na libri zaboravljenih želja, u carstvu nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja tražila poznatu zvijezdu izgubljenu u magli prošlih godina, u orkanu sudbine.

Bila sam divljakinja izgubljena u džungli osjećanja. Kroz krošnju razgranatog vremena vidjeh sjaj zvijezde padalice.

Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna.

Osjetih ljubav je iskušenje postojanosti, mirna u laguni zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna.

Začuh glas istine, šapat lijepe kčeri vremena...

Zaustavimo jecaje za suncem mladosti, razotkrijmo mit tisućljeća, stanimo pred svoje nutarnje zrcalo i zavolimo naše godine. Ne pristajmo na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje.
Mi nosimo u sebi gene Afrodite. Mi smo "osuđene" da budemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna životu. Izađimo svijesne sebe pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je,u naslijeđe, ostavila Magna mater.

Budimo ono što jesmo … žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio u našim srcima.

Sa Jerihonskom ružom.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 22.11.2019.

Pohvala ludosti...




"Šta je drugo cio ljudski život nego neka vrsta komedije u kojoj ljudi igraju svaki pod svojom maskom i svaki svoju ulogu, dok ih reditelj ne odvede s pozornice? A on često jednom istom glumcu daje različite uloge, tako da onaj ko je maločas predstavljao kralja u skerletu, odjednom postaje rob u prnjama. Sve je na svijetu prividno, pa se ni komedija života ne izvodi drukčije."
Erazmo Roterdamski, Pohvala ludosti

Desiderius Erasmum Roterodamus rodio se 1466. godine u Roterdamu.
Školovao se u strogim katoličkim učilištima (i ma koliko je teško podnosio disciplinu institucija - nije joj se nikada otvoreno suprotstavio). Titulu magister noster i doktorat u području klasičnih jezika i teologije stekao je na Sveučilištu u Torinu. Prevodio je klasične pisce s grčkog na latinski, prihvatio se filološke obrade Jeronimove Vulgate, pisao rasprave, sastavljao florilegije...

Život je posvetio pisanoj riječi, a takvi nikada ne umiru... njihovi tragovi ostaju u knjigama kao poslanje nama ljubiteljima pisane riječi... i njegov citat kao izazov

Najveća nada svake zemlje leži u primjerenu školovanju mladih.






Čuvarica knjižnice od snova...

Iznad grada lebdi
strogost umilne nježnosti,
tankoćutna glazba drevnih misli,
pohvala ludosti, obred mudrosti,
dar vječnosti smrtnicima.

U raskoši trenutka nazirem vedrinu svijeta,
u galeriji pamćenja nisku osjećajnih slika.

Redaju se rascvetani perivoji, rijeke prepune svete muzike
i čuvarica knjižnice od snova, u njenim njedrima gomila ljepote.

Na prašnjavim policama posložena sjećanja,
maštarije i prošlost, jučerašnjica zgusnuta u miris,
u Ioneskovo mahnitanje u dvoje,
u omaljujuću želju za otkrivanjem tajni,
za odgonetanjem mudrosti.

Knjige u isti mah bliske i daleke,
čudesne kao čudo ukazanja,
tajanstvene kao svjetlost zvijezda
koja sa odmakom u vremenu
našim očima postaje vidljiva.

Dijana Jelčić
- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.11.2019.

Samoća kao lječilište...






Živjela sam na margini života i sjećanja, sna i zbilje. Bila sam stanovnik Makonda, grada izvan vremena, grada pod nezaustavljivom poezijom kiša. To je bilo vrijeme, predugo vrijeme, vrijeme slično vremenu Marquesovih 100 godine samoće u kojima sam prelazila granice mogućnosti življenja i sve više uranjala u mirisni i crvljivi plod ljubavi.

Pisah pjesme. Ne znadoh ih kolorirat, oplemeniti mirišljavom koprenom vječnosti. Srce je titralo ritmom tugaljive istine, usnulo snivalo u tišini noći. Pjesme nisu zrcalile ljepotu purpurnih sutona ni zornice modrih svitanja. Mjesec se igrao osjećanjima, bez plime i oseke uzbuđenja ih pretakao u ocean snova.

Samovala sam ne ćuteći nježnost carstva koje me grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapao u žudnjama za nečim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama zaborava. Istinu osjećah tek na trgovima cvijeća i ptica. Tu sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije.

A onda osjetih samoću kao milovanje. Uronih u odaju tišine, u igru kradljivosti i samotnosti duše. Titrala je u bezdanu neznanja, u samosažaljivim jecajima praznine. Sjenka samotnosti je na vjertometrini sudbine molila oproštaj za grijehe kojima je trovala izvor ljubavi.

Osluhnuh zov tišine, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi.

Bila je to rapsodija boja... mojih... dogodili su se purpurni sutoni i modra svitanja,

dogodili smo se mi...


Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 20.11.2019.

Čovjek je mjera svim stvarima...






Ponekada se pitam... jesmo li se tražili u iluzijama, u onim divnim slikama koje iscrtavasmo u besanim noćima davnih previranja?

Sjećam se, crtala sam tvoj lik u pijesku. Pjena ga oblikovala u biser. Čekala sam da se u jednoj takvoj noći Venera zaustavi na obali oceana snova i privid slije u zbilju. Vjerovala sam u iluziju, blještala je na zaslonu želje, nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje... Bio si ti. Stvaran u nestvarnoj zbilji. Osjećala sam da voliš nestvarnost, tražila te po galerijama, nadala se susretu. Bio si u blizini. Ćutila sam te u mjericama tankoćutnih nemira. Izranjao si iz dubina pogleda. Vidjela sam tvoje oči. Iskrile su podnevnim Suncem, zenitom jednog davnog ljetnog dana.

Tada nisam znala da je to moć podsvjesti, zalutala vizija doživljene istine. Bio si djelić nečega što nisam znala da postoji, neopisivo osjećanje koje je trajalo.

Ćutila sam dašak prohujalog vremena. Vjetar je donosio poeziju drevnih oceana. Voljela sam pjesmu mora, osjećala te u poetici sanja, u oluji ruža, u zrnu srca, u iluziji koja se objavljivala na horizontu svijesti.

Podnevno sunce je zlatilo tišinu. Stajala sam pred statuom žene, majke, ljubavi... tišinu je razbio glas...

"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu jakomu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše... "


bio si bezimen i kazivao Meštrovićeve riječi. Pogledi su nam se susreli. Osmjehnuo si se. Sretna sam što vjerovah u iluziju, što dozvolih vremenu da je slije u zbilju.





Slušam tvoj glas. Sluhom uranjam u srž tvoga bića, opijaju me osjećaji. Kradljivac sam neprocjenjive datosti. Otkidam djeliće tvojih misli i slažem mozaik naših dijaloga. Preslikavam naša sučeljavanja u brevijar života. Prelamanjem nježnih nemira u ognjlo strasti nastaju naše boje, slijevam ih u bojanku trenutka. .

Na zaslonu svijesti se zrcali nadahnuće uskrslo iz misaone rijeke i uronjeno u emocionalno pamćenje, u trigonos neizmjerljive osjećajnosti, u perivoj zlaćanog trokuta u kojem se vrtloži san.

Iz savršenosti Vitruvijanskih proporcija izranja zlaćana nit, premosnica ka sretnoj budnosti.

U tvom pogledu se ogleda istina, svjedočanstvo o nepostojanju tamne strane Mjeseca. Sunce je uvijek tu i osvijetljava koridore čežnji, labirint osjetilne osjećajnosti, put ka središtu zbilje u kojoj susrećem čovjeka.

Čovjeka je mjera svim stvarima. Protagorina istina obznanjena geometrijom ljubavi.


Dijana Jelčić

- 08:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 19.11.2019.

Kod mame na kavi... sjećanja




Premijera Anouilh- ove Antigone... Zagrebačko dramsko kazalište Gavella, 1956... Antigona, Vesna Starčević... Kreont, Sven Lasta

Diže se zavjesa i na pozornici velikog svjetskog teatra hodaju stoje i sjede ljudi. Neki igraju karte, a tišina užasna i duga tišina se širi prostorom. Nekom slučajnom promtraču ove sličice iz života se pričinja da se sve zrcali u nekom nevidljivom ogledalu. U pozadini dubine, tamo iza ogledala su troja vrata. Iznenada iz tame izlazi čovjek i i progovora metalnim glasom:

"Dakle dobro, ove spodobe ovdje će vam ispričati priču o Antigoni. Antigona je ona mala mršava, ona što tamo sjedi i šuti. Gleda pred sebe. Razmišlja. Razmišlja o tome da će vam uskoro odigrati Antigonu, da više neće biti najmlađa kćer, najmanja sestra koju nitko nije shvaćao ozbiljno. Razmišlja o tome da kako će se odjednom suprostaviti svijetu i Kreontu, ujaku i kralju. Ona razmišlja o smrti i o svojoj mladosti koju je željela sretno odživjeti. Ali tu se ne da ništa mjenjati. Ona je Antigona i mora odigrati svoju ulogu do kraja. Zavjesa je podignuta i ona osjeća strah i svoje udaljavanje od sestre Ismene, one koja tamo u uglu radosno šapuće s onim mladićem. Mala Antigona će se večeras oprostiti i od svih nas, od nas koji večeras ne moramo umrijeti."






Da je Talija znala...

Polutama razbijena zrakom sunca koja pada na otvorene ladice stola iz neke od garderoba nekog od kazališta. Na stolu paleta boja koje skrivaju ili naglašavaju sve impresije prošlih godina. U pepeljari zapaljena cigareta, a pored vaza sa ogromnim buketom ruža. U ogledalu se vidi dim i profil žene koja sjedi u rasklimanoj fotelji. Može joj biti trideset, pedeset ili sedamdeset godina. Na njoj neuredno ispeglana izbljedjela haljina sa znakom Chanelove elegancije. Kosa podignuta na zatiljku ističe ljepotu danas umornog lica. Cipele s visokim potpeticama u istom tonu boje umirućeg sunca, kao i haljina. U ruci kristalna čaša, na stolu otvorena boca šampanjca.

Prisjećala se početka i glasa starog profesora, koji je prilično bučno ušao u njenu garderobu:

" Znaš kaj mala. Razmišljal sam o sljedećoj premijeri koju ćemo raditi. Odlučil sam se za Anouilh- ovu Antigonu. Ti ćeš biti moja nova Antigona."

Premjera je bila uspjeh. Stajala je na rampi novog života i karijere. Talija u njoj se smješila srećom. Buket ruža boje zalazećeg sunca i ceduljica sa znakom pitanja ju je čekao u garderobi. Njena boginja je slavila s njom. Otvorila joj je ponovo vrata sreće i ona u tom trenu prekorači rampu prošlosti, izađe iz mraka obasjana svjetlom slave. To stanje nije dugo trajalo. Strahovi zatomljeni u srcu koje je žalilo ljubav i sanjalo zemlju iz koje pisma više ne dolaze pređoše ponovo u demone prošlosti.

Veta u velikom gradu, daleko od velikog kristalnog ogledala i u njemu skrivenih snova, krijući porijeklo i ideale, živeći na rubu između sna i jave, poče svoje srce hraniti nepovjerenjem u izgovorene riječi. Buketi cvijeća i pisamca sa znakom upitnika su stizala, ona ih je pospremala u ladici svog toaletnog stola u teatru.

Ona prilazi korpi s pupoljcima. Gleda ceduljicu i prepoznaje znak upitnika. Osmijeh nestaje s njenog lica. Kucanje na vratima. Ona uzima čašu i otpije gutljaj. Prilazi ogledalu i popravlja šminku.

"Dragi moj nepoznati prijatelju danas je kasno, kasno za sve, a ja sam tako malo željela"

Buket cvijeća i pismo sa znakom upitnika je vrati na početak. Osluškujući glas pred garderobom odjednom osjeti uzbuđenje. Ljubav, koju je godinama sanjala, je dotaknu sjećanjem na dan kada je on, čovjek iza upitnika, otišao u zemlju iz koje pisma više nisu stizala.

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (32) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.11.2019.

I nebo je plakalo...







Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapleteno u godine
nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.

Nad gradom oblak isplakanih suza,
rijeka romori uspomenom.
U zraku titra optužnica zlu i pobjeda ljubavi

U carstvu starih tuga i odslušanih tišina
ispisana Orestija.

Na stupu srama optužnica rodoslovlju.
Nad Areopagom urlici i jecaj sudbina, porod tragedije.
U holonu vječnosti stoluje bog ratova.

Na opustjelim trgovima muk vremena, na stazi kolona prognanih.
I nebo je plakalo za odlazećima,
mežnar nutrine obznanjuje predaju magičnom ništa.

U kanonu zbilje glas iskona,
u usjeklinama postojanja
praznakovlje ljepote.

Stoji grad, biser prošlosti, misaona zgrada
"more geometriko" oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma i njegove razornosti.

Grad stoji i podnosi vlakove, dolaske i odlaske i broji godine
zapaljenim svijećama i mirisom krizantema.

Zalutala u sjećanju, iza zavjese jesenjih kiša,
ćutim stare čežnje i zrcaljenje nove zore.

Ares spušta mač, grli Afroditu,
iskri trenutak rađanja ljubavi.

Dijana Jelčić

- 17:37 - Komentari (29) - Isprintaj - #

subota, 16.11.2019.

Pokušavam vladati sobom...






Pokušavam razotkriti stanje stvari, isključiti se iz vira zbilje,
posumnjati u postanak, nestati u zaboravu, uroniti u ništa,
u nepostojeću nulu, umnažati se Fibonaccievim slijedom.

Tišina, predvremeni muk, odvajanje od sebe,
osjećam rasplinuće fizičkog.

Samo svijest i skarletno slovo, ime prvog čovjeka i početak beskraja.

Nastojim istrpjeti, u tome je smisao.
Navikavam se na bol izranjanja iz utrobe svemira, iz kaosa postanka.
Ne volim čekanje u vakumu ničega, nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana, tromost tihog umiranja u kaljuži nutarnje palanke.

Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja.
Ulazim u odaju ogledala i odjeka, živim vrhunac samoće.

Ćutim, sviće na obzoru osjećanja. idokrug se širi, iskre boje, titraju zvukovi, mirišu ruže.
Rađa se svijet.

Promatraš me, u tvom bivanju je bliskost početka.

Imperare sibi maximum imperium est...

Blagost tvoga glasa ohrabruje.
Vladati sobom najveća je vlast...

Pokušavam...

Dijana Jelčić

- 09:09 - Komentari (11) - Isprintaj - #

petak, 15.11.2019.

Pozaune prijateljstva...







Prijateljstvo je najuzvišeniji oblik ljubavi, energija tajanstvenog izvora, trag nutarnjeg sunca kojim se jedno biće zrcali u drugome. Misli se roje, gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Ova noć odnosi trenutke, slijeva ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade najnježniju melodiju koja me oduvijek opija vjerovanjem u prijateljstvo, taj najvredniji dragulj u riznici duše.

"Disonance su samo razmaknute konsonance" izjavio je Arnold Schönberg objašnjavajući svoja novoizrastajuća muzička djela. Osluškujem prolazak konsonanci vremena stazama bespuća dok u čahuri spoznaje leptirica prede svilenkastu nit kojom premošćuje razdaljine.

Čujem zvuk anđeoskih pozauna. Sviraju himnu prijateljstvu. Preživjelo je sve sumnje, sva previranja, sve bolesti. U samozataji duše, prijatelj prijatelju ostaje njemi svjedok grijeha, jecajem tišine pokreće zlaćanu spiralu ljubavi i postaje zvijezda vodilja na putevima zablude.



Trebalo je biti slavlje mog okruglog rođendana... to jutro završih na hitnoj... suprug odkazuje slavlje, naziva prijatelje... a meni mjere očni tlak... normalan je do 40... kod mene 60... dijagnoza... glaukom, prijetnja sljepoće... nakon nekoliko infuzija tlak se normailizirao... terapija kapanjem ili laserom probijanje nepostojeće rupe mom oku... nakkon neoio dana kapanja odlučih se za laser... slijedili su dani straha, ali i telefonski pozivi prijatelja... uz tebe smo... javi ako nešto trebaš... u kolažu su oslikana naša dugogodišnja druženja...


Melodija njihovih glasova je uranjala u tišinu trenutka i probijala opnu strahova, otvaralla vrata vjerovanju u pobjedu nad dijagnozom.

Na horizontu svitanja zov budnice. U krošnji uvjerenja se hukom oglašava čuvarica drevne mudrosti i najavljuje ljepotu dolazećih susreta.

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.11.2019.

Dogodilo se...






U misaonom režnju vir, u osjećajnom vrtlogu
borba sna i jave, sukob mene i mene.
Kako zaustaviti mahnitanje, osmisliti kaos, ostvariti geometriju nutrine ?

U Gradu, pod kišom Perzeida naša strana svijeta. Noć ostvarenja želja.
Stojimo na vrhu Lovrijenca. Bijela Luna se ogleda na pučini.

„Vidiš li dušu Mjeseca?“
„Vidim tvoj nemir.“
„Čekam smiraj najezde silovitih htijenja.“
„Što osjećaš?“
„Vrtloženje zlatne spirale. Putujem putevima znatiželje i čuđenja. Dodiruju me Leibnizove monade. Osjećam ples duhovnih atoma. Uspoređujem drevne mudrosti sa Borgesovom poetikom. Bljesak božjeg oka, monade i Alef, ćutim zgusnuće vječnosti u ovaj trenutak sreće. Sklapam mir sa luđakinjom, odupirem se nestajanju u visinama tek naslućenih svijetova.“
„Ostaješ li tu?“
„Za sada.“
Smiješiš se.
„Ispričaj mi bajku sa sretnim krajem.“
Progovaraš.
Tvoj glas smiruje. Izmišljaš riječi stvarajući viziju ozrcaljenu u mojim čulima.
Padaju zvijezde. Zelenci otkucavaju vrijeme , a mi živimo izvan njega, u onim drhtajima vječnosti koje poznaju samo maslačci i anđeli.

Dijana Jelčić

- 09:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 13.11.2019.

Svetkovina duša...







Duša ne poznaje vrijeme, ne poznaje prostor, duša je metafizika vječnosti...njenu jačinu, njenu snagu, njenu težinu ne možemo mjeriti mjerama klasične fizike...ona ne podliježe ni gramima, ni milimetrima, ona postoji u nano seknudama ovoga ovdje i ovoga sada...
Čovjek je jedino živo biće koji smišlja smisao, znanje, spoznaju i otkrića.
Biti u središtu svijeta znači biti moćan, od Boga dan, stvoren i nepobitan.

"Ako je taj prasak značio početak svijeta, morali bi još negdje u univerzumu biti ostatci isijavanja te energije." pitam prijatelja znanstvenika prof. dr. Davora Pavunu.

"Pa, čini se da postoje, ali nisu definitvno dekodirani i redefinirani;" odgovara mi smiješeći se Davor Pavuna.

Nova fizika, naročito teorije relativiteta i kvanta su u znanosti ostvarile uvjete za stvaranje holističke, cjelovito- energetske slike svijeta. Neuroznanost širi spoznaju o djelovanju utjelovljenog uma.

Kada su neurofiziologa Wolfa Singera pitali je li na svom putovanju ljudskim mozgom pronašao znakovlje o postojanju duše on je odgovorio, ne, duša spada u područje metafizike, u njeno postojanje jednostavno moramo vjerovati.






Još kao djete je bio drugačiji od drugih, bio je svoj i nedodirljiv, bio je već onda ono što je kasnije uistinu i postao, tajnovito biće puno neizgovorenih istina. On, to je bio nezaboravan susret djece u okrilju odraslih razgovora. Bili smo sretna djeca. bilo nas je troje... Otišla sam tražeći istinu u kozmosu bezvremena. Oni su ostali na ognjištu vremena.

Rijetko smo se susretali, drugi su mi pričali o njemu, ali on je za mene ostao sjećanje na ona davna poslijepodneva u jednom stanu punom mirisa knjiga, zagrljaja svijesti i zvukova znanja.
Dugo je bio zatvoren u vremenu nepostojanja, zaustavljen u uzdizanju ka odgovorima u čijim pitanjima se više nisu nazirali početci. Podnosio je neznanje zbog znanja koje je u njemu sagorjevalo plamenom životne svijeće. Dugo je ležao na Solženicinovom odjelu odvojen od knjiga čijom srži je hranio dušu. Otišao je zagledan u daljine, otišao je u svoje nedopričane priče, u neke svoje nedosanjane snove, krenuo je tajnovitim putem ka neželjenoj slobodi.

Vijest o njegovoj očekivanoj smrti je, kao nepozvani gost, u meni probudila osjećaj praznine, u svijesti stvorila ogromnu crnu rupu koja guta mogućnost ponovnog susreta u zagrljaju zrelosti. Brojač trenutaka njegove sudbine se zaustavio na davno upisanom broju i onda otvorio svjetlosna vrata vremena iza kojih više nema vremena za dokone razgovore o kraljici literature, nema vremena za odgovore koji se naziru u pitanjima jer tamo u bezvremenosti trenutak uistinu postaje vječnost.

Nisam čula odjeke njegovih koraka u odlasku, ostao je samo njegov svjetlosni trag u mojoj duši i spoznaja vremena i istine koja mi govori da u našim životima sve češće gasnu životne svijeće i zatrepere vječna svjetla koja znače kraj našeg ovozemaljskog puta. Njegova životna knjiga se zatvorila prerano, jer kada ode prijatelj uvijek je prerano.


Dijana Jelčić...

- 11:11 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 12.11.2019.

Tinova kristalna kocka vedrine...




In Memoriam...

"Na dan kada umrem ostvariti će se naglo sve što nije moglo za mojega života; zavladati će čista ljubav, bratstvo ljudi i apsolutna pravda. Zbog te blagoslovljene ere čovječanstva, ja sam već na vrijeme kušao da ubijem sama sebe. A što bih jedino potomcima htio namrjeti u baštinu – bila bi vedrina. Kristalna kocka vedrine."
Augustin Tin Ujević




Darko Ćurdo je rođen u Gorici kod Posušja, 12. studenog 1944. Preminuo u Zagrebu, 8. srpnja 2003.
Bio je glumac i grafičar. Bio je veliki čovjek i drag prijatelj. Volio je Tinovu poeziju. Više od trideset godina izvodio je lirsku monodramu "Nespravan za problem" sastavljenu iz poezije i proze Tina Ujevića.
Danas se sjećamo Tina, sjetimo se i Darka Ćurde.





DARKO – U ovom kontekstu najljepši i najdraži čovjek kojeg sam ikada upoznao....Darko Ćurdo....Potpuno izvan Svijeta i izvan Zemlje... kad bi zinuo i počeo recitirati Ujevića, Šimića i Škurlu nije mogao pobjeći od prelijepih curičica koje je nosio u džepovima svog skromnog i poderanog studentskog kaputa u najhladniju sobu na svijetu u nekom vinogradu na rubu Zagreba. Krali smo ugljen na Akademiji uz pomoć ljudi koji bi trebali štititi Akademiju od krađe, Ružice tajnice i Ćićmira portira, i nosili u tu pustoš Zagreba da Darko ne bi dolazio na Akademiju krvareći iz smrznutog nosa.
Bili smo mladi i genijalni.
Niko nam nije mogao ništa.
Bili smo nepovrijedljivi....Bili smo nepobjedivi...Bili smo ...Mi...
Moj prijatelj Darko je i slikao...Neka se ne ljute drugi slikari, ali njegova grafička mapa o teatru je na tragu Piccasa.
Volio sam tog čovjeka... Picasso je velik, ali je Darko bio viši i ljepši. .
Darko je u "Blatu" vikao...
«Ne časti me travaricom» i da da će on sam sebi plaćati piće i da će se u gluho doba noći ustati i odgristi spomeniku nos...te da neće spomenika on što hoda bos.... Gosti bi plaćali piće i gledali nas zadivljeno, jer i najokorjeliji zločinci i prigradska sirotinja i noćne dame imaju nekakvo lijepo, sažaljivo poštovanje prema umjetnicima. Možda i zato što im pružaju iluziju da ni oni koji su dotakli dno nisu baš najgori na svijetu.

Uplašeno osoblje se potajno povlačilo prema telefonu da pozove interventnu policiju, ali dok bi policija stigla ja bi uspio još izvikati pretstavljajući se kao Asurnatsirpal III, a tako sam i izgledao s mojih metar i osamdeset i osam, kosurine do ramena, mrkim obrvama preko očiju koje sjevaju, a riječi sama poslastica:
Kako su tri bila zida oko grada Tele kad sam došao ja. ...da su se uzdali u te zidine i da nitko nije izašao iz grada da mi stopala poljubi i kako sam srušio te zidine, pobio tri tisuće vojnika, odveo stoku i ovce, uzeo plijen i spalio pohvatane poglavare te kako sam nekim vojnicima odrezao ruke i noge, drugima odsjekao uši i prste, a mnogima iskopao oči, te kako sam napravio brdo od glava i kad sam polazio da nije baš mnogo što ostalo od grada Tele.
Tela...Jadna Tela...Gradić...Babilon je drhtao pred nama, a ni Kineski zid nije predstavljao neku ozbiljniju prepreku...
Kod odlaska ili nakon što bi nas izbacila hitno pozvana policija bi nam se oko vrata vješale naše lijepe, mlade djevojke, zadivljene našim ludilom i odlazile s nama u naše mračne i hladne podstanarske izbe na ljubav i nježnost koju smo im nudili u izobilju.
DŽUMBUS - turcizam, a znači: zabava, veselje i u prenesenom značenju nered, vika.
IFSK – Internacionalni Festival Studentskih Kazališta u ITD-eu. Mi na početku, možeš mislit, glumačke karijere ...negdje druga godina Akademije. Dolazi Darko do mene, Mladena, Enesa i Branka da su ga zamolili iz organizacije da nešto odrecitira, ali da on ne bi sam nego mu treba jedan od nas da pravimo džumbus..

Branko je pitao:» Misliš performans»? Darko ga je samo pogledao i ponovio:»Džumbus».
Svi su se snebivali i Darko kao zadnju šansu pogleda mene i uhvati na sentimentalnost:
A ti zemljak?
Za tebe, zemljak i u vodu i u goru», odgovorih

i zagrmio je Darkov glas...




Puno nas je dobro govorilo Ujevića...Puno ih pokušava dobro govoriti..Darko je živio Ujevića...Oni su bili jedno...Reinkarnacija djela Ujevićeve duše je otišla s Darkom 08.07.2003.

Dijana Jelčić... Ovo mi je sve ispričao suprug sjećajući se Tina Ujevića i DARKA ĆURDE.


- 08:48 - Komentari (40) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.11.2019.

Carstvo pune zrelosti...







Prisjećam se djetinjstva i ulazim u Alicin svijet iza zrcala svijesti. Misao je materijalizirani osjećaj, njome osviješčujem svijet osjetlnosti. Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam prostranstva istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna, treperi na tragu nutarnjeg svjetla. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća. U svjetlucavom prahu se kovitla bujica misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Vidim krater iz kojeg, kao lava, sukljala životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike. U vrtloženju kristalnog ikosaedera naslućujem sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća. Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju kroz labirint zrcala poletješe svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njihovih lica se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe. U tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo. Osjetivši da tijelo postoji u mojoj svijesti stvorih si misaonu sliku utjelovljenog uma.

Svijest je pučina oceana, izvor samosvijesti se krije u njegovim dubinama, često zatomljen u podsvjesti. Tragala sam za vrelom svjesne spoznaje. Tražila ga među „bisernicama“ koje su se slagale u utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga.

Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi. Misao dotaknu sedef i u unutrašnjosti, tajnom obavijenog zaborava, zasja biser bitka, zatomljeni izvor ljubavi.
To je jedan od puteva ka oslobođenju iz krletke osobnih strahova u kojoj ponekad vjekujemo kao ptica slomljenih krila. To je trenutak sličan izlijetanju leptirice iz kukuljice nepostojanja i uranjanja u dimenziju prostor- vrijeme, u svijet neogranićenih mogućnosti.

Spoznavši izvorište ljubavi u sebi trgamo okove samosažaljenja i ulazimo u carstvo pune zrelosti, živimo puni život, živimo jednostavno ljubav.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006

- 07:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.11.2019.

Osjećam, dakle živim...








Razlijeva se uzročnost vremena, slijed događanja,
zatočeništvo u razumu, u hladnokrvnom ludilu,
u sumanutosti zbilje, u nedosanjanim snovima,
u traganju za istinom početka.

Ima li istine u sudbini proroka Jone?
Hoćemo li se izgubiti u utrobi velike ribe?
Ponavljamo li prvi grijeh?

Odgovori se kriju iza tajanstvene zavjese,
u istini skrivene stvarnosti, elegancije svemira,
u plesu struna i simfoniji univerzuma,
u spiralnoj dinamici vječnosti.

Zaustavljam slijed ludila, oduzimam mislima moć,
nemoguće činim mogućim.

Utjelovljujem snovitost bez utvara,
bjelinu bljeska uskrsnuća,
djevičanski izvor, viziju utrobe kozma,
krik prapočetka,
nagla ljeta prepuna smisla
i okno dolazećeg.

Iza njega budućnost, nedohvatna,
a nepobitna kao ni prošlost.

Sanjam li ?
Možda se vraćam iz budućnosti?
Tko zna?... krhko je znanje, krhka je misao,
snažan je osjećaj.

Descartesova zabluda...

Dijana Jelčić

- 10:00 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 09.11.2019.

Kao igra stakenim perlama...






Kobalt noći priča priču o krštenju mladoga vina i rađanju sna. Brojim biserje prosuto po stazi sjećanja. Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Sjećam se, slovkanje se pretvaralo u zastore sreće. Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja postaju riječi kojima pišem novu priču. Zaustavljam se u zagrljaju magistra ludu.

Homo Ludens se igra riječima. Svaka u sebi krije još nedokazanu istinu izrastanja nutarnjeg vokabulara. Volim se vraćati na početak izrastanja u smisao. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta. Srce se budi titrajima sretnog djetinjstva. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.

Tajanstvena ekliptika privida me uvlači u vrt snova, u suštinu vrtloženja žudnji. Pišem, riječi klize zaslonom. Sjećanja postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, okrijepljena otajsvom ljubavi. Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz labirint želja. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja. Usvojila me lakoća božanske ljepote, beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost poezije me još uvijek hrani.

Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam moćima nutarnje tišine, osjećam ljepotu prvog kozmičkog zakona. Zakon zlatnog reza, ljepota simetrije i asimetrije se dokazuju zrcaljenjem božjeg oka na kraju zlatne spirale. To je bljesak istine u svakom djeliću svemira. Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.

Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći pune besmisla iz kojeg je rođen smisao ovoga danas. Zornica blješti sonatom od sna, vrijeme luta bezvremenim stazama, ptice tihovanjem neizgovorivosti najavljuju praskozorje rađanja nove istine. Jutarnja magla iskri na obzoru budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život.

Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke prića... Umijeće vremena... pisane od 1987 do 2007...
- 09:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 08.11.2019.

Smisao besmisla...



Albert Camus (Mondovi, 7. studenoga 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".

"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." A. Camus






Stajali smo na obzoru noći i promatrali zvijezde. Tvrdio si kako će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah bezvremena. Apsurdnost te misli je razbila zidove besmisla kojima sam se branila od života.

Osjećanja znače više nego što sam svjesna njihova kazivanja. Postojanost nekog odbijanja u duši se ponovo zrcali u posljedicama koje duša sama ne spoznaje. Osjetih moć nečeg bezimenog u srcu. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti.

Udaljavali smo se od Sunca, uranjali u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja. Bila je to noć punog meseca.

A onda svanuće na vratima vremena, na horizontu svjetlost bojom vjenčanice savi rađanje mladog dana. Sunce nam dokazuje apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Mi, slijedeći sunčevu ekliptiku, se udaljavamo i približavamo njegovom sjaju. Sutoni i svitanja su svjedočanstva naše nedjeljivosti od kozma.

U srcu svemira prelom svjetlosti, iluzija odraza i odjeka, čarolija uma, misaona mogućnost putovanja kroz vrijeme. Vidjeh,
u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine rađanje Venere.

U sedefu upisana biografija školjke, ozrcaljena u sjećanjima, oživjela u svijesti.

Zaustavljeni u zagrljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti doživjesmo smisao besmisla u kojem živimo.

Da, voljeti znači željeti stariti zjedno..

Dijana Jelčić

- 08:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 06.11.2019.

Uprisutnjenje sumnje...







To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska




i Christa Wolf je pokušala biti Kasandra i sprijećiti dolezeće ratove... isto nije uspjela..






Onostrano, beziskustveno, dolutalo iz budućnosti, iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica, bezriječje dolazećeg, osjećaj izgubljenosti
zbog nedokazivosti tinjajućeg ćuvstva.

Muk vremena, uskovitlana tišina, premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava izgubljeno u latentnoj iskri sjećanja.

Kasandra je čula
nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela
spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje zvjezdani prah,
vjetar se umirio,
zamrlo je vrijeme, prostor zgusnuo
u točku nestanka
i nastanka.

Čekam, tišina para uši,
osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće nadanja,
iščekujem prasak,
povratak povjerenja nestalog u davnoj
kiši nad oceanom sna.

Dijana Jelčić... zajednička zbirka poezije "Isprepleteni dušama stiha", Kultura snova, Zagreb, 2015
- 09:19 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 05.11.2019.

Ponoćni tango...







Sinoć smo, u dvoje, slavili moj imendan... u rodnom listu piše Dijana, ali u krsnom Dragomila... za crkvu je Dijana, pogana boginja, bila neprihvatljiva...
meni se to sviđalo, oduvjek... dva slavlja u roku od mjesec dana... i darovi... eto još uvijek u meni živi djevojčica... veselim se darovima...

Dobila sam buket bijelih ruža i chanell peticu... razgovarali smo o umijeću pokreta i kao krunu slavlja, kao uvijek na kraju gozbe osjetila, odplesasmo ponoćni tango... jer tango nije samo ples nego igra dvaju tijela sjedinjenih ritmom i dinamikom pokreta...






Srela sam te u ovoj noći punog mjeseca, osjetila sam tvoju blizinu u zagrljaju srebrenkastih struna koje se poigravahu sa mojim srcem. Bio si sjenka i bio si tu, bio si svjetlost i u dubini duše pozivao si me na ponoćni tango. Krenuh tajnovitim stazama kristalnog labirinta punog zrcaljenja nekog prijašnjeg vremena. Vidjeh pucanje opne i rađanje sunca, osjetih toplinu vrela mladosti, dotaknuh kapljicu u kojoj se bio smjestio cijeli svijet. Ti si stajao na obali Mnemozine još okupan sjećanjima. Blještala su trenutkom ovog sna.
Iza mjeseca u dubini beskraja vidjeh sjenku svirača, začuh zvuk gitare. Prepoznah uličnog trubadura iz naše mladosti i stavih želju u šešir koji je ležao na zvjezdanom tepihu kojim krenuh do rijeke da se utopim u uspomenama.

Ponoć je odbrojavala tonove u ritmu tanga koji smo davno plesali pod kišom zvijezda uranjajući u mirise svitanja na trgu cvijeća. Zakoraknuh u trenutak buđenja opijena zvukovima prošlosti i melodijom ovog sretnog jutrenja u novom snu.

Ti stojiš još uvijek na obali sjećanja, bereš ruže u dubini duše i slažeš ih u kalež trenutka da ljubav ne nestane u bujici rijeke zaborava koja čeka na duše koje kreću stazama vječnosti. Otvaram oči, na horizontu se rađa dan, ti ulaziš u sobu i na uzgalvlje stavljaš buket ruža.

Dijana Jelčić... zbirka prozno- poetskih tekstova... Mostovi pod kojima se budim... 1987- 2007.


- 08:18 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.11.2019.

Moć svjetlosti...




Svjetlost zaobljuje prostor, uramljuje pogled bjelinom, guši vapaj za umirućim ljetom.
Završilo je vještićje bdijenje nad carstvom seobe duša, guta ih tmina nepostojanja.

Pod krovom muk, odletjele su laste. Zajesenilo je. Svjetlost nam odaje mnoge tajne,
a tajnu svog postanka krije. Nevidljiva nas gleda, njenom nevidjivošću svijetlimo.
Poželjeh je dotaknuti, osjetiti njenu moć, oćutiti njen miris, vidjeti je.

Na obzoru opoziv tmine, sunčanik objavljuje zoru. Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetlosti traje, neumorno.
Anđeoski tajac, zvuk dolazi niotkuda, iz bljeska jutra,
možda iz tišine.

Širi se, romori, suzvučje prostora i vremena omamljuje.
Njedri se vječnost, iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti i tvoj glas.

Da, svjetlost bezglasna i nevidljiva je u tebi, u meni, u svima...

Neka bude svjetlost i mi u zjenici svemira...

Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.11.2019.

Metafora...





Jean Buridan, filozof iz XIV stoljeća nam je darovao metaforu o dvoumljenju između ostvarenja dviju želja. Slikovito je opisao tu nedoumicu.Žednom i gladnom magarcu je stavio u jednakom rastojanju posudu vode i košaru zobi. Jadni magarac se ne može odlučiti, jesti ili piti i u tom dvoumljenju ugiba.

Žao mi je magarca, žalim njegovu sudbinu, ne sviđaju mi se usporedbe te svete životinje sa ljudskom nemogućnosti istinske odluke, njegovom neodlučnosti između misaonog i emotivnog.

Postavljam si pitanja.
Postoji li slobodna volja? Je li istinita tvrdnja da možemo gledati i fizičkim i duhovnim okom? Koja mjerljivost je vjerodostojnija, ona mjernim instrumentima ili ona moralnim zakonima? Koliko je blisko ono fizičko, osjećajno i intelektualno u nama?

Odluka je jedan od kompleksnijih oblika ljudske svijesti. Jean Buridan se već onda pitao što je važnije pri konačnoj odluci vanjski ili nutarnji poticaj.

Odlučiti se za ljubav sa svim njenim konotacijama, sa svim njenim usponima i padovima je najteža ali i najvrednija odluka koju donosimo. Sjećam se vremena strahova i bijega od odluke, vremena u kojem sam na Kairosovu vagu stavljala misaonost i emotivnost. Ni jedna strana nije prevagnula, održavala sam sklad neosjećajući da sam bjegunica iz same sebe, da neodlučnošću odbacujem ponuđeni mi čuperak kose.





A onda si došao ti.

Zavoljela sam te u jednom davnom i dalekom djeliću vječnosti, u danas nedohvatnoj prostornosti vremena, u zavijutku izgnanstva iz stvarnosti. Zaveo si me riječima, omamio pričama o sanjanim božanstvima iz kozmogonije vjerovanja. Zamrsio si misaonost i osjećajnost u kaos prauzora svijeta. Iz tebe je govorila čulnost iskona, na tvojim dlanovima je gorila vatra Olimpa, u tebi prepoznah titana dolutalog iz neispričane legende.

Ne, nisi bio Prometej, bio si dječak u čijem pogledu vidjeh sebe bjegunicu iz nedosanjanog sna. Bio si strpljiv, podnosio si moje odlaske, moj bjeg od osjećaja.

Napisah ti pismo.

"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog susreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom.
U zemlji runolista će uskoro biti jesen.
Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali sresti.
Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.

samo ja"


Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, 2014
- 08:08 - Komentari (23) - Isprintaj - #

subota, 02.11.2019.

Bdijenje u snu...







Finnegans wake, James Joyce... teško prevodivo štivo. Finneganovo bdjenje nije roman struje svijesti. Radnja se događa za vrijeme sna, teško otkriti značenje same radnje, pojedinih rečenica ili novostvorenih riječi...

Umrežena u tkivo Finneganovog bdijenja koračah mostom između večernje i jutarnje zvijezde.
Izmišljaj pisca, san u snu i nepostojeće riječi, neprevedive, složene od zvuka groma i svjetla munja,
mirisa cvijeća i okusa medovine.
Ne zaboravljamo slike dragih nam bića, zaustavljamo ih u sjećanju, palimo svijeće, tihujemo s njima. Dan mrtvih duša uramljuje tu sjetu mirisom ruža i krizantema, titrajima nutarnjeg plamena i nježnim uspomenama. Neopisivo svjedočanstvo ljubavi koju nosimo u sebi, sinopsis života ispisan drhtajima tkiva sreće, tuge, žalovanja i radosti. Neizbježnost seobe duša stvara novi jezik za dijalog sa otišlima. Osjećam, tek svojom srećom mogu usrećiti njih. Jedino tako im se mogu zahvaliti na bdijenju nad mojim ovozemaljskim trenucima...
Potonuće Mjeseca u skute zlatne hostije dodiruje osjetila. Budim se iz bdijenja i pitam.

Je li potrebno pronalaziti riječi?

Drugi su ih već pronašli, drugi stvaraju za nas jezik koji mi sve manje razumijemo. Služeći se riječima mi samo artikuliramo jezik, mi ga ne živimo. Ponekad spoznam da puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi, riječi bez osjećanja osjećaja, riječi nabacane u govor bez srca, rijeka riječi kojom optužujemo, kritiziramo, pravimo se pametni, bujica riječi kojom upozoravamo, kojom se branimo, pišemo peticije, pjesme, eseje, novele, romane.
Zaboravimo riječi, zaboravimo njihovo značenje, postanimo moderni dadaisti.

Vratimo se u koljevku jezika. On je muzika, simfonija boja, sonata mirisa, ljepota djetinje igre i sna, gesta kojom možemo osjetiti svoju misao i razumjeti tuđu.

Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u snovima. Želim riječi sa koordinata srca, lepršave riječi kojima bih nacrtala miris ovog jutra, obojala osjećaj koji se u meni iskri svitanjem i onaj koji je blještao u jučerašnjem sutonu. Želim riječi koje mirišu ljepotom majske ruže i tek procvalog jasmina u vrtu. Tražim riječi kojima bih skladala melodiju srca, sonatu duše, simfoniju snova, riječi koje bi sjajile kao lux in tenebris.

da, čudno je djelovanje dobre literature.

Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 01.11.2019.

Palimo svijeće i sjećamo se...




U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti...

čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama... uvijek i zauvijek, ne samo danas... vječno... palimo svijeće... divna je nježnost pamćenja... zbrajam korake otišlih... ostali smo mi i naša sjećanja... otišlim dušama slava... vječna... R.I.P.





Dok se svitanje bori sa ostacima tame i daleka svjetlost skida odoru noći,
na obali sna neka ljubav zbilju sanja.

Za mrkim krošnjama iskri svitanje,
Amor i Psiha se u njemu grle.

Ruke sijača zvijezda prebiru po gitari, zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina, sloboda ubrizgana u rađanje.
Proročica Izergil šapuće o umiranju, ponosu, prkosu rodoslovlja,
otporu poniznosti, sužanjstvu i nemoći, o smjelosti bitka na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.
Ljubavnici lete u nebo.

Dijana Jelčić …

- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>