Pokušavam vladati sobom...
Pokušavam razotkriti stanje stvari, isključiti se iz vira zbilje,
posumnjati u postanak, nestati u zaboravu, uroniti u ništa,
u nepostojeću nulu, umnažati se Fibonaccievim slijedom.
Tišina, predvremeni muk, odvajanje od sebe,
osjećam rasplinuće fizičkog.
Samo svijest i skarletno slovo, ime prvog čovjeka i početak beskraja.
Nastojim istrpjeti, u tome je smisao.
Navikavam se na bol izranjanja iz utrobe svemira, iz kaosa postanka.
Ne volim čekanje u vakumu ničega, nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana, tromost tihog umiranja u kaljuži nutarnje palanke.
Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja.
Ulazim u odaju ogledala i odjeka, živim vrhunac samoće.
Ćutim, sviće na obzoru osjećanja. idokrug se širi, iskre boje, titraju zvukovi, mirišu ruže.
Rađa se svijet.
Promatraš me, u tvom bivanju je bliskost početka.
Imperare sibi maximum imperium est...
Blagost tvoga glasa ohrabruje.
Vladati sobom najveća je vlast...
Pokušavam...
Dijana Jelčić
|
