Krenuo je ispunjen strahom i željom.
Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene neumorne želje za blizinom.
A želja?
Čeznuo je za mekoćom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Sanjao ju je iako su joj nedostajale obline koje ženu čine zanosnom i neodoljivom za mušku strast. Uvukla se u onaj dio mozga u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.
Nitko ga nije prisilio da krene, da upozna njen grad koji je poznavao samo iz uzbuđenja. Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.
A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.
Ins medias res može uništiti tek naslućenu iluziju ili roditi ljubav. Stigao je. Pružila je ruke kao da sanja. Zatvorila uzbuđenje u zagrljaj novog vremena, njihovog vremena, mnogo stvarnijeg od stvarnog. Zavolio je tu vreću kostiju.
Svijet je postao čarobniji i ljepši od onoga ukrašenog lampionima i vatrometom. Učili su čin pravog doživljaja, čin nutarnjeg otvaranja, čin koji nazvaše sakramentom.