Kao igra stakenim perlama...
Kobalt noći priča priču o krštenju mladoga vina i rađanju sna. Brojim biserje prosuto po stazi sjećanja. Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Sjećam se, slovkanje se pretvaralo u zastore sreće. Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja postaju riječi kojima pišem novu priču. Zaustavljam se u zagrljaju magistra ludu.
Homo Ludens se igra riječima. Svaka u sebi krije još nedokazanu istinu izrastanja nutarnjeg vokabulara. Volim se vraćati na početak izrastanja u smisao. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta. Srce se budi titrajima sretnog djetinjstva. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.
Tajanstvena ekliptika privida me uvlači u vrt snova, u suštinu vrtloženja žudnji. Pišem, riječi klize zaslonom. Sjećanja postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, okrijepljena otajsvom ljubavi. Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz labirint želja. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja. Usvojila me lakoća božanske ljepote, beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost poezije me još uvijek hrani.
Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam moćima nutarnje tišine, osjećam ljepotu prvog kozmičkog zakona. Zakon zlatnog reza, ljepota simetrije i asimetrije se dokazuju zrcaljenjem božjeg oka na kraju zlatne spirale. To je bljesak istine u svakom djeliću svemira. Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.
Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći pune besmisla iz kojeg je rođen smisao ovoga danas. Zornica blješti sonatom od sna, vrijeme luta bezvremenim stazama, ptice tihovanjem neizgovorivosti najavljuju praskozorje rađanja nove istine. Jutarnja magla iskri na obzoru budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život.
Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.
Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke prića... Umijeće vremena... pisane od 1987 do 2007...
|
