Jerihonska ruža...
Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo se zaustaviti u sdašnjem trenutku i osjetiti njegovu moć.
Zatvorih oči i krenuh na putovanje vremenom. Bila sam slićna „slabašnom šerifu“ Sergia Leone-a. Činilo mi se da prodajem neodsanjane snove. Umirala sam, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećivala ubojici nečeg nedorečenog u meni.
Tko je taj ubojica? Nitko drugi do ja sama. Postadoh svijesna svoje nemoći.
Kako prekinuti rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti? Otvoriti se? Gdje se nalazi ključ vrata podsvijesti ?
Ako proživljene godine ostanu kao nepročitane knjige na polici našega vremena one neostavljaju traga u sjećanju.
Uronih u odaju ogleda i odjeka, u pustinji osjećanja osjećaja odživjeh vrhunac samoće, osjetih sebe u sebi, oćutih sve protekle godine, sve trenutke u kojima sam bila sretna, nesretna, vesela, tužna, nasmijana, uplakana, mirna, bjesna, ljuta, nesigurna.
Osjetih pucanje opne nepostojanja i samosažaljenja, vidjeh kovitlanje Jerihonske ruže i njeno cvjetanje.
A ljubav je u meni, starenjem, jecala nad ranjenim suncem mladosti. Lutala je snovima i bila tamničar slobodi. Ljubav je, na libri zaboravljenih želja, u carstvu nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja tražila poznatu zvijezdu izgubljenu u magli prošlih godina, u orkanu sudbine.
Bila sam divljakinja izgubljena u džungli osjećanja. Kroz krošnju razgranatog vremena vidjeh sjaj zvijezde padalice.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna.
Osjetih ljubav je iskušenje postojanosti, mirna u laguni zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna.
Začuh glas istine, šapat lijepe kčeri vremena...
Zaustavimo jecaje za suncem mladosti, razotkrijmo mit tisućljeća, stanimo pred svoje nutarnje zrcalo i zavolimo naše godine. Ne pristajmo na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje.
Mi nosimo u sebi gene Afrodite. Mi smo "osuđene" da budemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna životu. Izađimo svijesne sebe pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je,u naslijeđe, ostavila Magna mater.
Budimo ono što jesmo … žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio u našim srcima.
Sa Jerihonskom ružom.
Dijana Jelčić
|
