Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Još jedna u nizu...



Tko je bila Anais Nin? Žena-mit, strastvena, karizmatična i originalna umjetnica ili, pak, poput Alme Mahler ili Dore Maar - tek fatalna muza muškim stvarateljima? U svakome slučaju, makar i nije dominirala njezina uloga spisateljice, svoje doba, prvu polovicu 20. stoljeća, obojala je vatrom, slaveći umjetnost i umjetnički svijet, slaveći sam život. Čak i u ratnome vihoru ili u vremenima kada je njegova sjena nadvijala sva područja, ostala je vjerna svome idealu, svojoj filozofiji: "Umjetnost je moja jedina religija"... napisala je Elzabeta Hristić u svom osvrtu na njenu knjigu Dnevnik vatre...


Anais Nin je bila žena koja je uspjela ugrabiti svoj san, beskompromisno. bez straha je palila vatre i vatrice, i pretakala ih u svoje opsežno djelo.






Godinama sam bila raspršena na vjetrometrini života, rastrgana u komadiće neke nepostojeće sebe. Život je postajao nepodnošljiv, dijelovi mene su umirali, bila sam neosjetljiva, nemoćna, nesvjesna sebe same...

Dnevnici Anais Nin i njene knjige, njen petotomni serijal "Unutarnji gradovi", njena "Djeca albatrosa", njeno putovanje krajolicima duše: bez konkretne radnje, s mnoštvom pjesničkih slika su me pozivali da ugrabim moj san, da prestanem biti mučenica same sebe, da prestnem biti tek pustolov pred vratima vremena.

Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline... piše Anais Nin

Počela sam skupljati krhotine sjećanja, odbacivati razmrvljene tuge, zbrajati život i pisati dnevnik "Umijeće vremena".

Postojala sam...bila sam ubrizgana u neko drugo vrijeme. Savladavala sam misaone, osjećajne, nadajuće puteve ka nečemu tada bezimenom. Zavoljela sam sutone, radovala se Venerinom izlasku na nebo trenutka. Noći su bile svijet snovitosti. Lazurni veo se, kao baldahin, nadvijao nad postelju od maslinova drveta.
Bdijenje u prividu dalekog otoka i čekanje na dolazak tvoje galije u zaton sna. Stišavalo se vrijeme oluje ruža. Kovitlle se latice. Na svakoj neisplakana suza. U suzi neostvarena želja.

Oči pamte najdulje, u njima se kobalt beskraja pretakao u sjaj zlatnog svitanja. Gledala sam rađanje mladog sunca i na žalu buđenja, u izmaglici svitanja, nazirala konture tvoga tijela.

Postojao si, bio si ubrizgan u sjećanje. Došao si sa zrnom sreće u oku i krstio ono bezimeno imenom ljubav.
Zagrlio si me i poveo u život. Prekoračili smo rampu.
Iza nas su ostale staze traganja ispred nas se širio svijet ostvarujućih mogućnosti.

Tvoja ruka na mom ramenu, sunce je kretalo prema obzoru, a neka zalutala ptica je u kljunu donijela maslinovu grančicu. Završio je potop osjećanja osjećaja, pomislih gledajući svoje nasmiješeno lice u tvojim očima. Dogodio se rat svjetova da bi se dogodila ljubav, pomislih osluškujući tišinu.

33 godine ljepote... a na današnji dan prije 31 godinu smo se, poslije onog stereotipnog DA, usidrili u oceanu braka...



rekao si... u dvoje se ljepše sanja.
Vjerovala sam...

Ostvarilo se!

Dijana Jelčić



Post je objavljen 26.11.2019. u 08:48 sati.