Smisao besmisla...
Albert Camus (Mondovi, 7. studenoga 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960.), francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine. Poznat je po svom karakterističnom stilu pisanja i tematikama svojih djela. Čitav njegov opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije. Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost svijetu današnjice evocira antičku Grčku, koja je "u svemu znala naći pravu mjeru".
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban." A. Camus
Stajali smo na obzoru noći i promatrali zvijezde. Tvrdio si kako će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah bezvremena. Apsurdnost te misli je razbila zidove besmisla kojima sam se branila od života.
Osjećanja znače više nego što sam svjesna njihova kazivanja. Postojanost nekog odbijanja u duši se ponovo zrcali u posljedicama koje duša sama ne spoznaje. Osjetih moć nečeg bezimenog u srcu. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti.
Udaljavali smo se od Sunca, uranjali u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja. Bila je to noć punog meseca.
A onda svanuće na vratima vremena, na horizontu svjetlost bojom vjenčanice savi rađanje mladog dana. Sunce nam dokazuje apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Mi, slijedeći sunčevu ekliptiku, se udaljavamo i približavamo njegovom sjaju. Sutoni i svitanja su svjedočanstva naše nedjeljivosti od kozma.
U srcu svemira prelom svjetlosti, iluzija odraza i odjeka, čarolija uma, misaona mogućnost putovanja kroz vrijeme. Vidjeh,
u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine rađanje Venere.
U sedefu upisana biografija školjke, ozrcaljena u sjećanjima, oživjela u svijesti.
Zaustavljeni u zagrljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti doživjesmo smisao besmisla u kojem živimo.
Da, voljeti znači željeti stariti zjedno..
Dijana Jelčić
|
