pošli smo
hodnikom tišine
do tebe

iako tamo odavno
nema više
ni tvog tijela ni uma,
ostao je samo tvoj
glas

prošla si pokraj nas,
skrenula u neki novi hodnik
s ključem u ruci
za nekim novim vratima
i nekim novim saznanjima

otišla je moja draga prijateljica ( zbogom plava ptico) 1.1.2019

U Novu uđite u najboljem društvu
s osmijehom na licu


Želim vam


sto osamdeset i nešto sitno dana
sunčanih naočala i
slušalica u ušima.


sto osamdeset i nešto sitno dana
kiše i hladnoće,
taman koliko je potrebno
da vam vrati bistar um.

Želim vam .....

grlite se dušama,
volite se pjesmama,
mazite se snovima.

oku neprivlačno
volite jače,
oku privlačno
volite s oprezom

ne dajte se
lakim ljudima,
krasnim riječima
i raznim obećanjima.

povjerite se strancu
i dajte osmijeh
neznancu

nastavite niz.....

Kad sam ga prvi put vidjela
zaljubila sam se u oči.
One govore sve.

Svakim novim susretom
zavoljela sam nešto drugo.

Hod, prste na nogama,
njegovu ludu glavu,
uzbuđenost tijela
dok objašnjava banalne stvari

mali pomak kukova
kao da pleše,
njegovo ponašanje
kad se pravi pametan
i "kao" uvijek je u pravu.

Onu strast koja izvire iz njega
dok objašnjava što voli i
način na koji se ježi.

Njegovu ljutnju
koja trese cijelo tijelo,
šašav smijeh i bore smijalice.

I taj osmijeh
k'o u malog djeteta .

Tako se lista vremenom
proširivala,
a ja sam putem shvaćala
da ne volim osobu
već čovjeka

Danas mi je "sjelo" u glavi da se bliži kraj godine, Osvrnula sam se na tijek ove divne mi 2018-te. Zapravo, u zadnjih pet godina, ova mi je bila najbolja. Bolju nisam mogla poželjeti.
Nisam dobila na lotu ni naslijedila neku imovinu.
Ušla sam u novo desetljeće života koje nisam mislila da ću dočekati. Velika pobjeda za mene.
Bilo je pobjeda i poraza. Sve u svemu na margini.
Upoznala sam nekoliko dobrih kvalitetnih ljudi, ojačala jednu prijateljsku vezu.
Upoznala sam sebe na jednom posve novom nivou. Jako dobro iskustvo.
Prvi put javno progovorila svojim stihovima.
Ponovno spoznala što je za mene loše i čega ne želim biti dio.
Napokon shvatila čime se želim baviti.
I za kraj godine, snijeg mi je pao.
Što više mogu zatražiti ispod bora?

probudila sam se
znaš li kako je to?

boljelo je jako

Dogodio se potres
života mog

odnio je sa sobom sve

znaš li što je
boljelo više od buđenja?

nedostatak tebe.

kefir
banana
pa malo cimeta
i malo borovnica.

jutros se osjećam haj

Ovih dana protežu se pitanja oko prava na udomiteljstvo istospolnih parova. Neću odugovlačiti s pravnim izrazima jer su oni samo otisak na papiru. Imam potrebu izreći nešto životno, tome i služi ovaj moj blog.
Struka, vjera i politika rekli su svoje. Svatko na svoj način. No, nisam pročitala što bi reklo jedno udomljeno dijete.
Reklo bi sljedeće:

"Želim da me netko izabere, da me zagrli kad jako zabrljam oko nečeg, da mi kaže da će sve biti u redu. Da onaj koga ću zvati mamom ili tatom me sluša dok govorim i pred kim mogu iznijeti svoje mišljenje.
Nije mi bitno hoću li dobiti dvije mame, dva tate, jednu mamu ili jednog tatu. Bitno mi je da ta osoba izabrala mene, da me vodi kroz život i da kad odrastem budem ponosna na to. Bitno mi je da je ta osoba izgrađena životno i sretan/sretna sa samim sobom. Sve ostalo možemo rješavati putem."

To bi rekla sad već jedna odrasla osoba koju je netko izabrao.

Samo zdravo sretni ljudi odgajaju cijele i uspješne ljude. Djeca putem odrastanja upijaju naše energije i tako se izgrađuju. Sustav nikad nije izbor za odgoj djece. Poznajem nekoliko mama i tata kojima bi trebalo zakonom zabraniti da budu roditelji. Ipak, im je zakonom dozvoljeno da budu roditelji i brinu se o toj djeci.

Oznake: udomljavanje

Kroz zidove moga stana
čuje se lavež pasa

ponekad mi je smetalo
to neprestano
zavijanje

Nisam se mogla naviknuti
jer je moj pas uvijek šutio
osim kad me zvao na igru
ili šetnju Bajerom

mnogi psi laju iz čiste dosade
isto je i s ljudima.
Treba pripaziti da im
ne pređe u naviku
tko zna gdje bi im bio kraj

što sam odraslija
sve više uživam
u psećem lavežu

Draži mi je od
ohrabrujućih riječi
"fejk frend" ljudi.

Prsti na mom vratu

Volio si stezati
prste oko mojeg vrata
kad god bih te srela

Nije to bila ljubav
bilo je to zlo
što je izlazilo iz tebe

Nisi bio moja ljubav
bio si samo
susjed s prizemlja

Ja mlada djevojka
koja nije gledala
starijeg gradskog moćnika

Rekao si :
" Ne možeš mi ništa,
nema ti spasa"

Na sudu se nisi ni pojavio
tvoj odvjetnik i sutkija
riješili su sve

Predmet je nestao
kao i trag tvojih
prstiju s mog vrata....

Cijeli život su me
tjerali u kut,
urezujući u mene
da sam rođena pogrešna.

"smiri se" rekli su,
"uklopi se" rekli su
"budi kao ova ili ona" rekli su

Nisu rekli da njihovo
uklapanje šteti
mom duhu, mojoj prirodi

Nismo mi rođeni
da se uklapamo,
da se tešemo po njihovom zdanju.

Čovjek se mijenja
po svojim sjenama,
po svojim mogućnostima,
svojom snagom volje.

Budi najbolje od sebe
ne od njega ili nje.
Budi najbolji za sebe
i zbog sebe.

Nismo mi rođeni pogrešni,
nama je data privilegija
da budemo svoji.

" dobru i zlu"
rekli smo.

odana, vjerna, privržena
dala sam ti obećanje
i njega se držala godinama.

ono što ti nisam obećala tog dana,
nisam ti obećala da ću biti:
pokorna,
poslušna,
nevidljiva,
neupečatljiva,
bez slike i tona
sa stolicom u kutu.

nisam ti obećala
da ću preuzeti
ulogu tvoje majke.

nisam ti obećala
da ću otvoriti usta kad ti želiš
i zatvoriti ih kad ti očekuješ.

nisam ti obećala
da ću ljubiti stope
koje ostaviš na putu.

Rekao si:
" budi strpljiva da me prođe, poput prave žene"
Rekla sam:
"onda ja nisam prava žena"

Rekao si:
"budi barem poslušna"
Rekla sam:
" ja sam poslušna samoj sebi".

Ja sam samo jedna mama, nesavršena, obična, jednostavna. Nečija mama i nečija najbolja prijateljica.

U mom kvartu digli su hajku na jednog desetogodišnjeg dječaka, kako kažu problematičnog. O tom su pisali dnevni listovi, fejsbuk postovi i fejsbuk komentari. Čak su te fensi mame napravile grupu da ga se izopći iz škole.
Dijete je problematično, to stoji. Ujedno stoji da to desetgodišnje dijete ima problema u obitelji i oko nje. Svojim ponašanjem traži pomoć. On nema adidas tenisice, nema mobitel i skupe igračke, njega se ne zove na rođendane i druženja. On nema petice i deset izvanškolskih aktivnosti. Nema teniskog trenera ni osobnog učitelja da mu pomogne kad zašteka u nastavi. On je nepoželjan, on je financijski siromašan.
U našoj lijepoj se toliko busamo u prsa s krilaticom " u ime obitelji" a uzimamo si pravo i pljujemo po tuđoj. Nijedna od tih fensi mama nije ponudila pomoć. To nije njezin problem već taj problem treba maknuti od njezinog djeteta. Nitko ne shvaća da je to problem okoline i koliko će to dijete biti oštećeno daljnjim odbijanjem okoline.

Moram priznati ježila sam se od roditeljski sastanaka u osnovnoj školi. Nisam mogla slušati o bajkama koje roditelji pričaju o svojoj djeci, sve je ostalo na pričama s nikakvim idejama koje smo mogle provesti u djelo za njihov napredak. Jednom sam probala iznijeti neke ideje, gledali su me kao debila i nisam naišla na podršku, ni od strane nastavnice. Prestala sam odlaziti na roditeljske sastanke. Isključivo sam išla na informacije.

Svi smo mi prošli školovanje i pubertet. Svjesni smo kako djeca znaju biti ohola i okrutna pogotovo kad se radi o nekom slabijem. Ono što je bitno u ovom slučaju da smo mi odrasli i odgovorni za svoje postupke, a on je dijete.

Nismo te zaboravili
al' nismo ni oprostili.

Nisu nam dali.
Nisu nam dali vremena
da otplačemo rane.

Nisu nam dali,
ti neki ljudi
s višim ciljevima.

A ti stojiš spokojno sam

Dolaze na tvoja vrata
s velikim riječima i cvijećem,
odaju ti lažni naklon

Ne dopuštaju ti
da posadiš sjeme
radosti i napretka

Ti i dalje stojiš spokojno sam

Želiš vrištati
snažno i glasno
da te čuju,
al' ne možeš
jer nemaš prava.

Ostaješ stajati spokojno sam.

Jučer je u Gradskoj knjižnici u Vinkovcima predstavljena prva knjiga Anastazije Dmitrove, Okreni stranicu.
Pravim imenom Nataša Horvat. Ako biste me pitali za Natašu Horvat, pojma ne bih imala tko je to. Ja poznajem Anastaziju Dmitrovu.
Anastaziju sam upoznala u Školi kreativnog pisanja u Osijeku. Kako to biva u školi pisanja, pišeš zadaće i stvaraš ideje. Naša Anastazija je stvarala nešto sasvim novo. Kako bi ona rekla: "književni čorbanac".

obje gledamo u pravcu medice


Anastazija i naša zajednička prijateljica Tajana

Ako ne volite književnu monotoniju, Okreni stranicu je prava knjiga za vas. Sav prihod od prodane knjige ide u dobrotvorne svrhe. Naravno, najmlađim članovima knjižnice u Vinkovcima.
"Papira i flomastera nikad dosta dok si dijete" veli naša Anastazija, koja je ujedno bila volonterka knjižnice.


Fina torta od kokosa i lješnjaka, uz dodatak medice i neizostavnog vina.


Anastazija kad se uhvati noža.

Bilo je predivno veče, a sad Okrenite stranicu.

Riječ je o krempiti.
Nekoliko puta na dan mi padne napamet da bih jela krempitu. Prvo razmišljam je l' bih običnu ili s čokoladom. Onda krenem tlačiti prijateljicu o njoj. Mislim da joj je dosta poruka u kojima piše da mi se jedu krempite. Tako skrenem pažnju s njih. Jutros sam otišla do slastičarnice, da ih vidim izbliza, da me prođe volja za njima. Znate, ono zamišljanje da ih jedete, pa kao da ste ih zaista pojeli. Nije upalilo. Inače, zavaravanje mog mozga mi ide dobro, al danas je bilo bezuspješno. Prepustila sam snagu volje krempiti. Ovaj put je pobijedila. Mora da sam u PMS-u.
Što kažete vi na krempitu ili biste radije šampitu? Danas bih mogla i nju pojesti.

O tome su se svi slagali stoljećima
Od kralja Salomona do Hefnera




Ženina ljepota pripada svima.
Nema intimu i zaštitu.
O njoj se javno govori,
diskutira,
ističe, hvali
i kritizira.

Bezvremenska prirodna ljepota
nosi svoju težinu.
Kroz stoljeća je nanosila bol ženama.

Zbog nje su mnoge bile
optuživane, osuđene
prognane i obješene.

Ljepota je dar
ujedno i prokletstvo.

Mnoge žene su lijepe.
Samo pojedine tu ljepotu znaju nositi.
Uz lijepo lice
ide i karakter i gracioznost.
Taj trio je zlatni ideal.

Bez njega lice ostaje samo lijepo lice.

Mali smo
a želimo biti veliki,
preskočiti školovanje
i biti odrasli ljudi

treba znati sačekati

Želimo velike stvari
bez truda i ulaganja.
Daj bože, odmah
sve i sad.

treba znati sačekati

Nestrpljivo očekujemo
sve preko noći.
Carstva, bogatstva
i moći.

treba znati sačekati

Velike ljubavi
od nevelikih ljudi,
čekamo, nadamo se

treba znati sačekati

Poštovanje, odanost
iziskujemo
a ne pružamo zadano

Prijateljstva zasnovana
na očekivanjima,
pa ne znamo
koga bi nazvali prijateljem.

Treba znati sačekati
pravo vrijeme,
trenutke
koji su ti suđeni.
Bez pritiska i žuljanja.

Treba znati dati univerzumu
prostor da se posloži.


treba znati pričekati

Protekla dva tjedna imala sam pune ruke posla. Pokrenula sam generalno pospremanje. Kako životnog prostora, tako i same okoline.

Dobro je, s vremena na vrijeme, protresti grane života. Nek otpadne sve loše, da ostane prostor za ono novo, čišće, nevinije.

Krenula sam od ormara. Ormar je bio dobar početak. Riješila sam se rupa, zakrpa, kostura, neugodne paučine ( iako moram priznati volim paučinu). Molim, bez insinuacija.
U životnom ormaru pronašla sam nekoliko odnosa zagriženih od moljaca. Znamo kako s moljcima biva. Moljci preživljavaju i funkcioniraju putem snažnog osjeta mirisa, pa ih tako privlači miris ljudske kože. Teško ih se riješiti, no ne i nemoguće.
Lakše dišem otkad sam ih se riješila. Životni ormar je pospremljen i prozračan.

Gledala sam noćas kapi kiše kako udaraju o pločnik, podsjetile su me na život koji nam to vrlo često čini.

dao sam ti sva svoja jutra
sve noći
ništa ti
dragocjenije nisam mogao dati


ni Cartier
ni Pandora
ne mogu to zamijeniti


ni sve pomade
koje stavljaš na sebe
da mu budeš privlačna


on te nestrpljivo čeka u svom
Roveru
tvoja putena koža
lijepi se po kožnim sjedalima


sviđa li ti se to


u mraku zagušljivog cluba
priča ti o životnim uspjesima,
teškom djetinjstvu
iz kojeg je izašao kao pobjednik


priča ti mila moja
al to samo ostaje priča
dobro ispričana, upakirana


smiješiš mu se,
pokazuješ da mu vjeruješ
dok ispijaš posljednju kap
najfinijeg bourbona


sve on to može platiti....


može li ti dati sva svoja jutra
i sve svoje noći

ne


jer one pripadaju samo njemu

Opet te primam k sebi
Pa što mi to treba?

Pred jutro si došao
i to sam
nepozvan

Dođeš, ostaneš, nevidljiv
upečatljiv
i tako opet
prisutan

Znaš, to je nepristojno
boraviti u tuđoj glavi
bez poziva

Ne daš se omesti
Lijepo ti je
Znam
Osjećam

I tvoj dah mi to govori
da se ne misliš iseliti
u skoro vrijeme

Ignoriram te
a samim tim se mirim
da živiš tu
u mojoj glavi

Dopuštam ti boravak
u svakom kutu
prostora mog

Što ti je, besramniče?

Počisti nered
koji si napravio
i plati rentu

Dužan si s kamatama
za sve boravke
koji te ostavljaju
u ormaru.

U oktobru odlazim od tebe
polako vraćam se sebi

Zaboravljam kako je to
biti svoj
ponovo

Tvoja blizina previše uzima
i oduzima

Svakim novim danom
živim polako
s novim dijelom sebe
boljim, izgrađenim

Oktobar je moj
samo moj
težak bez mirisa tvog

U njemu nema tebe
ni dovoljno mene

Nedostajem sebi, nedostajem tebi....

Ovih dana moje sive stanice su bacile ključ. Doslovno proključale. Mozak kao da mi se pretvorio u kašu točnije palentu.
Ne znam volite li palentu?
Obožavam! Toplu i meku s jogurtom.

Da se vratimo mom mozgu...Bio je rasut kao krupica u ključaloj vodi dok se nije povezao u jednu kompaktnu cjelinu. Poput palente.
Doslovno tako mogu opisati stanje u kojem je bio. Najveći problem je bio što nisam mogla pisati kako inače pišem.
Uglavnom, svašta sam nešto započela , od tekstova do poezije. Bez sredine i kraja.
Morat ću napraviti generalno pospremanje. Kako ormara tako životnih ladica.
Ju-hu

....

....Bio je jedan od onih starih, ispravnih tipova.
Ispravan za život al' ne i za nju.

On je bio poput mlake kamilice, a ona je voljela jaku jutarnju kavu.
Jebeš ga....

Ovo sam napisala prije par godina.....


Sjećam se bilo je to u bakinoj sobi kad sam prvi put čula iz njezinih usta počeo je rat. Pojma nisam imala što to uopće znači. Imala sam trinaest godina i slušalice na ušima, stari dobri walkman iz Nijeme. Samo sam joj odmahnula glavom. Počelo je ljeto i tako mi je bilo svejedno. Moja najbolja prijateljica Dejana odselila se s obitelji u Beograd i bila sam tužna zbog toga. Onda je u jednoj noći nastao opći kaos. Podizali su nas iz kreveta i smjestili u podrum zgrade u kojoj sam živjela. Strašno se osjećao taj stari miris vlažnosti. Ni slutila nisam da to će mi taj podrum zamijeniti sobu. Taj vlažni miris uvukao mi se u kosti, godinama sam ga osjećala.
U podrumu je bila dobra ekipa, približno moji vršnjaci. Moj susjed Martin nekoliko godina stariji od mene, svukuda je vukao svoju gitaru. Taman smo ga prošle godine ispratili u vojsku tadašnju JNA, sjećam se prijatelji su mu svirali i pjevali na ispraćaju. Takav je bio običaj, proslaviti odlazak jer ne ide se svaki dan na odsluženje.
No, sada je imao na sebi maskirnu odoru, pristupio je našoj vojsci. Vrijeme je odmicalo kao ludo, po danu smo bili u stanovima, a po noći u podrumu. Nakon nekoliko tjedana više nismo izlazili iz podruma. Samo smo slušali lupanje granata, miris spaljenosti i osjećaj bespomoćnosti. Starije žene su štrikale vojnicima i svojim sinovima vunene čarape i maske, a mi klinci smo čitali i kartali uz svijeću.
Čudno je to doba bilo.
Osvanuo je listopad i moj četrnaesti rođendan. Proslavila sam ga naravno u podrumu s ekipom, bilo nam je predobro. Sjećam se svih mojih prijatelja koji su bili. Nažalost jedan od njih nije više među nama. Dragi nam Martin, ostao je ležati s metkom u čelu tamo negdje kod Knina....
Potpisano je napokon primirje s obje strane. Bili smo oduševljeni, konačno smo mogli iza u park i na Grbavicu ( teren pored parka gdje smo igrali nogomet ) Bio je to 16.10... topao sunčan dan, skupili smo se kod ljulja. Dva brata sjedila su na ljuljama a mi ostali oko njih i pričali, smijali se.
Podigla sam glavu prema nebu, ugledala sam jato gorućih ptica. No, to nisu bile ptice bile su to granate. Počeli smo svi trčati prema zgradi, bacali smo se po parku. Ništa nisam vidjela oko sebe dok sam trčala prema zgradi. Samo sam tamo negdje u daljini čula svoju baku na prozoru kako mi nešto viče. Taman sam mislila da sam blizu njezinog balkona koji je bio na prizemlju kad me je nešto bacilo dolje. Kao neki topli vjetar. Staklo sa susjedne zgrade počelo je padati po meni, osjetila sam svaki taj komadić stakla. Napokon sam otvorila oči na zemlji, pogledala sam okolo. S lijeve moje strane vidjela sam neke noge, to su bile noge nepoznate žene. Bila je to nečija kći, sestra, supruga. Čujem nečiji plač i jaukanje, Čovjek je gorio na motoru, Daliborov tata, dopire miris paljevine. Baka mi i dalje viče, vidim je al ju ne čujem što mi govori. Sve je usporeno i maglovito. Dižem se, ne znam ni sama kako. Trčim okolo zgrade, vrata su zaključana od ulaza, lupam po njima i napokon me moj brat pušta unutra. Sigurna konačno.
Tad sam shvatila zlu krv. Zlu krv ljudi koji su nam nanijeli bol. Zaluđeni fanatici s idejom u glavi isprali su mozak slabije mentalnim ljudima da krenu u pohod zbog njihovih ciljeva. Dok su oni sjedili u svojim kožnim foteljama mi smo polako izumirali. Zla krv nema veze s nacionalnošću, vjerskom niti seksualnom opredijeljenošću. Ona je sama po sebi dovoljna. Stvar bolesnih ideala, visokog ega i novca naravno. Profit od ilegalnog oružja je najveća zarada. No, tu dolazi i ilegalne supstance koje pokreću ljude prema tome pohodu. Znači sve je ponuda i potražnja. Mi smo samo tu tržište.
Danas imam skoro trideset i osam godina, moje sunce ima trinaest godina kao ja tada. Ne mogu zamisliti da ona prođe to isto, što nije isključeno, budući da se oko nas spremaju gadne oluje. Oluje nekih novih razmjera u ime Stvoritelja kojeg tumače neki novi fanatici. Da, opet se vrtimo u krug. Začarani krug bez izlaza.
Sjećam se toga dana i točno toga datuma i znam da je bilo oko jedanaest prijepodne. Rijetko odem u taj park. Blizu je moje zgrade u kojoj sada stanujem. Svaki moj pogled na taj park vraća točne slike i kronologiju događaja kako je bilo.
Prošlo je više od dvadeset godina, a ja se i dalje sjećam i osjećam.
Gradovi se sagrade, boje na zgradama ožive, ceste poprave a ljudi ?

Jučer je bio Svjetski dan bez grudnjaka. Taj dan veliki broj žena ne nosi grudnjake kako bi podigle svjesnost o raku dojke i skrenule pažnju na značaj prevencije.

Iako, ga skidam čim dođem doma, jučer sam provela cijeli dan bez njega. Nije mi nimalo falio, štoviše lagano sam se osjećala. Bila sam u šetnji sa psom, na kavi, u trgovini, niti sam se osjećala neugodno niti me je tko čudnije gledao nego inače.
Volim čipkane grudnjake i one tipa mokka, Pratim redovito izlaske novih modela.

U nekom danima sam zadovoljnija bez njega i on bez mene. Bitno je da je obostrano.
Nosite li vi grudnjake?

Sinoć mi je poplavilo kupatilo ( po ne znam koji put). Voda je tekla sa stropa, slijevalo se niz zidove, s obje strane kotlića preko pločica do poda.
Naravno, moj susjed se oglušio na telefonski poziv i na svaku poruku koju sam mu poslala.
Prije mjesec dana vratila sam s mora i našla kupatilo ( zidove) u strašno stanju. Preko ljeta mu je isto curilo u moje kupatilo. Oglušio se za popravak pa sam uzela stvar u svoje ruke i sredila o svom trošku. Sad se isto dogodilo. Čovjeka jednostavno nije briga.
Pozvala sam susjedu da vidim što napraviti. No, ona se pomirila da je "takva naša okolina".

"Svakom tako curi pa nitko ne pravi dramu, to je normalno" rekla mi je. "Mi smo specifično stubište", nadodala je.
Ne, to nije normalno! Što ti je s glavom?

Taj "specifičan" ulaz, samo što ne "posjeduje" divlje zvijeri. Taj "specifičan" ulaz ne zna ni tko su mu stanari, koliko se ljudi tijekom mjeseci izmijeni. Sve životinje ovog svijeta zapišavaju vrata tih stanara. Bez pitanja se uzimaju tuđe stvari ispred vrata. O golubovima da ni ne govorim. Čovjek od 86 godina je morao umrijeti da bi nama u ulazu prestalo smrdjeti. Cijelog života je vukao otpad u stan i držao otvorena vrata,
Niti jedna institucija nije pomakla prstom.
Zašto bi, kad je to "normalno"??

Nitko ne želi ni biti predstavnik zgrade jer je to borba s vjetrenjačama. Previše srodnih ljudi na jednom mjestu. Lakše je linijom manjeg otpora.


Najgore je kad si ljut na sebe. Sinoć sam toliko bila ljuta na sebe, što sam dopustila, da šutim zbog "mira u kući" tijekom ovih godina.
Idemo u novi dan. Ono "normalno" od danas postaje nenormalno.

Tija i ja, odlučile smo provesti sunčanu nedjelju u prirodi. Spakirale smo klopu, njezine igračke i zaputile se prema jezeru Bajer.
Bajer se nalazi nedaleko od mog rodnog naselja.

Pravi raj za ribolov







Kampiranje i roštiljada



Tija u letu, uživala je od sreće



malo odmora za nas dvije cure...



daj vode, daj



divan dan i još divniji pogled

Prva subota u listopadu značila je odlazak na Sajam antikviteta u Tvrđu. Univerzum se potrudio i posložio nam predivan vikend, pregršt događanja i odličnog društva.
Savršenih 26 stupnjeva, kao da smo uronili u travanj.


Prijateljica se ponudila da mi kupi rođendanski poklon. Malo sam se cjenkala.
Može dvije za 50 kn?
Moje dvije nove sustarke.

Iako izgledaju njami, nisu za pojesti. Prirodna kozmetika. Savršena kombinacija sastava i izgleda proizvoda.
Volimo prirodno.









Sjetih se srednje škole....






Poslije divne šetnje što može biti bolje od ćevapa u poznatoj Makedonci i pola litre Osječkog?




Divan dan obilježio je drugi Octoberfest u Sunčanoj ulici....





Tamno ili svjetlo ?