Evo me treći tjedan u Opatiji, sama sam sobom. Nemojte misliti da kukam, ne kukam. Ova samoća mi je došla kao godišnji odmor od ljudi. Smjestila sam se na brdašcu iznad Opatije i imam predivan pogled.
Šetam u prirodi, upoznajem različite vrste drveća, udišem svježiji zrak. Kuham svaki dan to me izrazito veseli. Inače, jedem po hotelskim restoranima, što mi i nije gušt.
Što se tiče prehrane, pokušavam biti kreativna te unijeti razne boje i okuse namirnica nego inače. Počela sam i vježbati. Nekoliko godina na laptopu imam skinutu seriju Tae Boa, vrijeme je bilo za pokretanje.
Završila sam roman, zbirka pjesama je u procesu izdavanja.
Za moj potpuni spokoj nedostaje neki dobar aparat za espresso kavu.

No, kako vi proživljavate ovo izazovno vrijeme?

Lutala sam svijetom od stanice do stanice,
uživajući u onome što sam odabrala.
Slobodu.


U svakom kutku nepoznatog grada
našla sam nešto njegovo.
Jedan je imao oči poput njegovih,
drugi se smijao kao on.
Treći me je zadirkivao njegovim načinom.
Njegove energije nije bilo nigdje ni za lijek.
Puno riba u ovom velikom oceanu nevidljivih sila.
Slični jedni na druge mijenjamo oblike postojanja.

Mijenjamo jedni druge za nešto nepostojano. Ono što najviše želimo leži u nama samima.
Ta sloboda koje sam toliko željna, zaključana je u meni, u nama.
Kavez koji držim pod lokotom.
Kako naći davno bačeni ključ.

Hoćeš li sa mnom promijeniti bravu, ovaj put?.

Ne znaju a kažu
da je hladna kao led
Ne znaju


Ne znaju da se led
u pravim rukama otopi
i postane pitka voda


Ne znaju a kažu


Nije sve što je umiljato
i toplo
med i mlijeko

Kažu a ne znaju
koliko je potrebno
imati razumijevanja
za sve njihove potrebe i kritike


Ne znaju a kažu
da se i led
istroši od stalnog struganja

Danas sam upitana od strane nepoznate osobe što je za mene najvažnije u životu.
Vjerojatno ima na stotine ispravnih odgovora. Što god odgovorili, nema lošeg odgovora.
Moj odgovor je bio ostati svoj, bez obzira na uvjete i situacije.
Imati svoj pravac, skretanja po nepoznatom i grbavom, letjeti među oblacima i grebati nekoliko puta godišnje koljena.
Tko te bolje poznaje od samog sebe?.
Drugi nek imaju sliku kakvu žele. Ti zadrži svoju.

Nije se nadao "takvom" odgovoru, kaže. Tko mu je kriv, šaljem mu pusu.

Noći su teške,
posebno za njezine snove,
suočavanje s neizbježnim


Slušanje srca svog,
drhtaja tijela,
priznanja samoj sebi
da nije odmakla dalje
Kamo je htjela,
mislila, mogla..


Borba prema izlazu
koji je uvijek tu
nadomak svega
i opet tako daleko
da bi izašla.

Jedna noć je bila dovoljna
da pobriše sve
što je drugi prije tebe zasadio.


Samo jedna noć
narisala je vječni osmijeh
u mojim očima.


Ta noć bila je dovoljna
da ti osjetim srce
i poljubim ga zauvijek.

Izuj te tijesne cipele
koje nosiš.
Oslobodi prste.
Prohodaj, pleši.

Oslobodi glas,
pusti ga nek iziđe.
Duboko udahni
i izdahni golemi nemir.

Izađi iz kalupa.
Rastrgaj zubima ako treba
sve lance
koji te odvajaju od
tvog puta.

Danas sam ga se sjetila...
On i ja stojimo na fotografiji u odjeljku moje bilježnice.
Bio je prije svega, odličan prijatelj, ljubavnik.
Ne znam zašto kažem bio prijatelj....jer on će to uvijek biti.
Bez imalo truda, znao je što mi treba u određenom trenutku. Pored njega sam bila najgora i najbolja, u svim izdanjima koje čovjeka mogu zadesiti.
Isto tako, mogu reći za njega, vidjela sam sve strane njegove ljudskosti. Preda mnom nije skrivao tko je i odakle potječe. To je ono što najviše volim kod njega. Simplicity.
U našem odnosu nema laži, neriješenih pitanja.
Sve je jednostavno i stvarno.
Najljepše stvari nastaju neobičnim prijateljstvom.

Oznake: ljubav bez kalkulacija

Ne znam jeste li posjetili Piran..... Prvi put sam ovdje, ovu zimu. Ostavila sam iza sebe kontinentalne krajeve i uputila se u avanturu zvanu Slovenija.
Peko zime je ovdje blagih 12 stupnjeva. Puno sunca, mora i smijeha. Peko vikenda ima dosta turista, posebice Talijana. Inače, ovo mjesto možemo nazvati mala Bosna, oko mene su svi bauštelski Bosanci.
Danas je nedjelja, uživala sam prijepodne uz odličnu kavu i šumove mora. Ovdje nema depresije i anksioznosti, radi se puno parom, šetam svakodnevno uz predivnu obalu s koje gledam svoju domovinu.
Šaljem vam puno pusa i predivnih fotografija.

Daljine nas nikad nisu razdvajale,
bio je to onaj osjećaj ... da više nećeš imati
isti sjaj u očima kad se ponovno sretnemo.

Svakoj ženi je potreban prijatelj
koji će ju poslušati, savjetovati,
ići s njome u kino, na kebab.
Zvati ju bubice.

Svakoj ženi je potreban ljubavnik
Koji će joj pružiti zadovoljstvo,
Smijeh i vrisak,
čiju će plavo-bijelu košulju nositi
kad joj zatreba utjeha.

Svakoj ženi je potreban Lega
koji će ju izvesti na dane piva,
neki dobar plesnjak do zore.
Sjediti s njome na snježnom balkonu
I pričati u tri ujutro o nastanku katedrale.

Svakoj ženi je potreban muškarac
koji će joj biti takva ljubav.
A ako ne,
može i pojedinačno.

U Novu uđite u najboljem društvu
s osmijehom na licu

Želim vam

sto osamdeset i nešto sitno dana
sunčanih naočala i
slušalica u ušima.

sto osamdeset i nešto sitno dana
kiše i hladnoće,
taman koliko je potrebno
da vam vrati bistar um.

Želim vam .....

grlite se dušama,
volite se pjesmama,
mazite se snovima.

oku neprivlačno
volite jače,
oku privlačno
volite s oprezom

ne dajte se
lakim ljudima,
krasnim riječima
i raznim obećanjima.

povjerite se strancu
i dajte osmijeh
neznancu

nastavite niz.....

I.P.

2019-ta što za nju reći ? Osim, ne ponovila se. Još uvijek čvrsto vjerujem da se sve događa s razlogom. Otvorenog uma puštam da se voda razbistri.
Sve je onako kako treba biti, zvoni mi u glavi.


Sjedim i vraćam film od početka godine......
Ponoć je lijepo počela u šampanjcu i dobrom rocku devedesetih, uz najbolje društvo, to moram napomenuti, Tajana <3. Nakon toga je krenula krivulja u svim mogućim smjerovima poput srčanog otkucaja.
Neću pisati u detalje što se zatim dogodilo jer je to moja osobna stvar. Hvala na zadržavanju tuđe privatnosti. Mogu samo reći, otišli su neki dragi ljudi, Neki novi su došli, bilo je puno suza, još više smijeha, mnogo učenja, još više rada i životnog iskustva.
Kad zbrojim i oduzmem u ovoj godini sam bila na popravnom ispitu. Ispit je bio težak kao olovo.
Ocjena je dobar. Ostala sam ista, iako sam povremeno zaboravila tko sam, trebalo me je podsjetiti. Hvala mojoj mucici na tome. Hvala mojim ljudima na svemu. Stvari prolaze, ljudi ostaju. To je ono što nosimo u sebi, njihovu ljubav i odanost.


Želim vam sljedećih 365 dana bez tahikardije, uz ritam najdraže vam glazbe. Živite kako želite, nosite uške na glavi u raznim bojama nek vas gledaju i nek se smiju. ne znaju da žive po svom. Nemojte biti poput njih, budite poput sebe.
Dišite i volite se. Life will go on, life will go on.
2020-ta čekamo te.

Voljela bih vjerovati da u Republici Hrvatskoj čuči neki Jocker koji će prestati da koristi lijekove nakon jučerašnje emisije sučeljavanja. Nisam za nikakvu vrstu nasilja. Al' kako na nasilje od ove države i njezinih podanika ne odgovoriti drukčije. Iseliti se?
Nama Hrvatima je bitno što rade pederi, Srbi i Vučić. Njega sam s razlogom odvojila. Nije nam bitno što u tuđim državama radimo za neki njihov mini minimalac i spavamo po "raskošnim" prostorima, što nas "naša" država lihvari preko nam svete Fine.
Plan i program za izlaz iz ovog ne življenja nije bitan. Dokle god, sjedimo udobno ispod dekice s kokicama i smijemo se komedijašima, čija plaća iznosi nekoliko desetaka tisuća kuna.
Neka nama smijeha.
Ionako moja prija kaže da je sarkazam i ironija začin života. Uživajmo u njemu.

Ne nalazim te više

u prolaznikovom smiješku,
u ulici nekog inog grada,
pustom otoku,
nečujnom moru...

ne nalazim te više
u tišini riječi,
uzavreloj duši
i snenom jutru


ne nalazim te tamo
u mrkloj noći,
seoskom sokaku
ni bajerskom jezeru

ne nalazim te tamo
gdje je osmijeh nestao,
suza zastala,
i utihnuo dah.

Dugo pišem
to je ono što me motivira,
što mi daje smisao životu.


Moje riječi, moja djela.

Najčešće su u pitanju muško-ženski odnosi.
Muškarac u gro planu.
Iz tog razloga mi prilaze muškarci
koji bi htjeli biti opjevani
u stihovima.


Ježim se od toga,
iskreno.
Lijepo je kad ti netko posveti pjesmu
jer ju zaslužuješ ne kad te vodi ego.


Moje pjesme napisane su o muškarcu
koji je bio tu kad je trebalo da bude.


Sve što je napravio,
napravio je
iz nekog njemu poznatog razloga.
Nije ništa tražio za uzvrat,
nije se hvalio s tim.


Nije me idealizirao
ni okaljavao.
Barem mislim da je tako.
Sve ostalo je na njemu.


On zaslužuje da bude tu,
gdje je.

Posvetila sam mu nekoliko pjesama,
ma lažem
sve su napisane njemu
odnosno o njemu su


A on?
On ne zna da čita poeziju
Nepismen je za to.


Proživjet će svoj život
tako da neće
saznati koliko je vječan.


U meni,
u svakom stihu pjesme ove,
strofi,
svakom retku.
Natiskan.
Zauvijek

Ja sam bila netko njegov.
Nešto sve njegovo.
Nešto čega se bojao ,
da ne ostane bez.
Zato je otišao sam.

Vratio si se
s njezinim mirisom
na sebi
a ja sam te čekala
Gola i tvoja

osjetila sam svaki njezin
izdah na tebi

i nek je kilometrima daleko
tu je
njezin miris
odzvanja mi kožom

a ja te čekam
gola i tvoja

šutiš bez potrebe
sve znam
tvoja i gola.

Znam ja
da ti sad možeš
bez mene.


Blizu sam ti,
nadomak svega


Al' znaš što!
Falit ću ti
kad se vratiš njoj
i osjetiš da
nema mirisa mog

A što ćeš onda?

Oznake: on i ja

"Da imam ponovo život pred sobom.
Ali, već vidite, imam 85 godina i znam da umirem."

Jorge Luis Borges

Jorge bi opet život pred sobom
da proživi neopterećeno
i po svom pravilu životu......

Kad odzvone posljednja zvona
nemojte biti na njegovom mjestu.

Znam, da ja neću.

Da, mogu pravila bih više gluposti,
više se smijala
više plakala
svim svojim ludostima

Nosila bih više kofera na putovanja
zapravo sašila bih kofere po svojoj mjeri.

Više bih pila crnog vina,
voljenog Jim Bima
ma štogod Ivona rekla.
Plesala do jutra u Hiru
uz zvuke Teških vremena.

E da mogu....

češće bih nosila kožnu jaknu
u sred prosinca,
hladila leđa na mrazini

Ljubila se na
vjetrometini,
budila se u njegovom zagrljaju

e da mogu
češće bih davala otkaze,
napuštala situacije
i neudobne ljude

i češće bih spavala na podu,
hodala bez stopalica
i lakiranih nogu.

češće bih vikala mogu, mogu.

Nijedan nije znao
kao ti
da me smjesti na svoje rame
i tamo da dočekam dodir jutra

Jutros sam iza sebe
ostavila Osijek u tami.

Pamtim svaki polazak
i dolazak
s autobusnog kolodvora

Sretan put!
Dobrodošli!

I zaista sretno odlazim
i dobro dolazim

Sve putne stanice donesu
Životnu storiju
Neku novu osobu
Poneki iskreni zagrljaj
I tužni rastanak.

Jedan poljubac u obraz...
Srest ćemo se opet.

#ontheroadagain #osijek #autmuntime #travel #workpleasure #brightsideoflife

Poslije tebe nije ostalo ništa
osim sumnje
u skori povratak


izabrao si nju
znam
bilo je lakše
plivati u stojećoj rijeci
nego se brčkati u
nemirnom moru


Poslije tebe nije ostalo ništa
sem pogleda plavog oka


po drugi put si izabrao nju
nisam ništa rekla
znala sam da srcu i oku
ne možeš lagati

znala sam da je lijepa
znala sam sve o njoj


samo ti nisi znao
da ona želi njega
da si ti taj ostavljen u ladici
u prašini
čekajući svoj red
koji nikad nije došao
niti će doći


prašina se slegla
ostavila je mrvice
nekadašnjeg spokoja


Poslije tebe nije ostalo ništa
osim oprosta.

Trenutak su proležale u tišini, dodirujući jedna drugoj bradavice.
Pogledavši se, glasno su se nasmijale.
"Ne mogu vjerovati da smo skupa" izustila je Dragana " zvuči otrcano, zar ne ?

"Ma, nikako " smijala se Ella i nastavila:
"Pokušavam biti objektivna. Sagledati nas dvije, Petra i Filipa."

Dragana je zapalila cigaretu. Jučer je bilo tri mjeseca od njezinog posljednjeg povlačenja dima.
Upitno se okrenula, gledajući u zid.
"Kako se njih dvojica tu uklapaju", dodala je.


"Ne znam, još to ne znam" utihnula je Ella.
Rekavši to, ustala je i krenula prema vratima sobe.


Dragana je nijemo ostala gledajući kako vrata sobe zaklanjaju Ellino nago tijelo.


U nastanku.....

jedna lagana pričica....

Ušuljao se njegov miris,
naš.
Prozor je otvoren,
zauzmi svoje mjesto.
Dobrodošao si ‹

predivan Primošten

Ona je oduvijek
bila vučica
I vukla se s ovcama.

Nije ih voljela,
Prezirala ih je.

Voljeti, za nju
Bilo je upotrijebiti u svrhu.

Sreca je bila nedostizna
Jer je hrabrost bila pod kljucem.

Najslabije jagnje uvuklo
Se pod njezine skute

Ni osjetila nije da je jagnje odraslo i krenulo za srecom.
Bez imalo straja uzelo ju je za ruku.

A ona se pitala:
" što cu sad?"

Tužni dani za naše društvo, pretužni. Štrajkovi, ubojstvo metalno retardiranog mladića, grupna silovanja, prijetnje, linčovanja.
Smatram da se čovjek može rehabilitirati u pravim rukama, inače sve ovo ne bi imalo smisla.
Uvijek sam za evoluciju, ponekad nam je potrebna i revolucija da bi se stvari promijenile. Vrlo često na štetu neke kolateralne žrtve.


Razmišljam o mladoj Zadranki koja je preko noći postala žena sa životnim teretom. Velik je izazov pred njom. Ne mogu ni zamisliti scenarij.
Od nulte točke krećemo od same žene. Njih sedmoricu su rodile i odgojile žene. Tako da zaista trebamo same krenuti od sebe, kakve smo i kakve primjere dajemo djeci.
Vrlo često smo jedna drugoj vuk, sve smo spremne učiniti da bude po našem. Nikako da shvatimo zašto smo ovdje.


U ovom slučaju gore bi bilo da je sutkinja žena. Nema goreg osjećaja nego kad dođeš pred sutkinju i pogleda te kao smeće, i misli si " mora da ga je navela na taj čin" i spremi predmet u ladicu. Tada za žrtvu kreće nova agonija i nepovjerenje u sustav, ljude općenito.
Od muškarac možemo očekivati tako što. Osobno smatram da je sudac pogriješio pustivši ih da se brane sa slobode. Najbolje vidimo njegov karakter kad je pao pod utjecaj javnosti i promijenio svoju odluku. Dokazao je da mu nije mjesto na službenoj dužnosti. Sudac mora biti čvrstog kova i stajati iza svoje donesene odluke.


Pritvor je određivan i ljudima s manje učinjenim djelima, poput mladog Splićanina. Što može biti gore od nanošenja psihičkih i fizičkih ozljeda drugoj osobi?:
U takvim situacijama si vrtimo filmove u glavi, da je bilo bolje oko za oko, zub za zub. Možda i bi, tada bi shvatili riječ grupno silovanje. Ne znam, kad bi se nakon toga itko usudio takav zločin ponoviti.... Iako uvijek ima bolesnika i bit će ih, nažalost.

Oznake: Bolest svijeta, pad društva

Probudio me jutros
šum mora
kroz zatvorene škure
čula sam njegov krik

otvori oči, ustani
kreni, koračaj
samo pravo
bez gledanja
lijevo, desno

u tišini
idi svojim putem
bosih nogu.

naš posljednji susret odvijao se
kao i svaki uobičajeni,
natezanje oko igre riječi
i spajanja na moždane vijuge,
uz neki Somersby.
izbjegavali smo okus jabuke
jer nismo
regularni ni posebni.

izgubljeni u noćima gdje smo
tražili zajednički smisao,
prtljag grižnje prošlosti nas je gušio,
znajući da težina stvarnosti nas neće podržati,
nismo si ništa rekli,
znali smo.