Vikend je počeo dugim izležavanjem u krevetu sa zvucima Bajage. Dobri stari Bajaga i njegova balada "Od kad tebe volim", bacili su me u stare dane ugode. Podigla sam se na koljena i podigla rolete. Vani je sjalo sunce i padao je snijeg. Idila. Onaj topli osjećaj mira. Sreća.

Vratila sam se prije skoro četiri mjeseca u Osijek i nikako se nisam privikla na taj osjećaj. Sve do sad. Sve dosad su moji koferi bili spremni za neke nove luke. Neka nova mjesta, stajališta, otoke, autobusne kolodvore....
Mislim da je odluka pala. Ostajem tu.


Tjednima sam bila rastrgana između kontinentalne Hrvatske i Primorja. Trebalo je samo pustiti da se sve razbistri. Sreća. Taj mali nedodirljivi osjećaj.
Čak sam u jednom trenutku pomislila je l' to neka sredovječna starost?. Ne, starenje je stanje duše. To nikako nije u mom genetskom zapisu.


Ne kažem da mi neće pasti na pamet, recimo zapaliti za Finsku u posjetu. Ali, samo u posjet. Do nekog drugog vremena želim svoju plahtu, šalicu, plavo bijeli radio....

Oznake: Osijek :), home, put do

Prije svega, kako ste? Preboljeli?

Ja sam napokon, dobro. "Izdemoliralo" me, gadno. Nakon subotnje špice, bacilo me u krevet na dvadeset i jedan dan.
Tijelo mi je reklo da treba odmor. Glava nije slušala. Netko je došao i donio kovčeg s ključem. U njega je stavio moju glavu i doslovno ju "ubio".

Nijedan koktel ičega nije pomogao. Boli su me noževi, komadale sjekire po lijevom dijelu glave, pikale me iglice po očima. Iskreno, da sam se u nekim trenucima mogla ustati, udarila bih glavom od zid da dođe k sebi. To je ono staro pravilo ako ne radi televizor, udari ga da proradi.

Bacila sam se na stare recepte: svinjska mast na pluća i zglobove, čaj od konoplje za ublažavanje glavobolje. Zamotavala sam se u pamučne plahte. Ležala sam u mraku jer nisam mogla podnijeti svjetlost. Moj mali stan pretvorio se u tvrđavu koju nije bilo lako obići. Vukla sam se kao da nikad nisam hodala.

Nakon što je temperatura otišla, napustila me je glavobolja. Tijelu je bilo potrebno desetak dana da se podigne na staru razinu. Osjetila sam kako mi se organi muče. Svaki pokret je bio bolan. Sve je to sad iza mene. Vjerojatno i iza nekih od vas.
Nije bilo lako biti sam, no nisam htjela nikom prenijeti virus. U tom cijelom procesu potreban vam je tvrdoglavi prijatelj koji će vam donositi ručak svaki dan i čistu posteljinu. Takve čuvate.


Mene ponekad opere koje su posljedice. Vodi li itko brigu o preboljelima, osim brojke u registru.

Oznake: covid-19, demoliranje