Vikend je počeo dugim izležavanjem u krevetu sa zvucima Bajage. Dobri stari Bajaga i njegova balada "Od kad tebe volim", bacili su me u stare dane ugode. Podigla sam se na koljena i podigla rolete. Vani je sjalo sunce i padao je snijeg. Idila. Onaj topli osjećaj mira. Sreća.
Vratila sam se prije skoro četiri mjeseca u Osijek i nikako se nisam privikla na taj osjećaj. Sve do sad. Sve dosad su moji koferi bili spremni za neke nove luke. Neka nova mjesta, stajališta, otoke, autobusne kolodvore....
Mislim da je odluka pala. Ostajem tu.
Tjednima sam bila rastrgana između kontinentalne Hrvatske i Primorja. Trebalo je samo pustiti da se sve razbistri. Sreća. Taj mali nedodirljivi osjećaj.
Čak sam u jednom trenutku pomislila je l' to neka sredovječna starost?. Ne, starenje je stanje duše. To nikako nije u mom genetskom zapisu.
Ne kažem da mi neće pasti na pamet, recimo zapaliti za Finsku u posjetu. Ali, samo u posjet. Do nekog drugog vremena želim svoju plahtu, šalicu, plavo bijeli radio....
Nema Pariz, Portorož a ni Milano mojih 36 kvadrata.
