Prvi put sam čula za taj naziv, tamo početkom devedesetih. Prijatelj me pred društvom nazvao "bljedolikom". Naravno, svi su se smijali, osim mene. Dan danas mi nije smiješno, matere mi.
Da se razumijemo, ja sam rođena sedamdesetih godina prošlog stoljeća. S obzirom, da nismo imali Google, nisam mogla vidjeti odmah što ta riječ znači. Morala sam se raspitati odakle i čemu taj naziv, za ljude bijelog lica. Riječ mi je bila bljak.

S godinama sam probala prirodno potamnjeti, solarij, sprejevi za tamnjenje, na kraju sam isprobala spray tan. Ništa nije pomoglo osim spray tana i to u određenim mjesecima. Realno, nije za teške vrućine jer izgledate kao izmiješana čokolada s vanilijom, mjestimično.
Sve ostale opcije, dovele su do teškog crvenila. Ponekad sam imala osjećaj kao da sam pile na maslacu.

Iako sam s godinama prihvatila taj svoj aristokratski ten, nije mi lako kad osvane lipanj i moje noge krenu da bliješte u prometu. Iznova komentiranja "odraslih" ljudi.
"Kad ćeš na more, ahaaaa bila si na moru, na kojem to? Možda, južnom polu?: Pogledaj mene, ja baš primam boju. Idi se, ženo, sunčati.

Ma daj, ozbiljno?! Bljuc. Kako im ne dosadi se ponavljati, iz godine u godinu.
Daj, ženo, odi si na Wikipediju prije nego otvoriš usta.

Nicole Kidman, obožavam te. Samo što ja nisam Nicole a ni KIdman.

Oznake: bljedolika, ljudi bijelog lica