U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti...
čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama... uvijek i zauvijek, ne samo danas... vječno... palimo svijeće... divna je nježnost pamćenja... zbrajam korake otišlih... ostali smo mi i naša sjećanja... otišlim dušama slava... vječna... R.I.P.
Dok se svitanje bori sa ostacima tame i daleka svjetlost skida odoru noći,
na obali sna neka ljubav zbilju sanja.
Za mrkim krošnjama iskri svitanje,
Amor i Psiha se u njemu grle.
Ruke sijača zvijezda prebiru po gitari, zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina, sloboda ubrizgana u rađanje.
Proročica Izergil šapuće o umiranju, ponosu, prkosu rodoslovlja,
otporu poniznosti, sužanjstvu i nemoći, o smjelosti bitka na rubu vremena.