Stranac u nama...
Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje njihove duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Petera Breugela.
Mit o Dedalusu i Ikarusu u duši se iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu. Slika umjetnika, slika koja u Bruxellesu u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zrelost odrasla čovjeka.
Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak, bolni trenutak nemoći. Kao da je osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka. Naslikao je ljudsku bespomoćnost... trenutak neugode... tren kada čovjek jednostavno okreće glavu da ne vidi tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.
Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje...
U slici prepoznajem stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, koji dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini nas kukavicama.
Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na vrata srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek blješti u sjećanju... i zboga toga mi se još uvijek tuga i sram skuplja u grudima.
Stajala sam na jednom od perona, na jednoj željezničkoj postaji, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica u otrcanom kaputu, prosjakinju sreće, izgladnjelu od tuge i žednu od patnje.
Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala sa zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja...
Užas... neopisiv, neizreciv...
Godine su prošle, ali taj krik još odzvanja u sjećanju. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom trenu nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….????
Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom trenutku osjećajnog nemara razotkrila, raskrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred tuđom nesrećom i tugom okreće glavu...
Pamtim Breuglerovu sliku... nosim je u sjećanju... ozrcali se uvijek u trenutku kada u tuđem pogledu prepoznam bol...
Dijana Jelčić
|
