dinajina sjećanja

četvrtak, 31.10.2019.

Sjećajući se...




Gaston Bachelard je u knjizi "Plamen voštanice" pisao o jednostavnoj sanjariji, bez suviška znanja, ne zatvorivši se u jedinstvenost metode ispitivanja. U slijedu kratkih poglavlja svoje knjige on piše kako u kontemplaciji usamljenog plamena sanjač obnavlja svoju sanjariju.






Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivih struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.

"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali sjaj neugasive svjetlosti nutrine?

Palim svijeće za sve drage prerano otišle. Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me poezija uspomena. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutnog pamćenja. Slutim dvojnost misaonog bića. Razmišljam o širenju univerzuma. Uranjam u metafiziku uma, u onaj dio vjerovanja u seobu duša. Anđeo tišine šapuće o blagosti neumitne smrti, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja. Vidim draga lica, čujem njihov govor, osjećam njihovo postojanje u nezaboravu.

Slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost svijeća.

DANAS... (prerano otišlim dragima)

Na humku bijele krizanteme,
nad humkom odsjaj plamenai,
u plahom plamenu voštanice
vidim vrijeme
i vas iza vremena.

Danas je dobar dan,
dan ritma srca
i poezije uspomena.



Dijana Jelčić... .




- 08:38 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 30.10.2019.

Ti ne znaš...







Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova pozdravljam
tvoju zvijezdu
i tvoj put k meni,
ti nisi shvatio da je ljubav tu oko nas
u mirisu sna koji smo
rastavljeni prestali sanjati.

Mi nikada nismo imali vremena u nepokretnim nedeljnim jutrima uživati u kavi i mrvicama između jastuka i plahte, nikada nismo pili šampanjac još ošamućeni od noći pune nježnosti.
Mi nismo znali željama pokloniti život, nismo znali voljeti trenutak, nismo uspjeli preživjeti oluju ruža, a željeli smo beskonačnost, vječnost i neuništivost sna.
Željela sam tvom imenu darovati budućnost. Na purpurnoj livadi mrtvi snova dozvolih
tvom očinstvu da odsanja san bez mene.

Tiho i elegantno kao crna pantera spušta se noć.
Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom.
Osluškujem tihi romor svitanja,
dok tiho i elegantno kao crna pantera odlazi noć,
ples svjetlosti i sjenke se gubi na horizontu,
u vazi umiru ruže,
zima je prošla,
nisam ubila hladnoću..

Kada sam plakala vjerovao si da su to kristali snova,
kada sam šutjela vjerovao si da je sve rečeno
i nisi mogao osjetiti da u meni tuga spava
jer kada sam poljubcem sakrivala lice
ti nisi mogao znati
da se valovi sreće na hridi tvoga srca
prelamaju u suze.

Godinama si govorio jezikom drugih,
gledao tuđim očima,
volio zatvorenim srcem,
grlio rukama kupljenim na sajmu poniženja,
a ja sam molila pomolivanje,
tražila oproštaj u sumraku tvog pogleda,
preživjela bićevanja ponosa
i danas siđoh sa stupa srama
išarana tragovima tvoje ljubavi
ali mirna...

Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirke...odakle dolazi ljepota... Zagreb, 1987...


- 08:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.10.2019.

Tragovi u pijesku vremena...







U jednoj od onih noći dok sam gazeći nebesku rijeku bila izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto treperavih, ponekad varljivih očiju neba, ispred mene se prosu svjetlosni put ka svitanju.

Izađoh iz tame noći
zakoračih u svitanje sna
otvorih okna srca i upitah se
Tko sam ja?

Jedan čovjek stoji i gleda more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamna silueta muške ljepote i zrcaljenje tuge u očima. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu, kao sjenka satkana od mjesečine, netko hoda. Žena duge plave kose zastade na tren i ogleda se u očima boje sna. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se iskrila na njenom licu. Suza kapnu na njegov dlan i pretvori se u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka.

I više nisam bila samo ja, postadosmo ti i ja.
Razbili smo tišinu noći probuđenim,
još neostvarenim željama.
Vjetar je šumio baladu o ljudskim čežnjama,
a zvijezde šutjele o neostvarenim snovima.

Koračali su zajedno plažom čovjek očiju boje sna i žena duge plave kose. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro buđenja.

Ti i ja
sjedinjeni u žudnjama
vidjesmo osmijeh neba
i na horizontu,
iza oblaka veliko svijetlo,
svijetlo nad svijetlima,
ljubav u našim snovima.

Dijana Jelčić



Tragovi u pijesku

- 08:18 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.10.2019.

Iz rasprsnutih šipaka...




Sjećanje na zemlju dobrih ljudi, dolinu zelene rijeke i obronke prepune šipkova grmlja. Granatne jabuke utkane u pejsaž krša, ljepota raspuknuća punine i srž prepuna rubina, zrnaca iz kojih se zrelost pretače u slast nektara. Kao crveno vino opija njihova milina. Ljubav pupa, cvijeta, zrije na obroncima smaragdne rijeke, ljubav uranja u plod i daruje nam nježnost skrivenu u tvrdoj kori dozrele ljepote.
Noć punog mjeseca uranja u sobu prepunu uspomena. Na stolu čaše i raspuknuti šipak, znakovlje slavlja osjetila. Zrelost istine, svjedočanstvo snage koja nas je branila od burnih vjetrova sudbine i otužnih kiša prohujalog vremena. Rasli smo kao crveni grmovi na kamenjaru tvoje mladosti, podnosili sušu i puštali korijenje u dubinu raspucane stvarnosti, odoljevali gladnim godinama. Izdržali smo, vjerovali smo u zapadno nebo i ljepotu sunoćavanja tuge.




Tišinu si narušavao Gorenjem, trgao šutnju Šimićevim šapatom.


Niz zapadno nebo
i iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
Al s istoka se veće javi plavim licem
i zapad biva bljeđi, crveniji šipci
Ti bježiš k meni
preplašena od grana u mraku
i ćutiš
Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?
O kako šipci prskaju
i s nama gore!
Ni zvijezde neće da se jave
da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu...


a onda zasjaše zvijezde, prosuše Venerino zlato obroncima jave. Danas zbrajamo godine u nisku rubina kojima sladimo ovu jesen. Volim tvoju zrelost sličnu raspuklom šipku. Prepuna je mladosti zaustavljene u osmijehu i borama na tvom licu. I sretna sam što nam ruke stare uporedo, što na dlanovima nosimo zajednički prošle životne pute.

Dijana Jelčić


- 07:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 26.10.2019.

Sva njegova lica...






U krčmi «Pri veselom prascu», u Prdečevu Selu, nedaleko Zagreba, stari, bogomdani glumac, Jelčić, kojeg je Bog poslao da stvori novo, bolje kazalište, priča, potpuno siguran u svoju genijalnost, o tome kako je nemoguće u vukojebini stvarati umjetnost.
/ Po Thomasu Bernhardu adaptirao Zdenko Jelčić./








Desetljećima dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja.

Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.

Postali smo suigrači poetske uzbibanosti. Upleli smo misli i osjećanja do nerazmrsivosti naših raznolikosti, do tkanice išarane bojama nutrina, koloritom suprotnosti. I kada šutimo razgovaramo. Motrim ga da bih bila motrena. On me gleda žudeći za pogledom. Ispisujemo se jezikom misli da bi bili ispisani znakovljem ćulne čujnosti. Hotimice se prepuštamo preoblikama misaonosti, uprisutnjujemo nemoguće da bi zbiljnost dobila odoru naše snovitosti. U tome dvopletu, u punini zajedničkih čvorova, u balansiranju kontrastima mi trajemo ushiterni u mirnoći uzavrelih nemira.

Dijana Jelčić ... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno poetskih tekstova.


.


- 07:37 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 25.10.2019.

Put bijelih oblaka...





Otuđenje, izgubljenosti u vrtlogu vremena… nemoć… proces nečemu nevažnom… nečemu čega nije ni bilo… nemogućnosti obrane… vrijeme muka i grijeha… i na koncu osuda kao spas… pomirenje sa sudbinom… a u jednom procesu se ogleda bezbroj procesa… u jednoj sudbini se zrcali mnogo sudbina… vizije i proročanstva koja predviđaju budućnost čovječanstva... nedorečenost … radnja bez raspleta… nagost čovjeka pred nevidljivom porotom… nagost duše bez utočišta… Oshov put bijelih oblaka… staza na kojoj susrećemo sami sebe… ubožnica u kojoj učimo misliti sebe u sebi… i misleći sebe osjećamo druge…

U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje… nestaje uspomena kao stranica otrgnuta iz albuma slika… još samo tihuje bol u zaliscima srca… zaraštavanje rane… otisak ožiljka u pamćenju…bilo je teško… priznajem… pronašla sam se u zamki bezilaznosti iz kovitlanja kučine koju je prela preslica sudbine…

Sve što nam se dogodi u životu događa se sa smislom… i naizgled besmisleno dobija konture svjesnosti… kostur istine na kojem možemo graditi i nadograđivati prostor- vrijeme… u međuprostorima titraju nepostojeće praznine… horror vacui koji treba ispuniti ljepotom… posložiti trenutke u njihovom novom sjaju… ne dozvoliti gorčini da se prelije u izvor rijeke nevraćanke… sreća je u istini neponovljivosti životnih epizoda, ni sretnih, ni tužnih… panta rei… nova slika, novi zvuk, novi miris…

Pitam se tko sam… odgovor tražim u psihologiji perenijalne filozofije… krećem iz žarišta… iz one točke u kojoj se susreću metafizika uma i fizika tijela… čin logične i etične misli… osjećam istovremenost iskonskog i univerzalnog…

Otvaram vrata kafkijanske krletke… završavam proces nečemu nedorečenom… nečemu čega nije ni bilo… koračam stazom ka zamku i pronalazim sebe u sebi… sebe žigosanu, sebe sa stigmama sudbine… sebe necijenjenu i cijenjenu… sebe nevoljenu i voljenu… sebe cjelovitu… sebe u kolajni koja me veže s tobom… u milostivoj sudbinskoj igri… u svitanjima koja zrcale sutone… i sutonima koja objavljuju nova praskozorja…

Bez tebe bijah tek titraj u sablasnoj tišini muka… tek vlat trave na sanjanim Elizejskim poljima… sjaj neosvjetljene, nedotaknute, nedoživljene istine… tek kap vode u kojoj se zrcali rodoslovlje… kap koja je pisala poeziju suza… kap u rijeci vremena… i oblaku koji je zaokružio sunce… i oživio davno napisano… poeziju drevnih oceana i ljubav…

Dijana Jelčić


fotografije... Jasna Marcelić




- 07:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.10.2019.

Zrno tišine...








"Naučio sam, da tako kažem, živjeti s mišlju da nikada neću naći mir i sreću. Ali još uvijek ću sve od sebe dati između ta dva trenutka."

Albert Camus






U fanfarama ljeta ushit sunca,
u suzvučju pučine i disonanci podmorja
zrno sutonske tišine.

Dan zalazi za planinu,
rađa se zvijezda,
oslijepljuje tminu,
otvara školjku,
oslobađa misli.

Ostvarujem dimenziju sna,
gubim se u preponama svjetla,
zaobljujem prostor,
smanjujem se,
postajem struna u vjetru vremena.

Tebe zavoljeh u vatri
ukradenoj bogovima,
u kotrljanju kamena mudrosti
obodom besmisla.

Obznanio se mit o nepostojanoj uzaludnosti.

Zlatna zavojnica povezuje tvoje i moje nebo.

Na njoj stoluje,
iz kozmičkog zakona iznjedrena,
uzdrhtala duša svijeta.


Dijana Jelčić ... iz zbirke pjesama „Nestvarno stvarni“ Zagreb, 2014.



- 08:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

srijeda, 23.10.2019.

Stranac u nama...






Patnju, bol, tugu, strah, nesreću, nemoć stari su majstori slikali tako vjerodostojno da mi i danas promatrajući ta drevna djela misaono ulazimo u stanje njihove duše i prepoznajemo njene osjećaje. Promatram ovu čudesnu, stoljećima staru sliku Petera Breugela.
Mit o Dedalusu i Ikarusu u duši se iskri, prisjećam se djetinjih osjećaja, znatiželje i žudnje da jednoga dana i ja poletim ka suncu. Slika umjetnika, slika koja u Bruxellesu u galeriji ljepota spava, nosi u sebi sudbinu znatiželjnoga dječaka i zrelost odrasla čovjeka.

Breugel je sliku nazvao "Ikarus", a slikao je trenutak, bolni trenutak nemoći. Kao da je osjećao i dobro razumio patnju i bespomoćnost čovjeka. Naslikao je ljudsku bespomoćnost... trenutak neugode... tren kada čovjek jednostavno okreće glavu da ne vidi tuđe stradavanje, da ne čuje vapaj, da ne osjeti bol.

Orač je sigurno čuo pad u vodu i usamljeni krik, ali se nije okrenuo, sunce je i dalje sjalo na bijele noge koje nestaju u smaragdnoj vodi, a na galiji su ljudi morali vidjeti to nešto čudnovato, dječaka koji pada s neba, ali oni su morali negdje stići na vrijeme i mirno su odplovili dalje...

U slici prepoznajem stranca kojeg svi mi nosimo u sebi, koji ne spoznaje naše unutarnje sunce, koji dugo u nama spava, a onda se u jednom presudnom treptaju oka, probudi, izroni iz dubina podsvijesti i ovlada svim našim osjetilima, zaledi ih, zamrzne, oslijepi nas, ogluši i učini nas kukavicama.

Teško je osjetiti i prepoznati tog stranca u sebi, spoznati da si tek prolaznik u tmini tuđe nesreće, da si zatvorio oči, začepio uši, stavio lance na vrata srca i koračao dalje. Osjetih to jednom u trenutku nemoći, u treptaju oka koji još uvijek blješti u sjećanju... i zboga toga mi se još uvijek tuga i sram skuplja u grudima.

Stajala sam na jednom od perona, na jednoj željezničkoj postaji, čekala sam vlak koji će me odnijeti tračnicama u budućnost, ka sreći, ka toplini željenog zagrljaja. Vidjeh u polutami djevojku uplakana lica u otrcanom kaputu, prosjakinju sreće, izgladnjelu od tuge i žednu od patnje.

Stajala je nadomak mog zagrljaja, bila je tako blizu da sam mogla, da sam tada htjela, osjetiti njen dah, čuti odkucaje njena srca i drhatnje njenog promrzlog tijela. U jednom trenu su nam se pogledi sreli, vidjeh blijedo lice i grč oko usana i okrenuh glavu jer u tom trenu je vlak koji sam čekala sa zviždukom ulazio na peron. Kada sam ponovo potražila taj uplašeni pogled nje više nije bilo, čula se samo škripa kočnica izmješana sa krikom umiranja...

Užas... neopisiv, neizreciv...

Godine su prošle, ali taj krik još odzvanja u sjećanju. Pitam se što bi se dogodilo da sam joj se u tom kobnom trenu nasmiješila, da sam je upitala kuda putuje, da sam joj…….????

Ne, nisam ništa od toga učinila, ali sam razmišljajući o tom trenutku osjećajnog nemara razotkrila, raskrinkala i pobijedila stranca u sebi, onog tajnog kukavicu koji pred tuđom nesrećom i tugom okreće glavu...

Pamtim Breuglerovu sliku... nosim je u sjećanju... ozrcali se uvijek u trenutku kada u tuđem pogledu prepoznam bol...

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 22.10.2019.

Pobjeda srca...







„Prvotno ‘ja jesam’, ne u smislu vlastitog Sebe, nego Drugih na način bezličnog Se. Iz ovoga naovamo i kao ovaj bivam ‘sebi’ prvotno ‘dan’. Tubitak [čovjek] je bezlično Se i ponajčešće ostaje on takvim.” „Kao bezlično Se već vazda živim pod nezamjetnim gospodstvom Drugoga.”
„Svatko je Drugi i nijedan on sam. Bezlično Se… je Nitko…“
„Sve izgleda kao pravo razumljeno, usvojeno i izrečeno a u osnovi ipak nije ili tako ne izgleda a u osnovi ipak jest.“ Heidegger

Bezlično Se je moranje. Tome nasuprot izrađuje se svjesna navlastitost – viša kvaliteta budnosti. Ona u svoj čin ulaže svu težinu svoje odlučnosti i energije, budizam govori o tome u usporedivim obratima. Dok jastvo bezličnog Se spava, tubitak navlastitog sopstva budan je prema sebi. Tko sam sebe istražuje u kontinuiranom bitku budnosti iz svoje situacije iznalazi što je za nj činiti.
ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Zagreb 1992., str. 201. – 212., preveo: Boris Hudoletnjak, izvornik: Peter Sloterdijk, Kritik der zynischen Vernunft (1983.)

čitala sam i Sloterdijka i Heideggera na njemačkom... priznajem bili su mi razumljviji...






Nad pejsažem trpkih sjećanja usnulo sunce,
nad paklom gorkih uspomena
ushit ciničnog uma.

U fokusu zbilje izgaraju ideali,
na lomači trenutka iluzije.

Prisila na zaborav svjedočanstava oslikanih u licu vatre,
u mirisu svetih smola, u tinjajućem pepelu porijekla.
Kao mala Sunca, čuvari nekropole sudbine
slave pobjedu nad stihijom prolaznosti.

Iz srca quinte esencije, iz ombulusa svijeta
izranja osmijeh kralja bez krune,
čarolija svetkovine čula,
vrisak ljepote,
igra tišine i sudbine.

Ćutim zagrljaj stvarnog i nestvarnog,
tvoje ime ubrizgano u krvotok, srce savladava maraton zbilje.

Hoće li srce preživjeti sučeljavanje sa ciničnim umom?

Kralj pajaca skida masku, budi usnulo sunce
i sa osmjehom u tužnom oku,
na bojišnici mene i mene,
objavljuje pobjedu srca.

Dijana Jelčić




- 06:26 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.10.2019.

Nastajanje...





topi se vrijeme i gomila u koritu prolaznosti… prelijevaju se sjećanja… događa se potop uspomena… prerasta u ocean snova… uranjam… ronim ljepotom pamćenja…

Na dnu se naziru raskomadane školjke nekih umiranja… umirale su neostvarene želje… ostali su samo ožiljci… vidljivo znamnjenje kraj puta između poznatog i nepoznatog… između početka i bespuća… plovim dubinama bez otpora… bez zastoja u trenucima razdornih zbivanja… prolazim pokraj ruina potopljenih vjerovanja… kulisa stradavanja u zabludama… pored Potemkinovih sela krivih vjerovanja…

Mjesec bdije nad noćnim pustolovinama, stražari nad morem prohujalih tuga… Osluškujem šum vječnih mjena… plima i oseka me njišu u ljuljačci nadanja… i tuge postaju siluete ljepote, znamenje življenog života…
Uklesane u stijenke srca, prelivene patinom sjete postaju svjedočanstva… povijest ljubavi…

Ćutim dinamiku svemira. Pričinja mi se neki nevidljivi virtuoz je zasanjao Bachove sonate. To vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti…
Zaustavljam misao u središtu zbivanja i vidim poznate geometrijske oblike kao akorde sonate, prepoznajem govor prirode.

Kazuje poeziju jezicima fizike, filozofije i glazbe.





Znanost nas poziva na intelektualnu avanturu, na putovanje skrivenim univerzumima, otkrivajući nam sve više tajni o energiji iz koje smo mi i svijet nastali. Znanje traži svoju potvrdu u Homerovoj “Odiseji” i Danteovoj “Božanskoj komediji”, svoje tvrdnje u Deskartesovoj zabludi i Spinozinoj supstanci sa dva atributa.

Razumijem poruku vječnosti… iz postojanja ne proizlazi posjedovanje… Život se događa nastajanjem, a ne postojanjem…

Doživljavam paralelnost svjetova… mi vječno stojimo na vratima između njih… Iza nas se prostire svijet nepromjenjivosti postojanja, a ispred nas se širi svijet stalno nastajućeg… vjekujemo na mostu između između svijeta materije i ideja… iza nas svijet postoji neovisno o nama… on se ne mijenja… u njemu su jednakosti i različitosti postojane… ljepota nepromjenjiva… ispred nas tek naslućujemo igru… izmjenično djelovanje postojećeg i mogućeg…

Gdje se nalazi to moguće?

Mogućnosti su izvan prostor- vremena… skrivene u energetskim poljima bez gravitacije, u kolapsu kvantnog stanja, u raspuknućima jezgrovitih uvjerenja… u vječnom zagrljaju mikro i makro kozma… u Einsteinovim snovima…

Dijana Jelčić



- 09:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.10.2019.

Oprosti...






@Anaboni me svojom objavom prisjetila na ovaj kolaž sastavljen iz stihova moje davne zbirke... Odakle dolazi ljepota... pjesmama sam molila oprost zbog odlaska... a onda sam shvatila... odlaskom sam izdala samu sebe... kada oprostim sebi odlazak bit će lakše živjeti sa grijehom mladosti... na promociji zbirke, sada već pradavne 1987, osjetih moć oprosta... vratih se onoj izgubljenoj sebi...




Na početku sna je sve bilo drugačije, bili smo otvoreni ali sebični, danas smo nedodirljivi. Ti me nisi optuživao, ali si me osuđivao, optuživao si druge, one koji se nisu mogli braniti, a mene si osuđivao šutnjom, užasnom šutnjom, ubitačnom šutnjom. Nosila sam tvoju tišinu u sebi tišinu koja je potvrđivala krivnju, ubitačnu tišinu iz koje sam izrasla, iz koje sam odrasla, iz koje sam sazrela u ljubavi za ljubav.
Nebo je plakalo kada sam odlazila, kapale su kristalne suze kada sam odlazila, vjetar je šaputao poeziju kiše kada sam odlazila. Stajao si iza staklenog zida i gledao veliku metalnu pticu koja me je odnosila u zemlju u kojoj cvate runolist. Promatrala sam olujno nebo i tražila zvjezdu koja se sakrila iza oblaka. Demoni su zaspali umrtvljeni opijumom ljubavi. Plavi planet je plesao svoj ples ustaljenim ritmom spiralne dinamike, a moja duša se gušila u entropiji tuge.
Ti šutiš, ti ne negiraš i ne potvrđuješ, ne dodiruješ otvoreno srce moje u zatonu nade, ti samo postojiš u zbrkanim sjećanjima i nježnim uspomenama.
Ti ne optužuješ, ali sudiš i ne dozvoljavaš da se probudim, ne slušaš šapate srca,
ne čuješ molbu, ne nudiš oproštaj, ali šutnjom ubijaš i sebe i mene, ubijaš ljubav,
postaješ demon, ulazeći kao Incubus u moje sne.
Bojim se noći, dozvoli mi da se probudim da slavim tvoj dolazak.
Razumiješ li? Ne želim spomenik našoj mladosti, želim život i ljubav za tebe, za sebe,
za buduće trenutke.
Ne okrećem se više, u tragovima prošlosti je ostao san, ljepi san, nedosanjani san.
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu, oprosti da ne ostanemo kamene statue u pustinji osjećaja. Oprosti zbog sebe, oprosti zbog mene, oprosti zbog ljubavi, oprosti ljubavi, ljubavi moja!

Dijana Jelčić... Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.


- 09:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 19.10.2019.

Nestvarno stvarni...





Bdijenje u noći punog Mjeseca... osjećam nježan umor u tijelu i plahost u mislima… noćas nisam spavala… samo sam sanjala… bila sam u gradu sanjajućih knjiga… u titrajima sna osjetih miris dozrelog limuna i zgusnuće u točku kozmičkih zakona… u misaonost prohujalog vremena… odsanjah Einsteinov san… napustih trodimenzionalnost i u rasapu bijele mjesečine vidjeh ples fotona… na zaslonu snovitosti iluziju oslikanu gravitonima… sučeljavanje mistike, mudrosti i znanosti… igru riječi na gozbi bogova… koloplet misli u dimu izgarajućeg blaga…

Aleksandrija spava… iz pepela se uzdiže oblak davno odsanjanih snova… osjetih metamorfozu svijesti… u iskri čuđenja ozrcaljenu kozmogoniju… početak beskraja… dovoljno za uzročnost sretne budnosti i slijepo vjerovanje… premalo za bezrazložnost sumnjičavih nespokoja…

Vratih se u stvarnost… vizija na obzoru budnosti objavljuje nedohvatnost kraja… nema ga u prividu… a konačnost se utkala u znatiželju… znam da ništa ne znam… smirujuća potvrda meni pustolovu… meni tragačici za postojanim dokazom istine… iz zavjetrine zanosa ušetah u vrtloženje ovozemaljske zablude… u sumanutost kovitlanja nepoznatim krajolikom… osjećam nemogućnost povratka u spokoj neznanja… ne želim povratak u okrilje svrsishodnosti…

Čujem šapat nestvarnosti… daljine me zovu… koračam koridorima izmišljaja… iza mene ostaju nepobitne činjenice … bježim od njih… vraćam se u nedokazivosti sanjarija… u mnogoprotežnost prostora… u poliperspektivnost vremena… u neprovjerena događanja… u odiseju dolazećeg vremena… i pitam se...

Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“, KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.




- 08:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 18.10.2019.

Utisci iz teatra...





Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu: tu jedna ruka po cvijet seže, tamo druga hvata odbačeni mač. tek tada treća, nevidljiva, obavlja svoju dužnost steže me za grlo.

Wyslawa. Szymborska.






Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam, imala sam sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice.

Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.

Često razgovarajući bježimo od svakodnevice... oglušujemo na njenu banalnost prepunu izvješća o ljudskim nesrećama, tugama, zloćama, zlobama, taštinama... odlazimo u gradove nepostojeće na ovozemaljskim stazama… u prostornosti oslikane rukom neumornog nutarnjeg mislioca… u vremenitost metuzalemskih razmjera… ideokinetičnost nutarnjeg neba postaje kalendar neprolaznih trenutaka… sakupljačica metafora koje nastaju u dijalozima i ostaju pohranjene u pamćenju… kada ih pokušam pretočiti u štivo dobijaju drugačije značenje… oblik besmislenih sintaksi koje osakaćuju pitkost napisanog… postaju svjedočanstva neprenosivosti osjećanja osjećaja u razumljivu tekstualnost…

Čitam davno napisano… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali smo do posljednjeg okretaja svijeta… žrtvovali dan i dobili vječnost… zakoračili smo na staze razgranatog vremena… krenuli kroz maglovite velove neznanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… nevažnost mjerenja vremena se ogledala u nezaustavljivim mjenama… umirali smo i rađali se… jutrenja su bila uskrsnuća u onom djeliću svemira na kojem smo u sutonima uranjali u smrtnost… igra za sanjare?…

Postali smo igrači sa mjehurićima vječnosti… promatrali pretakanje ničega u ništa… nestvarnu stvarnost u kapi vode na dlanu kozmosa… jedino je svjetlost bila sveprisutna i snažna u svom prelamanju u rapsodiju boja… igralii smo se sa nijansama njena dolaženja… hvatali trag njenog odlaženja… nepostojeći grad je utočište bjeguncima iz svrsishodnosti neživljenja… carstvo boga Kairosa… bezgraničje prostor- vremena u kojem Sunce nikada ne zalazi… svjetlost udomljena u zavijutku svevremena… tajanstvena šifra kojom otvaramo kapije sužanjskih ćelija i oslobađamo zatomljene mogućnosti… pretačemo ih u umijeće življenja…

Vratili smo se obogaćeni nadzemaljskim svitanjima… osluhnuli zemaljske riječi prepune prekora… i oglušili na osude izgovorene jezikom taštine… i u bjelini svjetlosti pronalazili odgovore na tisućljetna pitanja…

Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… mi vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista…

U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trenucima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.

Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… mi vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista...

Dijana jelčić


- 10:10 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.10.2019.

Lux in tenebris... svjetlost u tmini...







Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis.
(Stigli smo najzad ovde gde nam je nestalo globusa.)
Eh, ta mansarda!

"Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!« "

Danilo Kiš...MANSARDA






Teško je poslije ovakvog teksta napisati nešto smisleno, pronaći riječi kojima bih opisala trenutak u kojem doživjeh lux in tenebris, trenutak spozanje nutarnje svjetlosti…

Na graničju svjesti i podsvjesti se prisjećam davno napisanih pjesama… zbirke „osamnaest crvenih ruža“...

Prostor je bio prepun utvara
zidovi išarani sjenama prošlosti
trajanje u tmini uspomene,
plov bespućem insomije.

Noktima tugovanja
klesah pjesme u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj
nutarnjeg sunca.

U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.

Bila sam inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje… a onda odrastoh do zrelosti djeteta... oćutih moć sadašnjeg trenutka...
Ako postoje reinkarnacije ja u ovom utjelovljenju osjećam ljubav… druga mi nisu važna… ne opterećujem se njima…

Hic tandem stetimus nobis ubit defuit orbis... Stigli smo najzad ovde gde nam je nestalo globusa... preselili smo u mansardu...

Igra sudbine i utjelovljenje pročitanog... počeli smo živjeti kompromis između sna i jave...

Darovao si mi buket ruža… širile su miris ljubavi… ne dozvolih im da uvenu… da nestanu u zaboravu… poželjeh u zajedničkoj prisnosti ovjekovječiti njihovu prisutnost… uspjela sam zaustaviti njihovo nestajanje…

Sretna pišem ljubavnu pjesmu lux in tenebris… tebi i tvom imenu u kojem ćutim snagu danje svjetlosti… više ne dozvoljavam prošlosti da mi zamuti izvorište ljepote…

Izgovaram molitvu geometriji trenutka i na laticama osušenih ruža ispisujem moju pjesmu nad pjesmama… na dnu stiha se zrcali čvrstina dvojnosti u jednoti ljubavi…

Ruže su bile i ostale znakovlje mojih sudbinskih puteva... neizgovoriva, tek osjećajna, simbolika moga vremena...

U prisnosti buja prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i ruža.

Dijana Jelčić


- 09:19 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 16.10.2019.

Gospođice iz Avignona...





Na kopreni praskozorja igra prirode, zagrljaj znanosti i slikarstva, susret Einsteina i Picassoa. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost vidimo očima srca. U ovom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja. Svjesno sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam dohvatiti čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije koju nam svjetlost daruje. Viđeno pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena.

Šutimo.

Tren traje, vrtloži se, titrajima zlaćane spirale prelijeva u tišinu prolaznosti.

Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Promatra nas i pamti naše izričaje, slaže ih u kolaž i daruje vječnosti. Njen glas se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima magle se prelama toplo zlato i pretvara panoramu u krunskog svjedoka ovog trenutka.





Grliš me. Probližavamo se suncu. Dan izranja iz nebeskog oceana. Mijenja deskriptivnost vidokruga. Avignon i papska palača. Rhona teče... na mostu vjekuje hram... u zraku mirisi Provanse i dašak tajanstvene muze, mistrala na tijelu. Ljubiš me sjećanjima na medeni mjesec. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture zbilje.

Sretna sam što smo ovo doživjeli zajedno, šapnuh.
Nasmiješio si se.
Bili smo sudionici igre svjetlosne dimenzije na sceni prostor-vremena.

Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.

Bile su to gospođice iz Avignona.

Dijana Jelčić


- 09:29 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 15.10.2019.

Svjetlost obzora...






Kiša koja je četrdeset dana padala prestade... iz pijeska i pjene izlijeće bijela golubica... zoblje zvijezde... rađa se mladi dan...

ti i ja u sjaju svitanja… sladunjava priča o početku vremena seoba… o žetvi plodova na poljanama sudbine… o ubiranju gorke riže podno životne kralježnice… prolazili smo močvaru sumnji… kroz šipražje slutnji… bili berači divljih ruža na padinama uzavrelih oblaka… trnje se zabadalo u dlanove… krvarili smo… iscjeljivali rane dodirima… poljupcima ispijali gorčinu žigosanja… preživjeli smo dane tihog umiranja…

Zalelujao je Nikin stijeg nad mrakom i mukama… zarumenile se usne ljepotom svanuća… tijelo zasjalo znojem srca… rodio se novi čovjek sa zrelim godinama u duši… rodila se nova žena ovijena svilenim šalom prohujalog vremena… odlutali smo u budućnost bez tragova prošlih strahova… ušetali u dvore novih svitanja obogaćeni ritmom darovanog nam života… na istoku je u sunčevoj svjetlosti blještalo jutrenje… iza horizonta se nazirao nedosanjani san…

trebamo li ga?... zaboravimo ga… oslobodimo se osrednjosti i neostvarivih sanjarija… nestvarnih trenutaka izgubljenih u lutanjima nedohvatnim zvjezdanim stazama… bilo je romantično vjerovati u snagu tvorevina izmaštanih na obroncima svjesnosti… da, bilo je romantično… ali to nije bio život…

To je bila metafizika, vjerovanje u dokazivost nedokazivih događanja… alkemija trenutaka traganja za kamenom mudrosti… potraga za svetim gralom… obmana opsjenara koje smo njegovali među dugim sjenama prošlosti… probudili smo se u moći sadašnjeg trenutka… smiješiš se… daruješ mi šalicu jutarnje kave… i lakoću postojanja u ovome ovdje i ovome sada…

Dijana Jelčić




prva fotografija... Jasna Marcelić

- 09:19 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.10.2019.

U mirisu zelene rijeke...




Pripovedaju da je Odisej, sit čudesa,
zaplakao od ljubavi videći obalu Itake
zelene i smjerne. Umjetnost je poput Itake
sva od zelene vječnosti, ne od čudesa.
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drugačijeg, kao beskrajna rijeka.

J. L. Borges






To je ljubav. Sada. A bilo je ništavilo. Bježala sam iz praznine. Praznina ne postoji rekoše mudraci. Bježim iz velikog ništa, iz krletke nebitnosti, iz sužanjstva besmisla. Iz ništa ne može nastati nešto. Osjetih strah. Nestajala sam. Mučnina se širila nutrinom. Zabluda svijesti, bjeg od običnosti i lucidan san. Stalna ustrašenost ni od čega. Iza osmijeha skrivah žudnju za nečim bezimenim. Raslo je u meni, bujalo snagom južnog vjetra i mirisom doline rijeke. Zelene.

Danas znam, onda nisam znala. Nisam bila svjesna besmisla. Ispod privida apsurda pokušah utjeloviti smisao, razotkriti tjeskobu, ispuniti prazninu, paničan strah od dolazećeg. Shvatih, nisam živjela trenutak. Proganjala me prošlost. Bježala sam u bezvremene noći, u odsanjanu budućnost koja je odmicala ostavljajući za sobom stazu bez znakova. Lazur noći nije donosio spokoj. Oćutih užas pokušaja življenja u nedohvatnom sutra, praznu tišinu velikog ništa. Bilo je to prazno vrijeme. Boja vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan je brisala obrise stvarnosti. Dan je nestajao u maglovitom prividu ničega.

Iznanada u zbilji osjetih okus davnog sna. Vidjeh ono što sam do tog trena samo gledala. Začuh zvukove praznine. Sjetih se Borgesovog stiha i vidjeh Odiseja kako se vraća na Itaku.

Na horizontu snova, na delti ljepote, tamo gdje želje razbijaju tišinu neka zalutala barka spusti jedra na pješćanom žalu vjerovanja. Ruke mjesečine raspletoše kose anđeoskog sjaja, a nebesko glazbalo dotknuto Neptunovom rukom zatreperi poezijom drevnih oceana.

Ljubav je vjerno čekala u lednici zaborava. Čuvarica Lunina hrama je bdjela nad danima i noćima. Mjesečina je objavljivala mjene koje nisam osjećala.

U odaji odraza i odjeka iznenada privid Heraklitove istine, poezija rijeke koja odazi i ostaje.

U na obroncima doline zelene rijeke je dozrijevalo grože. Oćutih okus nektara na usnama.

Krenuh...

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.10.2019.

Šahovnica dijaloga...







Postoje li bespuća snova?... od kojeg tkiva su satkana ta prostranstva?... postoji li vrijeme u njima?... možemo li lutati snovima ili se sve događa u jednom jedinu snu?...
Teška pitanja…
Postoje li teška pitanja?... pitanje u pitanju o pitanju… postoji li mjera za težinu misli?...

Ponekad su preteške za ovu nepodnošljivu lakoću postojanja… u rebusu svijesti se zrcali znamenje prostora i vremena… i upitnik iza znaka jednakosti… clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti... apsolutnost ne postoji... mjenjamo se iz trena u tren... ostajemo vjerni vrtlogu vječnosti... procesu nezaustavljivih mijena... pitanja postaju nepotrebna... na dlanu svemira titraju strune… zavijutci otrgnuti iz klupka svjetlosti… mi utkani u spiralu zlatnoga reza…

Ne odustajem... postoji li mač kojim se možemo razvezati iz misterije početka i zaroniti u dubinu božjeg oka?…

uporan si ... nepotrebno pitanje?...

Kao lepršava ptica nad bezdanom neznanja naša svijest traga za istinom… slobodna, a omeđena obrascima ona drhturi na vjetru otkrića… krhkošću znanja utkana u tkanicu spoznaje…
vidim crno bijele riječi na bojišnici dijaloga… misaona slika parije šaha… riječi kraljevi i kraljice… riječi lovci i kule… riječi pijuni… premećemo ih… darujemo im nova značenja… znakovima uma naglašavamo njihovu impreativnost, nesigurnost, čuđenje, znatiželju… darujemo im dušu, zvuk, miris, boju, okus… ili ih odbacujemo u rijeku zaborava…

što učiniti sa nerazumljivim značenjima?...

Ne opterećuj se tišinom… nijemost svemira krije u sebi tajnu… pokušavaš me izvući iz žrvnja nepoznanica i odvesti u zavjetrinu zbilje… ne dozvoli neznanju da ti uzvrati pogled…ne traži više izvorište ljepote… odgovori se kriju u poeziji kapi… u memoriji vode… u zrnu srca…

da, u zrnu srca… u alephu, u točki u koju se zgusnulo sve… i daljina i visina i širina i dubina… bez težine, bez ubrzanja, bez trajanja, bez pomaka… na početku prije početka je bila svijest sama u sebi i oko sebe… a onda se dogodilo stanje… prvi titraj i prva zvijezda… prvi bljesak spoznaje… rodila se ljubav… bitak prostor- vremena… čovjek u čovjeku… ti u tebi… ja u meni… srž istine…

Eto, igramo se riječima kao djeca staklenim perlama…

uzdigni se iznad praga razumljivosti… napusti svijet smislenosti… osluhni šapat legendi… vilovanje vila slovinskih… tihovanje kozmogonije… šutnju tihih lomača… govor renesanse… zavoli osjećanje u kojem se budiš…

Da, osjećajući sebe osjećam tebe…

Dijana Jelčić


- 08:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #

subota, 12.10.2019.

Uspomena...







Ljetno poslijepodne u listopadu… igrali smo se s oblacima… razgovarali s njima... razumjevali njihov govor... vjetar nam je donosio miris nečeg razuzdanog… nečeg mahnitog… nečeg samo našeg… obuzeo nas čar vremena… magija promjenjivosti… ljubav kao premosnica između raja i pakla… između zbilje i sna…

Sunce se skrivalo i otkrivalo… darovalo nam zlaćani trag svojega bitka… srž topline… čekali smo sjaj duge… ozrcalila se u tvojim očima… pričinjalo mi se da sanjam… a bila je java… jedno obićno listopadsko poslijepodne… i koraci ka sutonu… ka sceni u srcu grada na kojoj ćeš me glasom odnijeti u središte zbivanja… na obronke početaka… u katakombe u kojima slušah poeziju suza… u vrijeme u kojem je u nam raslo nešto bezimeno... u dane prvih susreta kada djelismo obroke osjećajući glad za poljupcima… u zaton drevnog oceana… na deltu s koje poletjesmo u beskraj ovog divnog sna…

Večeras ću s tobom u tebi zakoračiti u svijet magije… i odsanjati zbilju na mjestu gdje rijeka ljubi more... na delti ljepote gdje želje razbijaju tišinu... gdje je neka zalutala barka spustila jedra na pješčanom žalu vjerovanja... a ruke mjesečine rasplele kosu anđeoskog sjaja.
U Neptunovom hramu je sirena dotaknula strune gitare i prosula plimu sreće. dva gleba poletješe u nebo krila punih tek naćetih snova.

a na pijesku ostade trag divne uspomene...


Dijana Jelčić ... jedna iz škrinje uspomena sa početka priče o nama... Neretva i njena delta, vječno nadanuće utkano u mnoge testove i u zbirku... Odakle dolazi ljepota... moćna je 1987 a godina u mojim uspomenama... daruje snovitost zbilji...


- 10:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 11.10.2019.

Na bojišnici intime...






Bojišnica intime je stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati… u tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti… tada osjetim lomljivost i nepredvidljivost života…

Gomilaju se misli… misaone slike… naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje… izrasta u geometriju bivstvovanja… postaje smisao... u sjećanje se vraćaju besmislene rečenice… one, izgovorene u pustopljinama nebitnosti… zvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice… odzvanjaju kao jeka osmijeha… jecaji tuge… vapaji boli… prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja… prolazna sentimentalnost se pretače u egzistencijalno… uranja u srž osjećajnosti… postaje osjećaj uklesan u pamćenje… to je proces sazrijevanja… imenovanje bezimenosti… skidanje patine sa moždanih vijuga… nešto kao glancanje starog srebra… izranjanje iz senzualne amnezije…

U tim trenucima susrećem onu, od sebe, odbaćenu sebe… onu koja je koračala rubom bezdana… izgubljena u vihoru strahova… onu inače nevidljivu siluetu žene u koroti srca… plačljivi privid sebe same…

i vidim tebe na vratima smrti… tebe u kandžama zvjeri… tebe u kući smrti…

Na bojišnici intime osjećam otupljenost osjetila… gubitak kontrole nad osjećanjima… zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja… svjesno se ranjavam… u malim dozama si ubrizgavam otrov skupljan u peharu misaonosti… prolazim kroz koridore tmine u kojima su ostali tragovi nje... one odbaćene mene…

Ta interna psihoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti… otapanjem ledenog otoka podsvjesti… oslobađanjem zatomljenih osjećaja… konkretiziranjem svijesti… uranjanjem u moć sadašnjeg trenutka...

To je okosnica vremena kojem se, poslije puta pokore, svjesna svih svojih grijeha vraćam… sebi u sebi i tebi u tebi...

Dijana Jelčić


- 09:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.10.2019.

U vrtu vremena...






sjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života.

a sada sam odrasla...u buketu godina se javljaju uvele ruže i prijeteće praznine... vraćam se davno napisanim pjesmama... osjećam njihovu moć... novo rađanje u poeziji vremena...






U Borgesovom vrtu razgranatih staza,
nelineranosti vremena,
u razigranim fraktalima umreženost struna,
u geometriji svemira pregršt mogućnosti.

Odlučujem se istovremeno za sve.

Živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se,
granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.

Bestjelesna sam.
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda.

Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i sigurnost povratka u budnost.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... zbirka pjesama... KULTURA snova, Zagreb, 2014.



- 09:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 09.10.2019.

Prijeteća praznina...







Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.

Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
nad bezdanom na litici svijesti,
u želji neispunjenoj,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.



07. listopada me probudila užasna bol u glavi...desna strana... desno oko bez vida... strah od aneurizme... hitna pomoć je stiga brzo... odveli me na neurologiju... CT glave... sve OK... ali tlak 200 kroz 100... brzo infuzija... EKG... sve OK... desno oko suzi i pogled titra u magli... očni tlak iznad normale... još jednom infuzija... kapljice za oči... sati prolaze... oko mene ljudi u bijelom...mjere tlak... spustio se 130 kroz 80... očni se spustio u normalu... bol u glavi prestala... bilo je to deset sati strahaonda dijagnoza... glaukom desnog oka... na vrijeme otkriven... slijedi terapija...

danas kontrola... iste pretrage... a onda riječ lječnika... u desnom uglu oka imate prazninu koja se puni suzama... suzni kanal je začepljen... tako dolazi do visokog očnog tlaka... ispunjenje praznine užasom...

sjetih se davno napisane pjesme...

Na stubama vremena,
u gradu, među megalitima
osluhnusmo tišinu kamena,
uronismo u mir i
dočekasmo zagrljaj
kraja i početka.





Tri dana kapanja... vid se vratio, praznina je nestala...

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Kamenje je zaokružilo
svjetlost.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama Kultura snova, Zagreb, 2014.


- 16:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 08.10.2019.

Dogodilo se jučer...




Probudila me užasna bol u glavi...desna strana... desno oko bez vida... strah od aneurizme... hitna pomoć je stiga brzo... odveli me na neurologiju... CT glave... sve OK... ali tlak 200 kroz 100... brzo infuzija... EKG... sve OK... desno oko suzi i pogled titra u magli... očni tlak iznad normale... još jednom infuzija... kapljice za oči... sati prolaze... oko mene ljudi u bijelom...mjere tlak... spustio se 130 kroz 80... očni se spustio u normalu... bol u glavi prestala... bilo je to deset sati straha... onda dijagnoza... glaukom desnog oka... na vrijeme otkriven... slijedi terapija... a onda je stigao on...

sjetih se ovog davno napisanog tekasta...



onda si došao ti...

Nebom su letjele crne ptice i potvrđivale se slutnjom u duši. Vrijeme je jurilo tračnicama sna, nezaustavljivo, tugaljivo i neopozivo brisalo ljepotu svakodnevice. Zla kob se kao vještičja sjena nadvila nad trenutak koji sam grozničavo skrivala od sebe same. Munje su derale nutarnje nebo i stizale u dušu opijelom tišine. Tražila sam iskru nade, a kada je tiho pokucala zaboravljala otvoriti okna srca. Zaustavljena u tugama ne tražih više ljepotu u daljinama. Sklupčana u entropiji zatvorenog prostora nisam osjećala svježinu svitanja niti blagost sutona.

A onda si došao ti s buketom svjetlosti u rukama i razbio tugaljivu sliku jesnjskog umiranja. Svilenkastim velom svoga svemira si umotao moju dušu i zaustavio trajanje izgnanstva na koje sam sama sebe osudila. U čaški nebeskog cvjeta si mi ponudio eliksir ozdravljenja i rastjerao crne ptice sa horizonta svijesti. Suton se spuštao laganim koracima u oslobođeni trenutak buđenja.
U silueti ljepote prepoznah odbjeglu ljubav u povratku, a u zrcalu vremena, u dubini tvog pogleda vidjeh kako se u opustjele konture moga lica vraća osmijeh i skida krinku iza koje sam se godinama skrivala.

Na stolu je ležala otvorena bilježnica u kojoj skrivah boli, vjetar se ušuljao u odaju i okrenuo novu stranicu na koju upisah prvi ljubavni stih tebi dragi moj pjesniče.

Svojim dolaskom si zaustavio jurnjavu vremena, a ubrzao otkucaje srca, u duši ugasio tonove tužaljki i darovao mi poeziju ljubičastog sna. Savladao si Kerbera na dverima duše, promijenio kraj legende o Orfeju i Euridiki i ne okrećući se prošlosti me izveo iz tmine nutarnjeg Hada. Nad životom se razlila vječnost puna simfonije svjetlosti i rapsodije boja. U dubini tvog pogleda pronađoh prostor- vrijeme koje nas sjedinjuje u biverzum sna i univerzum jave.

Na obzoru svakog novog svitanja umjesto crnih ptica lepršaju leptiri i najavljuju proljeće ljubavi u kojem trajemo već godinama.

Dijana Jelčić ... neukorićena zbirka tekstova Umijeće vremena... 1987- 2007.



Danas se ispričavam svima kojima nisam odgovarala na komentare... i nisam osjetila blogove... bila je ti viša sila i mea culpa.....



- 09:19 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.10.2019.

Hvala vam...






hvala vam prijatelji dragi na divnim čestitkama... usrećili ste me... darovali ste mi dan prepun ljepote... za uzvrat ću vam pisati o sreći... voljeti naše zajedničko vrijeme... uživati u ovoj začudnoj prostornosti našeg virtualnog prijateljstva...

Promatram buket ruža na radnom stolu... bude se sjećanja... pričinja mi se da čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblače i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima. Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.

Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san.

Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.

Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj zaudnosti sjećanja i poeziji ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoče snagu proteklog vremena.

Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života.

Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.

U ovom trenutku kojeg gledam srcem se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe čujem poeziju ruža i spoznajem, sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života.

Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom.

Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz oluje ruža i osjećam da osjećam... da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.

Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.

Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim titrajem... vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu...

Dijana Jelčić



kolaž buketa ruža koji oivljavaju lijepe uspomene prohujalog vremena...

- 18:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.10.2019.

Jesen je u meni...






Lutam alejama vremena, u vjetru osjećam miris jeseni.
Listopad i ja, nedjeljivost od rođendana.

Pričali su mi o plavetnilu neba,
o sunčanom podnevu,
o kaosu ljubavi i želja,
o trenutku u kojem poželjeh
pozdraviti svijet.

Željeli su Dianu, boginju lova i mjeseca,
a dobili ružno pače, malo modro klupko
i trenutak tišine, ubitačne tišine.

Željeli mi darovati ljubav,
aja sam već onda sanjala plave daljine,
purpurne sutone i
carpaccio svitanja...




U urni vječnosti ostaci prastarog pepela,
u bezdanu podsvjesti sukob neboja i ništavila,
u magnovenju budnosti titraj kčeri vremena,
bljesak istine,
u tvom pogledu privid odsanjane budućnost.

Na obroncima carpaccio svitanja vizija sudbine,
nad humkom praotaca silueta žene ptice,
utjelovljenje snovida,
sloboda na dlanu privida.

Sunce u tvojim očima,
oćutih ljepotu u vremenu,
u kovitlanju sati, minuta, trenutaka.

Čekala sam te izvan vremena
I susrela u nenapisanoj pjesmi.

Dotaknula nas je sjeta umiruće i rađajuće ljepote, pretakanje jedne u drugu. Iz mahnitosti ljetne vreline uranjamo u blagost jesenje svježine. Iščekujemo krštenje mladog vina i slavlje boga dobrog raspoloženja. Apolono- dionizijska stvarnost se obznanjuje u titrajima uma.


Dijana Jelčić



- 09:29 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 05.10.2019.

Suma godina...



Zadrhtalo je vrijeme… na dlanu vječnosti rapsodija jesenjih boja, stručkom vjetra, budi sjećanje...

Čujem priče o Dijaninu gaju, o svetoj šumi u drevnoj Italiji... stihove Vergilijeve epske poeme Eneide… o posjedovanju zlatne grane… misli iz ekloge u kojoj najavljuje dolazak ljubavi… između onda i sada se zapalilo nebo poezijom suza i pjesmama mjesečini... bdijenjem čuvarice Lunina hrama i vizijama snovitih obzora... vedrina i živost se pretakale u radost susreta i suočavanja sa istinama… kroz prizmu razlomljenih osjećanja izranjaš ti… posljednji u slijedu privida i prvi u zrcalu zbilje…

Vidim tvoje oči… sjaj tvog pogleda je obasjao oltar snovida… svetištem je odzvanjala jesenja sonata… zastidio se Mjesec i sakrio lice u ovitak lazurnog neba… jedna zvjezda je padom dotakla tišinu… rodila se ljubav… iz davne probranice je izronila objava dolaska zlatnog doba… našeg, ne prestaje, traje trenucima, slijedom lijepih događanja, osjećajem lahoraste miline.





Mirišljava Provansa, polja lavande, Grass pun jasminovih cvjetova i bračnog putovanja. Mistralom do izvorišta sreće na kojem bdije nevidljiva muza pjesnika. Hesiodova vrata pakla, laguna na ulazu u grad mrtvih voda i izlog snova u kojem su iskrile boje naših privida i izvorište sreće...

Redaju se godine, slavili smo rođendane, promovirali knjige, bili sudionici sreće prijatelja, djelili našu s njima...

Danas, dan pred rođendan prebirem sretna probranicom godina... sutra načinjem prvu godinu novog desetljeća… iza mene je ostao svijet djetinjstva, mladosti… dozrijevanja… 69 godina sreće... u ovoj rascvjetanoj zrelosti osjećam snagu svijeta koji nazivam mojim… ćutim njegovu ljepotu… i ljubav koja oplemenjuje vrijeme starenja… istinu stiha Vesne Parun…

da nam ruke stare uporedo…

Volim ovo naše vrijeme gladi za snovima i sitosti tankoćutne zbilje… trenutke žeđi za estetikom koju tažimo etikom postojanja… jedno bez drugog bi bilo tek životarenje… a mi živimo život tako jednostavan i lijep...

Dijana Jelčić



- 09:49 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 04.10.2019.

Poslijepodne jednog...








Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje

(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)






U žudnji, u čežnji osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života. S jedne strane, tek pusto obitavanje u jednoličnim ritmu svakodnevice, a s druge strane postoji život u irealnom svijetu snova, lijepa iluzija satkana od žuđenih ljepota.

Postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se s Artemidom i njenim nimfama, biti suvremeni Faun.

San o nimfama mi se neprestano vraća, lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti i odlučujem se za ljubav u kojoj dosežem apsolut ljepote.

Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku.
Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam...

Ponekada mi se pričnja da čujem tihani govor univerzuma, tankoćutnu muziku nebeskih sfera… u metamorfozi svijesti živim Vergilijevu četvrtu eklogu… vidim objavu rađanja ljubavi… osjećam sjedinjenje prirode i čovjeka … u snazi tvoje blizine ćutim dozrijevanje osjećanja osjećaja u nešto neizrecivo nježno... tišina, u bukolici vječnosti, dobija puninu dvojstva… napuštamo obruč stvarnosti… prolazimo kroz kapije sunca i ulazimo u pastoralu sna... u vječno obnavljajuću viziju početka bez kraja…

Osluškujem huk oceana, poeziju školjki i koralja otrgnutih iz arhipelaga uspomena… iz sjećanja tih svjetlucavih mostova pod kojima se sretna budim…

Ljubav je svjetlosna dimenzija, peta protega u enenergetskom polju indukcije isposničkog postojanja u poetičnosti vrtloga bezprostorne svevremenosti.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.



- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.10.2019.

Na izložbi...






Bili smo u Laubi... izložba slika Lovre Artukovića... zaustavih se pred slikom Diana i Aktaion...



Utjelovljena legenda, Giordano Bruno i njegovi herojski zanosi... boginja i smrt lovca na spoznaju...





kasnije se događalo vrijeme snovitosti… lutali smo galerijom nutrine... vernisažem osjećajnih slika smo, sami sebi, promovirali ljubav… razbijali govor svakodnevice… oslobađali se ustaljene strukture razgovora… slijevali u lepršavost metaforike… širili granice razumljivosti… poetikom vječnog trenutka uramljivali naše vrijeme u igru sa nemogućim… u spajanje nespojivog… u novonastajuću naraciju svijesti… u življenje etike i estetike… egzistencije i esencije… pokreta i kruga, nemira i smirenosti… filozofiju melankolije preobražavali u mudrost radosti…

Rušili smo stara obličja… stvarali nova… izranjajuća arhitektura naših misli je postajala preslika naših sanja, vječna dvostruka poruka istosti… istoznačni zov različitosti… negacija jednoumlja i nametnutih konvencija kao simbolika permanentnog dvojstva…

Dočekali svanuće istine, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog, bez traganja za plavim daljinama, bez razarajuće žudnje za dohvaćanjem nedohvatljivih tuđinskih impresija...

Njima se divimo promatrajući ih u galerijama, čitajući knjige, slušajući glazbu...

Vernisaž osjećanja osjećaja je tu, u nama… u riječima kojima darujemo smisao… u tišini kojoj darujemo kolorit našeg vremena… u milostivosti sudbine koja nas je obdarila blizinom… u osmijesima prijatelja… u naklonosti svijeta u kojem živimo ljubav…

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 02.10.2019.

Osjećanje osjećaja fizičke boli...





Volim lutati labirintom naših zrelih godina... pronalaziti kutke nerazjašnjenih tajni... one koje nesvjesno zaobilazismo... one na kojima su ostale tek konturemisli... geometrija neispunjena osjećanjima... malo ih je ali postoje... jutros sam prešla granicu između svijesti i podsvjesti... zakoračila u svijet zatomljenih osjećaja... osjećam čuđenje i znatiželju... ćutim titranje arhetipova... kolektivno podsvjesno izranja iz magle zaborava... izrasta u sjenkovitu zapreku...

Vrište sjene u paklenom kotlu gorućeg sunca… podsvjest je nemilosrdna… ćutim sukob sjećanja i zaborava… prisjećam se Jungove tvrdnje... to je ono autodestruktivno u čovjeku... sjena je zapreka koja uništava ljepotu svijesti... to je ona tajanstvena Persona s maskom... esencija podsvjesti... odbaćeni djelić osobnosti...

Kada se to dogodilo, u kojem trenu prošlosti odbacih dio sebe?... mogu li ga razotkriti... pripitomiti... povratiti u život?... ne dozvoliti mu da ostane samo sjena vremena... uranjam u dubine nutrine...... u lednicu prohujalog vremena... tragam za odgovorima... znam oni su tu... u meni...

Vidim viziju osjetila... vid, njuh, sluh, okus i dodir... ćutim kovitlanje svijesti i nestajanje amnezije... vidim sebe sklupčanu u trenutku bolne istine... sebe bjegunicu iz krajolika tuge... osjećam anesteziju... nestajanje osjećaja fizičke boli...

Sada znam... slika dobija osjećaj... čujem glas iz prošlosti... objavu smrtonosne dijagnoze... vidim tebe u bijelim odajama... to je bio trenutak u kojem postadoh jaka za tebe...




Upitah se... hoću li uspjeti povratiti osjećaj fizičke boli?...

Bol je jezik svijesti... tajanstvena gošća na slavlju osjetila... najavljivačica promjena u tijelu... braniteljica života... nju prognah iz sebe da bih preživjela tvoje boli...

Uramljeni ubitačnom tišinom
stajasmo na vratima smti.

Preživjeli smo zajedno vrijeme tihog umiranja... zaliječili rane..

Osjećanje osjećaja fizičke boli se vratilo.

Dijana Jelčić




slika...osjetila Hans Makart 1872-1879_Fuenf_Sinne

- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

utorak, 01.10.2019.

Svanuće...





Svanulo je prvolistopadsko jutro… načeo se mjesec u kojem sam rođena… pozdravlja me suncem… na azuru neba blješti mladi dan… ispred prozora se događa divna predstava jutrenja… grad se budi i ja s njim… ti pjevušiš pjesmu kojom obznanjuješ kraj poezije noći…
Zaustavljam misao u one moguće tri sekunde istinskog vremena… u trenutak sreće… zavoli dan u kojem se budiš… davni stih priziva u spoznaju ove rađajuće ljepote… ispijam nektar iz kaleža života… jesen mi daruje plodove odsanjanih ljeta… pregršt mirišljavih sjećanja i moć sadašnjeg trenutka…





Kroz okno dnevne sobe uranja danja svijetlost… anđeo lebdi u njenoj ljepoti… a jabuke u kristalnom peharu šapuću priču o prohujalom vremenu… bude sjećanja na dane kada smo ih kupovali kao znakovlje začudne spoznaje ovozemaljske ljepote…




Ljubavna ljuljačka božice Tanit vrtloži leptire u osjećajnom režnju.

Osjećam nastajanje novih sinapsi... njiihalo mi kazuje skulptorovu poruku...
dozvoli srcu da diše..

i srce diše, mjenja ritam odkucaja... osjećam misao, dakle postojim...

misao me odnosi u spoznaju ljepote dolazećih trenutaka…

Dijana Jelčić


- 08:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>