Gospođice iz Avignona...
Na kopreni praskozorja igra prirode, zagrljaj znanosti i slikarstva, susret Einsteina i Picassoa. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost vidimo očima srca. U ovom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja. Svjesno sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam dohvatiti čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije koju nam svjetlost daruje. Viđeno pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena.
Šutimo.
Tren traje, vrtloži se, titrajima zlaćane spirale prelijeva u tišinu prolaznosti.
Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Promatra nas i pamti naše izričaje, slaže ih u kolaž i daruje vječnosti. Njen glas se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima magle se prelama toplo zlato i pretvara panoramu u krunskog svjedoka ovog trenutka.
Grliš me. Probližavamo se suncu. Dan izranja iz nebeskog oceana. Mijenja deskriptivnost vidokruga. Avignon i papska palača. Rhona teče... na mostu vjekuje hram... u zraku mirisi Provanse i dašak tajanstvene muze, mistrala na tijelu. Ljubiš me sjećanjima na medeni mjesec. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture zbilje.
Sretna sam što smo ovo doživjeli zajedno, šapnuh.
Nasmiješio si se.
Bili smo sudionici igre svjetlosne dimenzije na sceni prostor-vremena.
Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.
Bile su to gospođice iz Avignona.
Dijana Jelčić
|
