dinajina sjećanja

četvrtak, 31.10.2019.

Sjećajući se...




Gaston Bachelard je u knjizi "Plamen voštanice" pisao o jednostavnoj sanjariji, bez suviška znanja, ne zatvorivši se u jedinstvenost metode ispitivanja. U slijedu kratkih poglavlja svoje knjige on piše kako u kontemplaciji usamljenog plamena sanjač obnavlja svoju sanjariju.






Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivih struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.

"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali sjaj neugasive svjetlosti nutrine?

Palim svijeće za sve drage prerano otišle. Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me poezija uspomena. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutnog pamćenja. Slutim dvojnost misaonog bića. Razmišljam o širenju univerzuma. Uranjam u metafiziku uma, u onaj dio vjerovanja u seobu duša. Anđeo tišine šapuće o blagosti neumitne smrti, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja. Vidim draga lica, čujem njihov govor, osjećam njihovo postojanje u nezaboravu.

Slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost svijeća.

DANAS... (prerano otišlim dragima)

Na humku bijele krizanteme,
nad humkom odsjaj plamenai,
u plahom plamenu voštanice
vidim vrijeme
i vas iza vremena.

Danas je dobar dan,
dan ritma srca
i poezije uspomena.



Dijana Jelčić... .




- 08:38 - Komentari (24) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>