Uspomena...
Ljetno poslijepodne u listopadu… igrali smo se s oblacima… razgovarali s njima... razumjevali njihov govor... vjetar nam je donosio miris nečeg razuzdanog… nečeg mahnitog… nečeg samo našeg… obuzeo nas čar vremena… magija promjenjivosti… ljubav kao premosnica između raja i pakla… između zbilje i sna…
Sunce se skrivalo i otkrivalo… darovalo nam zlaćani trag svojega bitka… srž topline… čekali smo sjaj duge… ozrcalila se u tvojim očima… pričinjalo mi se da sanjam… a bila je java… jedno obićno listopadsko poslijepodne… i koraci ka sutonu… ka sceni u srcu grada na kojoj ćeš me glasom odnijeti u središte zbivanja… na obronke početaka… u katakombe u kojima slušah poeziju suza… u vrijeme u kojem je u nam raslo nešto bezimeno... u dane prvih susreta kada djelismo obroke osjećajući glad za poljupcima… u zaton drevnog oceana… na deltu s koje poletjesmo u beskraj ovog divnog sna…
Večeras ću s tobom u tebi zakoračiti u svijet magije… i odsanjati zbilju na mjestu gdje rijeka ljubi more... na delti ljepote gdje želje razbijaju tišinu... gdje je neka zalutala barka spustila jedra na pješčanom žalu vjerovanja... a ruke mjesečine rasplele kosu anđeoskog sjaja.
U Neptunovom hramu je sirena dotaknula strune gitare i prosula plimu sreće. dva gleba poletješe u nebo krila punih tek naćetih snova.
a na pijesku ostade trag divne uspomene...
Dijana Jelčić ... jedna iz škrinje uspomena sa početka priče o nama... Neretva i njena delta, vječno nadanuće utkano u mnoge testove i u zbirku... Odakle dolazi ljepota... moćna je 1987 a godina u mojim uspomenama... daruje snovitost zbilji...
|
